Legislator Giurisprudenza & Legislazione
Gzp-1634/2008-5 Generato dall'IA

Croatian Supreme Court allows claim for compensation due to excessive delay in civil proceedings violating right to trial within reasonable time.

Numero d'incarto Gzp-1634/2008-5
Autorità giudiziaria
Giurisdizione Croazia (HR)
Data della decisione
Esito del giudizio Accolto (Allowed)

Sintesi Legislator

Generato dall'IA

The Supreme Court of Croatia ruled that the lower court must decide on a pending appeal within six months and awarded the plaintiff 16,000 Croatian kuna in damages. The plaintiff argued that a civil case filed in 1994 had dragged on for over eleven years due to judicial inaction and two-year gaps in proceedings. The court found the delay violated the constitutional right to a trial within a reasonable time and the principle of economic efficiency, noting the plaintiff did not contribute significantly to the delay.

Regesto Legislator

Generato dall'IA

Article 27(1) of the Law on Courts; Article 29(1) of the Constitution: A party whose right or obligation has not been adjudicated within a reasonable time may directly request protection from a higher court, and such delay constitutes a violation of the constitutional right to a trial within a reasonable time warranting compensation.

Parole chiave

Generato dall'IA
right to trial within reasonable time excessive delay in civil proceedings compensation for procedural delay constitutional protection of judicial rights principle of economic efficiency violation of constitutional rights judicial inaction

Disposizioni normative citate

Generato dall'IA
Article 27(1) of the Law on Courts
Article 29(1) of the Constitution of the Republic of Croatia
Article 10(1) of the Law on Civil Procedure
Article 311(2) of the Law on Civil Procedure

Ti chiedi come si applica questa sentenza alla tua fattispecie?

Analizza questa decisione insieme alla legislazione federale e cantonale, ai commentari e alla giurisprudenza successiva in Legislator AI.

Apri in Legislator →

Testo completo

Broj: Gzp 1634/08-5

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu po sucu mr. sc. Jadranku Jugu, u pravnoj stvari predlagatelja B. S.-B. iz Z., …, protiv protustranke Republike Hrvatske, koju zastupa Državno odvjetništvo Republike Hrvatske, Građansko-upravni odjel, radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, rješavajući o zahtjevu predlagatelja od 19. studenoga 2008., dana 19. lipnja 2009.,

r i j e š i o j e:

I. Županijski sud u Zagrebu dužan je donijeti odluku u predmetu koji se vodi pred tim sudom pod poslovnim brojem Gž-5281/06 u roku od 6 (šest) mjeseci računajući od dana dostave ovog rješenja.

II. Predlagatelju B. S.-B. iz Z., … određuje se primjerena naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u iznosu od 16.000,00 kn (šesnaesttisućakuna).

III. Nalaže se Republici Hrvatskoj isplatiti primjerenu naknadu iz stavka II. izreke ovog rješenja u roku od 3 (tri) mjeseca od dana podnošenja zahtjeva predlagatelja Ministarstvu financija Republike Hrvatske za njezinu isplatu.

Obrazloženje

Predlagatelj je 19. studenoga 2008. podnio zahtjev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku, pozivom na odredbu članka 27. stavka 1. Zakona o sudovima ("Narodne novine", broj 150/05, 16/07, 88/05, 2/07 i 84/08 dalje u tekstu: ZS), smatrajući da mu je povrijeđeno ustavno pravo na suđenje u razumnom roku zbog nedonošenja sudske odluke u razumnom roku i dugog trajanja postupka vođenog kod Općinskog građanskog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-495/94, koji se, u vrijeme podnošenja zahtjeva nalazio kod Županijskog suda u Zagrebu.

Zahtjev je osnovan.

Prema odredbi članka 27. stavka 1. ZS stranka u sudskom postupku koja smatra da nadležni sud nije odlučio u razumnom roku o njezinom pravu ili obvezi ili o sumnji ili o optužbi za kažnjivo djelo, može neposredno višem sudu uputiti zahtjev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku.

U provedenom postupku Vrhovni sud Republike Hrvatske je na temelju navoda predlagatelja iz zahtjeva, pribavljene preslike spisa Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-495/94 i očitovanja Županijskog suda u Zagrebu od 14. siječnja 2009., utvrdio slijedeće činjenice odlučne za ocjenu osnovanosti zahtjeva predlagatelja za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku, zajamčenog odredbom članka 29. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", br. 41/01 - pročišćeni tekst, 55/01-dalje: Ustav):

- ovdje predlagatelj je kao tužitelj 14. siječnja 1994. Općinskom sudu u Zagrebu podnio tužbu protiv tuženika M. d.d. iz Z., radi izdavanja 38 dionica u ukupnoj nominalnoj vrijednosti od (tadašnjih) 19.000,00 DEM;

- na ročištu održanom 7. travnja 1994. tuženik je dao odgovor na tužbu te je sud udovoljio prijedlogu stranaka i odredio im rok od 15 dana za pokušaj okončanja spora sklapanjem nagodbe;

- podneskom od 23. lipnja 1994. tužitelj je obavijestio sud da nagodba nije sklopljena te je predložio nastavak postupka i da sud naloži tuženiku dostavu dokaza na okolnosti navedene u odgovoru na tužbu, nakon čega je podneskom od 19. ožujka 1996. požurivao postupanje suda;

- rješenjem od 9. prosinca 1996. sud je odredio rok od 30 dana tuženiku da dostavi u spis dokaz da je podnio zahtjev Ministarstvu financija radi izdavanja odobrenja za štampanje dionica, kao i odgovor tog Ministarstva;

- podneskom od 14. siječnja 1997. tuženik je obavijestio sud da ne može udovoljiti navedenom rješenju, jer mu odvjetnik nije dostavio zahtjev kojim je zatraženo odobrenje za štampanje dionica od Ministarstva financija;

- rješenje od 13. ožujka 1997. kojim je zatražena dostava dokaza o podnošenju navedenog zahtjeva Ministarstvu financija, dostavljeno je tuženiku temeljem naredbe suca od 4. travnja 1997., nakon čega je tuženik u podnesku od 8. prosinca 1997. predložio saslušanje ranijeg punomoćnika odvjetnika J. B. radi utvrđenja kada je i kome podnio zahtjev za štampanje dionica;

- na ročištu održanom 3. veljače 2000. sud je odredio rok od 30 dana tuženiku da dostavi dokaz o podnošenju zahtjeva Ministarstvu financija za izdavanje odobrenja za štampanje dionica, kao i odgovor tog Ministarstva;

- podneskom od 16. veljače 2000. tuženik je obavijestio sud da je Ministarstvu financija i Komisiji za vrijednosne papire podnio zahtjev kojim je tražio dostavu pisanog mišljenja o zahtjevu za izdavanje odobrenja za štampanje dionica, a uz podnesak od 6. ožujka 2000. dostavio je Mišljenje Komisije za vrijednosne papire RH od 28. veljače 2000;

- na ročištu održanom 8. prosinca 2003. sud je udovoljio traženju tužitelja (koji je naveo da je u međuvremenu od tuženika stekao još 100 dionica) i odredio mu rok od 30 dana za preinaku tužbe;

- rješenjem od 13. veljače 2004. sud je naložio tužitelju da postupi po rješenju sa ročišta od 8. prosinca 2003., po čemu je postupljeno 1. travnja 2004;

- tuženik se podneskom od 15. lipnja 2004. protivio preinaci tužbe, na što se tužitelj očitovao u podnesku od 19. srpnja 2004;

- uz podnesak od 18. listopada 2004. tužitelj je dostavio dodatnu dokumentaciju, a tuženik se dalje očitovao u podnesku od 11. veljače 2005;

- u podnesku od 24. svibnja 2005. tužitelj je konačno postavio tužbeni zahtjev, a na ročištu održanom 6. lipnja 2005. zaključena je glavna rasprava, koja je preotvorena raspravnim rješenjem od 21. lipnja 2005. radi dopune dokaznog postupka te je na istom ročištu sud odredio rok od 30 dana tužitelju za dostavu Ugovora broj 3209741/122 sklopljenog sa Hrvatskim fondom za privatizaciju 31. srpnja 199. po čemu je postupljeno 12. srpnja 2005;

- na ročištu održanom 14. veljače 2006. glavna rasprava ja zaključena, a na ročištu od 1. ožujka 2006. je donesena i objavljena presuda poslovni broj P-495/94 kojom je odbijen tužbeni zahtjev;

- protiv navedene presude tužitelj je 27. travnja 2006. podnio žalbu, a tuženik je 6. lipnja 2006. podnio odgovor na žalbu tužitelja te je cijeli spis uz popratno izvješće dostavljen 24. listopada 2006. Županijskom sudu u Zagrebu radi donošenja odluke o žalbi, o kojoj još nije odlučeno.

Pravno relevantno razdoblje odlučno kod ocjene pripada li predlagatelju pravo na zaštitu prava na suđenje u razumnom roku, u pravilu je razdoblje od podnošenja tužbe do donošenja odluke o zahtjevu predlagatelja.

Međutim, predlagatelj je kao tužitelj u parničnom predmetu podnio tužbu 14. siječnja 1994. pa u konkretnom slučaju pravno relevantno razdoblje za ocjenu osnovanosti zahtjeva predlagatelja teče tek od 6. studenoga 1997. (od kada se primjenjuje Zakon o potvrđivanju Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda koji je stupio na snagu 5. studenoga 1997.- „Narodne novine“ Međunarodni ugovori, broj 18/97, 6/99 – pročišćeni tekst, 8/99- ispr., 14/02) i traje do dana donošenja ove odluke 19. lipnja 2009. Dakle, predmetni parnični postupak je trajao 11 (jedanaest) godina, 7 (sedam) mjeseci i 13 (trinaest) dana.

Prema ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske nadležni sudovi u predmetnom parničnom postupku nisu ostvarili ciljeve načela ekonomičnosti postupka iz odredbe članka 10. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 i 84/08, dalje u tekstu: ZPP), jer su dopustili da predmetni parnični postupak traje od podnošenja tužbe (14. siječnja 1994.) već preko petnaest godina i još nije dovršen. Postupak se kod prvostupanjskog suda vodio preko dvanaest godina, a u žalbenom stadiju se nalazi već preko dvije godine i šest mjeseci. Cjelokupnoj dugotrajnosti postupka naročito su doprinijela dva duga zastoja koja je imao prvostupanjski sud u razdoblju od dostave tuženiku rješenja od 13. ožujka 1997. do ročišta održanog 3. veljače 2000. te u razdoblju od ročišta održanog 3. veljače 2000. do ročišta održanog 8. prosinca 2003. u trajanju od tri godine i deset mjeseci. Opisanim postupanjem prvostupanjski sud je zanemario odredbu članka 311. stavka 2. ZPP prema kojoj je dužnost suca da se brine da se o predmetu spora svestrano raspravi, ali da se zbog toga postupak ne odugovlači.

Stoga Vrhovni sud Republike Hrvatske ocjenjuje da je ukupnim trajanjem sudskog postupka i postupanjem nenadležnog suda u pravno relevantnom razdoblju, povrijeđeno pravo predlagatelja na suđenje u razumnom roku zajamčeno odredbom članka 29. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske.

Prema ocjeni ovoga suda, u konkretnom slučaju nije riječ o činjenično i pravno složenom predmetu, a predlagatelj kao tužitelj nije u značajnijoj mjeri doprinio trajanju postupka svojim ponašanjem.

Imajući na umu trajanje postupka i neekonomično postupanje sudova ovaj sud ocjenjuje da je predlagateljev zahtjev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku osnovan. Visinu naknade u iznosu od 16.000,00 kn (šesnaesttisućakuna) je Vrhovni sud Republike Hrvatske odmjerio uzimajući u obzir sve navedene okolnosti, kao i s obzirom na socijalne i općepoznato složene i otežane gospodarske prilike u Republici Hrvatskoj.

Slijedom navedenog, valjalo je temeljem odredbe članka 28. stavka 1. i 2. ZS, riješiti kao u izreci.

U Zagrebu, 19. lipnja 2009.

S U D A C

mr. sc. Jadranko Jug, v.r.

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ovog rješenja nije dopuštena žalba, ali se može pokrenuti ustavna tužba.