Croatian Supreme Court dismisses appeal as non-founded regarding civil liability for traffic accident damages.
Sintesi Legislator
Generato dall'IAThe Supreme Court of Croatia dismissed the defendant's appeal against a final judgment awarding damages to three minor children injured in a traffic accident. The lower courts had confirmed substantial compensation for physical injuries, psychological trauma, and loss of capacity, which the defendant challenged on procedural and substantive grounds. The court rejected the appeal because expert witnesses provided consistent, non-contradictory assessments of the minors' disabilities and the lower courts correctly applied the law to determine appropriate compensation amounts.
Regesto Legislator
Generato dall'IAZakon o parničnom postupku (ZPP), čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 261.; The Supreme Court holds that an appeal based on a significant violation of procedural rules or incorrect application of substantive law is non-founded when expert opinions are consistent, no defects exist requiring re-examination, and the lower courts' assessment of damages for physical and psychological harm is reasonable.
Parole chiave
Generato dall'IADisposizioni normative citate
Generato dall'IATesto completo
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev-737/1999-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević, kao predsjednice vijeća, te Miljenke Vraničar, Katarine Buljan, Ljubice Munić i Marijana Ramušćaka, kao članova vijeća, u pravnoj stvari maloljetnih A., I. i J. Č., svi iz Z., koje zastupa otac D. Č. iz Z., a ovoga J. K., odvjetnik u Z., protiv tuženice C. " d.d. iz Z., radi naknade štete, rješavajući reviziju tuženice protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 30. prosinca 1996. godine broj Gž-6493/96-2 kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 24. lipnja 1996. godine broj Pn-8059/95, u sjednici održanoj dana 13. kolovoza 2002. godine,
p r e s u d i o j e:
Odbija se revizija tuženice kao neosnovana.
Obrazloženje
Presudom prvostupanjskog suda obvezana je tuženica platiti tužiteljima, i to mlt. A.Č. ukupno iznos od 358.000,00 kn, te joj plaćati na ime tuđe pomoći i njege mjesečnu rentu od 1.825,00 kn, mlt. I.Č. iznos od 70.500,00 kn, te mlt. J.Č. iznos od 73.500,00 kn, sve zajedno s kamatama i parničnim troškom, dok je preostali dio tužbenog zahtjeva odbijen. Drugostupanjski sud potvrdio je presudu prvostupanjskog suda u odlukama o naknadi nematerijalne štete tužiteljima dok je rješenjem ukinuo tu presudu u odluci o naknadi za tuđu pomoć i o rentnom zahtjevu, pa je u tom dijelu predmet vratio sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.
Protiv presude drugostupanjskog suda tuženica je izjavila reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da ovaj sud pobijanu presudu preinači u smislu navoda revizije ili da ukine presude obaju sudova nižega stupnja i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Traži trošak postupka revizije.
Tužitelji nisu odgovorili na reviziju, a ni državni odvjetnik Republike Hrvatske se o njoj nije izjasnio.
Revizija nije osnovana.
Nije došlo do bitne povrede odredaba parničnog postupka predviđene u čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 261. Zakona o parničnom postupku – ZPP. U konkretnom slučaju naime nije došlo do situacije predviđene u čl. 261. st. 2. ZPP, jer ispitani vještaci i to ortoped i neuropsihijatar su dali zajedničku ocjenu invalidnosti tužiteljice mlt. A. u opsegu od 75%. Dakle, podaci tih vještaka o njihovu nalazu nisu se razilazili, a isto tako nije nalaz jednog od njih bio bilo nejasan, nepotpun ili u proturječnosti sam sa sobom ili izviđenim okolnostima, pa prema tome nisu postojali nedostaci koji se ne bi mogli otkloniti ponovnim saslušanjem vještaka, a pogotovo nije postojala potreba za obnovu vještačenja putem istih ili drugih vještaka, kao što to iznosi revident.
Vještaci su pored toga odgovorili na primjedbu revidenta o preuranjenosti procjene opsega smanjenja opće radne i životne sposobnosti spomenute tužiteljice, te su protivno njegovoj tvrdnji obrazložili svoje mišljenje da je u vrijeme kada su oni svoj nalaz i mišljenje dali njezino zdravstveno stanje bilo konsolidirano. Prvostupanjski sud je utvrdio da su tužitelji tjelesno ozlijeđeni u štetnom događaju, tj. u prometnoj nesreći u kojoj je smrtno stradala njihova majka R. i sestra mlt. M.Č..
Također je taj sud utvrdio težinu i prirodu tjelesnih ozljeda koje su tužitelji dobili.
Kod toga je taj sud utvrdio da je mlt. A. dobila vrlo teške tjelesne ozljede koje su isto tako ostavile teške trajne posljedice, a koje su opet uzrokovale smanjenje njezine opće radne i životne sposobnosti u velikom opsegu, tj. 75%.
Taj sud je dalje utvrdio da su tjelesne ozljede koje je ta tužiteljica trpjela uzrokovale fizičke boli, pa je utvrdio trajanje i jačinu tih boli, a isto tako je utvrdio da je tužiteljica pretrpjela strah, a u vezi s tim je utvrdio jačinu i trajanje toga straha.
Jednako tako je taj sud utvrdio da je kod tužiteljice ostalo trajno naruženje kao posljedica dobivenih tjelesnih ozljeda i to u jakom stupnju.
Zbog tako utvrđene jačine i trajanja fizičkih boli ovaj sud smatra, jednako kao sudovi nižega stupnja da iznos od 18.000,00 kn nije prevelik kao satisfakcija za pretrpljene fizičke boli, a iznos od 10.000,00 kn isto tako za pretrpljeni strah.
Zbog visokog stupnja smanjenja radne i životne sposobnosti ove tužiteljice, a imajući na umu da se radi o djetetu u dobi od šest godina, ovaj sud smatra da iznos od 280.000,00 kn što su ga utvrdili nižestupanjski sudovi ovoj tužiteljici kao satisfakciju za duševne boli zbog smanjenja njezine životne aktivnosti nije prevelik.
Kako se kod ove tužiteljice radi o naruženju jakoga stupnja, a koje se očituje u više ožiljaka, škiljenju, drhtanju ruke i šepanju na lijevu nogu, a budući da se radi o ženskoj osobi, po mišljenju ovoga suda, iznos od 40.000,00 kn koji joj su nižestupanjski sudovi utvrdili kao satisfakciju za duševne boli zbog prije spomenutog njezinog fizičkog nedostatka također nije preveliki.
Zbog utvrđene jačine i trajanja fizičkih boli kod tužiteljice mlt. I. i straha, te kod tužitelja mlt. J. ovaj sud smatra, jednako kao i sudovi nižega stupnja da iznos od 4.000,00 kn za pretrpljene fizičke boli tužiteljici mlt. I., a iznos od 6.000,00 kn mlt. J. čini primjereno zadovoljenje za te boli, te 7.000,00 kn tužiteljici mlt. I. za pretrpljeni strah i 8.000,00 kn mlt. J., čine primjereno zadovoljenje ovim tužiteljima temeljem navedenog pravnog osnova.
Prvostupanjski sud je dalje utvrdio da je kod ovih tužitelja došlo do trajne posljedice i to kod mlt. I. postraumatske neurotiziranosti i u vezi s tim do smanjenja njezine opće radne i životne sposobnosti za 10% u razdoblju od tri godine, a kod mlt. J. do jednakih trajnih posljedica u istom takvom trajanju koje također su uzrokovale smanjenje njegove opće životne sposobnosti za 10%. Kako se radi o djeci u vrlo mladoj životnoj dobi tj. mlt. I. je u vrijeme štetnog događaja imala četiri, a mlt. J. dvije godine, ovaj sud smatra da iznos od 18.000,00 kn što su ga nižestupanjski sudovi utvrdili svakome od njih kao naknadu nematerijalne štete za psihičke boli zbog smanjenja njihove životne aktivnosti u navedenom razdoblju nije prevelik.
Iz tih razloga po mišljenju ovoga suda su sudovi nižega stupnja pravilno primijenili materijalno pravo, pa je stoga reviziju kao neosnovanu trebalo odbiti (čl. 393. ZPP).
U Zagrebu, 13. kolovoza 2002. godine
Predsjednik vijeća:
Davorka Lukanović-Ivanišević, v.r.