Criminal appeal dismissed; Supreme Court upheld conviction for drunk driving and safety measures.
Sintesi Legislator
Generato dall'IAThe Supreme Court of Croatia dismissed the appellant's appeal against a first-instance conviction for endangering public traffic due to alcohol consumption. The appellant argued procedural violations and insufficient reasoning regarding witness testimony, but the court found these claims unfounded. Consequently, the court upheld the original verdict, the one-year prison sentence, and the two-year driving ban based on the established facts of the drunk driving incident.
Regesto Legislator
Generato dall'IAArt. 168. st. 2. KZRH; Art. 164. st. 1. KZRH; Art. 363. ZKP; Art. 370. st. 2. ZKP; Art. 384. ZKP: A criminal appeal based on vague allegations of procedural error or lack of reasoning is inadmissible if the lower court's decision is logically sound and factually grounded, requiring the appellant to provide specific arguments rather than general paraphrases of legal provisions.
Parole chiave
Generato dall'IADisposizioni normative citate
Generato dall'IATesto completo
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: I Kr 791/1992-3
P R E S U D A
U IME REPUBLIKE HRVATSKE!
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Zmajević mr. Branka kao predsjednika vijeća, te Petranović Milana, Gudelj Milana, Novoselec dr. Petra i Kocijančić Erike kao članova vijeća i stručnog suradnika Tomerlin-Almer Rajke kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. K.F. zbog krivičnog djela iz čl. 168. st. 2. KZRH u svezi čl. 164. st. 1. KZRH, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Okružnog suda u Zagrebu od 18. rujna 1992. K-82/91, u sjednici održanoj 23. veljače 1993., saslušavši zamjenika javnog tužitelja Hrvatske P.M.,
p r e s u d i o j e :
Odbija se kao neosnovana žalba opt. K.F., te se potvrdjuje presuda suda prvog stupnja.
O b r a z l o ž e n j e
Pobijanom presudom oglašen je krivim opt. K.F. zbog krivičnog djela protiv sigurnosti javnog prometa iz čl. 168. st. 2. KZRH u svezi čl. 164. st. 1. KZRH, pobliže činjenično opisanog u izreci te presude, te je po čl. 168. st. 2. KZRH, uz primjenu čl. 42. toč. 2. i čl. 43. st. 1. toč. 1. OKZRH, osudjen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine. Ujedno mu je na temelju čl. 68. OKZRH izrečena sigurnosna mjera zabrane upravljanja motornim vozilima "B" kategorije za vrijeme od dvije godine.
Na temelju čl. 98. st. 1. ZKP optuženik je obavezan nadoknaditi troškove krivičnog postupka u iznosu od 19.158 HRD i platiti paušalnu svotu od 5.000 HRD.
Protiv te presude optuženik je podnio žalbu zbog svih razloga iz čl. 363. ZKP, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i njega oslobodi optužbe ili da se ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno sudjenje, odnosno podredno da se preinači u odluci o kazni uz primjenu čl. 45. OKZRH.
I Kž 791/92
Odgovor na žalbu nije podnesen.
Na temelju čl. 370. st. 2. ZKP javni tužitelj Republike Hrvatske dostavio je pismeno mišljenje da je žalba optuženika osnovana, dok je zamjenik javnog tužitelja Republike Hrvatske na sjednici vijeća stavio prijedlog da se žalba optuženika odbije kao neosnovana i potvrdi presuda suda prvog stupnja.
Iako je optuženik u žalbi stavio zahtjev da o sjednici vijeća bude obaviješten on i njegov branitelj, sjednica vijeća održana je u njihovoj odsutnosti na temelju čl. 20. Uredbe o primjeni Zakona o krivičnom postupku u slučaju ratnog stanja ili neposredne ugroženosti neovisnosti i jedinstvenosti Republike Hrvatske, prema kome se u žalbenom postupku ne primjenjuju odredbe o obvezi obavješćivanja stranaka o sjednici vijeća (čl. 371. ZKP).
Žalba nije osnovana.
Žalitelj ističe da je ostvarena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz čl. 364. st. 1. toč. 11. ZKP, jer da je "izreka pobijane presude proturječna razlozima, odnosno da presuda uopće nema razloga i nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama."
Ovakva uopćena žalbena tvrdnja, koja u stvari predstavlja puko parafraziranje jednog dijela zakonskog teksta, prije svega nije točna, niti ukazuje na postojanje istaknute ili bilo koje druge postupovne povrede.
To isto vrijedi i u odnosu na prigovor u žalbi, da sud nije dao valjane razloge o uzročnoj vezi izmedju alkoholiziranosti optuženika i nastanka prometne nezgode, kao i u odnosu na tvrdnju da nisu navedeni razlozi za izricanje sigurnosne mjere i o visini troškova krivičnog postupka.
Takodjer je potpuno promašen i daljnji prigovor da sud nije obrazložio zašto nije proveo dokaze saslušanjem svjedoka T.M., N.S. i P.D., koji dokazni prijedlog je žalitelj navodno stavio u svojoj "prvobitnoj žalbi", jer optuženik u ponovljenom sudjenju nije predlagao da se izvedu ovi dokazi niti je imao drugih dokaznih prijedloga (zapisnik o glavnoj raspravi od 18. rujna 1992. na listu 140/2 spisa).
Prema tome, kako nisu ostvarene postupovne povrede koje ističe žalitelj, niti je ovaj Vrhovni sud kao drugostepeni sud utvrdio postojanje drugih apsolutno bitnih povreda odredaba krivičnog postupka, na koje pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 376. st. 1. toč. 1. ZKP, to žalba optuženika zbog ove osnove pobijanja presude nije osnovana.
Žalbena osnova povrede krivičnog zakona u žalbi optuženika nije označena niti je obrazložena, a kako ispitivanjem pobijane presude po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 376. st. 1. toč. 2. ZKP nisu utvrdjene povrede zakona na štetu optuženika, to žalba ni zbog te osnove pobijanja presude nije osnovana.
Nije osnovana žalba optuženika ni zbog pogrešno utvrdjenog činjeničnog stanja, dok se u pogledu navodne nepotpunosti utvrdjenog činjeničnog stanja u žalbi i ne navodi koju
I Kž 791/92
odlučnu činjenicu sud nije utvrdio, niti se u tom pravcu bilo što predlaže, već se navodima žalbe pokušava, doduše neuspješno, dovesti u sumnju pravilnost utvrdjenja onih odlučnih činjenica na temelju kojih je sud prvog stupnja izveo zaključak o stupnju alkoholiziranosti optuženika u vrijeme prometne nezgode i s tim u vezi postojanja uzročne veze izmedju alkoholiziranosti optuženika i uzrokovanja prometne nezgode.
Medjutim, protivno žalbenim navodima, sud prvog stupnja je na temelju analize Centra za kriminalistička ispitivanja i vještačenja u Zagrebu i mišljenja vještaka toksikologa ing. K.Z. pouzdano i nedvojbeno utvrdio da je koncentracija apsolutnog alkohola u krvi optuženika u vrijeme prometne nezgode iznosila 1,64‰ apsolutnog alkohola, kod koje koncentracije se većina ljudi nalazi u pijanom stanju, bitno smanjenih vozačkih sposobnosti, tako da su apsolutno nesposobni za sigurno upravljanje motornim vozilom (list 54/2 spisa). Kako je dakle na objektivan način bila utvrdjena alkoholiziranost optuženika tempore criminis, nje bilo potrebno da se na tu okolnost saslušavaju svjedoci, pa tako niti oni poimence navedeni u žalbi.
Stoga je posve neutemeljena tvrdnja u žalbi da za alkoholiziranost optuženika uopće nema dokaza, već da u tom pravcu postoje samo pretpostavke i indicije. Neodrživost takve tvrdnja pogotovo je očigledna ako se ima u vidu da je neposredno nakon prometne nezgode optuženik dovezen kolima hitne pomoći u bolnicu, kojom prilikom je postavljena dijagnoza akutnog opitog stanja (list 63 spisa).
Isto tako bez ikakve podloge u rezultatima dokaznog postupka je i tvrdnja da smrtna posljedica ne bi nastupila da nije bilo hrpe šljunka na kolniku u koju je udarilo vozilo optuženika. Žalitelj se pri tom poziva na mišljenje prometnog vještaka, iako iz ekspertize prometnog vještaka ing. F., koji je svoj pismeni nalaz i mišljenje dao zajedno sa liječničkom vještakom prof. dr. Z., proizlazi upravo suprotno, tj. da je vozilo optuženika prvo naletilo na betonsku ogradu kuće br. 137, pri čemu je glava suvozača udarila u staklo prozora ili je kroz prozor udarila u ogradu na kojoj su nadjeni tragovi mozgovnog tkiva, a tek potom, u nastavku kretanja, vozilo je naletjelo na hrpu šljunka... (list 35 spisa).
U vezi s daljnjim žalbenim navodima iznesenim u okviru žalbene osnove pogrešno utvrdjenog činjeničnog stanja, treba istaknuti da je sud prvog stupnja, protivno prigovorima žalitelja, savjesno ocijenio sve izvedene dokaze, pa tako i nalaze i mišljenja prometnog i toksikološkog vještaka, koje nalaze žalitelj, uostalom, i ne pokušava dovesti u sumnju, niti ih interpretira, te se stoga uopćeni a neargumentirani žalbeni navodi u tom pogledu ukazuju posve neutemeljenim.
Isto tako, suprotno shvaćanju žalitelja, sud prvog stupnja s pravom je iskaze svjedoka Š.Z. i Ž.Ž. ocijenio kao nevjerodostojne i o tome je u obrazloženju svoje presude dao uvjerljive i logične razloge, koje usvaja i ovaj drugostepeni sud, uz dopunu da iskazi tih svjedoka nemaju onaj značaj koji im pridaje žalitelj, jer ti svjedoci nisu bili očevici nezgode.
S obzirom na izloženo, usvajajući logične i uvjerljive razloge suda prvog stupnja na kojima je utemeljena pobijana presuda, izvan svake je sumnje da je način vožnje optuženika,
I Kž 791/92
u prometnoj situaciji koja inače nije bila složena, bio upravo karakterističan za alkoholizirane vozače, te da je do prometne nezgode došlo zbog toga što je optuženik u alkoholiziranom stanju upravljao motornim vozilom iako je zbog takvog stanja bio očigledno nesposoban za sigurnu vožnju, iz čega dalje proizlazi zaključak da je u času poduzimanja vožnje pristao na ugrožavanje javnog prometa, dok se daljnje posljedice imaju pripisati njegovu nehatu.
Prema tome, suprotno žalbenim navodima, sud prvog stupnja imao je i činjeničnu i pravnu podlogu da optuženika oglasi krivim za krivično djelo koje je predmet optužbe, pa se stoga žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrdjenog činjeničnog stanja ukazuje neosnovanom.
Nije osnovana žalba optuženika ni zbog odluke o krivičnim sankcijama i troškovima krivičnog postupka.
Bez obzira što ove žalbene osnove u žalbi optuženika nisu pobliže obrazložene, već sama okolnost da je optuženiku izrečena kazna zatvora u trajanju od jedne godine, dakle najmanja kazna koja se i uz primjenu propisa o ublažavanju kazne može izreći za krivično djelo zbog kojeg je optuženik oglašen krivim, čini izlišnim prijedlog za izricanjem još blaže kazne, a u konkretnom slučaju odredba čl. 45. OKZRH se ni ne može primijeniti.
U odnosu na sigurnosnu mjeru iz čl. 68. OKZRH izrečenu optuženiku za vrijeme od dvije godine, ovaj Vrhovni sud kao drugostepeni sud prihvaća razloge kojima se rukovodio sud prvog stunja pri izricanju te krivične sankcije optuženiku, jer okolnosti uz koje je djelo počinjeno, posebno činjenica optuženikove alkoholiziranosti, pokazuje da je opasno da on upravlja motornim vozilima "B" kategorije za vrijeme od dvije godine, koje vrijeme je primjereno toj opasnosti.
Protivno žalbenim navodima, u pobijanoj presudi obrazložena je odluka o troškovima krivičnog postupka odmjerenim u iznosu od svega 19.158 HRD a koji se sastoje od troškova vještačenja u istrazi i na glavnoj raspravi. Paušalna svota od 5.000 HRD koju je optuženik dužan platiti takodjer je pravilno odmjerena i u skladu je s odredbom čl. 95. st. 3. ZKP.
Kako dakle ne postoje razlozi iz kojih optuženik pobija presudu suda prvog stupnja, niti su utvrdjene povrede zakona iz čl. 376. st. 1. ZKP, trebalo je na temelju čl. 384. ZKP presuditi kao u izreci ove presude.
U Zagrebu, 23. veljače 1993.
Zapisničar:
Predsjednik vijeća:
Tomerlin-Almer Rajka v.r.
Zmajević mr. Branko v.r.
Suglasnost ovog prijepisa s izvornikom ovjerava:
Viši stručni referent:
(Vladimir Vuletin)