Criminal appeal dismissed; court upheld conviction for evading military service due to family reasons and intent to avoid duty.
Sintesi Legislator
Generato dall'IAThe Supreme Court of Croatia dismissed the defendant's appeal against a first-instance conviction for evading military service. The defendant argued he fled abroad to care for his pregnant wife and newborn child, claiming he did not intend to avoid service. The court found his defense unconvincing because he failed to report to military authorities during the war and returned only after hostilities ceased. Consequently, the court affirmed the lower court's finding of intent and upheld the eight-month prison sentence.
Regesto Legislator
Generato dall'IAZakon o krivičnom postupku; Zakon o preuzimanju Krivičnog zakona SFRJ: An appeal against a conviction for evading military service is inadmissible when the defendant's claim of family necessity does not negate the subjective intent to avoid duty, and the court correctly assessed mitigating circumstances regarding family burden.
Parole chiave
Generato dall'IADisposizioni normative citate
Generato dall'IATesto completo
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: I Kž 610/1992-3
P R E S U D A
U IME REPUBLIKE HRVATSKE!
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Kocijančić Erike kao predsjednika vijeća, te mr. Frančula Rudolfa i Potrebica Ante kao članova vijeća i stručnog suradnika Papeš Branke kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. Z. T. zbog krivičnog djela iz čl. 214. st. 3. KZJ, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Vojnog suda u Osijeku od 20. srpnja 1992. K-67/92, u sjednici održanoj 23. rujna 1992., saslušavši zamjenika javnog tužitelja Hrvatske Delić Zvonimira,
p r e s u d i o j e :
Odbija se žalba opt. Z. T. kao neosnovana te se potvrdjuje prvostepena presuda.
O b r a z l o ž e n j e
Pobijanom presudom Vojni sud u Osijeku oglasio je krivim opt. Z. T. zbog kriv. djela iz čl. 214. st. 3. Krivičnog zakona SFRJ preuzetog na temelju čl. 1. Zakona o preuzimanju Krivičnog zakona SFRJ ("Narodne novine" br. 53/91) kao zakona Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: KZJ), pa ga je temeljem tog zakonskog propisa, primjenom čl. 42. t. 2. i čl. 43. st. 1. t. 3. KZJ, osudio na kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci. U izrečenu kaznu optuženiku je temeljem čl. 50. st. 1. KZJ uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 15. do 20. srpnja 1992. g.
Protiv te presude žali se optuženik putem svog branitelja zbog odluke o kazni (a iz sadržaja žalbe proizlazilo bi da se takodjer žali i zbog pogrešno utvrdjenog činjeničnog stanja), te predlaže da se pobijana presuda preinači i njega temeljem čl. 45. oslobodi od kazne.
Odgovor na žalbu nije podnijet.
Izjašnjavajući se temeljem čl. 370. st. 2. Zakona o krivičnom postupku koji je preuzet na temelju čl. 1. Zakona o preuzimanju Zakona o krivičnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91) kao zakon Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu:
I KŽ 610/1992-3
ZKP) javni tužitelj Hrvatske predložio je da se žalba optuženika odbije kao neosnovana.
Žalba nije osnovana.
Prije razmatranja žalbenih razloga ovaj drugostepeni sud je po službenoj dužnosti na temelju čl. 376. st. 1. t. 1. i 2. ZKP ispitao da li je počinjena neka od bitnih povreda odredaba krivičnog postupka iz čl. 364. st. 1. t. 1., 5., 6., 8. do 11. ZKP odnosno dali je na štetu optuženika povrijedjen krivični zakon, i utvrdio da navedene postupovne povrede nisu učinjene, a niti je na štetu optuženika povrijedjen krivični zakon.
Nisu osnovani žalbeni prigovori optuženika prvenstveno usmjereni na poricanje da bi on u inozemstvu (Nj.) otišao i tamo boravio kako bi izbjegao vojnu službu već da skloni obitelj i omogući supruzi normalan porod trećeg djeteta. To zato jer je sud prvog stupnja iz provedenih dokaza, uključujući i obranu optuženika pravilno utvrdio sve odlučne činjenice, pa i tu subjektivnu, tj. da je optuženik u inozemstvo otišao i tamo ostao izvjesno vrijeme i sa namjerom da izbjegne vojnu službu. Za svoj zaključak sud prvog stupnja daje valjane i prihvatljive razloge.
Optuženik je, naime, otišao u R. Nj. krajem kolovoza 1991. g. u vrijeme kada je već na veliko vršena agresija na Republiku Hrvatsku, i kada je izbila oružana pobuna dijela srpskog stanovništva, a posebno su, kako i sam optuženik kaže, ratom (i pobunom)" bili zahvaćeni dijelovi S. naročito O. sa okolicom. Grad O. i okolna mjesta mjesecima bio izložen razaranjima od strane neprijateljske artiljerije i avijacije. Sve je to optuženik znao i zato neuvjerljivo zvuči kada kaže da je mislio kada je odlazio da neće doći do mobilizacije. On kaže kako je znao da su svi vojni obveznici pozvani javnim pozivom (izmedju ostalog i putem H. r. kojeg je u Nj. slušao) da se tokom listopada, studenog ili prosinca jave organu narodne obrane odnosno ako su u inozemstvu diplomatskom predstavništvu Republike Hrvatske. To on nije učinio, zato jer R. H. još tada nije imala diplomatske odnose sa R. Nj.. Ovakva obrana optuženika nije prihvatljiva jer ako je i bio osnovni motiv odlaska u inozemstvo da zbrine ženu pred porodom i djecu, onda se svakako morao kao vojni obveznik javiti Sekretarijatu za narodnu obranu SO O., pogotovo jer je morao znati da će zbog agresivnog rata uslijediti mobilizacija vojnih obveznika. Ukoliko to pak nije učinio tada, kada bi njegova obrana bila doista iskrena, onda se morao vratiti i javiti nakon što je smjestio i osigurao obitelj uključivši i rodjeno treće dijete. On ni tada tako ne postupa već se vraća u Osijek kada je u stvari došlo do smirivanja ratnih operacija na tom
I KŽ 610/1992-3
području. Temeljem takvog ponašanja optuženika posve je logičan i prihvatljiv zaključak suda prvog stupnja da je optuženik otišao i ostao u inozemstvu kako bi izbjegao vojnu službu.
Nije zato osnovana žalba optuženika zbog pogrešno utvrdjenog činjeničnog stanja jer je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio sve pravno relevantne činjenice.
Neosnovana je žalba optuženika i zbog odluke o kazni.
Prvostepeni je sud, naime, kod odmjeravanja kazne optuženiku uzeo u obzir niz olakotnih okolnosti navedenih na str. 4. pobijane presude, iskreno držanje pred sudom, da je otac troje malodobne djece za koje se mora brinuti, supruga mu je u vrijeme odlaska u inozemstvo bila u visokom stupnju trudnoće a prije toga imala je dva teška poroda pa je optuženik u tim okolnostima doista morao brinuti o obitelji koje sud s pravom ocjenjuje u cjelini kao osobito olakotne pa mu primjenom propisa o ublažavanju kazne (čl. 42. i 43. KZJ) odmjerava kaznu od osam mjeseci zatvora ispod granice propisane za krivično djelo iz čl. 214. st. 3. KZJ, i zato nema zakonskog osnova da mu se odmjeri još blaža kazna. Ne postoji ni temelj iz čl. 45. KZJ za oslobodjenje od kazne, na koji se u ovom žalbenom prijedlogu poziva optuženik, jer se temeljem tog zakonskog propisa učinilac može osloboditi od kazne samo ako je djelo učinio iz nehata a ne sa umišljajem kao što to proizlazi iz činjeničnog opisa djela za koje je optuženik oglašen krivim.
Iz svih navedenih razloga, na temelju čl. 384. ZKP presudjeno je kao u izreci.
U Zagrebu, 23. rujna 1992.
Zapisničar:
Predsjednik vijeća:
Papeš Branka, v.r.
Kocijančić Erika, v.r.