Croatian Supreme Court dismisses appeal on tenant eviction, ruling value threshold applies at filing date.
Sintesi Legislator
Generato dall'IAThe Supreme Court of Croatia dismissed the prosecutor's appeal against a final eviction order in a tenancy dispute. The lower courts rejected the appeal because the case value was determined at the time of filing, not later, falling below the threshold for Article 106 of the Housing Relations Act. The court held that applying the filing-date value was legally correct and that the prosecutor's arguments regarding procedural errors or conflicting precedents were unfounded.
Regesto Legislator
Generato dall'IAčl. 38. ZPP; čl. 393. ZPP; čl. 400. st. 4. ZPP; čl. 99. Zakona o stambenim odnosima; čl. 106. Zakona o stambenim odnosima: In tenancy disputes, the value of the subject matter must be determined based on the annual rent at the time of filing the lawsuit, and an appeal based on a later calculated value is inadmissible.
Parole chiave
Generato dall'IADisposizioni normative citate
Generato dall'IAGiurisprudenza citata
Generato dall'IATesto completo
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev-1564/1990-2
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca mr. Hrvoja Momčinovića kao predsjednika vijeća, te Ivice Crnića, Miroslave Vekić, Vesne Milošević i Jakoba Miletića kao članova vijeća u građansko- pravnoj stvari tužiteljice D.-P. I. iz Z., koju zastupa punomoćnik H. S., odvjetnik iz Z., protiv tuženice S. J. iz Z., koju zastupaju punomoćnici S. I. iz Z. i B. M., odvjetnica iz B., D. S., radi otkaza stanarskog prava, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv pravomoćnog rješenja Okružnog suda u Zagrebu od 19. prosinca 1989. godine posl. br. Gž-8650/89-2, kojim ke potvrđeno rješenje Općinskog suda u Zagrebu od 8. studenoga 1989. godine, posl. br. Ps-925/85- 68, u sjednici održanoj dana 26. rujna 1990,
r i j e š i o j e :
Odbija se revizija tužiteljice kao neosnovana.
O b r a z l o ž e n j e
Prvostepenim rješenjem odbačena je revizija tužiteljice kao nedopuštena.
Drugostepenim rješenjem odbijena je žalba i dopuna žalbe tužiteljice i potvrđeno je prvostepeno rješenje.
Protiv drugostepenog rješenja reviziju je izjavila tužiteljica, jer da ni pobijano ni prvostepeno rješenje nisu osnovani na zakonu. Tužiteljica predlaže da Vrhovni sud Hrvatske ukine pobijano i prvostepeno rješenje te da meritorno razmotri reviziju protiv drugostepene presude, te da po toj reviziji ukine drugostepenu i prvostepenu presudu i predmet vrati, na ponovno suđenje.
Na reviziju tužiteljice odgovorila je tuženica koja predlaže da Vrhovni sud Hrvatske odbaci reviziju tužiteljice.
Javni tužilac Hrvatske nije se izjasnio o reviziji tužiteljice.
Revizija nije osnovana.
U ovom predmetu stranke se spore o otkazu stanarskog prava. Sudovi su tužbeni zahtjev odbili, jer su ocijenili da ne postoje pretpostavke za primjenu čl. 99. st. 1. i 3. Zakona o stambenim odnosima ("Narodne novine SRH", br. 51/85 i 42/86).
Prvostepeni sud odbacio je reviziju tužiteljice protiv drugostepene presude Okružnog suda u Zagrebu posl. br. Gž-3842/ 89, od 30. svibnja 1989. godine kao nedopuštenu. Taj sud utvrdio je, naime, vrijednost predmeta spora primjenom čl. 38. Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP). Tužba je u ovom predmetu podnesena 21. lipnja 1985. godine. Prvostepeni sud je utvrdio da je jednogodišnja stanarina za stan u kojem je stanar tuženica, iznosila u vrijeme podnošenja tužbe 1,20 konvertibilnih (ranije 10.170) dinara, tj. da je vrijednost predmeta spora manja od 5 konvertibilnih (ranije 50.000) dinara. Nije, pak, sporno da u ovom slučaju ne dolazi do primjene odredba čl. 106. Zakona o stambenim odnosima.
Sporno je, dali vrijednost predmeta spora treba utvrđivati na način određen čl. 38. ZPP ili kao vrijednost predmeta spora treba uzeti onu koja je (naknadno) označena na tužbi, tj. iznos od 120. konvertibilnih (ranije 1,200.000) dinara.
Sudovi su pravilno primijenili odredbu čl. 38. ZPP kad su vrijednost predmeta spora izračunali prema jednogodišnjoj stanarini u vrijeme podnošenja tužbe. Spor se vodi iz odnosa korištenja stana, pa u takovom slučaju nema mjesta primjeni odredbe čl. 40. st. 2. i 3. ZPP, a na koje odredbe tužiteljica ukazuje. Kad se vrijednost predmeta spora mora utvrditi primjenom čl. 38. ZPP, tada sud ovu vrijednost može utvrditi i nakon održanog pripremnog ročišta odnosno i nakon što je započeo raspravljanje o glavnoj stvari. U toj situaciji ne nastupa prekluzija kako to smatra tužiteljica.
Niti okolnost da je prvostepeni sud, može biti, priznao kao vrijednost predmeta spora iznos od 120 konvertibilnih dinara i na taj iznos dosudio tuženici parnični trošak, ne dovodi tužiteljicu u povoljniji pravni položaj u ovoj parici. Naime, to je bio razlog za pobijanje odluke o parničnom trošku, ali ne i razlog da se vrijednost predmeta spora u konkretnoj situaciji drugačije utvrdi, no što su učinili sudovi nižeg stepena, pozivom na odredbu čl. 38. ZPP.
Stavovi sudova, uključujući i zaključak sa savjetovanja građansko-pravnih odjela vrhovnih sudova republika i pokrajina, Vrhovnog vojnog suda i Saveznog suda od 10. i 11. lipnja 1981. godine, a na koje se poziva revidentica, također ne ukazuju da bi u ovom predmetu trebalo donijeti drugačiju odluku. Navedeni stavovi, naime, imaju u vidu pravne situacije koje su nastale po ranijim propisima stambenog prava, a nemaju u vidu situacije koje su nastale u tumačenju dosega i u primjeni čl. 106. Zakona o stambenim odnosima.
U ovom predmetu, dakle, zakon nije pogrešno primijenjen na štetu tužiteljice.
Kako pak, ne postoji niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 386. ZPP, na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti, to je po osnovi čl. 393. a primjenom čl. 400. st. 4. ZPP, odlučeno kao u izreci ovog rješenja.
U Zagrebu, 26. rujna 1990.
Predsjednik vijeća:
mr. Hrvoje Momčinović, v.r.