Legislator Giurisprudenza & Legislazione
Revt-27/2006-2 Generato dall'IA

Croatian Supreme Court dismisses breach of contract claim where plaintiff failed to obtain import license due to third party rights.

Numero d'incarto Revt-27/2006-2
Autorità giudiziaria
Giurisdizione Croazia (HR)
Data della decisione
Esito del giudizio Respinto (Dismissed)

Sintesi Legislator

Generato dall'IA

The Supreme Court of Croatia dismissed the plaintiff's claim for damages alleging breach of contract by the defendant. The lower courts had ruled that the defendant was liable because the plaintiff could not obtain an import license due to a third party's rights, but the Supreme Court found no contractual obligation for the defendant to relinquish those rights. Consequently, the court held that the plaintiff's inability to secure the license did not constitute a breach by the defendant, reversing the lower courts' findings of liability.

Regesto Legislator

Generato dall'IA

čl. 262. ZOO; čl. 395. st. 1. ZPP: A party is not liable for breach of contract if the failure to obtain a necessary license stems from a pre-existing third-party right known to the contracting parties at the time of agreement, absent specific contractual terms to the contrary.

Parole chiave

Generato dall'IA
breach of contract import license third party rights contractual obligation damages claim contract law import regulations

Disposizioni normative citate

Generato dall'IA

Ti chiedi come si applica questa sentenza alla tua fattispecie?

Analizza questa decisione insieme alla legislazione federale e cantonale, ai commentari e alla giurisprudenza successiva in Legislator AI.

Apri in Legislator →

Testo completo

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revt 27/06-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te Miljenke Vraničar, mr.sc. Jasne Brežanski, Davorke Lukanović-Ivanišević i Nenada Perina kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. d.o.o. K., (Republika Slovenija), koga zastupa punomoćnik G. V., odvjetnik u V., protiv tuženika B. d.d. K., koga zastupa punomoćnica L. J.-P., odvjetnica u K., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž 7152/04 od 29. studenog 2005. godine, kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Bjelovaru br. P 916/01 od 29. srpnja 2004. godine, u sjednici održanoj dana 3. svibnja 2006. godine,

p r e s u d i o j e:

Prihvaća se revizija tuženika, preinačuje presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž 7152/04 od 29. studenog 2005. godine i presuda Trgovačkog suda u Bjelovaru br. P 916/01 od 29. srpnja 2004. godine u pobijanom dosuđujućem dijelu, tako da se tužbeni zahtjev odbija.

Tužitelj je dužan naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 2.948.810,00 kn.

Obrazloženje

Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž 7152/04 od 29. studenog 2005. godine odbijene su žalbe tužitelja i tuženika, te je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Bjelovaru br. P 916/01 od 29. srpnja 2004. godine kojom je tuženik obvezan isplatiti tužitelju iznos od 20,114.696,57 kn sa zakonskom zateznom kamatom pobliže specificiranom u izreci prvostupanjske presude, kao i u odluci o parničnom trošku kojom je tuženik obvezan naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 3,012.248,02 kn. Protiv citirane drugostupanjske presude reviziju je izjavio tuženik zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

Protivna strana odgovorila je na izjavljenu reviziju predlažući da se odbije kao neosnovana.

Revizija je osnovana.

Predmetnom tužbom tužitelj je zatražio isplatu utuženih iznosa s naslova naknade štete, za koju smatra da mu odgovara tuženi zbog povrede ugovornih odredaba Ugovora o poslovnoj suradnji zaključenog između stranaka dana 1. studenog 1995. godine, a prema kojem se ugovoru tuženik obvezao dati tužitelju ekskluzivno pravo uvoza i distribucije proizvoda tuženika na području Republike Slovenije.

Prvostupanjski i drugostupanjski sud udovoljili su tužbenom zahtjevu za iznos od 12,114.696,57 kn, utvrđujući i zaključujući, da je tuženik odgovoran za povredu odredaba Ugovora o poslovnoj suradnji od 1. studenog 1995. godine odnosno za nemogućnost realizacije tog ugovora.

Obrazlažu to time da tužitelj kod nadležnog ministarstva Republike Slovenije nije mogao ishoditi uvoznu dozvolu za uvoz proizvoda tuženika, a razlog tome da je bilo postojanje i prava B. d.o.o. L., pa smatra u bitnome, da tuženik nije ispunio svoju obvezu, koja se po mišljenju nižestupanjskih sudova, podrazumijevala u svezi sa sklopljenim Ugovorom između stranaka, tj. da oduzme prava uvoza i distribucije B. d.o.o. L., Nadalje, s tim u svezi zaključuju da je tuženik znao i morao znati da bez toga tužitelj ne može ostvariti izdavanje uvozne dozvole.

Upravo iz razloga što zaključuju da se u svezi s Ugovorom o poslovnoj suradnji od 1. studenog 1995. godine, podrazumijevala i obveza tuženika da oduzme prava B. d.o.o. L., koju obvezu da tuženik nije izvršio, iako je znao i morao znati da bez toga nije moguće izdavanje uvozne dozvole tužitelju, prvostupanjski i drugostupanjski sud nalaze osnov odgovornosti tuženika za štetu koju priznaju tužitelju u svezi s činjenicom da nije došlo do realizacije spomenutog Ugovora.

Polazeći od utvrđenog činjeničnog stanja od kojeg polaze i prvostupanjski i drugostupanjski sud ovaj revizijski sud ne može prihvatiti zaključak tih sudova o povredi ugovorne obveze od strane tuženika i postojanju njegove odgovornosti za naknadu štete tužitelju u svezi s time.

Iz sadržaja ugovornih odredaba Ugovora o poslovnoj suradnji od 1. studenog 1995. godine proizlazi, što nije niti sporno, da među strankama nije ugovorena obveza tuženika koja bi se odnosila na ukidanje prava B. d.o.o. L..

Iz iskaza preslušanih svjedoka, a posebno svjedoka M. B. proizlazi, da je prije sklapanja ugovora bilo govora o pravima B. d.o.o. L., ali da do sklapanja ugovora ništa konkretno nije učinjeno, kako je to izričito navedeno i u razlozima prvostupanjske presude.

Iz navedenog treba zaključiti da je tužitelju u vrijeme potpisivanja ugovora bilo poznato postojanje i prava B. d.o.o. L., da Ugovor o poslovnoj suradnji od 1. studenog 1995. godine o tome ne sadrži nikakve odredbe, a da su stranke, što znači i tužitelj usprkos tome potpisale spomenuti ugovor, a tužitelj je temeljem tog ugovora zatražio izdavanje uvozne dozvole.

U utvrđenim okolnostima, pri čemu se tužitelju niti ne stavlja na teret da je znao ili morao znati za pretpostavke izdavanja uvozne dozvole, zaista se ne može niti tuženiku stavljati na teret da je znao ili morao znati da tužitelj neće moći ostvariti pravo na uvoznu dozvolu odnosno da se obveza tuženika na oduzimanje prava B. d.o.o. L. podrazumijevala, kraj činjenice da su stranke potpisale ugovor iako u svezi s time ništa konkretno nije učinjeno a niti ugovoreno glede obveze tuženika u tom pravcu.

Okolnost da tužitelj nije mogao ostvariti izdavanje uvozne dozvole ne znači da se drugoj ugovornoj strani, ovdje tuženiku, mogu nametnuti one obveze koje su potrebne za izdavanje takve dozvole kad takve obveze nisu predviđene kao ugovorne obveze te stranke.

Iz svih navedenih razloga ovaj revizijski sud ocjenjuje da utvrđene okolnosti ne opravdavaju zaključak da je tuženik povrijedio ugovorne odredbe Ugovora o poslovnoj suradnji zaključenog između stranaka 1. studenog 1995. godine, pa stoga nisu ostvarene niti pretpostavke njegove odgovornosti za štetu koja bi proizlazila iz činjenice povrede ugovornih odredaba, a u smislu odredbe čl. 262. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01 – dalje u tekstu ZOO).

Slijedom izloženog, zahtjev tužitelja s naslova naknade štete zbog povrede ugovorne obveze ukazuje se kao neosnovan, pa je preinačenjem prvostupanjske i drugostupanjske presude taj zahtjev trebalo odbiti.

S obzirom na izloženo, ocjenjujući prigovore revidenta u navedenim okvirima, koje ovaj revizijski sud smatra odlučnim, je ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, pa je temeljem odredbe čl. 395. st. 1. ZPP odlučeno je kao u izreci.

Što se tiče odluke o parničnim troškovima, u cijelosti je prihvaćen troškovnik tuženika koji je već prvostupanjski sud ocijenio kao pravilno sastavljen, time da su troškovi u troškovniku zatraženi opravdani i u skladu s odvjetničkom tarifom.

Stoga je tužitelj obvezan naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 2,948.810,00 kn (čl. 154. st. 1. ZPP).

U Zagrebu, 3. svibnja 2006. godine

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.