Supreme Court dismisses appeal, holding state liable for armed intruder breach of police station security during detention.
Sintesi Legislator
Generato dall'IAThe Supreme Court of Croatia dismissed the prosecutors' appeal against a lower court ruling that held the state liable for damages. The case involved a shooting at a police station where detainees were held, resulting in two deaths and one death in hospital. The lower courts determined this was not wartime damage but ordinary state liability due to the state's failure to secure the premises against an armed intruder. The court affirmed that the state must ensure security of detention facilities and is liable for negligence in preventing unauthorized armed access.
Regesto Legislator
Generato dall'IAčl. 2. ZORHŠ; čl. 373. st. 2. Zakona o upravi; The state is liable for damages caused by an armed intruder entering a detention facility if the state failed to secure the premises and prevent unauthorized access, as such negligence constitutes ordinary liability rather than wartime damage.
Parole chiave
Generato dall'IADisposizioni normative citate
Generato dall'IATesto completo
Broj: Rev 1249/10-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Gordane Matasić- Špoljarić predsjednice vijeća, Katarine Buljan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Mirjane Magud članice vijeća, u pravnoj stvari 1.tužiteljice N. P. iz O., 2.tužiteljice N. B. iz O. (S.) i 3.tužiteljice N. S. iz Z., zastupanih po punomoćniku L. Š., odvjetniku u Z., protiv tuženika Republike Hrvatske, zastupanog po Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, Građansko-upravni odjel, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužiteljica protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gžn-3818/06 od 5. lipnja 2007., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Zagrebu broj Pn-6298/05 od 9. lipnja 2006., u sjednici održanoj 8. lipnja 2011.,
p r e s u d i o j e:
Revizija se odbija kao neosnovana.
Tužiteljicama se ne dosuđuje trošak sastava odgovora na reviziju.
Obrazloženje
Presudom Općinskog suda u Zagrebu broj Pn-6928/05 od 9. lipnja 2006. naloženo je tuženiku isplatiti 1.tužiteljici N. P. iznos 247.404,00 kn sa zateznim kamatama od 9. lipnja 2006. do isplate, 2.tužiteljici N. B. iznos 150.000,00 kn sa zateznim kamatama od 9. lipnja 2006., te 3.tužiteljici N. S. iznos 175.373,59 kn, sa zateznom kamatom koja na iznos 150.000,00 kn teče od 9. lipnja 2006., a na preostali dosuđeni iznos teče kako je pobliže navedeno u izreci, te naknaditi tužiteljicama trošak parničnog postupka u iznosu 51.700,13 kn, dok je odbijen zahtjev 1.tužiteljice za daljnjih 30.000,00 kn, 2.tužiteljice za daljnjih 100.000,00 kn i 3.tužiteljice za daljnjih 100.000,00 kn, te 1., 2. i 3.tužiteljice odbijene sa zahtjevom da im se solidarno isplati 27.404,00 kn, kao i odbijene sa zahtjevom za isplatu im daljnjih 12.000,00 kn, te zahtjev 1.tužiteljice za isplatu joj zateznu kamatu na iznos 27.404,00 kn od 20. studenoga 1991. do 8. lipnja 2006., te je naloženo tužiteljicama naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu 13.810,50 kn.
Presudom i rješenjem Županijskog suda u Zagrebu broj Gžn-3818/06 od 5. lipnja 2007. potvrđena je prvostupanjska presuda u dijelu kojim je tuženiku naloženo isplatiti 1.tužiteljici iznos 247.404,00 kn, 2.tužiteljici iznos 150.000,00 kn, te 3.tužiteljici iznos 150.000,00 kn, sve s pripadajućom zateznom kamatom, u dijelu kojim je odbijen zahtjev 2.tužiteljice za daljnjih 100.000,00 kn, te 3.tužiteljice za daljnjih 30.000,00 kn, te u dijelu kojim je odbijen zahtjev 2. i 3.tužiteljice za isplatu im solidarno sa 1.tužiteljicom iznos od 27.404,00 kn, kao i u dijelu kojim su 1-3.tužiteljice odbijene sa zahtjevom da im tuženik solidarno isplati iznos 12.000,00 kn. Preinačena je pak prvostupanjska presuda u odbijajućem dijelu zahtjeva 3.tužiteljice, te je naloženo tuženiku isplatiti 3.tužiteljici daljnjih 70.000,00 kn s pripadajućom zateznom kamatom od 9. lipnja 2006. do isplate.
Ukinuta je pak prvostupanjska presuda u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev tužiteljica za isplatu im iznosa 25.373,59 kn sa zateznom kamatom i u odluci o parničnom trošku i utoliko predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
Protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim je naloženo tuženiku isplatiti 1.tužiteljici iznos 247.404,00 kn, 2.tužiteljici iznos 150.000,00 kn, te 3.tužiteljici iznos 220.000,00 kn, s pripadajućom zateznom kamatom, tuženik je podnio reviziju pobijajući je iz razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka, te pogrešne primjene materijalnog prava predloživši njezino preinačenje odbijanjem zahtjeva tužiteljica, podredno ukidanje nižestupanjskih presuda i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
Tužiteljice su odgovorile na reviziju tuženika predloživši njezino odbijanje.
Revizija nije osnovana.
Postupajući prema odredbi čl. 392. a) Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01 i 117/03 – dalje: ZPP), a koja se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u svezi s odredbom čl. 36. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 57/11) primjenjuje na ovaj spor, Vrhovni sud Republike Hrvatske kao revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
Suprotno revizijskim navodima obje nižestupanjske presude sadrže razloge o činjenicama odlučnim za ovaj spor, koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe, zbog čega nema bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju se opisno ukazuje u reviziji.
Navodima u reviziji, a kojima se prigovara pravilnosti ocjene provedenih dokaza od strane nižestupanjskih sudova, revident faktično prigovara pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja, a što međutim u ovom revizijskom stadiju postupka nije dopušteno, sve u smislu odredbe čl. 385. ZPP-a.
Predmet spora je zahtjev tužiteljica za naknadu im štete vezano za nasilnu smrt N. P., do koje je došlo … 1991. u O.. U ovom revizijskom stadiju postupka i dalje je sporno pitanje odgovornosti tuženika za nastali štetni događaj.
Utvrdivši u postupku:
- da je … 1991. sad pok. N. P., suprug – otac tužiteljica sa još 20-ak osoba srpske nacionalnosti priveden u Policijsku postaju O. na obavijesni razgovor, kojom prilikom
- da su sve privedene osobe bile smještene u menzu policijske postaje, a gdje ih je čuvala službena osoba, time
- da ulaz u menzu sa dvorišne strane zgrade policijske postaje nije bio osiguran, te je bio dostupan i drugim osobama,
- da je u jednom trenutku u menzu ušao muškarac odjeven u vojnu odoru i naoružan, te započeo pucati po privedenim osobama, kojom prilikom
- da su dvije osobe usmrćene, pok. N. P. ozlijeđen i od zadobivenih ozljeda preminuo u bolnici, te četvrta osoba ozlijeđena, time
- da je službena osoba koja je čuvala privedene civile uspjela savladati napadača, te ga spriječila u daljnjem pucanju,
- da je protiv osobe koja je izvršila ovo nedjelo vođen kazneni postupak pred Vojnim sudom u Karlovcu pod brojem K-2/92 u kojem je ta osoba pravomoćno proglašena krivom i osuđena,
nižestupanjski sudovi obvezali su tuženika na naknadu štete tužiteljicama ocijenivši da se u konkretnom slučaju ovakva šteta ne može smatrati ratnom štetom u smislu odredbe čl. 3. Zakona o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu uzrokovanu od pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata („Narodne novine“, broj: 117/03 – dalje: ZORHŠ), a za koju tuženik ne odgovara, već naprotiv da se radi o šteti za koju tuženik u smislu odredbe čl. 2. ZORHŠ odgovara po općim pravilima o odgovornosti. Suprotno revizijskim navodima tuženika pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo kada su polazeći od prethodno navedene odredbe čl. 3. ZORHŠ zaključili da se konkretni događaj ne može podvesti pod ratnu štetu i time isključiti odgovornost tuženika. Naime, nekontrolirani ulazak naoružane vojne osobe u prostor policijske postaje, u kojem su bile smještene privedene osobe srpske nacionalnosti u svrhu obavljanja obavijesnog razgovora s njima, te pucanje po istima, doista se ne može ni u kojem slučaju opravdati ratnim zbivanjima koja su nesporno postojala u tom razdoblju na području O., a niti se može smatrati oblikom borbenog vojnog djelovanja u cilju sprječavanja neprijateljskog napada. Radi se naprotiv o postupanju koje je nedopustivo gledano bilo sa civilnog bilo s vojnog stajališta i jest oblike samovlašća koje je tuženik propustio spriječiti u okolnostima konkretnog slučaja. Naime, potpuno je jasno da je obveza tuženika bila primjereno osigurati prostor policijske postaje u smislu kontroliranja osoba koje tu ulaze, posebno onemogućiti ulazak nepozvanih i k tome naoružanih osoba u prostor gdje se nalaze privedene osobe. Da je tuženik tako postupio kritične prigode, izvjesno je da do ovog nemilog događaja ne bi došlo, zbog čega postoji odgovornost tuženika u smislu odredbe čl. 373. st. 2. Zakona o upravi („Narodne novine“, broj: 59a/91).
Zbog navedenog reviziju je trebalo odbiti, te odlučiti kao u izreci sve na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a.
Tužiteljicama nije priznat trošak odgovora na reviziju, jer ta radnja nije bila odlučna za odluku povodom revizije.
U Zagrebu, 8. lipnja 2011.
Predsjednica vijeća:
Gordana Matasić-Špoljarić, v.r.