Legislator Giurisprudenza & Legislazione
Rev-121/2006-2 Generato dall'IA

Croatian Supreme Court dismisses appeal on tort damages where insurance liability covers both vehicles in a collision.

Numero d'incarto Rev-121/2006-2
Autorità giudiziaria
Giurisdizione Croazia (HR)
Data della decisione
Esito del giudizio Respinto (Dismissed)

Sintesi Legislator

Generato dall'IA

The Supreme Court of Croatia dismissed the defendant's appeal against a lower court ruling awarding significant damages for personal injury in a traffic accident. The plaintiff sued the defendant, who insured both vehicles involved in the collision, claiming liability under the objective fault principle of the Obligations Act. The court held that the plaintiff's claim was timely filed in 1992 and that the defendant's liability as an insurer for both vehicles must be assessed based on the combined insurance limits, not separately.

Regesto Legislator

Generato dall'IA

čl. 178. st. 4. ZOO; čl. 393. ZPP: In cases of traffic accidents involving multiple vehicles insured by the same insurer, the insurer's liability is determined by the sum of the insurance limits for all vehicles, and a claim filed against the insurer for all vehicles is not time-barred even if the full scope of insurance coverage is revealed years later.

Parole chiave

Generato dall'IA
traffic accident liability objective fault principle joint and several liability statute of limitations insurance coverage limits third party victim supplementary insurance

Disposizioni normative citate

Generato dall'IA

Ti chiedi come si applica questa sentenza alla tua fattispecie?

Analizza questa decisione insieme alla legislazione federale e cantonale, ai commentari e alla giurisprudenza successiva in Legislator AI.

Apri in Legislator →

Testo completo

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 121/06-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Petra Milasa kao predsjednika vijeća, te Marijana Ramušćaka, Vlatke Potočnjak-Radej, Gordane Gasparini i Nenada Perina kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. S. iz Z., kojeg zastupa punomoćnik J. B., odvjetnik u Z., protiv tuženika C. o. d.d. Z., Filijala Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zadru od 2. lipnja 2005. godine, poslovni broj Gž 63/05, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zadru od 1. listopada 2004. godine, poslovni broj P 1149/92, u sjednici održanoj dana 22. veljače 2006. godine,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tuženika kao neosnovana.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom je potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu kojim je odlučeno:

„I. Dužna je tužena C. o. d.d. Z., Filijala Z. isplatiti tužitelju S. M. na ime naknade štete:

- za pretrpljene fizičke bolove iznos od 30.000,00 kuna,

- za pretrpljeni strah iznos od 30.000,00 kuna,

- za duševne bolove zbog umanjenja životnih aktivnosti iznos od 300.000,00 kuna,

- za naruženost iznos od 8.000,00 kuna,

- za tuđu pomoć i njegu za vrijeme liječenja iznos od 10.000,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja pa do isplate,

- te mu na ime izgubljene zarade isplatiti mjesečni iznos:

- u 1989. godini od 0,57 kuna,

- u 1990. godini od 3,43 kune,

- u 1991. godini od 55,6 kuna,

- u 1992. godini od 23,77 kuna,

- u 1993. godini od 377,34 kune,

- u 1994. godini od 912,00 kuna,

- u 1995. godini od 1.288,00 kuna,

- u 1996. godini od 1.394,00 kune,

- u 1997. godini od 1.559,00 kuna,

- u 1998. godini od 1.722,00 kune,

- u 1999. godini od 1.897,00 kuna,

- u 2000. godini od 2.050,00 kuna,

- u 2001. godini od 2.206,00 kuna

- sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki mjesečni iznos od 01. u mjesecu za protekli mjesec pa do isplate, a od 01. siječnja 2002. godine pa dok za to budu postojali zakonski uvjeti mjesečnu rentu od 2.206,00 kuna, s tim da mu dospjele obroke plati odjednom, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki dospjeli obrok od 01. u mjesecu za protekli mjesec, a ubuduće najkasnije do 10. u mjesecu za tekući mjesec, kao i naknaditi mu parnični trošak u visini od 110.608,00 (stotinudesettisućaišestoosam) kuna, sve to u roku od 15 (petnaest) dana i pod prijetnjom ovrhe.“

Protiv te presude reviziju je izjavio tuženik zbog svih revizijskih razloga iz čl. 385. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99 i 117/03 – dalje: ZPP). Predlaže da se pobijana presuda preinači ili ukine.

Tužitelj je podnio odgovor na reviziju u kojem predlaže da se revizija odbije.

Revizija nije osnovana.

Prije svega, revident u reviziji ne navodi određeno koja bitna povreda odredaba parničnog postupka bi bila počinjena u postupku pred nižestupanjskim sudovima niti na koji način bi povreda bila počinjena. Zbog toga u smislu čl. 392. a) u vezi s čl. 386. st. 1. ZPP ovaj sud nije niti ispitivao pobijanu presudu u tom pravcu.

U ovom predmetu je riječ o zahtjevu tužitelja za naknadu štete zbog posljedica povreda pretrpljenih u prometnoj nezgodi sudarom dvaju automobila. Tužitelj je bio suputnik u jednom od automobila.

U postupku je utvrđeno da je tuženik bio osiguratelj za oba automobila koja su sudjelovala u prometnoj nezgodi, a nižestupanjski sudovi temelje svoju odluku na odredbi čl. 178. st. 4. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 – dalje: ZOO) prema kojoj trećoj osobi (u ovom slučaju tužitelju) za štetu odgovaraju po načelu objektivne odgovornosti solidarno imatelji motornih vozila koja su sudjelovali u nezgodi.

Dio revidentovih navoda se odnosi na prigovore činjenične prirode – da nije pravilno utvrđeno da bi tuženik bio osiguratelj i u odnosu na automobil s kojim se sudario automobil u kojem je tužitelj bio suputnik. Međutim, u smislu odredaba čl. 385. ZPP revizija se ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pa navodi revidenta u tom pravcu nisu niti uzeti u razmatranje.

Opširni revidentovi navodi se zapravo svode na slijedeće:

Revident smatra da je predmetna tužba bila podnesena dana 13. listopada 1992. godine na temelju police osiguranja u odnosu na automobil u kojem se prilikom prometne nezgode nalazio tužitelj, a da je podneskom od dana 4. svibnja 2004. godine tužitelj „proširio svoju tužbu (postavio novi tužbeni zahtjev)“ u odnosu na tuženika po polici osiguranja za drugi automobil koji je sudjelovao u prometnoj nezgodi. Po stajalištu revidenta taj zahtjev je novi zbog toga što se temelji na drugoj činjeničnoj osnovi i što se odgovornost po tom zahtjevu temelji na krivnji – pa je riječ o dvije različite činjenične i pravne osnove. Zbog toga revident smatra da je u pogledu zahtjeva po toj drugoj polici nastupila zastara (prošlo je 12 godina od prvobitno podnesene tužbe), a da je odgovornost tuženika po prvoj polici osiguranja ograničena na iznos od 39.903,00 kn, pa bi po mišljenju revidenta tužbeni zahtjev preko tog iznosa trebalo odbiti.

Stajalište nižestupanjskih sudova je pravilno.

Činjenična osnova predmetnog tužbenog zahtjeva je da je tužitelj kao suputnik u jednom od automobila koji su sudjelovali u prometnoj nezgodi (sudarili su se) pretrpio tjelesne povrede i od toga trpio posljedice. U odnosu na odgovornost za pretrpljenu štetu riječ je o odgovornosti u slučaju nezgode izazvane motornim vozilima u pokretu – što je regulirano odredbama čl. 178. ZOO. Prema odredbi čl. 178. st. 4. ZOO za štetu što je pretrpe treće osobe imatelji motornih vozila odgovaraju solidarno po objektivnom kriteriju, bez obzira na njihovu krivnju, pa time postoji i solidarna odgovornost njihovih osiguratelja koji odgovaraju za štetu u granicama odgovornosti svojih osiguranika do visine svote osiguranja.

Međutim, ukoliko za oba motorna vozila postoji isti osiguratelj tada oštećenik ima pravo zahtijevati naknadu štete po osnovi obiju polica osiguranja tako da se u tom slučaju radi ocjene pitanja ograničenja odgovornosti svotom osiguranja, svote osiguranja iz obje police zbrajaju.

U konkretnom slučaju tužitelj je kao treća osoba iz naprijed navedene činjenične osnove, a temeljem čl. 178. st. 4. ZOO, podnio tužbeni zahtjev dana 13. listopada 1992. godine protiv tuženika koji je bio osiguratelj u odnosu na oba automobila (motorna vozila u pokretu) koja su sudjelovala u nezgodi. Okolnost što u vrijeme podnošenja tužbe nije bilo izričito istaknuto da je tuženik osiguratelj u odnosu na oba automobila i što je taj podatak naveden tek 4. svibnja 2004. godine, ne mijenja činjeničnu osnovu tužbe i ne čini već podneseni tužbeni zahtjev protiv tuženika novim zahtjevom, jer ne mijenja njegov identitet. Činjenična osnova tužbe i dalje ostaje događaj – prometna nezgoda u kojoj je tužitelj (treća osoba) pretrpio povrede kao suputnik u jednom od automobila koji su sudjelovali u nezgodi i posljedice koje je tužitelj trpio zbog tih povreda, a tuženik odgovara kao osiguratelj za oba motorna vozila.

Posebno, neosnovano revident smatra da bi u odnosu na drugo vozilo u kojem nije bio tužitelj bila riječ o odgovornosti po načelu krivnje. Naprotiv, kako je već naprijed navedeno, odgovornost imatelja oba motorna vozila koja su sudjelovala u nezgodi je objektivna, po načelu uzročnosti – bez obzira na njihovu krivnju, pa tako odgovara i osiguratelj.

Zbog navedenog bespredmetno je i pitanje zastare, na što se poziva revident, jer je tužbeni zahtjev upravo u odnosu na tuženika podnesen tužbom još 13. listopada 1992. godine, a 4. svibnja 2004. godine iznošenjem podatka da je isti tuženik bio osiguratelj za oba automobila nije promijenjen subjektivni identitet tog zahtjeva. Prigovor zastare u odnosu na tužbu od 13. listopada 1992. godine nije niti stavljen u postupku.

Prema tome, nisu osnovani prigovori koje iznosi revident, pa nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Zbog svega navedenog na temelju čl. 393. ZPP je odlučeno kao u izreci.

U Zagrebu, 22. veljače 2006. godine

Predsjednik vijeća:

Petar Milas, v.r.