Croatian court allows damages claim against employer for physical and mental injury in labor dispute.
Sintesi Legislator
Generato dall'IAThe Varaždin County Court overturned the lower court's dismissal of the plaintiff's claim for damages against the defendant employer. The court found that the defendant successfully contested liability and the specific amount of the claim, but ultimately failed to prove these defenses. Consequently, the court awarded compensation for physical pain, mental anguish, and care costs, while rejecting the plaintiff's request for a higher interest rate.
Regesto Legislator
Generato dall'IAČl. 373.a st. 1. toč. 2. i st. 3. ZPP-a; Čl. 154. ZPP-a: The appellate court may reinstate a lower court's judgment if the appellant proves a significant procedural violation, factual error, or misapplication of law, assessing party success both qualitatively and quantitatively.
Parole chiave
Generato dall'IADisposizioni normative citate
Generato dall'IATesto completo
Broj: 35 Gž R-125/15-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Dijane Hofer kao predsjednice vijeća te Dubravke Vinceković kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Tanje Novak-Premec kao članice vijeća, na prijedlog sudskog savjetnika Zvonimira Biškupa, u pravnoj stvari tužitelja M. Z., OIB: …, iz Z., kojeg zastupaju punomoćnici M. K. i dr., odvjetnici u OD K. i p. j.t.d. u Z., protiv tuženika M. d.d., OIB: …, Z., kojeg zastupa punomoćnik J. Š., odvjetnik u Z., radi naknade štete, povodom žalbe tužitelja podnesene protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu broj: 22 Pr-8876/14-136 od 30. rujna 2015.g., u sjednici vijeća održanoj 01. prosinca 2015.g.,
p r e s u d i o j e :
Prihvaća se žalba tužitelja i preinačuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj: 22 Pr-8876/14-136 od 30. rujna 2015.g. na način da se sudi:
Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju na ime naknade štete ukupan iznos od 35.900,00 kn (tridesetpettisućadevetstokuna), i to:
- za pretrpljene fizičke bolove iznos od 6.000,00 kn,
- za pretrpljeni strah iznos od 4.000,00 kn,
- za pretrpljene duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti iznos od 10.000,00 kn,
- za pretrpljene duševne bolove zbog naruženja iznos od 15.000,00
kn,
- za tuđu pomoć i njegu iznos od 900,00 kn,
kao i nadoknaditi mu troškove parničnog postupka u iznosu od 38.927,79 kn kn (tridesetosamtisućadevetstodvadesetsedamkuna i sedamdesetdevetlipa), sve sa zateznim kamatama tekućima od 01. listopada 2015.g. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 8 dana, dok se u preostalom dijelu koji se odnosi na isplatu razlike između zatražene i određene stope zateznih kamata na navedene iznose tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.
Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju trošak sastava žalbe u iznosu od 1.562,50 kn (tisućupetstošezdesetdvijekune i pedesetlipa) u roku od 8 dana.
Obrazloženje
Pobijanom presudom u toč. I/ izreke odbijen je tužbeni zahtjev kojim je traženo da se naloži tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 35.900,00 kn s pripadajućim, u izreci specificiranim zateznim kamatama. U toč. II/ izreke naloženo je tužitelju nadoknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 24.873,50 kn u roku od 8 dana.
Pravodobno podnesenom žalbom tužitelj pobija navedenu presudu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom ovom sudu da istu preinači u smislu žalbenih navoda i u cijelosti prihvati tužbeni zahtjev te da preinači i odluku o parničnim troškovima i njemu u cijelosti prizna troškove zatražene troškovnikom predanim na ročištu 01. rujna 2015.g., uvećane za trošak sastava žalbe u iznosu od 1.562,50 kn.
Tuženik nije podnio odgovor na žalbu.
Žalba tužitelja je osnovana.
Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za naknadu materijalne i nematerijalne štete prouzročene štetnim događajem – povredom na radu 11. ožujka 1996.g.
Odbivši tužbeni zahtjev, prvostupanjski sud svoju presudu temelji na sljedećim nespornim i tijekom postupka utvrđenim činjenicama:
- da je tužitelj u vrijeme štetnog događaja bio radnik tuženika u svojstvu ljevača na automatu te da je tim događajem došlo do ozljeđivanja tužitelja na stroju za lijevanje rešetki za akumulatore, nagnječenjem prstiju desne šake lančanikom automata,
- da je Zapisnikom o inspekcijskom nadzoru od 14. ožujka 1996.g. utvrđeno da su uzroci ozljede pomanjkanje zaštitne ograde na oruđu za rad i neovlašteno pokretanje stroja na neprimjereni način, te je vidljivo da je inspektor rada naložio tuženiku, kao poslodavcu, da opasno mjesto lančanika reduktora i Gallovog lanca ogradi tako da se prilikom obavljanja posla ni u kojem slučaju ne može prići dijelovima tijela u opasan prostor, kao i da istakne pisane vidljive zabrane otklanjanja zastoja od neovlaštenih
osoba,
- da je grafološkim vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji Z. B. utvrđeno da Izvještaj o praktičnom osposobljavanju djelatnika za rad na siguran način od 23. ožujka 1995.g. nije pisan rukom tužitelja već neke druge osobe,
- da tužitelj štetu nije pretrpio tijekom obavljanja radnih zadataka zbog kojih je zasnovao radni odnos niti je ista bila posljedica djelatnosti radnika koja je u opravdanoj i funkcionalnoj vezi s pravnim položajem radnika, već je nastala kada je radnik obavljao djelatnost koja ne predstavlja direktno obavljanje zadataka zbog kojih je zasnovao radni odnos, ali je njegovo postupanje bilo vezano za djelatnost zbog koje je zasnovao radni odnos, time da je tužitelj kritične zgode postupao samovoljno i protivno zabrani nadređene osobe,
- da iz iskaza tužitelja proizlazi da se radilo o takvoj vrsti kvara kod kojeg je lančanik koji pokreće stroj bio zaliven olovom, a iz iskaza svjedoka M. proizlazi da se radilo o kvaru na getribi, dok inspektor rada nije pouzdano utvrdio o kojem se konkretnom kvaru radilo, time da po stajalištu prvostupanjskog suda nije odlučno o kojem se kvaru radilo jer tužitelj prema opisu svojih poslova nije niti bio zadužen za otklanjanje kvarova,
- da se ne može isključiti da je tužitelj prošao stručnu obuku, dok činjenica da tužitelj nije potpisao Izvještaj o praktičnom osposobljavanju djelatnika za rad na siguran način od 23. ožujka 1995.g. ujedno ne znači da nije bilo provedeno njegovo osposobljavanje,
- da bi pomanjkanje zaštitne ograde na oruđu za rad, koje je u Zapisniku o izvršenom inspekcijskom nadzoru navedeno kao drugi uzrok ozljede na radu, bilo od utjecaja da je tužitelj kritične zgode obavljao poslove svog radnog mjesta tj. da je radio po nalogu neposredno nadređene osobe, što nije bio slučaj,
te na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja zaključuje da je šteta nastala isključivo krivnjom tužitelja, zbog neovlaštenog i samoinicijativnog otklanjanja kvara na predmetnom stroju. S obzirom da tuženik kao poslodavac za štetu od opasne stvari odgovara po kriteriju objektivne odgovornosti, da se odgovornosti može osloboditi između ostalog i ako dokaže da je šteta nastala isključivo radnjom oštećenika, a da je tužitelj kao oštećenik postupao s krajnjom nepažnjom, to je zaključak suda prvog stupnja da u konkretnom slučaju tuženik kao poslodavac ne odgovara za štetu nastalu tužitelju, sukladno odredbi čl. 177. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 – nastavno: ZOO/91), pa je tužbeni zahtjev kao neosnovan odbio.
Tužitelj u žalbi navodi da sud prvog stupnja nije postupio po uputi iz ukidnog rješenja već je raniju presudu doslovno prepisao, od riječi do riječi, te je time počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.
1. u vezi sa čl. 377. st.
2. Zakona o parničnom postupku, što je utjecalo na zakonitost presude, a isto tužitelj kvalificira ruganjem njemu i drugostupanjskom sudu, ali i smatra da se nepostupanjem po uputi drugostupanjskog suda dovodi u sumnju sudačka nepristranost i objektivnost te se urušava autoritet i dignitet suca koji sudi na takav način nakon što se postupak vodi gotovo 18 godina. Nadalje tužitelj ističe da je prvostupanjski sud pri obrazlaganju svojeg stajališta potpuno kontradiktoran te da provedene dokaze tumači isključivo u korist tuženika, dok suprotne dokaze jednostavno ignorira, zbog čega tužitelj smatra da se presuda ne može ispitati.
Dalje tužitelj ukazuje na postojanje dokaza u spisu koji govore u prilog tuženikove odgovornosti, i to na Zapisnik o izvršenom inspekcijskom nadzoru od 14. ožujka 1996.g., Prijavu o ozljedi na radu od 18. ožujka 1996.g., vještačenje po vještaku iz zaštite na radu J. V. te na vještačenje po vještakinji grafološke struke Z. B. S tim u vezi ističe da je i u Prijavi povrede na radu i u inspekcijskom Zapisniku kao prvi uzrok nezgode naveden nedostatak zaštitne ograde na stroju, za što je odgovoran tuženik koji se u očitovanju na navedeni Zapisnik suglasio s njegovim sadržajem i obvezao uočene nedostatke otkloniti čim prije, pa stoga tužitelj smatra da je činjenično stanje ostalo pogrešno utvrđeno s posljedicom pogrešne primjene materijalnog prava.
Ukazujući na sadržaj provedenog vještačenja iz zaštite na radu, pozivajući se pritom na odredbe Zakona o zaštiti na radu koje reguliraju obveze poslodavca, osporivši ujedno da bi tuženik ispunio bilo koju od istaknutih dužnosti i obveza, tužitelj smatra da radnik koji nije osposobljen za rad na siguran način ne smije obavljati nikakav posao pa stoga ne može postojati njegova odgovornost ako neki posao obavlja pogrešno. Nadalje, s obzirom da je grafološkim vještačenjem utvrđeno da Izvještaj o praktičnom osposobljavanju djelatnika za rad na siguran način od 23. ožujka 1995.g. nije pisan rukom tužitelja već neke druge osobe, tužitelj izvlači zaključak da on nije bio osposobljen za rad na siguran način jer sud nije smio prihvatiti kao vjerodostojan dokument za dokaz činjenice osposobljenosti za rad ispravu za koju je utvrđeno da je potpis tužitelja na njoj falsificiran.
Isto tako, problematičan stav suda tužitelj vidi u tome što je činjenicu da za stroj na kojem se tužitelj ozlijedio nije predviđena nikakva zaštita od strane proizvođača utvrdio iz e-maila proizvođača, jer takvu poruku smatra nevjerodostojnim dokumentom iz razloga što nema dokaza da se radi o proizvođaču predmetnog stroja, što nema izvorne e-mail poruke ni prijevoda ovlaštenog tumača te jer nije vidljivo je li upućena od ovlaštene osobe proizvođača. Što se tiče stajališta suda da je tužitelj postupao samovoljno i obavljao posao koji ne ulazi u poslove njegovog radnog mjesta, tužitelj ukazuje na svoj stranački iskaz i iskaz svjedoka K.
R., iz kojih proizlazi da su radnici uobičajeno sami popravljali kvarove, isto potkrjepljujući i sadržajem odredbe čl.
2. tužiteljevog Ugovora o radu iz koje proizlazi da radnik samostalno rukuje, čisti i održava ljevački automat te naglašavajući pritom da je predmetne zgode pokušao popraviti stroj u dobroj vjeri kako bi ispunio normu. Konačno, tužitelj ističe da je sud zanemario činjenicu da se on ozlijedio obavljajući za vrijeme radnog vremena poslove svog radnog mjesta odnosno poslove s tim u vezi, da nije bio osposobljen za rad na siguran način i da mu tuženik nije osigurao uvjete za rad na siguran način.
Prilikom ocjene žalbenih navoda tužitelja treba poći od činjenice da tuženik kao poslodavac za štetu uzrokovanu ozljedom na radu odgovara po načelu objektivne odgovornosti.
Naime, odredbom čl. 6. Zakona o zaštiti na radu (Narodne novine, broj: 19/83, 17/86, 46/92, 26/93 i 29/94 – nastavno: ZZR), koji je u ovom slučaju mjerodavan materijalnopravni propis, propisano je da su osnovna organizacija udruženog rada odnosno radna organizacija koja u svom sastavu nema osnovnih organizacija udruženog rada i poslodavac dužni nadoknaditi štetu radniku zbog njegove povrede, profesionalnog ili drugog oboljenja, ako ne dokažu da je šteta nastala iz razloga koji ih oslobađaju odgovornosti (viša sila, radnja i djelovanje treće osobe ili krivnja radnika). Pritom je, kada se govori o razlozima oslobođenja od objektivne odgovornosti potrebno naglasiti, istovjetno ranijim ukidnim odlukama u ovom predmetu, da moraju postojati nedvojbene okolnosti koje isključuju odgovornost poslodavca u poduzimanju svih mjera zaštite na radu, na kojem je i teret dokazivanja tih okolnosti. Ovaj sud smatra da je zaključak suda prvog stupnja o nepostojanju uzročno- posljedične veze između procesa rada i ozljeđivanja tužitelja te o isključivoj krivnji tužitelja za nastanak štetnog događaja, pogrešan.
Iz dokaza provedenih tijekom postupka proizlazi da je tužitelj radio na poslovima ljevača na automatu te da otklanjanje kvarova na stroju nije bilo u opisu poslova njegovog radnog mjesta. Međutim, imajući u vidu da odredba čl.
21. st.
1. ZZR-a zabranjuje raspoređivanje radnika da samostalno obavlja poslove i radne zadatke ako prethodno nije osposobljen da ih može obavljati bez ugrožavanja vlastitog života i zdravlja te života i zdravlja ostalih radnika, da je prema daljnjoj odredbi čl.
22. st.
1. ZZR-a organizacija dužna osposobiti radnika za rad na siguran način prije nego počne samostalno obavljati poslove i radne zadatke na koje je raspoređen te da se prema st.
3. iste odredbe smatra da je radnik osposobljen za samostalan rad na siguran način kad to utvrdi ovlašteni radnik na način određen u samoupravnom općem aktu, to je radi ocjene je li šteta nastala postupanjem tj. krivnjom tužitelja odlučno utvrditi je li on bio osposobljen za rad na siguran način. Tuženik je činjenicu osposobljenosti tužitelja u postupku dokazivao Izvještajem o praktičnom osposobljavanju djelatnika za rad na siguran način od 23. ožujka 1995.g. S obzirom da je tužitelj osporavao autentičnost svog potpisa na navedenoj ispravi, provedeno je grafološko vještačenje kojim je utvrđeno da sporni potpis nije pisan rukom tužitelja.
Osim toga, Evidencijski karton o osposobljenosti radnika za rad na siguran način nije potpisan od strane šefa proizvodnje M. R., kao osobe koja je prema tvrdnjama tuženika provela ocjenjivanje osposobljenosti radnika, a tvrdnje svjedokinje S. R. da su usmeno provjeravana određena znanja radnika nisu ničim potkrijepljene, pa, osim nedvojbenog utvrđenja da je tužitelj u početku radi stjecanja vještina rada radio uz starijeg radnika, tuženik u postupku nije pružio konkretne dokaze za svoje tvrdnje, time da ponovno valja ukazati da je upravo tuženik kao poslodavac bio dužan nedvojbeno dokazati da je tužitelja osposobio za rad na siguran način.
Pritom treba istaknuti da je odredbom čl.
61. st.
1. ZZR-a propisano da organizacije i poslodavci mogu programe za osposobljavanje za rad na siguran način izvoditi samostalno ili izvođenje tih programa povjeriti organizacijama udruženog rada usmjerenog obrazovanja kao i drugim organizacijama, dok je u st.
2. iste odredbe određeno da su organizacije i poslodavci, ako izvode programe osposobljavanja samostalno, dužni utvrditi plan, način i uvjete izvođenja tih programa. Kako tuženik nije ni u tom smislu predložio nikakve dokaze kojima bi potkrijepio svoje tvrdnje, a iz iskaza svjedoka I. B., koji je bio poslovođa, proizlazi da nije bilo nikakvog testiranja odnosno ocjenjivanja radnika, navedene teze tuženika jesu paušalne i nedokazane pa zbog svega istaknutog ovaj sud zaključuje da tuženik tužitelja nije osposobio za rad na siguran način u skladu s tada važećim propisima.
Uzme li se u obzir da je do predmetnog štetnog događaja došlo u radnom prostoru tuženika tijekom radnog vremena i to radnim strojem kojim je tužitelj uobičajeno obavljao rad, to činjenica da tužitelj nije bio osposobljen za rad na siguran način, uz nepostojanje zaštitne ograde opasnog mjesta lančanika reduktora i Gallovog lanca (neodlučno je što tuženik e-mailom nastoji ukazati da tvornički nije bila predviđena zaštita za takav stroj budući da nema dokaza da je pošiljatelj e-maila proizvođač tog stroja, time da je vještak zaštite na radu konstatirao da je inspektor rada imao ovlaštenje dati nalog da se izvede potrebna zaštita, u kojem smislu je inspektor i postupio), te daljnje okolnosti da, sukladno čl. 108. st. 2. Pravilnika o mjerama i normativima zaštite na radu na oruđu za rad (Službeni list, broj: 18/91), nije bila istaknuta ploča s natpisom: „Ne uključuj - vrši se popravak“, govori u prilog zaključku da je aktivnost tužitelja koja je neposredno prethodila štetnom događaju bila vezana uz radne zadatke koje je on kao radnik inače obavljao. Kod toga treba istaknuti i tvrdnju tužitelja potkrijepljenu iskazom svjedoka K. R. da su radnici uobičajeno sitnije kvarove popravljali sami, koja je životna i uvjerljiva ima li se u vidu i činjenica da su radnici bili plaćeni prema učinku, koju je potvrdio i svjedok I. B. navodeći „da je tužitelj po mojoj procjeni taj posao od kojeg se ozlijedio mogao sam raditi…; …da je rizik kod toga što je tužitelj radio minimalan, odnosno on to nije smio raditi ali radnici u praksi to stalno rade kao i tužitelj…“, pa se može zaključiti da je takva praksa bila tolerirana od strane tuženika kao poslodavca. Sve navedene činjenice, prema ocjeni ovog suda, upućuju na nedvojbeni zaključak da je povreda na radu posljedica propusta tuženika kao poslodavca i da je tuženik isključivo odgovoran za štetu budući da razloge za makar i djelomično oslobođenje od odgovornosti tijekom postupka nije dokazao.
Premda je, stoga, tuženik obvezan naknaditi tužitelju štetu prouzročenu predmetnim štetnim događajem, sud prvog stupnja nije se, zbog pogrešnog materijalnopravnog stajališta, uopće upuštao u ocjenu osnovanosti i visine pojedinih zahtjeva za naknadu materijalne i nematerijalne štete. Međutim, i neovisno o materijalnopravnom stajalištu, prvostupanjski sud je, zbog nepostupanja u skladu s uputom ovog suda danom u ukidnom rješenju, čime je povrijedio dužnost iz relevantne odredbe čl. 377. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13) kojim je bilo propisano da je prvostupanjski sud dužan izvesti sve parnične radnje i raspraviti sva sporna pitanja na koja je upozorio drugostupanjski sud u svom rješenju, počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 – nastavno: ZPP) jer pobijana presuda nema razloga o odlučnim činjenicama glede vrste, opsega i visine štete pa se u tom dijelu ista ne može ispitati.
Prilikom ocjene osnovanosti zahtjeva za naknadu štete po pojedinim pravnim osnovama potrebno je poći od sadržaja mjerodavne materijalnopravne odredbe čl. 195. st. 1. ZOO/91 prema kojoj je onaj tko drugome nanese tjelesnu povredu ili mu naruši zdravlje dužan istome naknaditi troškove oko liječenja i druge potrebne troškove s tim u vezi, a i zaradu izgubljenu zbog nesposobnosti za rad za vrijeme liječenja, kao i odredbe čl. 200. istog Zakona prema kojoj će sud za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda i časti; slobode ili prava ličnosti, smrti bliske osobe te za strah, ako nađe da okolnosti slučaja, a osobito jačina bolova i straha te njihovo trajanje to opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete, a i kad nje nema (st. 1.), time da će pri odlučivanju o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete te o visini njezine naknade sud voditi računa o značenju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive s njezinom prirodom i društvenom svrhom (st. 2.).
Radi utvrđenja odlučnih okolnosti u tom kontekstu, tijekom prvostupanjskog postupka provedeno je sudsko-medicinsko vještačenje po mr.sc. M. N., dr. med., spec. neurologu, i mr.sc. J. F., dr. med., spec. kirurgu.
U svom nalazu i mišljenju imenovani vještaci su naveli da je u predmetnom štetnom događaju tužitelj zadobio nagnječenje III. prsta desne ruke i amputaciju distalnog članka IV. i V. prsta desne ruke te je nakon događaja zadržan na bolničkom liječenju od 11. do 18. ožujka 1996.g., prilikom čega je ozljeda prstiju zbrinuta operativno reamputacijom i primarnom obradom, dok se nakon toga tužitelj liječio kod kuće prema uputama ordinarijusa, a zbog pojave nekroze na vrhovima ozlijeđenih prstiju vršilo se redovito previjanje uz odstranjivanje nekrotičnih promjena sve do 18. travnja 1996.g. kada su defekti zacijelili. Vještaci nadalje navode da je pregledom tužitelja nađena pokretljivost kod fleksije-ekstenzije u proksimalnom interfalangealnom zglobu trećeg prsta desno od 80-0-0 stupnjeva, dok je u lijevom zglobu 100-0-0 stupnjeva, a zbog nedostataka distalnih članaka četvrtog i petog prsta tužitelju nedostaje osjet te ima poteškoće kod vršenja svih radnji desnom rukom zbog insuficijencije funkcionalnog kapaciteta uzrokovanog ozljedama tri prsta desne ruke, a zbog svega navedenog tužitelj mora ulagati pojačane napore u svakodnevnom životu i radu u omjeru od 5%, i to po 2% zbog svakog amputiranog vrška, a 1% zbog ozljede trećeg prsta. Osim toga, mišljenje je vještaka da je tužitelj trpio bolove jačeg intenziteta u trajanju od 3 dana, srednje jake bolove 6 dana te manje bolove mjesec dana, dok povremeni manji bolovi, koje se i dalje javljaju, ulaze u pojačane napore, a isto tako je pretrpio i strah jačeg intenziteta u trajanju od 1-2 dana do smirenja i regresije akutnih simptoma traume te adaptacije na nastalo stanje, sekundarni strah jačeg intenziteta 2 dana, srednjeg intenziteta 5 dana te manjeg intenziteta 10 dana, dok je kasni strah slabijeg intenziteta u trajanju od mjesec dana postojao radi brige za stanje zdravlja, ishod liječenja te zbog neugodnog iskustva zbog ozljede. Prema mišljenju vještaka tužitelju je tijekom strogog mirovanja i kućnog liječenja, zbog toga što se nije mogao služiti desnom rukom, bila potrebna pomoć i njega druge osobe po 3 sata dnevno tijekom mjesec dana radi nabave i pripreme hrane, higijenske obrade i pomoći kod težih fizičkih poslova. Konačno, predmetna povreda tužitelju je, prema mišljenju vještaka, prouzročila i naruženje srednjeg stupnja u vidu nedostatka vrškova malog i domalog prsta desne ruke.
Ima li se u vidu da parnične stranke nalazu i mišljenju sudsko-medicinskih vještaka nisu prigovarale, nego je tuženik tek predložio neposredno opažanje naruženja prilikom kojeg je sud također utvrdio da nedostaju prvi članci odnosno vrškovi prstiju malog prsta i prstenjaka tužitelja, a ovaj sud također ne nalazi razloga za sumnju u njegovu pravilnost, valja zaključiti da je tužbeni zahtjev za naknadu materijalne i nematerijalne štete u cijelosti osnovan.
Naime, s obzirom na utvrđeno trajanje te intenzitet fizičkih bolova, način ozljeđivanja (uklještenjem ruke lancem stroja), način, tijek i trajanje liječenja i s tim povezana inkomodacija (najprije bolničko pa kućno liječenje uz nužnost previjanja), po toj osnovi zatraženi iznos od 6.000,00 kn primjeren je da tužitelju naknadi štetu zbog povrede prava na tjelesno zdravlje, pri čemu valja imati u vidu važnost povrijeđenog dobra.
Isto tako, iznos od 4.000,00 kn predstavlja pravičnu novčanu naknadu za pretrpljeni strah s obzirom na njegov intenzitet i trajanje, kao i okolnosti u kojima je tužitelj, s obzirom na dinamiku nastanka štetnog događaja strah trpio.
Što se tiče zahtjeva za naknadu štete za pretrpljene duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti odnosno zbog trajnih posljedica u vidu ulaganja pojačanih napora, potrebno je naglasiti da pored utvrđenog omjera smanjenja životne aktivnosti od 5% treba osobito cijeniti da je u vrijeme nastanka štete tužitelj bio tek malo stariji od 30 godina pa se po redovnom tijeku stvari može očekivati da će naprijed opisane trajne posljedice trpjeti tijekom duljeg razdoblja i to, kako u svakodnevnom životu, tako i u radu. Pritom je također relevantno to što je tužitelj po zanimanju konobar zbog čega, kako je on sam u iskazu naveo, posljedice ozljeda u bitnoj mjeri utječu na njegovu zapošljivost. Stoga, imajući na umu i veliko značenje povrijeđenog dobra te cilj kojem služi naknada štete po toj osnovi, tužbeni zahtjev kojeg je u tom dijelu tužitelj postavio na iznos od 10.000,00 kn potpuno je primjeren te navedeni iznos predstavlja odgovarajući novčani ekvivalent za pretrpljenu štetu, dok nema govora da bi se tom naknadom pogodovalo težnjama koje nisu spojive s njezinom prirodom i društvenom svrhom.
Konačno, tužitelju valja dosuditi i iznos od 15.000,00 kn kao pravičnu novčanu naknadu za pretrpljenu nematerijalnu štetu zbog nastalog naruženja, i to zbog lokacije naruženja, činjenice da se radi o dva prsta, da duševne bolove zbog naruženja tužitelj trpi u srednjem stupnju te je naruženje trećima stalno uočljivo (osim eventualno tijekom zimskih mjeseci prilikom nošenja rukavica), a tužitelj je u vrijeme ozljeđivanja bio u mlađoj životnoj dobi te je po zanimanju konobar.
Osim zahtjeva za naknadu nematerijalne, tužitelj tužbenim zahtjevom potražuje i materijalnu štetu zbog tuđe pomoći i njege, pa mu, s obzirom da nije dvojbeno da mu je tuđa pomoć i njega bila potrebna u ukupnom trajanju od 90 sati, a tužitelj zahtijeva naknadu u ukupnom iznosu od 900,00 kn, odnosno 10 kuna po satu, koji iznos ovaj sud cijeni primjerenim s obzirom na vrijeme i mjesto pružanja pomoći i njege, valja po toj osnovi dosuditi traženi iznos od 900,00 kn, a na temelju čl. 195. st. 1. ZOO/91.
Na sve navedene iznose tužitelju, na temelju čl. 277. st. 1. ZOO/91, pripadaju i zatezne kamate s početkom tijeka od sljedećeg dana nakon donošenja prvostupanjske presude. Kod toga valja naglasiti da opseg naknade nematerijalne, dakle nenovčane štete, kao novčana obveza u smislu čl. 394. ZOO/91 može biti poznat tek kada je na pravno obvezujući način izražen u novcu, dakle presuđenjem, pa su sljedećeg dana nakon presuđenja ispunjeni uvjeti za nastup posljedica tuženikovog zakašnjenja. Što se tiče materijalne štete, iako je pružanje tuđe pomoći i njege prestalo i prije, ovaj sud je zatezne kamate na navedeni način dosudio u okviru tužbenog zahtjeva s početkom tijeka od sljedećeg dana nakon donošenja prvostupanjske presude.
Stoga je i unatoč ostvarenoj bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, a s obzirom da je bitne činjenice bilo moguće utvrditi na temelju izvedenih dokaza, ovaj sud primjenom čl. 373.a st. 1. toč. 2. i st. 3. ZPP-a preinačio prvostupanjsku presudu glede odluke o glavnoj stvari na način da je tužbeni zahtjev prihvatio, osim u dijelu koji se odnosi na stopu zateznih kamata, što će biti obrazloženo u nastavku.
Zbog preinačujuće odluke o glavnoj stvari, potrebno je, u skladu s odredbom čl. 166. st. 2. ZPP-a, odlučiti i o troškovima cijelog postupka.
Kod toga je uspjeh stranaka u sporu, a radi odlučivanja o visini parničnih troškova, potrebno ocjenjivati s obzirom na vrijednost predmeta spora (nastavno: VPS) u svakoj pojedinoj fazi postupka. Takvo stajalište izraženo je, primjerice, u rješenju broj: Rev-1334/11- 2 od 18. prosinca 2014.g., kojeg je donio Vrhovni sud Republike Hrvatske koji, kao najviši sud u državi, ima ustavnu zadaću osiguravanja jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.
Tužbom je tužitelj zahtijevao isplatu iznosa od 105.000,00 kn pa za sve radnje obavljene u prvoj fazi postupka, do smanjenja tužbenog zahtjeva na iznos od 35.900,00 kn podneskom od 23. veljače 2006.g., troškove valja obračunati s obzirom na VPS od 105.000,00 kn i s obzirom da je u toj fazi postupka tužitelj uspio u omjeru od 34,19%.
Tako tužitelju valja priznati trošak sastava tužbe po punomoćniku odvjetniku u zatraženom iznosu od 1.350,00 kn, sukladno Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 142/12, 103/14 i 118/14 – nastavno: Tarifa), primjena koje se Tarife u konkretnom slučaju zasniva na Tbr. 48. toč. 3. iste (navedenom odredbom propisano je da sud ili drugo tijelo, kada odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka), troškove zastupanja na ročištima 08. lipnja 1998.g., 03. veljače 1999.g., 14. svibnja 1999.g., 10. studenog 1999.g. i 06. travnja 2000.g. u zatraženim iznosima od po 1.350,00 kn (Tbr. 9. toč. 1. Tarife), zastupanja na ročištu 17. listopada 2005.g. u iznosu od 2.500,00 kn (Tbr. 9. toč. 1. Tarife), sastava podneska od 22. prosinca 1998.g. u zatraženom iznosu od 100,00 kn (Tbr. 8. toč. 1. Tarife) te sastava podnesaka od 22. rujna 2000.g. i 24. listopada 2005.g. u iznosima od po 500,00 kn (Tbr. 8. toč. 3. Tarife), a na sve navedene iznose tužitelju je priznat i PDV od 25% (Tbr. 42. Tarife). Kada se na ovaj način ukupno priznati iznos od 14.625,00 kn umanji s obzirom na uspjeh od 34,19%, proizlazi da za prvu fazu postupka tužitelju pripada pravo na naknadu troška u iznosu od 5.000,29 kn.
U drugoj fazi postupka, započetoj podneskom od 23. veljače 2006.g., u kojoj je uspio u cijelosti, tužitelju valja priznati troškove sastava navedenog podneska u iznosu od 1.000,00 kn (Tbr. 8. toč. 1. Tarife), troškove zastupanja na ročištima 09. listopada 2006.g., 02. ožujka 2007.g., 18. lipnja 2007.g., 02. veljače 2009.g., 08. travnja 2009.g. (očitom omaškom u troškovniku se navodi da se radi o podnesku od tog dana), 06. listopada 2010.g., 04. veljače 2011.g., 06. travnja 2011.g., 05. rujna 2011.g., 14. listopada 2011.g., 12. lipnja 2013.g., 02. listopada 2013.g., 08. svibnja 2015.g. i 10. rujna 2015.g. u iznosima od po 1.000,00 kn (Tbr. 9. toč. 1. Tarife), troškove zastupanja na ročištima za objavu presude 26. studenog 2013.g. i 30. rujna 2015.g. u iznosima od po 500,00 kn (Tbr. 9. toč. 3. Tarife), troškove sastava podnesaka od 03. rujna 2008.g. i 09. ožujka 2010.g. u iznosima od po 1.000,00 kn (Tbr. 8. toč. 1. Tarife), troškove sastava podnesaka od 21. ožujka 2007.g., 21. lipnja 2007.g., 15. siječnja 2008.g., 28. siječnja 2008.g., 22. travnja 2008.g., 02. listopada 2008.g., 22. svibnja 2009.g., 21. listopada 2009.g., 17. ožujka 2010.g., 22. travnja 2010.g., 11. studenog 2010.g., 17. listopada 2013.g. i 25. veljače 2015.g. u iznosima od po 250,00 kn (Tbr. 8. toč. 3. Tarife), te troškove sastava žalbi od 13. veljače 2012.g. i 04. prosinca 2013.g. u iznosima od po 1.250,00 kn (Tbr. 10. toč. 1. Tarife). Kada se na navedene iznose obračuna PDV od 25%, proizlazi da za zastupanje po punomoćnicima u drugoj fazi tužitelju treba priznati ukupan iznos od 29.687,50 kn.
Kada se zbroju naprijed navedenih troškova od 34.687,79 kn doda iznos od 2.240,00 kn koji se odnosi na plaćeni predujam za sudsko-medicinsko vještačenje te iznos od 2.000,00 kn koji se odnosi na plaćeni predujam za grafološko vještačenje, a koje treba priznati u cijelosti, proizlazi da je tuženik dužan tužitelju naknaditi troškove postupka u ukupnom iznosu od 38.927,79 kn.
Tužitelju pripada pravo i na zatezne kamate na cjelokupni iznos troškova s početkom tijeka od sljedećeg dana nakon donošenja prvostupanjske presude jer, sukladno čl. 164. st. 4. ZPP-a, o zahtjevu za naknadu troškova sud odlučuje u presudi kojom se završava postupak pred tim sudom pa obveza (protivne strane) plaćanja istih ne može dospjeti prije odluke u tom smislu, zbog čega tužitelj neosnovano potražuje zatezne kamate na troškove postupka u vidu predujmova za vještačenja s početkom tijeka od dana kada je sudu dostavio obavijest o plaćanju tih troškova.
Tužitelju nisu priznati troškovi sastava podneska od 24. lipnja 1998.g. jer istog nema u spisu, sastava podneska od 12. veljače 2009.g. jer nije bilo prepreke da sadržaj istog iznese na netom održanom ročištu, sastava podneska od 06. rujna 2010.g. jer je novu punomoć, dostavljenu uz taj podnesak, tužitelj mogao dostaviti i na prvom sljedećem ročištu, kao ni sastava podneska od 13. lipnja 2013.g. jer je navode iz tog podneska tužitelj mogao iznijeti na ročištu održanom prethodni dan. Osim navedenih podnesaka za koje tužitelju nagrada nije dosuđena primjenom čl. 155. st. 1. ZPP-a (izuzev prvog podneska za koji trošak nije ni nastao), tužitelju ovom presudom ne treba priznati niti nagradu za zastupanje na ročištu 05. ožujka 2013.g. jer je raspravnim rješenjem od tog dana (koje je postalo pravomoćno i ovršno) određeno da trošak navedenog ročišta pada na teret tuženika te je tuženiku naloženo da po toj osnovi isplati tužitelju iznos od 1.250,00 kn u roku od 8 dana. Za razliku od navedenog, iako je i raspravnim rješenjem od 06. listopada 2010.g. određeno da trošak tog ročišta pada na teret tuženika, ovaj sud je tužitelju priznao pravo na nagradu za zastupanje na navedenom ročištu iz razloga što spomenuto raspravno rješenje ne sadrži nalog tuženiku za isplatu, tako da isto ne predstavlja ovršnu ispravu na temelju koje bi tužitelj mogao prisilno ostvariti svoju tražbinu.
Za razliku od tužitelja i usprkos njegovu djelomičnom neuspjehu u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva u prvoj fazi, tuženiku nije valjalo priznati troškove postupka. Naime, budući da je tuženik tijekom cijelog postupka osporavao samu odgovornost za nastalu štetu, radi čega su provođeni dokazi na temelju kojih je naposljetku utvrđena opstojnost tvrdnji tužitelja glede postojanja odgovornosti tuženika, a također je na temelju rezultata postupka dokazivanja utvrđena osnovanost njegovih tvrdnji glede osnove i visine preciziranog tužbenog zahtjeva, to su prigovori tuženika bili neosnovani pa isti nema pravo na nadoknadu troškova parničnog postupka. Naime, uspjeh stranaka u postupku je potrebno, u smislu čl. 154. ZPP-a, cijeniti i kvalitativno, odnosno, i s obzirom na osnovu, a ne samo kvantitativno, prema visini tužbenog zahtjeva, imajući pri tome u vidu prigovore stavljene od strane tuženika. Budući da tuženik u konkretnom slučaju osnovanost svojih prigovora nije dokazao, nego je, naprotiv, tužitelj dokazao osnovanost tužbenog zahtjeva, proizlazi da je vođenje parničnog postupka radi naknade štete bilo nužno te zbog svega navedenog tuženiku ne pripada pravo na nadoknadu zatraženih troškova.
Prilikom određivanja stope zateznih kamata ovaj sud je imao u vidu da je 01. kolovoza 2015.g. stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (Narodne Novine, broj: 78/15) kojim je izmijenjena odredba čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05, 41/08, 125/11) na način da je određeno da se stopa zatezne kamate, počevši od 01. kolovoza 2015.g., određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, pa je stoga u tom smislu odredio stopu zateznih kamata na dosuđeni glavnični iznos naknade štete i na dosuđene troškove parničnog postupka.
Na kraju, s obzirom da je tužitelj u cijelosti uspio u žalbenom postupku, valjalo mu je na teret tuženika dosuditi troškove sastava žalbe u iznosu od 1.562,50 kn (Tbr. 10. toč. 1. Tarife).
Slijedom svega navedenog ovaj sud je preinačio pobijanu presudu primjenom čl. 373.a st. 1. toč. 2. i st. 3. ZPP-a i prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 35.900,00 kn sa zateznim kamatama, kako je precizirano u izreci, dok je tužbeni zahtjev odbio samo glede razlike između zatražene i određene stope zateznih kamata, a ujedno je naložio tuženiku nadoknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 38.927,79 kn sa zateznim kamatama, preciziranima u izreci, kao i troškove žalbenog postupka u iznosu od 1.562,50 kn, sve u roku od 8 dana, pri čemu valja napomenuti da je paricijski rok od 8 dana određen na temelju čl. 436. ZPP-a jer se u ovom slučaju radi o parnici iz radnog odnosa.
U Varaždinu 01. prosinca 2015.g.
PREDSJEDNICA VIJEĆA:
Dijana Hofer v.r.