Croatian Supreme Court dismisses appeals in tax fraud case, upholding first-instance conviction and confiscation order.
Sintesi Legislator
Generato dall'IAThe Supreme Court of Croatia dismissed the appeals filed by the prosecutor and the defendant against the first-instance judgment. The lower court convicted the defendant of tax evasion and abuse of trust, imposing a suspended sentence and ordering the return of illicit gains totaling over 3.2 million kuna. The appellate court found no errors in the factual findings or legal qualification, rejecting the prosecutor's argument that the sentence was too lenient despite the high value of the loss.
Regesto Legislator
Generato dall'IAČl. 476. st. 1. toč. 2. ZKP/08.; Čl. 482. ZKP/08.; The Supreme Court holds that appeals regarding sentencing in criminal cases are inadmissible if the first-instance judgment correctly established facts and applied the law without infringing the defendant's rights.
Parole chiave
Generato dall'IADisposizioni normative citate
Generato dall'IATesto completo
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: I Kž 495/2019-7
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Žarka Dundovića kao predsjednika vijeća te Vesne Vrbetić i Ratka Šćekića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. S. G., zbog kaznenog djela iz čl. 256. st. 1 Kaznenog zakona (“Narodne novine” broj 125/11. i 144/12. - dalje: KZ/11.) i dr, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru od 10. lipnja 2019. broj K-26/2015-84, u sjednici održanoj 12. prosinca 2019., u prisutnosti u opt. S. G. i branitelja optuženika, odvjetnika M. H.,
p r e s u d i o j e:
Odbijaju se kao neosnovane žalbe državnog odvjetnika i opt. S. G. te se potvrđuje prvostupanjska presuda.
Obrazloženje
Županijski sud u Bjelovaru, presudom od 10. lipnja 2019. broj K-26/2015-84 proglasio je krivim opt. S. G. zbog dva kaznena djela protiv gospodarstva i to djela pod toč. 1. kaznenog djela utaje poreza ili carine iz čl. 256. st. 1. Kaznenog zakona (Narodne novine broj 125/11, 144/12, 56/15, 61/15 – ispravak, 101/17, 118/18 - dalje u tekstu: KZ/11)-pravilno bi bilo Kaznenog zakona (“Narodne novine” broj 125/11. i 144/12. - dalje: KZ/11.), i djela pod toč. 2. kaznenog djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz čl. 246. st. 2. u svezi st. 1. KZ/11., te mu je za djelo pod toč. 1. na temelju čl. 256. st. 1. KZ/11. utvrdio kaznu zatvora u trajanju od 6 mjeseci, a za djelo pod toč. 2. na temelju čl. 246. st. 2. KZ/11. kaznu zatvora u trajanju od 1 godine te ga uz primjenu čl. 51. st. 1. i 2. KZ/11. osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 1 godine i 4 mjeseca, time da mu je na temelju čl. 57. KZ/11. izrekao djelomičnu uvjetnu osudu tako da se od izrečene jedinstvene kazne zatvora izvršava 6 mjeseci, dok se dio kazne u trajanju od 10 mjeseci neće izvršiti ako optuženik u roku od 3 godine od pravomoćnosti presude ne počini novo kazneno djelo.
Na temelju čl. 560. st. 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku (Narodne novine broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda i 143/12., 145/13., 152/14., 70/17., - u
I Kž 495/2019-7
dalje u tekstu: ZKP/08.) utvrđeno je da novčani iznos od 3.248.811,50 kuna predstavlja imovinsku korist koju je opt. S. G. ostvario kaznenim djelom iz čl. 246. st. 2. u vezi st. 1. KZ/11., te da navedeni iznos postaje imovina Republike Hrvatske, pa je naloženo opt. S. G. da Republici Hrvatskoj isplati novčani iznos od 3.248.811,50 kuna u korist državnog proračuna u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude.
Na temelju čl. 148. st. 1. ZKP/08. opt. S. G. dužan je u državni proračun naknaditi troškove kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. toč. 1.-6. ZKP/08 u iznosu od 15.774,20 kuna, te s naslova paušala u iznosu od 1.000,00 kn u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude.
Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog odluke o kazni, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske "pobijanu presudu preinači tako da optuženiku S. G. za počinjena kaznena djela izrekne kaznu zatvora u duljem trajanju".
Optuženik se žali po branitelju, M. H., odvjetniku iz V., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08. i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz čl. 470. st. 2. i 3. ZKP/08., s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske „uvaži navode ove žalbe, te ukine u cijelosti prvostupanjsku presudu i predmet vrati na ponovno suđenje".
Državni odvjetnik podnio je odgovor na žalbu optuženika s prijedlogom da se žalba optuženika odbije kao neosnovana.
Na temelju čl. 474. st. 1 ZKP/08. spis je prije dostave sucu izvjestitelju dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.
Sjednica vijeća održana je u prisutnosti optuženika i njegova branitelja M. H., a u odsutnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, koji nije pristupio, a dostava obavijesti o sjednici vijeća je bila uredno iskazana.
Žalbe državnog odvjetnika i optuženika nisu osnovane.
Optuženik u žalbi navodi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08. jer u odnosu na kazneno djelo iz toč. 1. izostaju razlozi o odlučnim činjenicama, odnosno ti su razlozi nejasni i to iz razloga što prvostupanjski sud nije obrazložio postojanje svijesti i volje kod optuženika da počini kazneno djelo iz čl. 256. st. 1. KZ/11. odnosno razlozi zbog kojih sud smatra da je optuženik počinio subjektivna obilježja tog kaznenog djela u potpunosti izostaju.
Protivno žalbenim navodima, prvostupanjski sud za svoja činjenična utvrđenja, pa i postojanje svijesti i volje optuženika za počinjenje kaznenog djela iz toč. 1. naveo je jasne, logične i razumljive razloge, bez međusobnih proturječja, a dalje obrazlažući iz kojeg razloga smatra da takve svijesti i volje kod optuženika nije bilo, optuženik zapravo osporava zaključke prvostupanjskog suda što predstavlja žalbenu osnovu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, o čemu će biti riječi u nastavku ove presude.
Nadalje, optuženik u žalbi smatra da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08. i u odnosu na kazneno djelo iz
I Kž 495/2019-7
toč. 2. međutim obrazlažući tu žalbenu osnovu žalitelj zapravo iznosi činjenice koje su utvrđene u postupku i na temelju njih donosi drugačije zaključke od prvostupanjskog suda, a što također predstavlja žalbenu osnovu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, i o čemu će također biti riječi kasnije.
Stoga nisu ostvarene bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468 st. 1. toč. 11. ZKP/08. na koje ukazuje optuženik u žalbi, niti bilo koja druga postupovna povreda na koju drugostupanjski sud na temelju čl. 476. st. 1. toč. 1. pazi po službenoj dužnosti.
U odnosu na žalbenu osnovu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja optuženik u žalbi ističe kako prvostupanjski sud nije smio prihvatiti nalaz i mišljenje grafološkog vještaka Z. Ć. iz razloga što je isti osim nespornog materijala u vidu rukopisa izuzetog od optuženika prilikom izrade nalaza i mišljenja koristio i dodatni po njemu nesporni materijal iz spisa, od čega su određeni potpisi optuženika bili u preslici te da je time postupao izvan naloga suda i protivno pravilima struke. Osim toga, da se vještak odredio sa stopostotnom sigurnošću da je optuženik potpuno izvjesno skriptor spornih potpisa, iako je u praksi poznato da se grafološki vještaci u pravilu izražavaju stupnjem sigurnosti.
Protivno ovakvim žalbenim navodima, prvostupanjski sud je osnovano prihvatio nalaz i mišljenje grafološkog vještaka Z. Ć. uz obrazloženje da je vještak detaljno i opsežno analizirao potpise i rukopis optuženika te obrazložio iz kojih razloga optuženika smatra skriptorom spornih potpisa. Iz naloga prvostupanjskog suda za provođenje grafološkog vještačenja proizlazi da je vještaku dostavljen dio predmetnog spisa i to svežnjevi 1, 8 i 9 u kojima se nalaze optužnica i isprave iz kojih je potrebno vještačiti sporne potpise i štambilj društva te u postupku izuzeti nesporni rukopis optuženika, time da doista u nalogu kao nesporni nisu označeni drugi potpisi optuženika koje je vještak prema dostavljenom nalazu i mišljenju koristio prilikom vještačenja.
Međutim, činjenica da je vještak koristio i druge potpise optuženika koje je pronašao u dostavljenom mu spisu, i uzeo ih kao nesporne te takav nalaz i mišljenje dostavio sudu ne znači da je postupao protivno nalogu suda, a sve s obzirom da je saslušan i na raspravi kada je detaljno obrazložio na koji način je proveo vještačenje i koje je potpise uzeo kao nesporne te da je sud takav njegov nalaz i mišljenje prihvatio. Vjerodostojnost tog nalaza i mišljenja, s obzirom na korištene nesporne potpise, nije dovedena u pitanje žalbenim navodima optuženika, pogotovo što optuženik niti ne osporava u žalbi da potpisi koje je vještak koristio kao nesporne nisu njegovi.
Vjerodostojnost nalaza i mišljenja vještaka nije dovedena u pitanje niti time što je vještak kao nesporne potpise koristio i neke potpise u preslici kao i što je svoje mišljenje dao decidirano, a s obzirom na njegovo logično i uvjerljivo obrazloženje da pravila grafološke struke kažu da se u analizi mogu koristiti i preslike ali da se decidirano mišljenje ne može dati ako vještak koristi samo preslike. Kako je u spisu bila zadovoljavajuća količina nespornih popisa u izvorniku mišljenje je bilo moguće iznijeti i kao decidirano, a mišljenje je dao kao takvo s obzirom na količinu nespornih potpisa u izvorniku i jer je utvrdio sve relevantne sličnosti između spornih i nespornih potpisa i niti jednu značajnu razliku.
I Kž 495/2019-7
Nakon što je prvostupanjski sud pravilno prihvatio nalaz i mišljenje grafološkog vještaka i doveo ga u vezu s iskazima svjedoka I. V., P. G. i Ž. D. pravilno je zaključio i da je upravo optuženik potpisnik privremenih situacija 3 i 4.
Nadalje, optuženik u žalbi navodi da nije postupao s ciljem da neplaćanjem poreza ošteti državni proračun i to stoga što je neposredno nakon preuzimanja društva nastupila blokada računa društva i to zbog obveza koje su nastale prije preuzimanja i za koje optuženik nije ni znao i zbog čega društvo nije moglo poslovati i nije imalo zaposlenih, pa i da je optuženik evidentirao poreznu obvezu i obračunao je te prijavio dužni iznos poreza na dodanu vrijednost državni proračun bi i dalje bio uskraćen za nužna davanja. Osim toga optuženik nije imao nikakvih motiva da neplaćanjem poreza na dodanu vrijednost ošteti državni proračun jer se radilo o poslovima koji su ranije ugovoreni, obavljali su ih podizvođači, a plaćanje po privremenim situacijama 1 i 2 izvršeno je cesijama direktno na račun podizvođača.
Međutim, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je optuženik kada je ispostavio privremene situacije 3 i 4 koje nije evidentirao u poslovnim knjigama društva niti je obračunao i prijavio obvezu poreza na dodanu vrijednost postupao s ciljem da trgovačko društvo T. izbjegne plaćanje poreza na dodanu vrijednost pogotovo s obzirom da se primopredajnim zapisnikom obvezao održati na snazi i izvoditi poslove po ranije sklopljenim ugovorima. Nevođenje poslovnih knjiga i neobračunavanje i neprijavljivanje poreznih obveza upravo upućuje na namjeru optuženika da ne izvršava obveze trgovačkog društva T., bez obzira na blokadu računa u tom trenutku, a ovo uzimajući u obzir da bi se prijavom poreza utvrdila porezna obveza trgovačkog društava T. koja porezna obveza bi imala svoj redoslijed naplate sa ostalim potraživanjima drugih vjerovnika.
Ovakvo postupanje optuženika dovelo je do neutvrđenja porezne obveze trgovačkog društva T. u iznosu koji prelazi dvadeset tisuća kuna, te je i po stavu ovog drugostupanjskog suda optuženik postupao s ciljem da T. izbjegnu plaćanje poreza, čime je ostvario sva zakonska obilježja kaznenog djela iz čl. 256. st. 1. KZ/11.
Neosnovano optuženik u žalbi navodi i da je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno jer je odbijen njegov prijedlog da se provede dopunsko vještačenje radi utvrđenja da li je prilikom blokade računa društva izvršena prisilna naplata predmetnog poreza na dodanu vrijednost i kome su isplaćene privremene situacije 1. i 2. s obrazloženjem da se to ne odnosi na predmet optužbe.
Ovo stoga što je do počinjenja kaznenog djela iz čl. 256. st. 1. KZ/11. došlo u času kada optuženik nije obračunao i prijavio obvezu poreza na dodanu vrijednost što je dovelo do neutvrđenja porezne obveze, pa je nebitno da li je nakon provedenog poreznog nadzora i konačno utvrđene porezne obveze ona eventualno prisilno namirena. Isto tako, a s obzirom da se kazneno djelo za koje se optuženik tereti odnosi na privremene situacije 3. i 4., nebitno je kome su isplaćene privremene situacije 1. i 2.
U odnosu na kazneno djelo iz toč. 2. pobijane presude optuženik u žalbi navodi da iz nijednog dokaza ne proizlazi da bi u trenutku preuzimanja trgovačkog društva E., kasnije T. u skladištu trgovačkog društva postojala roba u vrijednosti kako se to navodi u izreci prvostupanjske presude.
I Kž 495/2019-7
Međutim, pravilno je prvostupanjski sud na temelju sintetičke bruto bilance i analitičke bruto bilance E., iskaza svjedoka D. P., V. P., M. I., L. M., B. T., M. M. i J. M., nalaza i mišljenja knjigovodstveno financijskog vještaka i primopredajnog zapisnika utvrdio da je optuženik robu u iznosu od 3.248.811,50 kuna izuzeo iz skladišta društva T. i zadržao za sebe, a na koje obrazloženje se u prvostupanjskoj presudi radi nepotrebnog ponavljanja upućuje žalitelj,a koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.
Neosnovano u žalbi optuženik navodi da se iskazi svjedoka D. P. i M. I. ne mogu cijeniti kao vjerodostojni jer su oni u pretkaznenoj fazi postupka bili ispitani kao osumnjičenici zajedno sa optuženikom te su odgovornost prebacili na njega, a osim toga nisu ni iskazivali o vrijednosti te robe.
Navedeno ne utječe na vjerodostojnost iskaza svjedoka D. P. i M. I. protiv kojih kaznena prijava nije podnesena u odnosu na kazneno djelo koje je predmet optužbe u ovom postupku, a u odnosu na kaznena djela za koje je podnesena je u konačnici i odbačena. Njihovi iskazi u skladu su sa sintetičkom bruto bilancom i analitičkom bruto bilancom E. kao i primopredajnim zapisnikom od 29. svibnja 2012. koji je optuženik kao preuzimatelj potpisao u kojem je u čl. 5., iako nije navedena točna vrijednost robe na skladištu društva, navedeno da je preuzimatelj suglasan i potvrđuje da preuzima zalihu robe u skladištu na adresi …, a što predstavlja svu robu u vlasništvu društva ili općenito svu robu na koju društvo polaže pravo te izričito izjavljuje da nema nikakvih daljnjih potraživanja prema prenositelju u pogledu bilo kakve robe, kao ni zahtjeva za naknadom štete s osnove kvalitete, kvantitete i pravnih nedostataka robe.
To što je svjedok V. P. u svom iskazu naveo da je u skladištu bilo neke robe koja je vraćena iz trgovine i od kupaca ne potvrđuje obranu optuženika da je sva roba bila tehnički neispravna i da je on organizirao odvoženje, kako to u žalbi tvrdi optuženik.
Isto tako niti činjenica da svjedoci nisu iskazivali o točnoj vrijednosti robe na skladištu ne dovodi u pitanje utvrđenja prvostupanjskog suda o vrijednosti te robe, a nakon što je prvostupanjski sud te iskaze doveo u vezu s drugim provedenim dokazima.
Činjenica da u vezi predmetne robe nije provedena inventura nije od značaja kraj utvrđenja da je optuženik prilikom preuzimanja društva pregledao skladište i potpisao primopredajni zapisnik.
U odnosu na iskaz svjedokinje M. M. vezano za činjenicu rashodovanja robe u iznosu od oko 2.000.000.00 kuna na koju se poziva optuženik u žalbi u prilog svoje tvrdnje da je u skladištu bila oštećena, raspakirana i neupotrebljiva roba i ovaj sud, kao drugostupanjski sud, prihvaća upravo suprotno obrazloženje prvostupanjskog suda da iz navedenog proizlazi da je neispravna roba rashodovana prije primopredaje optuženiku pa da nije za očekivati da i tada ne bi bila rashodovana sva neispravna roba već da bi ostala u skladištu. Ovo pogotovo kada su uzme u obzir i iskaz svjedokinje M. M. da je ta rashodovana roba "skinuta" sa zalihe 30. travnja 2012. i da joj je predočen dokument o zbrinjavanju robe te da su metodom preskoka i provjere utvrđivali da li postoji dokumentacija o zbrinjavanju rashodovane robe kod ovlaštenih pravnih osoba.
I Kž 495/2019-7
U odnosu na iskaze svjedoka koji su saslušani po prijedlogu obrane i koji svjedoci iskazuju da u trenutku kada su oni bili u predmetnom skladištu tamo nije bilo nikakve tehničke robe i ovaj sud kao drugostupanjski prihvaća ocjenu prvostupanjskog suda da su svjedoci J. G., N. M. i J. J. u skladištu bili nakon što je roba već bila odvezena, a da se kod svjedoka T. O. radi o svjedoku čiji iskaz nije u potpunosti uvjerljiv te da svojim iskazom želi pomoći okrivljeniku u ovom kaznenom postupku.
Isto tako pravilno je prvostupanjski sud zaključio i da fotografije koje je optuženik priložio u spis ne potvrđuju njegovu obranu da prilikom preuzimanja društva na skladištu nije bila robe koja je navedena u optužnici s obzirom na činjenicu da nije poznato kada su te fotografije snimljene.
Nadalje, sama činjenica da je optuženik udjele društva kupio za iznos od 200.000,00 kuna ne upućuje na zaključak da u skladištu prilikom preuzimanja nije bilo robe u vrijednosti od preko tri miliona kuna, kako to pogrešno u žalbi zaključuje optuženik, s obzirom da je, a kako to proizlazi iz primopredajnog zapisnika, optuženik prilikom preuzimanja društva osim imovine društva preuzeo i sva druga prava i obveze i ukupno poslovanje društva temeljem čega se onda logično i formira cijena poslovnih udjela.
Iz svih navedenih razloga, nije prihvaćena žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.
S obzirom na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno je primijenjen kazneni zakon u pogledu pravne kvalifikacije djela, a ispitivanjem pobijane presude na temelju čl. 476. st. 1. toč. 2. ZKP/08. nije utvrđeno da bi na štetu optuženika bio povrijeđen kazneni zakon.
Zbog odluke o kazni žali se državni odvjetnik smatrajući da je sud optuženiku kao otegotno trebao cijeniti i visinu štete prouzročene državnom proračunu i trgovačkom društvu T. koji iznosi višestruku premašuju kvalifikatorni iznos kao i da iz provedenih dokaza proizlazi da je optuženik trgovačko društvo kupio jedino radi pribavljanja sebi protupravne imovinske koristi.
Sukladno čl. 478. ZKP/08. žalba zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja podnesena u korist optuženika sadrži u sebi između ostalog i žalbu zbog odluke o kazni i oduzimanju imovinske koristi pa je prvostupanjska presuda ispitana u tom dijelu i po žalbi optuženika.
Pravilno je prvostupanjski sud optuženiku kao olakotno cijenio da do sada nije osuđivan, da je otac dvoje maloljetne djece o kojima skrbi, a očekuje i rođenje trećeg djeteta, zaposlen je i ostvaruje redovita primanja kojima uzdržava obitelj, narušenog je zdravstvenog stanja i izrazio je spremnost da djelomično nadoknadi štetu prouzročenu počinjenjem kaznenih djela, a u odnosu na djelo pod toč. 1. pravilno mu je cijenio i da je u vrijeme primopredaje društvo već bilo u blokadi za što on nije bio odgovoran.
Što se tiče otegotnih okolnosti, u pravu je državni odvjetnik kada žalbi navodi da je optuženiku kao otegotnim trebalo cijeniti i visinu štete prouzročene počinjenim kaznenim djelima.
I Kž 495/2019-7
Međutim, cijeneći sve navedene olakotne okolnosti te utvrđenu otegotnu okolnost ovaj drugostupanjski sud stava je da će utvrđene kazne zatvora u trajanju od 6 mjeseci za kazneno djelo iz čl. 256. st. 1. KZ/11 i u trajanju od 1 godine za kazneno djela iz čl. 246. st. 2. u svezi st. 1. KZ/11. te izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 1 godine i 4 mjeseca uz izrečenu djelomičnu uvjetnu osudu tako da se od izrečene jedinstvene kazne zatvora izvršava 6 mjeseci, dok se dio kazne u trajanju od 10 mjeseci neće izvršiti ako optuženik u roku od 3 godine od pravomoćnosti presude ne počini novo kazneno djelo, ostvariti svrhu kažnjavanja iz čl. 41. KZ/11. pa stoga nisu prihvaćene žalbe zbog odluke o kazni.
Kako je utvrđeno da je počinjenjem kaznenog djela iz toč. 2. izreke prvostupanjske presude optuženik ostvario protupravnu imovinsku korist u iznosu od 3.248.811,50 kuna pravilno je prvostupanjski sud na temelju čl. 560. st. 1. i 2. ZKP/08. tu imovinsku korist oduzeo optuženiku i naložio mu plaćanje navedenog iznosa u državni proračun u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude.
Slijedom svega navedenog žalbe državnog odvjetnika i optuženika nisu prihvaćene, a kako pobijanom presudom nisu ostvarene niti povrede na koje ovaj sud, sukladno čl. 476. st.
1. ZKP/08. pazi po službenoj dužnosti, žalbe su na temelju čl. 482. ZKP/08. odbijene kao neosnovane te je potvrđena prvostupanjska presuda.
Zagreb, 12. prosinca 2019.
Zapisničar
Predsjednik vijeća
Marijana Kutnjak Ćaleta, v.r.
Žarko Dundović, v.r.