Supreme Court allows worker's compensation claim against employer, reversing lower courts' dismissal based on employee fault.
Sintesi Legislator
Generato dall'IAThe Supreme Court of Croatia accepted the plaintiff's appeal and quashed the final judgments of the first and second instance courts. The lower courts had dismissed the claim for non-material damages and rent due to the death of an employee, attributing sole fault to the deceased worker. The Supreme Court ruled that employers bear objective liability for workplace injuries under the Law on Work and Law on Occupational Safety, presuming employer fault unless proven otherwise. Consequently, the burden of proof shifts to the employer to demonstrate that the accident resulted from force majeure, third-party fault, or the victim's own fault, requiring a retrial.
Regesto Legislator
Generato dall'IAčl. 102. Zakona o radu; čl. 15. Zakona o zaštiti na radu; čl. 154. Zakona o obveznim odnosima: In cases of workplace injury, the employer bears objective liability and the burden of proof rests on them to establish exculpatory circumstances such as force majeure or third-party fault, rather than presuming the employee's sole fault.
Parole chiave
Generato dall'IADisposizioni normative citate
Generato dall'IATesto completo
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 515/03-2
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića, kao predsjednika vijeća, te Miljenke Vraničar, mr. sc. Jasne Brežanski, Davorke Lukanović-Ivanišević i Nenada Perina, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I-A. B. iz Č. 24, II-Š. B. iz Č. 24 i III-mldb. M. B. iz Č., zastupanog po majci zz A. B. i svih zastupanih po punomoćniku J. B., odvjetniku iz Z., protiv tuženika V. d.d. Z., zastupanog po punomoćnici N. K., odvjetnici iz Z., radi naknade štete, rješavajući reviziju tužitelja izjavljenu protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Varaždinu od 17. ožujka 2003. godine, broj Gž-310/03-2, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Novom Marofu od 18. prosinca 2002. godine, broj P-204/99-30, u sjednici održanoj dana 15. veljače 2005. godine,
r i j e š i o j e:
Prihvaća se revizija tužitelja i ukida presuda Općinskog suda u Novom Marofu od 18. prosinca 2002. godine, broj P-204/99-30 i presuda Županijskog suda u Varaždinu od 17. ožujka 2003. godine, broj Gž-310/03-2 i predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.
Obrazloženje
Presudom suda prvog stupnja u točci I izreke odbijeni su tužitelji s tužbenim zahtjevom kojim su tražili da tuženik tužiteljima isplati nematerijalnu štetu i to svakom po 55.000,00 kn, za pretrpljene duševne boli zbog gubitka voljene osobe, sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate.
Istom su presudom tužitelji odbijeni i sa zahtjevom da tuženik svakom od tužitelja plaća mjesečnu rentu od po 3.326,44 kn sa zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedini iznos od dana dospjelosti svakog pojedinog iznosa, pa do isplate, s time da dospjele obroke plati odjednom u roku od 15 dana, a ostale dospijevajuće do svakog 10. u mjesecu za prethodni mjesec.
Točkom II izreke tužitelji su odbijeni sa zahtjevom za naknadu im parničnog troška u visini od 118.759,30 kn.
Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana, pa je gore navedena presuda suda prvog stupnja potvrđena.
Protiv pravomoćne presude suda drugog stupnja reviziju su izjavili svi tužitelji, pozivajući se na revizijske razloge bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, pa su predložili da se nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati na ponovno suđenje drugom vijeću prvostupanjskog suda, a podredno da se presude preinače, što bi značilo udovolji postavljenom tužbenom zahtjevu, te tuženiku naložilo plaćanje parničnog troška tužiteljima.
Protivna stranka na reviziju nije odgovorila, a nadležni se državni odvjetnik o reviziji nije izjasnio.
Revizija je osnovana.
Nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. i 2. toč. 13. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92 i 112/99
– dalje ZPP), jer suprotno reviziji, pobijana presuda sadrži razloge, oni nisu proturječni i presuda se može ispitati.
Međutim, u postupku je pogrešno primijenjeno materijalno pravo kada je iz razloga navedenih po nižestupanjskom sudu zaključeno u prilog isključive odgovornosti, tj. krivnje prednika tužitelja za štetni događaj i nastalu štetu.
Naime, predmet spora predstavlja zahtjev tužitelja za naknadu imovinske i neimovinske štete, a zbog pogibije na radu supruga, odnosno oca tužitelja.
U postupku suda prvog stupnja je utvrđeno, a koja je utvrđenja prihvatio i sud drugog stupnja, da je prednik tužitelja pokojni Đ. B. bio zaposlenik tuženika, upućen na rad u inozemstvo prema Ugovoru o radu sklopljenog s tuženikom … godine, te da je … godine na gradilištu u Italiji (A.), zadobio ozljedu na radu, na način da je pao s ljestava i pritom zadobio tešku tjelesnu ozljedu uslijed koje je … godine nastupila njegova smrt. Utvrđeno je da je prednik tužitelja u trenutku zadobivanja ozljede, a prema nalogu neposrednog rukovoditelja, bio dužan zajedno s radnikom tuženika J. L. obavljati posao premještanja bala staklene vune iz skladišta pod nadstrešnicu koja se nalazi u blizini skladišta, pomoću viljuškara, te da je do ozljeđivanja tužitelja došlo prije nego što je sa drugim radnikom započeo izvršavanje radnog zadatka na premještanju bala staklene vune.
Utvrđeno je, da je do ozljeđivanja tužitelja došlo u momentu kada se on penjao po ljestvama po stražnjoj strani skladišta, a ne unutar skladišta u kojem je trebao obaviti radni zadatak, te da za izvršavanje posla po nalogu neposrednog rukovoditelja, nije bilo potrebno korištenje ljestvi.
Slijedom takvih utvrđenja, nižestupanjski sudovi zaključuju u prilog isključive krivnje pokojnog Đ. B. za nastanak štetnog događaja, budući da je pao sa ljestvi čija uporaba nije bila potrebna za izvršavanje naloženog radnog zadatka. Slijedom toga, smatraju da tuženik ne odgovara tužiteljima za nastalu štetu pogibijom njihovog radnika.
Ne mogu se, za sada, prihvatiti takvi pravni zaključci nižestupanjskih sudova.
Ovo stoga, što nije prijeporno da je tužitelj nastradao na radu, pa po čl. 102. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 38/95, 54/95 i 65/95 – dalje ZR) i čl. 15. Zakona o zaštiti na radu ("Narodne novine" broj 59/96 i 94/96 – dalje ZZR), poslodavac odgovara radniku za štetu koju on pretrpi na radu po općim propisima obveznog prava, što znači bilo po principu presumiranje krivnje ili po principu objektivne odgovornosti, tj. uzročnosti, koji su principi odgovornosti propisani odredbom iz čl. 154. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 3/94 i 7/96 – dalje ZOO).
Prema tome, pogrešan je zaključak nižestupanjskih sudova izražen u razlozima njihovih presuda u onome dijelu gdje iznose da tužitelji nisu dokazali krivnju tuženika, zbog čega da tuženik ne bi bio odgovoran za nastalu im štetu. Ovo stoga što se u situaciji kada radnik pretrpi štetu na radu, krivnja poslodavca presumira (pretpostavlja), odnosno, za slučaj objektivne odgovornosti poslodavac odgovara i bez obzira na krivnju, pa u tom slučaju poslodavac odgovara čak samo na temelju objektivne činjenice da je šteta prouzročena.
Zato, na tuženiku kao poslodavcu leži teret dokaza da je šteta radniku nastala bez poslodavčeve krivnje, odnosno da je ona rezultat više sile, krivnje trećeg ili samog oštećenika, u konkretnom slučaju pokojnog radnika. Ove okolnosti, tj. razloge exculpacije upravo tuženik treba dokazati. Ovi se razlozi za exculpaciju ne mogu pretpostavljati kao što to čine nižestupanjski sudovi, obrazlažući krivnju radnika kroz okolnosti njegovog rada na nekim drugim poslovima od onih koje je trebao obaviti te utoliko u tu svrhu navodno samoinicijativnom uporabom ljestava sa kojih je potom i pao, te od posljedica povređivanja i umro.
Tuženik kao poslodavac treba dokazati razloge za njegovo oslobođenje od odgovornosti, jer ukoliko tuženik to ne dokaže, tada je njegova odgovornost za nastalu štetu tužiteljima, neupitna.
U tom kontekstu, za odluku nije dovoljno reći da tužitelj nije radio ono što je trebao raditi po nalogu poslodavca, jer to može biti samo okolnost za ocjenu eventualne njegove povrede radne obveze, a o tome se u ovom predmetu ne raspravlja. Ovdje se radi o sporu za naknadu štete zbog nezgode na radu za koju kao takvu poslodavac odgovara, a na njemu leži teret dokaza razloga njegovog oslobođenja od ove odgovornosti.
Kako u konkretnom slučaju sudovi ovu pravnu stvar nisu raspravili na navedeni način, valjalo je zato prihvatiti reviziju tužitelja i nižestupanjske presude ukinuti te predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, ne nalazeći razloga za primjenu odredbe iz čl. 371. ZPP.
U Zagrebu, 15. veljače 2005. godine
Predsjednik vijeća:
Stanko Jesenković, v.r.