Criminal appeal partially allowed; sentence reduced due to mitigating circumstances and excessive severity.
Sintesi Legislator
Generato dall'IAThe Supreme Court of Croatia partially upheld the defendant's appeal against a first-instance conviction for serious traffic offenses. While the court rejected claims regarding factual errors and the calculation of pre-trial detention, it found the original three-year sentence and two-year driving ban disproportionately harsh given the defendant's specific circumstances. Consequently, the court reduced the prison term to one year and six months and shortened the driving ban to one year.
Regesto Legislator
Generato dall'IAčl. 161. st. 2. KZRH; čl. 38. toč. 2. i čl. 39. OKZRH; When a defendant commits a serious traffic offense while intoxicated but demonstrates significant mitigating factors such as family responsibilities and prior law-abiding conduct, the court may reduce the sentence and security measures to ensure proportionality.
Parole chiave
Generato dall'IADisposizioni normative citate
Generato dall'IATesto completo
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: I Kž 133/1994-3
P R E S U D A
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E !
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Katice Jelić, kao predsjednika vijeća, te mr. Branka Zmajević, Senke Klarić- Baranović, Ane Garačić i Vesne Vrbetić, kao članova vijeća i savjetnice Zlate Lipnjak- Bosanac, kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. M. R., zbog krivičnog djela iz čl. 161. st. 2. KZRH u svezi čl. 156. st. 1. KZRH, odlučujući o žalbi optuženika podnijetoj protiv presude Okružnog suda u Zagrebu od 19. studenog 1993. godine br. K-216/93, u sjednici održanoj 16. ožujka 1995. godine, saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Vladimira Turka,
p r e s u d i o j e :
Djelomično se uvažava žalba optuženika, preinačuje se pobijana presuda u odluci o kazni i sigurnosnoj mjeri te se optuženik M. R. zbog krivičnog djela za koje je pobijanom presudom oglašen krivim na temelju čl. 161. st. 2. KZRH uz primjenu čl. 38. toč. 2. i čl. 39. na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 6 (šest) st. 1. toč. 1. OKZRH osuđuje
mjeseci, dok mu se po čl. 63. OKZRH izriče sigurnosna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom "B" kategorije u trajanju od jedne godine.
U ostalom se dijelu odbija žalba optuženika kao neosnovana te se u pobijanom a nepreinačenom dijelu potvrđuje presuda suda prvog stupnja.
O b r a z l o ž e n j e
Pobijanom presudom oglašen je krivim opt. M. R. zbog teškog djela protiv sigurnosti javnog prometa iz čl. 161. st. 2. KZRH u svezi čl. 156. st. 1. KZRH, pobliže činjenično opisanog u izreci presude suda prvog stupnja te je po čl. 161. st. 2. KZRH osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci.
Ujedno mu je po čl. 63. OKZRH izrečena sigurnosna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom "B" kategorije za vrijeme od dvije godine.
Po čl. 90. st. 4. ZKP oslobođen je od plaćanja troškova krivičnog postupka.
Protiv te presude žalbu je podnio optuženik zbog povrede krivičnog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o kazni i sigurnosnoj mjeri, te je predložio da se pobijana presuda ukine i vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje,
I Kž 133/1994-3
odnosno, preinači u odluci o kazni i sigurnosnoj mjeri i izrekne mu znatno blaža kazna.
Na temelju čl. 360. st. 2. ZKP državni odvjetnik Republike Hrvatske je predložio da se žalba optuženika odbije kao neosnovana, osim u dijelu koji se odnosi na uračunavanje pritvora ako se utvrdi da je optuženik u svezi sa predmetnim djelom doista i bio lišen slobode.
Iako je optuženik u žalbi predložio da se on i njegov branitelj obavijeste o sjednici vijeća ovog suda kada se bude odlučivalo o njegovoj žalbi, prijedlogu nije udovoljeno, obzirom da je još uvijek na snazi Uredba o primjeni Zakona o krivičnom postupku u slučaju ratnog stanja ili neposredne ugroženosti neovisnosti i jedinstvenosti Republike Hrvatske temeljem koje se i to baš čl. 20. u žalbenom postupku ne primjenjuju odredbe ZKP o obvezi obavješćivanja stranaka o sjednici vijeća ("Narodne novine" br. 73/91 od 31. prosinca 1991. godine).
Žalba optuženika je djelomično osnovana.
Neosnovani su žalbeni prigovori da sud prvog stupnja nije svestrano analizirao nalaz i mišljenje vještaka prometne struke, posebice da nije vodio računa o onom dopunskom mišljenju vještaka kojim je on dozvolio da bi brzina kretanja optuženikovog vozila kod udara u rubno kamenje bila manja od izračunate brzine od 70,2 km/sat, u slučaju da se prihvati tvrdnja optuženika, prema kojoj je on nakon udara u rubno kamenje dodavao gas, jer da bi se zbog ispražnjenih guma vozilo usporavalo, a dodavanjem gasa bi se to usporenje zbog ispražnjenih guma kompenziralo, što - prema žalitelju - dalje znači, da je ta brzina mogla biti jednaka onoj koja je bila u trenutku naleta na oštećenika tj. oko 55 km/sat, pa to onda konačno znači, da do izlijetanja vozila optuženika nije ni došlo zbog neznatnog prekoračenja brzine od svega 2,5 km/sat već zbog nailaska vozila iz suprotnog pravca kojeg je on bio primoran skretanjem u desno izbjeći.
Prije svega, sud prvog stupnja je u obrazloženju svoje presude dao dostatnu ocjenu nalaza i mišljenja vještaka prometne struke, te je s pravom prihvatio upravo onaj dio nalaza i mišljenja koji se temelji na egzaktnim proračunima vještaka i iz kojeg proizlazi, da se optuženik svojim vozilom kroz zavoj zakrivljenosti 60 metara pri mokrom kolniku, kretao brzinom većom od kritične brzine koja iznosi 67,7 km i da je upravo to prekoračenje brzine, makar bilo i neznatno, bilo uzrok zanošenja i slijetanja vozila s kolnika u desno, a ne nikakvo - od strane optuženika - izbjegavanje naleta na vozilo koje bi dolazeći iz suprotnog pravca, za oko 1,5 metara zauzimalo njegovu kolovoznu traku.
Žalitelj naime gubi iz vida, da je vještak prometne struke, upravo uzimajući u obzir obranu optuženika - da je on reagirao skretanjem u desno kada mu se vozilo iz suprotnog pravca približilo za oko 15 metara - takovu obranu optuženika isključio iz jednostavnog razloga, što na takovoj udaljenosti ne bi ni mogao biti ostvaren nikakav bočni pomak vozilom, odnosno, nužno bi došlo do sudara optuženikovog vozila sa nailazećim vozilom za slučaj da je ono stvarno i postojalo, a što se u konkretnom slučaju nije dogodilo.
Stoga je optuženikova teza obrane, koju je on iznosio i tijekom prvostupanjskog postupka i sada ponavlja u žalbi, potpuno neistinita. Uostalom, takova obrana optuženika nema svoju potvrdu ni u iskazima saslušanih svjedoka oštećenika L. S. i L. R.
I Kž 133/1994-3
S tim u svezi, ne stoji ni prigovor žalitelja da nije utvrđen način kretanja oštećenika, a posebice da nije točno utvrđeno mjesto naleta na oštećenika, budući da je neprijeporno utvrđeno, da je do naleta na oštećenika došlo na kolniku oko 1,2 metra lijevo od desnog ruba kolnika, gdje se oštećenik - bježeći pred vozilom optuženika sa pješačkog nogostupa - našao. Kako je sud prvog stupnja u obrazloženju svoje presude dao u svemu logične i uvjerljive razloge, koji nisu uspješno dovedeni u sumnju žalbenim navodima, uključujući i one koji se odnose na optuženikovu apsolutnu nesposobnost za sigurnu vožnju uslijed stanja pripitosti u kojem se nalazio, te uzročne veze između takovog njegovog stanja i nastupjele prometne nezgode, to žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije mogla biti uvažena.
Što se tiče žalbenog navoda o povredi krivičnog zakona iz čl. 355. toč. 6. ZKP, radilo bi se o povredi odredaba o uračunavanju pritvora iz čl. 45. st. 1. OKZRH, jer se svako lišenje slobode u svezi sa predmetnim krivičnim djelom uračunava u izrečenu kaznu zatvora.
Iz sadržaja zapisnika o ispitivanju optuženika od 18. svibnja 1993. godine vidljivo je, da je optuženik preveden na saslušanje i davanje obrane, da je državni odvjetnik predložio sudu određivanje pritvora, koji prijedlog istražni sudac nije prihvatio, nego je optuženika pustio na slobodu.
Međutim, osim što navedeni podaci nisu dostatni za sigurno utvrđenje, da je optuženik bio lišen slobode tri dana, kako se to u žalbi tvrdi, to se u tom slučaju, a i inače kada sud prvog stupnja ne primijeni odredbu čl. 45. st. 1. OKZRH, navedeni nedostatak može otkloniti od strane suda prvog stupnja primjenom čl. 128. ZKP.
U pravu je međutim žalitelj, kada pobija presudu zbog odluke o kazni i sigurnosnoj mjeri.
Razmotrivši odluku o kazni, ovaj sud je našao da je optuženiku unatoč toga, što je djelo počinio uz grubo kršenje prometnih propisa, a posebice u pripitom stanju, doista izrečena prestroga kazna.
Naime, kada se s jedne strane pravilno ocijeni značaj svih činjenica i okolnosti uz koje je djelo počinjeno (došao u posjet obitelji koji su kao izbjeglice iz Republike BiH privremeno nastanjeni kao podstanari u Zaprešiću), činjenica da optuženik do sada nije kršio prometne propise, da je otac troje malodobne djece koje je isključivo on izdržavao svojim radom u Austriji, time da je od početka pokretanja ovog krivičnog postupka u tome onemogućen jer mu je oduzeta putovnica i vozačka dozvola, onda doista nije bilo opravdanja optuženiku izreći onako strogu krivičnu sankciju. Posebice nije bilo opravdanja optuženiku cijeniti kao otegotnu okolnost činjenicu što je u ovoj prometnoj nezgodi i njegovo dijete zadobilo povrede, jer je na taj način i sam pogođen posljedicama djela.
Zbog toga, ovaj sud drugog stupnja ocjenjuje, da će se u konkretnom slučaju sve zakonske svrhe kažnjavanja moći ostvariti i kaznom zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci koja je optuženiku izrečena uz primjenu propisa o ublažavanju kazne, kao i sigurnosnom mjerom u kraćem vremenskom trajanju i to baš u trajanju od jedne godine, radi čega je trebalo uvažavajući žalbu optuženika u tom dijelu prvostupanjsku presudu preinačiti i
I Kž 133/1994-3
temeljem čl. 374. ZKP odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske presude.
Slijedom svega naprijed iznijetog sa žalbom optuženika postupljeno je kao u izreci.
U Zagrebu, 16. ožujka 1995.
Zapisničar:
Predsjednik vijeća:
Zlata Lipnjak-Bosanac v.r.
Katica Jelić, v.r.