Croatian Supreme Court dismisses appeal on wrongful dismissal due to breach of duty within statutory notice period.
Sintesi Legislator
Generato dall'IAThe Supreme Court of Croatia dismissed the employer's appeal against a lower court ruling that confirmed a worker's claim for wrongful dismissal and damages. The worker alleged the employer failed to provide written warning before terminating her contract due to a breach of duty regarding inventory reporting. The court held that the employer knew of the breach only after receiving the report on January 22, 2003, making the January 31 termination legally timely under the Labor Law.
Regesto Legislator
Generato dall'IAČl. 107. st. 2. Zakona o radu; Čl. 385. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku: The employer's right to terminate a contract for serious breach of duty is limited to a 15-day period from actual knowledge of the breach, and prior written warning is not mandatory before such termination.
Parole chiave
Generato dall'IADisposizioni normative citate
Generato dall'IATesto completo
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revr 321/05-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ive Grbina, kao predsjednika vijeća, te Ivice Crnića, Damira Mratovića, mr. sc. Olge Jelčić i Miljenke Vraničar, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice D. Š. iz P., koju zastupa punomoćnik R. O., odvjetnik u Z., protiv tuženika E., d.d. iz P., koga zastupa punomoćnik V. V., dipl. pravnik kod tuženika, radi poništenja odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu, isplate i naknade štete, rješavajući reviziju tužiteljice protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Zlataru od 2. veljače 2005. godine, br. Gž-1809/04-2, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Krapini od 1. travnja 2004. godine, br. P-194/03-12, u sjednici održanoj dana 13. listopada 2005. godine,
p r e s u d i o j e :
Odbija se revizija tužiteljice D. Š. kao neosnovana.
Obrazloženje
Drugostupanjskom presudom potvrđena je presuda prvostupanjskog suda kojom je odbijen sljedeći tužbeni zahtjev:
"Odbija se tužiteljica s tužbom i tužbenim zahtjevom koji glasi:
I. Poništavaju se Odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu Br. 02/03 od 31.01. 2003. i Odluka o odbijanju zahtjeva za zaštitu prava br. 02-70/03 od 03.03.2003., tuženog E. d.d. iz P., kao nedopuštene te se određuje dan 02. listopada 2003. godine kao dan prestanka radnog odnosa između tužiteljice D. Š. iz P., tuženog E. d.d. iz P.
II. Nalaže se tuženom da tužiteljici isplati na ime neisplaćene plaće i otpremnine iznos od 198.382,80 kn zajedno s pripadajućom zateznom kamatom na taj iznos koja teče od dana 20. studenoga 2003. godine pa do dana isplate.
III. Nalaže se tuženom da tužiteljici isplati na ime naknade štete iznos od 170.856,00 kn zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na taj iznos koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude pa do dana isplate, kao i da tužiteljici naknadi parnični trošak, a sve to u roku od 15 dana."
Tužiteljica je izjavila reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 385. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01 i 117/03; dalje ZPP) i pogrešne primjene materijalnog prava, uz prijedlog da se nižestupanjske presude preinače i udovolji tužbenom zahtjevu.
Tuženik nije odgovorio na reviziju.
Revizija nije osnovana.
Nije osnovan revizijski navod da bi drugostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, jer da su razlozi izneseni u obrazloženju pobijane presude o činjenici kada je poslodavac saznao za povredu radne obveze, koja se tužiteljici stavlja na teret, nejasni i proturječni. Naime, činjenica da je direktorica tuženika dana 16. siječnja 2003. godine zatražila od tužiteljice izvješće o naručenoj, a neisporučenoj količini robe, ne znači da je već u vrijeme traženja izvješća ona znala za povredu radne obveze tužiteljice, jer je izvješće traženo upravo zato da bi se utvrdili točni podaci o kašnjenju u isporuci robe za koju su bili sklopljeni ugovori i u vezi s tim ocijenila odgovornost za propuste. Stoga, ne postoji proturječje u obrazloženju nižestupanjskih presuda, kada je utvrđeno da je tuženik za osobito tešku povredu radne obveze tužiteljice saznao primanjem izvješća o neisporučenoj količini robe 22. siječnja 2003. godine.
U postupku je utvrđeno da je tužiteljica obavljala poslove šefa proizvodnje kod tuženika, te da je bila zadužena između ostalog za planiranje proizvodnih kapaciteta, usklađivanje rada proizvodnje s komercijalom i tehničkom pripremom rada, poštivanje rokova, koordinaciju poslova u službi proizvodnje i dr. Odlukom tuženika od 31. siječnja 2003. godine tužiteljici je dan izvanredni otkaz ugovora o radu na temelju čl. 107. Zakona o radu (Narodne novine 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 114/03, 142/03, 137/04 – pročišćeni tekst; dalje ZR), a odlukom tuženika od 3. ožujka 2003. godine odbijen je zahtjev tužiteljice za zaštitu prava.
Nižestupanjski sudovi su utvrdili da je tužiteljica učinila osobito teške povrede radne obveze koje joj se stavljaju na teret pobijanom odlukom tuženika zbog kojih nastavak radnog odnosa nije moguć, time što je 14. siječnja 2003. direktorici tuženika netočno prikazala količinu neizrađene i neisporučene robe (15.000 komada, a stvarno stanje je bilo 18.600 komada), što je došlo do zakašnjenja u isporuci od najmanje 20 dana zbog čega su negodovali naručitelji robe, što je odbila na zahtjev direktorice tuženika dostaviti točne podatke o neizrađenoj i neisporučenoj robi. Budući je postupak izvanrednog otkazivanja radnog odnosa zakonito proveden, pobijanim presudama odbijen je tužbeni zahtjev da se poništene osporene odluke tuženika, a dosljedno tome i zahtjev za isplatu neisplaćene plaće i otpremnine, te za naknadu štete.
Prema reviziji pogrešno je primijenjeno materijalno pravo, jer je direktorica tuženika mogla i morala imati uvid u stvarno proizvedene i isporučene količine robe i prije 14. siječnja 2003. godine, te da je bila dužna tužiteljici uputiti pismeno upozorenje i pratiti da li se program proizvodnje uredno izvršava. Stoga da je tuženik tužiteljici dao izvanredni otkaz ugovora o radu izvan zakonom propisanog roka. Dakle, u konkretnom slučaju je poslodavac za odlučne činjenice na kojima je temeljio izvanredni otkaz, saznao primanjem izvješća 22. siječnja 2003. godine.
Odredbom čl. 107. st. 2. propisano je da se ugovor o radu može izvanredno otkazati samo u roku od 15 dana od dana saznanja za činjenicu na kojoj se izvanredni otkaz temelji. Dakle, početak roka za izvanredni otkaz radnog odnosa ne računa se od dana kada je ovlaštena osoba mogla ili morala saznati za povredu radne obveze, nego od dana kada je stvarno saznala za osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa. U konkretnom slučaju direktorica tuženika je saznala za osobito tešku povredu radne obveze tužiteljice 22. siječnja 2003. godine, pa je odluka o izvanrednom otkazu radnog odnosa od 31. siječnja 2003. godine dana unutar zakonom propisanog roka.
Prije donošenja odluke o izvanrednom otkazu zbog osobito teške povrede radne obveze poslodavac nije dužan prethodno pismeno upozoriti radnika na kršenje obveza iz radnog odnosa. Stoga po ocjeni ovoga suda, nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.
Zbog iznesenih razloga revizija tužiteljice nije osnovana, pa je na temelju čl. 393. ZPP odbijena.
U Zagrebu, 13. listopada 2005.
Predsjednik vijeća:
dr.sc. Ivo Grbin, v.r.