Croatian Supreme Court dismisses appeal on contract termination due to buyer's failure to pay debt assumption.
Sintesi Legislator
Generato dall'IAThe Supreme Court of Croatia dismissed the defendant's appeal against a lower court ruling terminating a property transfer contract. The defendant argued procedural errors and material law misapplication, claiming impossibility of performance, while the court found the contract was effectively a sales agreement where the buyer assumed the seller's debt. The court held that the defendant's failure to pay the credit or purchase price justified contract termination under the Obligations Act, rendering the appeal unfounded.
Regesto Legislator
Generato dall'IAZakon o parničnom postupku (ZPP); Zakon o obveznim odnosima (ZOO); When a contract for transfer of ownership is substantively a sales contract where the buyer assumes the seller's debt, failure to pay the debt or purchase price constitutes a breach justifying termination, and procedural defects not affecting the outcome do not warrant appellate reversal.
Parole chiave
Generato dall'IADisposizioni normative citate
Generato dall'IATesto completo
Broj: Revt-355/11-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića predsjednika vijeća, mr. sc. Lucije Čimić članice vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i suca izvjestitelja i Željka Šarića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja C. d.o.o. S., kao pravni slijednik Š. d.o.o. B. M., zastupanog po punomoćniku Ž. Š., odvjetniku iz Z., protiv tuženika H. d.o.o. K. V., zastupanog po punomoćnicima M. i V. B., odvjetnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda u O., radi raskida ugovora i prijenosa prava vlasništva, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-4956/08-3 od 10. veljače 2011., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Osijeku broj P-751/07 od 5. svibnja 2008., u sjednici vijeća održanoj 19. veljače 2013.,
p r e s u d i o j e:
Revizija tuženika se odbija kao neosnovana.
Obrazloženje
Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-4956/08-3 od 10. veljače 2011., odbijena je žalba tuženika i potvrđena presuda Trgovačkog suda u Osijeku broj P-751/07 od 5. svibnja 2008., kojom je u stavku I. izreke utvrđeno da je ugovor o prijenosu prava vlasništva nekretnina, sklopljen ..., raskinut te da kao takav ne proizvodi pravne učinke uz nalog tuženiku da tužitelju izda tabularnu ispravu za tužiteljev upis prava vlasništva na nekretnini označenoj kao k.č. br. 3051 upisanoj u zk.ul. 2059 k.o. B. M., pobliže opisanoj u tom dijelu izreke. Stavkom II. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju nadoknadi parnične troškove u iznosu od 71.616,00 kn.
Protiv drugostupanjske presude tuženik podnosi reviziju iz članka 382. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, u nastavku: ZPP), navodeći da je podnosi zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačenje nižestupanjskih presuda odbijanjem tužbenog zahtjeva, podredno ukidanje tih presuda i vraćanje predmeta sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.
Odgovor na reviziju nije podnesen.
Revizija nije osnovana.
Na temelju članka 392.a stavak 1. ZPP-a, koji se s obzirom na vrijeme donošenja drugostupanjske presude primjenjuje u ovom predmetu (članak 53. stavak 1. i 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku – „Narodne novine“ broj 57/11), revizijski sud je ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 8. ZPP-a.
Protivno navodima revizije, pobijane presude ni u čemu nisu nejasne ili proturječne, naprotiv, nižestupanjske presude sadrže jasne i neproturječne izreke, a takvi su i razlozi o odlučnim činjenicama koji nisu proturječni izvedenim dokazima i stanju spisa pa se utvrđuje da ovaj revizijski razlog nije ostvaren.
Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje da je ugovor o prijenosu prava vlasništva nekretnina raskinut i da ne proizvodi nikakve pravne učinke te za izdavanje zemljišnoknjižne isprave na osnovi koje tuženik dozvoljava tužitelju upis njegovog prava vlasništva na nekretninama iz odnosnog ugovora.
Nižestupanjski sudovi utvrđuju da je prednik tužitelja, kao dužnik i korisnik kredita, zaključio ugovor o dugoročnom kreditu broj ... s vjerovnikom P. d.d. Z. na iznos od 170.000,00 EUR-a, za koji je izvršena i uknjižba založnog prava na tužiteljevim nekretninama upisanim u zk.ul. 2059 k.o. B. M., uz zabilježbu zabrane otuđenja tih nekretnina bez suglasnosti vjerovnika. Potom je ... sklopljen sporni ugovor o prijenosu prava vlasništva nekretnina (list 4. do 7. spisa) kojim se tuženi H. d.o.o. K. V., umjesto tužitelja, obvezao preuzeti na sebe otplatu spomenutog kredita prema vjerovniku P. Z., sve sukladno ugovoru o kreditu br. ..., a zauzvrat je odmah stupio u posjed tužiteljevih nekretnina na kat.čest.br. ... upisanih u zk.ul. 2059 k.o. B. M. te je izvršena uknjižba prava vlasništva tih nekretnina u njegovu korist, s tim da vjerovnik P. d.d. Z. nikad nije dao suglasnost za takav ugovor, kao ni suglasnost za navedeni prijenos prava vlasništva u zemljišnim knjigama.
Na osnovi ovakvog činjeničnog utvrđenja prvostupanjski sud prihvaća tužbeni zahtjev i zaključuje da je tuženik bez pravne osnove prenio sporne nekretnine u svoje vlasništvo, dok je drugostupanjski sud utvrdio da su stranke sklopile ugovor o preuzimanju duga, iz članka 446. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, u nastavku teksta: ZOO), ali da vjerovnik nikad nije dao suglasnost za takav ugovor slijedom čega tuženik zapravo nije ni preuzeo tužiteljev dug, niti je isplatio bilo što od kredita koji se obvezao isplatiti spornim ugovorom, a nije isplatio tužitelju ni iznos od 962.000,00 kn, iako je potpisom spornog ugovora stupio u posjed nekretnina te je uknjižen kao njihov zemljišnoknjižni vlasnik.
Slijedom toga, drugostupanjski sud utvrđuje da je u ovom slučaju ugovor izvršila samo jedna strana i to tužitelj dok da tuženik nije izvršio svoje ugovorne obveze, stoga zaključuje da je tužitelj osnovano raskinuo sporni ugovor zbog čega je tuženik u obvezi vratiti tužitelju vlasništvo nekretnine koja je bila predmetom raskinutog ugovora.
Drugostupanjski se sud, istina, pogrešno pozvao na odredbu članka 446. ZOO jer je mjerodavno pravo, kako je to propisano prijelaznom odredbom iz članka 1163. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05 i 41/08, u nastavku teksta ZOO/05), s obzirom na vrijeme nastanka spornog ugovora u ovom slučaju odredba iz članka 96. ZOO/05, međutim, time nije došlo do pogrešne primjene materijalnog prava na štetu tuženika jer su navedene zakonske odredbe istovjetnog sadržaja.
Prema odredbi iz članka 96. ZOO/05, da bi se osoba dužnika zamijenila preuzimateljem potreban je pristanak vjerovnika jer je ugovor o preuzimanju duga trostrani pravni posao kojim se mijenja dužnik, dakle, ako u tom pravnom poslu izostane vjerovnikov pristanak, tada nema ni ugovora o preuzimanju duga. Međutim, u tom slučaju na osnovi samog zakona egzistira ugovor o preuzimanju ispunjenja iz članka 103. ZOO/05, u kojem treća osoba ne preuzima dug niti postaje vjerovnikov dužnik, ali se obvezuje dužniku da će ispuniti njegovu obvezu (članak 95. stavak 5. ZOO/05).
Sporni ugovor o prijenosu prava vlasništva po svojoj je pravnoj prirodi zapravo kupoprodajni ugovor u kojem su stranke ugovorile da se plaćanje kupoprodajne cijene za predmetne nekretnine izvrši preuzimanjem prodavateljevog duga od strane tuženika (kao kupca). Prodavatelj je u cijelosti ispunio svoju ugovornu obvezu te je, postupajući sukladno odredbama članka 362. stavak 2. i 3. ZOO/05, ostavio tuženiku primjeren rok za ispunjenje njegove obveze, stoga su neispunjenjem nastupile iste posljedice kao i u slučaju kada je rok bitan sastojak ugovora, dakle, predmetni ugovor je raskinut zbog neispunjenja.
U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je, što se u reviziji niti ne osporava, da tuženik (u stvarnom položaju kupca i preuzimatelja ispunjenja) nije ispunio tužiteljevu obvezu plaćanja kredita iz ugovora o prijenosu prava vlasništva, a niti je tužitelju isplatio kupoprodajnu cijenu iako je na temelju tog ugovora postao zemljišnoknjižni vlasnik i posjednik njegove nekretnine.
Slijedom utvrđenog, pravilno su nižestupanjski sudovi zaključili da je sporni ugovor raskinut i da ne proizvodi pravne učinke, a raskidom ugovora svaka je stranka dužna vratiti drugoj ono što je na temelju tog ugovora primila pa je tuženik dužan vratiti tužitelju njegovu nekretninu i omogućiti mu zemljišnoknjižni upis prava vlasništva kakav je bio prije osporenog upisa.
Neosnovani su revidentovi navodi o (objektivnoj) nemogućnosti ispunjenja iz jednostavnog razloga jer u konkretnom slučaju nije utvrđeno da bi ispunjenje tuženikove obveze postalo nemoguće zbog događaja za koji odgovara druga strana (članak 374. ZOO/05). Tuženikovi navodi u reviziji u kojima se tvrdi da je za neispunjenje spornog ugovora kriv tužitelj nisu od odlučnog značenja za odluku o tužbenom zahtjevu jer su tuženiku u tom slučaju, sve da je kojim slučajem dokazao da bi tužitelj bez osnovanog razloga odbio primiti ispunjenje ili ga je svojim ponašanjem spriječio, bili na raspolaganju instrumenti ispunjenja obveze u slučaju vjerovnikova zakašnjenja iz članka 184. stavak 1. u svezi s člankom 190. ZOO/05 (polaganje dugovanog novčanog iznosa kod suda ili kod za to zakonom ovlaštene osobe).
Odluka o parničnim troškovima posljedica je pravilne primjene odredbe iz članka 154. stavak 1. ZPP-a, a moguće ju je, uz ostalo, ispitati iz sadržaja parničnih radnji prvostupanjskog suda vidljivih u popisu troškova na podnesku koji predstavlja tužiteljev troškovnik (list 99. spisa).
Prema tome, materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno ni u odnosu na glavnu stvar, a niti glede parničnih troškova.
U preostalom se dijelu revizija tuženika svodi na osporavanje pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja, međutim, iz tog se razloga revizija, sukladno odredbama iz članka 385. stavak 1. ZPP-a, ne može podnijeti pa takve razloge revizijski sud ne uzima u obzir.
Prema tome, nisu ostvareni revizijski razlozi, a niti je ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 8. ZPP-a pa je na temelju članka 393. ZPP presuđeno kao u izreci.
U Zagrebu, 19. veljače 2013.
Predsjednik vijeća:
Ivan Mikšić, v.r.