Croatian Supreme Court partially allows appeal, reducing sentence for drug offenses while upholding prior suspended sentence.
Sintesi Legislator
Generato dall'IAThe Supreme Court of Croatia partially accepted the appeal against a first-instance judgment convicting the defendant of drug abuse. While the court found the factual findings correct, it ruled that the lower court failed to sufficiently weigh mitigating circumstances, such as the passage of time and the defendant's role as a father. Consequently, the sentence was reduced for one count while the other was upheld, and the previously suspended sentence was not revoked as the statutory period for revocation had expired.
Regesto Legislator
Generato dall'IAčl. 39. st. 1. toč. 3) OKZRH; čl. 43. st. 2. toč. 3) OKZRH; čl. 52. st. 1. OKZRH: The second instance court must apply statutory mitigation when the first instance fails to adequately consider mitigating factors like the passage of time and family responsibilities, while a suspended sentence cannot be revoked if the legal period for revocation has expired.
Parole chiave
Generato dall'IADisposizioni normative citate
Generato dall'IATesto completo
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: I Kž 941/03-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenome od sudaca Vrhovnoga suda Senke Klarić-Baranović, kao predsjednice vijeća, te Ranka Marijana, Ileane Vinja, kao članova vijeća i višeg sudskog savjetnika Zdravka Stojanovića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. D. C., zbog kaznenog djela iz čl. 196. st. 2. OKZRH, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 13. kolovoza 2003. godine, broj K-15/03, u sjednici održanoj dana 23. studenog 2006. godine, u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Darka Kliera,
p r e s u d i o j e:
I Djelomično se prihvaća žalba opt. D. C., preinačuje se presuda suda prvog stupnja u odluci o kazni, te se optuženiku za kazneno djelo iz čl. 196. st. 2. OKZRH, za koje je proglašen krivim pod točkom 1. izreke pobijane presude, temeljem tog zakonskog propisa, uz primjenu odredbi čl. 39. st. 1. toč 3) OKZRH, utvrđuje kazna zatvora u trajanju od 6 (šest) mjeseci, dok se za kazneno djelo iz čl. 196. st. 2. OKZRH, za koje je proglašen krivim pod točkom 2. izreke pobijane presude, prihvaća po sudu prvog stupnja utvrđena kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 3 (tri) mjeseca, te se temeljem istih zakonskog propisa, uz primjenu odredbe čl. 43. st. 2. toč. 3) OKZRH, opt. D. C. osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 6 (šest) mjeseci.
Temeljem čl. 45. st. 1. OKZRH, optuženiku se u izrečenu kaznu uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 13. svibnja 1996. godine do 13. rujna 1996. godine, te od 4. studenog 1997. godine do 2. prosinca 1998. godine.
II Neće se opozvati uvjetna osuda izrečena optuženiku presudom Županijskog suda u Zagrebu od 28. kolovoza 2002. godine br. K-267/01.
III U ostalom dijelu žalba opt. D. C. odbija se kao neosnovana i u pobijanom, a nepreinačenom dijelu, potvrđuje presuda suda prvog stupnja.
I Kž 941/03-3
Obrazloženje
Pobijanom presudom Županijskog suda u Zagrebu opt. D. C. proglašen je krivim zbog dva kaznena djela zlouporabe opojne droge iz čl. 196. st. 2. OKZ RH, te mu je za kazneno djelo pod točkom 1. optužnice utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine, a za kazneno djelo pod točkom 2. optužnice utvrđena mu je kazna zatvora u trajanju od jedne godine i tri mjeseca, dok je optuženiku opozvana pravomoćna osuda Županijskog suda u Zagrebu br. K-267/01 od 28. kolovoza 2002. godine u trajanju od šest mjeseci uvjetno na dvije godine, a kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci uzeta kao utvrđena, te je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i pet mjeseci, u koju mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 13. svibnja 1996. godine do 13. rujna 1996. godine, te od 4. studenog 1997. godine do 2. prosinca 1998. godine.
Opt. D. C. izrečena je i sigurnosna mjera oduzimanja predmeta iz čl. 64. st. 1. OKZRH i to 4.627,29 grama opojne droge marihuana, četiri kaktusa peyot i precizna vaga marke „Rowenta.“, a sukladno odredbi čl. 122. st. 4. Zakona o kaznenom postupku, optuženik je oslobođen naknade troškova kaznenog postupka.
Protiv te presude žali se optuženik osobno i po branitelju S. N., odvjetniku iz Z., zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona i odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i vrati na ponovno suđenje ili da se preinači u odluci o kazni i optuženiku izrekne blaža kazna.
Odgovor na žalbu nije podnesen.
Zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, nakon razgledavanja spisa na temelju čl. 373. st. 1. ZKP, u svom dopisu od 12. siječnja 2004. godine br. KŽ-DO- 1927/03, iznio je mišljenje da je žalba optuženika djelomično utemeljena i to u odnosu na opozivanje uvjetne osude, te je predložio da se žalba optuženika kao neosnovana odbije u dijelu u dijelu koji se odnosi na žalbenu osnovu pogrešnog utvrđenja činjeničnog stanja i odluke o kazni, a prihvati u odnosu na opozivanje uvjetne osude, te da se pobijana presuda u navedenom smislu preinači.
Žalba optuženika je djelomično osnovana.
Ispitujući pobijanu presudu povodom žalbe optuženika, a po službenoj dužnosti u smislu čl. 379. st. 1. toč. 1. ZKP ovaj sud, kao sud drugog stupnja, nije našao da bi bila ostvarena koja od povreda kaznenog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti.
Nije u pravu žalitelj kada tvrdi da je u pobijanoj presudi činjenično stanje pogrešno utvrđeno kako u odnosu na kazneno djelo pod prvom točkom izreke, tako i u odnosu na kazneno djelo obuhvaćeno drugom točkom izreke.
Prodaja opojne droge marihuana od strane optuženika svjedoku I. P. nedvojbeno je utvrđena na temelju iskaza svjedoka J. G. koji je potvrdio da je svjedok I. P. ušao u zgradu u kojoj stanuje optuženik i iz nje izašao sa smotuljkom opojne droge marihuana umotane u list istrgnut iz stranog časopisa, te na osnovu rezultata vještačenja toga lista i časopisa „AD“ koji je pronađen u stanu optuženika, a koji je potvrdio da papir u kojem je bila umotana opojna
I Kž 941/03-3
droga nedvojbeno potječe iz navedenog časopisa. Stoga sud prvog stupnja s pravom nije prihvatio iskaz svjedoka I. P. u kojem on govori da je to ustvari njegov časopis koji je on poklonio nevjenčanoj supruzi optuženika prethodno istrgnuvši stranicu koja ga je zanimala i u koju je umotao opojnu drogu koju je pribavio na drugi način, a ne od optuženika, jer je takav iskaz krajnje neuvjerljiv.
Isto tako sud prvog stupnja opravdano nije prihvatio onaj dio obrane optuženika u kojem on navodi da je četiri kaktusa peyot, koji su uz opojnu drogu marihuana, pronađeni u njegovom stanu, uzgajao za ukras, a ne kao biljku koja sadrži opojno sredstvo meskalin, s obzirom da je i sam potvrdio kako je dobro upućen u kaktuse, koje je inače uzgajao, pa je znao kako uzgoj ove vrste kaktusa nije dozvoljen. Obrana optuženika da on nije imao tehnološke uvjete za ekstrakciju opojne tvari meskalin također nije prihvatljivo jer, prema nalazu i mišljenju vještaka, i sisanje izdanaka ove vrste kaktusa predstavlja konzumiranje opojne droge.
Kada je riječ o kaznenom djelu iz točke 2. izreke pobijane presude, također nisu prihvatljivi ni obrana optuženika ni iskaz svjedoka B. T. da bi svjedok bio taj koji je ostavio 4.488,29 grama indijske konoplje raspoređene u sedam plastičnih vrećica, u prostoriju praonice za rublje u zgradi u kojoj stanuje optuženik i koju prostoriju je on isključivo koristio na način da je promijenio bravu na vratima kako ostali stanari ne bi mogli u nju ulaziti. Navod da je prilikom šetnje u zatvorskom krugu optuženik slučajno u razgovoru sa svjedokom saznao kako se radi o njegovoj opojnoj drogi koju je on ostavio prilikom jednog kratkotrajnog ustupanja prostorije praonice za rublje na korištenje svjedoku od strane optuženika, također je neuvjerljiv, pogotovo kada se uzme u obzir da se svjedok B. T. na glavnoj raspravi nije mogao izjasniti o pojedinim detaljima kao što su npr. izgled naprtnjače u kojoj je donio opojnu drogu i koja je pronađena u navedenoj prostoriji, način na koji je odložio opojnu drogu i mjesto gdje ju je odložio, dok se prisjećao samo grubog opisa prostorije, s čime ga je optuženik očigledno upoznao.
S obzirom na izneseno, ovaj sud smatra da je sud prvog stupnja ispravno i potpuno utvrdio činjenično stanje, te iz postojećih dokaza izveo pravilan zaključak kako je optuženik počinio kaznena djela koje mu se optužnicom stavljaju na teret, pa stoga nije osnovan žalbeni razlog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.
Međutim, prilikom odmjeravanja kazne optuženiku, unatoč postojanju otegotnih okolnosti koje su pravilno uočene, kao što su optuženikova ranija osuđivanost zbog posjedovanja opojne droge i veća količina lišća indijske konoplje koja je kod njega pronađena, sud prvog stupnja nije u dovoljnoj mjeri cijenio olakotne okolnosti koje su se našle kod optuženika, a to je okolnost da je od počinjenja ovih kaznenih djela proteklo duže vremensko razdoblje, jer su djela izvršena tijekom 1996. i 1997. godine, a naročito da je optuženik otac dvoje maloljetne djece o kojima uredno skrbi uz pomoć svoje majke.
Imajući u vidu navedene okolnosti ovaj sud kao sud drugog stupnja, uz primjenu odredbi o ublažavanju iz čl. 39. st. 1. toč 3) OKZRH, utvrdio je kaznu zatvora optuženiku za kazneno djelo iz točke 1. izreke u trajanju od šest mjeseci, dok se zbog kaznenog djela iz točke 2. izreke, prihvatio od strane suda prvog stupnja utvrđenu kazna zatvora u trajanju od jedne godine i tri mjeseca, te je, primjenom odredbe čl. 43. st. 2. toč. 3) OKZRH, optuženiku
I Kž 941/03-3
izrekao kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, ocjenjujući da će i tako izrečena kazna u konkretnom slučaju ispuniti svrhu kažnjavanja.
Ovaj sud je također optuženiku u izrečenu kaznu uračunao vrijeme provedeno u pritvoru, a uvidom u spis predmeta utvrđeno je da se radi o dvostrukom razdoblju i to od 13. svibnja 1996. godine do 13. rujna 1996. godine, te od 4. studenog 1997. godine do 2. prosinca 1998. godine.
Kada je riječ o uvjetnoj osudi koja je optuženiku izrečena pravomoćnom presudom Županijskog suda u Zagrebu br. K-267/01 od 28. kolovoza 2002. godine, a čije opozivanje u pobijanoj presudi je bio sadržaj žalbenog osnova povrede kaznenog zakona, ovaj sud navedenu uvjetnu osudu nije opozvao s obzirom da za to više ne postoje zakonski uvjeti. Naime, sukladno odredbi čl. 52. st. 1. OKZRH, uvjetna osuda se ne može opozvati najkasnije u roku od jedne godina od dana kad je proteklo vrijeme kušnje. Kako je izvršenje kazne zatvora u trajanju od šest mjeseci u spomenutoj presudi odgođeno za razdoblje od dvije godine, a presuda je postala pravomoćna 25. rujna 2002. godine, od kada je počelo teći vrijeme povjerenja, tako je mogućnost opoziva ove osude istekla 25. rujna 2005. godine.
Slijedom iznesenog, a na temelju čl. 390. st. 1. ZKP odlučeno je kao u izreci ove presude.
U Zagrebu, 23. studenog 2006. godine
Zapisničar:
Predsjednica vijeća:
Zdravko Stojanović, v.r.
Senka Klarić-Baranović, v.r.