Legislator Giurisprudenza & Legislazione
Rev-x-573/2015-2 Generato dall'IA

Supreme Court dismisses appeal for damages due to lack of causal link and rejects cost order appeal as inadmissible.

Numero d'incarto Rev-x-573/2015-2
Autorità giudiziaria
Giurisdizione Croazia (HR)
Data della decisione
Esito del giudizio Respinto (Dismissed)

Sintesi Legislator

Generato dall'IA

The Supreme Court dismissed the plaintiff's appeal against the lower court's confirmation of a damages judgment, finding insufficient evidence of a causal link between the defendant's actions and the plaintiff's alleged losses. The court held that the plaintiff failed to prove specific loan contracts or that the defendant's conduct directly caused the interest payments, thus failing the general prerequisites for damages under the Obligations Act. Additionally, the appeal regarding the court costs order was rejected as inadmissible because such rulings are not subject to revision under the Civil Procedure Act.

Regesto Legislator

Generato dall'IA

čl. 154. st. 1. i čl. 173. ZOO; čl. 376. st. 1. i čl. 272. st. 2. ZOO; čl. 382. i čl. 400. st. 1. ZPP: Damages require a legally relevant causal link between the tortious act and the loss; appeals against second-instance rulings on court costs are generally inadmissible as they do not conclude the main proceedings.

Parole chiave

Generato dall'IA
causal link damages obligations act court costs appeal civil procedure act inadmissible revision interest payments loan contracts

Disposizioni normative citate

Generato dall'IA
čl. 154. st. 1. ZOO
čl. 173. ZOO
i čl. 173. ZOO, jer drži da je sud trebao primijeniti odredbu čl.
čl. 376. st. 1. ZOO
-da je u svakom slučaju osnovan tuženikov prigovor zastare tražbine po osnovi naknade štete u visini plaćene kamate na kredit, i to temeljem odredbe čl. 376. st. 1. ZOO-a, jer je prema utvrđenju prvostupanjskog suda tužitelj za štetu saznao najkasnije 29.
čl. 272. st. 2. ZOO
i čl. 272. st. 2. ZOO nije razmatran.
čl. 382. ZPP
Prema odredbi čl. 382. ZPP stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude, i to redovnu reviziju prema pravilima iz čl.
čl. 400. st. 1. ZPP
čl. 393. ZPP
Stoga je valjalo reviziju protiv presude odbiti kao neosnovanu po čl. 393. ZPP.
čl. 392. st. 1. ZPP
Stoga je podnesena revizija protiv odluke o parničnim troškovima nedopuštena, pa je valjalo riješiti kao u izreci i odbaciti reviziju po čl. 392. st. 1. ZPP.

Ti chiedi come si applica questa sentenza alla tua fattispecie?

Analizza questa decisione insieme alla legislazione federale e cantonale, ai commentari e alla giurisprudenza successiva in Legislator AI.

Apri in Legislator →

Testo completo

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-x 573/2015-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja V. C. iz Z., kojeg zastupa punomoćnica R. P., odvjetnica u Z., protiv tuženice P. d.d. Z., kojeg zastupa punomoćnik H. M., odvjetnik u Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžn- 2434/12-2 od 18. veljače 2014., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-4816/10-84 od 19. siječnja 2012., u sjednici dana 3. rujna 2019.

p r e s u d i o j e

i

r i j e š i o j e

I. Revizija tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžn-2434/12-2 od 18. veljače 2014. se odbija kao neosnovana.

II. Revizija tužitelja protiv odluke o parničnim troškovima u presudi Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžn-2434/12-2 od 18. veljače 2014. se odbacuje kao nedopuštena.

Obrazloženje

Županijski sud u Zagrebu presudom poslovni broj Gžn-2434/12-2 od 18. veljače 2014. odbio je žalbu tužitelja kao neosnovanu te je potvrdio presudu Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-4816/10-84 od 19. siječnja 2012. kojom je suđeno:

„I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

„Nalaže se I. tuženici P. Z. d.d. isplatiti tužitelju V. C. iznos od 64.281,88 EUR-a (prije 125.724,43 DEM) s pripadajućom zateznom kamatom počevši od 1. siječnja 1996. pa do isplate, po stopi koju banka u mjestu ispunjenja plaća na devizne štedne uloge građana po viđenju, za valutu DEM na iznos od 125.724,43 DEM do 28. veljače 2002. a potom na iznos od 64.281,88 EUR-a od 1. ožujka 2002. do 31. prosinca 2007. po stopi koju banka u mjestu ispunjenja plaća na devizne štedne uloge građana po viđenju za valutu EUR, a od 1. siječnja 2008. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, sve u protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate, kao i naknaditi mu parnični trošak u iznosu od 48.563,95 kuna, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 24. prosinca 2009.pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB- koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tužitelju V. C. da tuženici P. Z. d.d. nadoknadi parnični trošak u iznosu od 57.466,83 kuna, u roku od 15 dana.“

Tako je suđeno u sporu radi naknade štete zbog povrede ugovora o depozitu sklopljenog između tužitelja V. C. i P. Z. d.d. (dalje u tekstu: Banka), počinjene time što je Banka odbila na zahtjev deponenta isplatiti deponirani iznos, a deponirani iznos je naknadno isplatila sa zakašnjenjem. Tužitelj potražuje naknadu štete u vidu izmakle koristi u iznosu od 125.724,43 DEM s osnova plaćenih kamata za kredit od 300.000,00 DEM koji je tužitelj podigao kod banke u A. te položio na depozit kod tuženice za potrebe poslovanja njegovog poduzeća „C. C. C.“. Potražuje i naknadu štete u vidu izmakle koristi zbog toga što deponirana sredstva nije plasirao u trgovačko društvo.

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku kojom pobija presudu zbog revizijskih razloga bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 385. st. 1. točka 1. i 2. Zakona o parničnom postupku i pogrešne primjene materijalnog prava. Predložio je da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati reviziju te preinači nižestupanjske presude na način da prihvati tužbeni zahtjev, a podredno da ukine nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Tuženik nije odgovorio na reviziju.

Revizija protiv presude je neosnovana.

Presuda je ispitana po čl. 392a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 88/08 i 123/08, 57/11, 25/13, 89/14

- dalje: ZPP, koji se ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 70/19), povodom podnesene revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP, i to samo u onom dijelu u kojemu se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Nije ostvaren revizijski razlog bitnih povreda odredaba parničnog postupka. Tužitelj je u reviziji naveo da pobija drugostupanjsku presudu zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 385. st. 1. točka 1. i 2. ZPP, kojom je propisano da se protiv drugostupanjske presude, protiv koje se može podnijeti revizija iz članka 382. stavka 1. ZPP, revizija može podnijeti:

1) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ovoga Zakona, osim ako se povreda odnosi na stvarnu i mjesnu nadležnost (članak 354. stavak 2. točka 3.), ako je prvostupanjski sud protivno odredbama ovoga Zakona donio presudu bez održavanja rasprave (članak 354. stavak 2. točka 5.) ili ako je odlučeno o zahtjevu o kojemu već teče parnica (članak 354. stavak 2. točka 9.),

2) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. ovoga Zakona koja je učinjena u postupku pred drugostupanjskim sudom.

Međutim ovaj revizijski razlog je obrazložen samo u odnosu na odluku o parničnim troškovima.

S obzirom na citiranu odredbu čl. 392a st. 1. ZPP prema kojoj revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, a revizijski razlog bitnih povreda nije obrazložen u odnosu na presudu, nego samo u odnosu na troškove postupka, to ovaj sud nije ispitao presudu u odnosu na taj revizijski razlog. Nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava koji postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

Sporno je i u revizijskom stupnju postupka pravo tužitelja na naknadu štete zbog zakašnjenja u ispunjenju obveze na isplatu sredstava s novčanog depozita. S tim u vezi je sporna pravilna primjena odredaba Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, dalje ZOO) koji se u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 1163. Zakona o obveznim odnosima („Narodne Novine“ broj 35/05) koje uređuju pitanje prava na naknadu štete i zastare tražbine.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

- da je tužitelj vlasnik deviznog računa broj 20-181-86321-5 otvorenog kod tuženika P. Z. d.d.,

- da je tužitelj na dan 20. prosinca 1990. imao na tom računu položen iznos od 236.000,00 DEM, s time da se radilo o novčanom depozitu po viđenju je nije drugačije ugovoreno,

-da navedena sredstva tuženica na zahtjev tužitelja nije u cijelosti isplatila dana 20. prosinca 1990., već je vršila isplate u manjim iznosima i to dana 4. siječnja 1991. iznos od 1.395,55 DEM, dana 5. veljače 1991. 45.400,00 DEM, dana 9. svibnja 1991. iznos od 40.000,00 DEM, 4. lipnja 1991. iznos od 25.000,00 DEM, 24. srpnja 1992. iznos od 20.000,00 DEM, 4. studenog 1992. iznos od 15.720,00 DEM, 18. siječnja 1993. iznos preko 8.000,00 DEM, te 17. listopada 1994. iznos od 122.345,83 DEM,

- da je tužitelj dana 14. studenog 1990., dakle prije sklapanja ugovora o depozitu s tuženikom, ugovorio i realizirao kredit kod Z. S. u iznosu od 300.000,00 DEM, koji je vratio i zatvorio kredit dana 29. prosinca 1995. a za koje vrijeme otplate su dospjele kreditne kamate u visini od 125.724,43 DEM, koje je tužitelj podmirio,

-da je tužitelj cjelokupni iznos dobiven po osnovi kredita položio na štednju kod tuženice s namjerom osnivanja poduzeća „C. C. C.“ i započinjanja njegova poslovanja, a koje osnivanje poduzeća je i upisano u sudski registar 11. prosinca 1990. a kojeg je vlasnik tužitelj. Iz navedenih činjeničnih utvrđenja prvostupanjski sud je u bitnome zaključio da je tužitelj dokazao svoju namjeru uložiti deponirana sredstva u poslovanje trgovačkog društva C. C. C. čiji je on jedini osnivač, te da je bilo za očekivati da bi društvo ostvarivalo dobit koristeći ta sredstva u poslovanju. Takav zaključak sud je donio na temelju podataka da je navedeno trgovačko društvo ostvarivalo dobit u narednim godinama.

Međutim, po osjeni prvostupanjskog suda, tužitelj nije dokazao da je dobit izostala zbog toga što nisu korištena sredstva koja su bila deponirana na računu kod tuženice, jer nema dokaza da su bili ugovoreni poslovi uvoza automobila iz K., niti neki drugi konkretni poslovi, a koji bi bili po redovitom tijeku stvari realizirani da je tuženica postupila po prvom zahtjevu za isplatu sredstava s depozita. Stoga po shvaćanju prvostupanjskog suda nije dokazana pravno relevantna izravna ili neizravna uzročna veza između štetne radnje tuženice i eventualne štete za tužitelja, niti je tužitelj dokazao da je pretrpio konkretnu štetu.

Prvostupanjski sud je podredno naveo da je osnovan i prigovor zastare predmetne tražbine, jer da se u o prigovoru zastare ima odlučiti primjenom odredbe čl. 376. st. 1. ZOO prema kojoj potraživanje naknade uzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila.

Tužitelj je tijekom postupka tvrdio da mu je nastala šteta u visini kamata koje je platio na kredit realiziran kod Z. S. u iznosu od 300.000,00 DEM dana 14. studenog 1990., koji je vratio i zatvorio kredit dana 29. prosinca 1995., jer da su za vrijeme otplate kredita dospjele ugovorene kreditne kamate u visini od 125.724,43 DEM, koje je tužitelj podmirio. Međutim, polazeći od utvrđenja da je tužitelj ispunio obvezu iz kredita i zatvorio kredit 29. prosinca 1995., a tužbeni zahtjev radi naknade štete po osnovi plaćenih kamata je istakao tek podneskom od 13. rujna 1999., na dna isticanja novog zahtjeva (nova činjenična i pravna osnova) već se istekao zastarni rok od tri godine od saznanja za štetnika i visinu štete.

Stoga je prvostupanjski sud odbio tužbeni zahtjev.

Drugostupanjski sud je prihvatio činjenična utvrđenja i pravno shvaćanje prvostupanjskog suda te je potvrdio prvostupanjsku presudu.

Prema shvaćanju drugostupanjskog suda na strani tuženika je postojala povreda ugovorne obveze da na zahtjev deponenta izvrši isplatu deponiranog iznosa. U trenutku podnošenja zahtjeva za isplatu sukladno odredbi čl. 71. Zakona o deviznom poslovanju (Sl. list SFRJ 66/85, 13/86, 71/86 i 2/87) te čl. 68. Zakona o privremenim mjerama o izmjenama i dopunama Zakona o deviznom poslovanju (Sl. list 82/90) nije postojala nikakva zapreka da tužitelj raspolaže svojim devizama koje ima na štednji, a tuženica je sukladno odredbi čl. 1038. st. 2. ZOO bila dužna deponentu staviti sredstva na raspolaganje po njegovu zahtjevu.

Međutim, i po ocjeni drugostupanjskog suda u konkretnom slučaju ne postoji uzročna veza između takvog postupanja tuženice i štete za koju tužitelj tvrdi da mu je nastala radnjom tuženice, jer tužitelj nije dokazao tvrdnju da je on osobno, a niti društvo koje je osnovao, imao valjani dogovor za nabavu automobila iz K.. O takvim poslovima tome ne postoji nikakva pisana dokumentacija, nema ni drugih dokaza, a o takvoj narudžbi nema niti riječi u činjeničnom supstratu tužbe.

Sud se pozvao na odredbu čl. 189. st. 3. ZOO prema kojoj se pri ocjeni opravu na naknadu štete zbog izmakle koristi uzima u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom tijeku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem, a tužitelj nije dokazao odlučne činjenice.

Stoga je sud prihvatio zaključak i pravno shvaćanje prvostupanjskog suda prema kojemu:

-u konkretnom slučaju nema uzročne veze između opisanog postupanja tuženice i štete za koju tužitelj tvrdi da mu je nastala zato što su propali ugovoreni poslovi njegovog novoosnovanog društva „C. C. C.“,

-nema uzročne veze između obveze tužitelja platiti kamate u iznosu od 125.724,43 DEM iz ugovora o kreditu od 300.000,00 DEM koji je podigao kod banke u A. da bi ga mogao položiti kod tuženice radi mogućnosti poslovanja njegovog poduzeća „C. C. C.“,

-da je u svakom slučaju osnovan tuženikov prigovor zastare tražbine po osnovi naknade štete u visini plaćene kamate na kredit, i to temeljem odredbe čl. 376. st. 1. ZOO-a, jer je prema utvrđenju prvostupanjskog suda tužitelj za štetu saznao najkasnije 29. prosinca 1995. a zahtjev za naknadu sporne štete je istakao podneskom od 13. rujna 1999., izvan zastarnog roka od tri godine.

Tužitelj je osporio pravilnu primjenu materijalnog prava i to:

-odredbe čl. 376. st. 1. ZOO, jer drži da je sud trebao o prigovoru zastare odlučiti primjenom odredbe čl. 276. st. 2. ZOO kojom je propisan objektivni zastarni rok od pet godina, pri čemu rok ne počinje teći od saznanja za štetni događaj nego i za štetu te osobu koja je počinila štetu, a saznanje za štetu obuhvaća saznanje o opsegu i visini štete (tako u odlukama Vrhovnog suda RH broj Rev-2782/87 od 22.prosinca 1988. i Rev-2091/88 od 26. travnja 1989.).

-odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 173. ZOO, jer drži da je sud trebao primijeniti odredbu čl. 278. st. 1. ZOO i dosuditi tužitelju štetu u visini zateznih kamata na potraživanje po osnovi depozita kojeg mu banka nije isplatila po njegovom zahtjevu (tako u presudi Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-2079/94 od 7. lipnja 1994.), a tužitelj je u reviziji naveo podatke o danima zakašnjenja i iznosima koji su plaćeni sa zakašnjenjem.

Prema pravnom shvaćanju ovoga suda tužbeni zahtjev je odbijen pravilnom primjenom materijalnog prava.

Predmetni spor je nastao iz Ugovora o novčanom depozitu po kojemu je tuženica dana 23. studenog 1990. primila novčani depozit u iznosu od 236.000,00 DEM, evidentiran u deviznoj štednoj knjižici tužitelja broj ….

Prema odredbi čl.1038. st. 2. ZOO ako nije suprotno ugovoreno, smatra se da je račun novčanog depozita po viđenju, te deponent računa ima pravo raspolagati dijelom ili cijelim saldom u svakom trenutku, a banka je obvezna obavljati isplate s računa u granicama raspoloživih sredstava (čl. 1037. st. 1. ZOO).

Prema utvrđenju nižestupanjskih sudova u ovom slučaju je tužitelj na dan 20. prosinca 1990. imao na svom računu položen iznos od 236.000,00 DEM i tog dana je zatražio isplatu cijelog iznosa, a tuženica nije obavila isplatu u cijelosti nego u manjim gore navedenim iznosima, te je konačno posljednju isplatu izvršila 17. listopada 1994., a da pri tome nije dala valjane razloge zbog kojih odbija isplatu.

U vrijeme kada je tužitelj zatražio isplatu nije postojala zakonska zabrana isplate tzv. stare devizne štednje. Tužitelj je imao pravo raspolagati devizama s računa kod banke je nije postojala zabrana po odredbi čl. 71. Zakona o deviznom poslovanju (Sl. list SFRJ 66/85, 13/86, 71/86 i 2/87) i čl. 68. Zakona o privremenim mjerama o izmjenama i dopunama Zakona o deviznom poslovanju (Sl. list 82/90). Tek kasnije je stupila na snagu Uredba o pretvaranju deviznih depozita građana kod banaka u javni dug Republike Hrvatske (Narodne novine broj 58/93) i Zakon o pretvaranju deviznih depozita građana kod banaka u javni dug Republike Hrvatske (Narodne novine broj 106/93), kojim je prisilnim propisom ograničeno raspolaganje deviznim depozitima građana.

Stoga je tuženica povrijedila ugovornu obvezu time što je sa zakašnjenjem ispunila dospjelu novčanu obvezu prema tužitelju.

Dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, osim glavnice, i zateznu kamatu po stopi utvrđenoj zakonom (čl. 277. st. 1. ZOO), a vjerovnik ima pravo na potpunu naknadu zbog zakašnjenja. Prema odredbi čl. 278. st. 1. ZOO vjerovnik ima pravo na zateznu kamatu bez obzira na to da li je pretrpio kakvu štetu zbog dužnikova zakašnjenja, a ako je šteta koju je vjerovnik pretrpio zbog dužnikova zakašnjenja veća od iznosa koji bi dobio na ime zatezne kamate, on ima pravo zahtijevati razliku do potpune naknade štete (čl. 278. st. 2. ZOO).

Međutim u odgovoru na revizijske navode prema kojima tužitelju pripadaju zatezne kamate zbog zakašnjenja tuženice u ispunjenju novčane obveze valja imati na umu odredbu čl. 2. st. 1. ZPP prema kojoj u parničnom postupku prema sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Prema odredbi čl. 186. st. 1. ZPP tužba treba sadržavati određen zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih traženja i činjenice na kojima tužitelj temelji zahtjev. Sud nije vezan pravnom kvalifikacijom zahtjeva, ali je vezan sadržajem zahtjeva i činjeničnim tvrdnjama o činjenicama na kojima tužitelj temelji zahtjev.

U ovom slučaju tužitelj nije podnio zahtjev za isplatu zateznih kamata na novčani depozit po njegovoj deviznoj štednoj knjižici broj …. Njegov zahtjev se odnosio na naknadu štete u visini isplaćenih kamata po kreditu koji je ugovorio i realizirao u A., te na naknadu štete zbog izgubljene dobiti trgovačkog društva koje je tužitelj osnovao u vrijeme polaganja sredstava na devizni račun.

Stoga sud nije ni mogao preko granica tužbenog zahtjeva odlučivati o zateznim kamatama na deponirani iznos po deviznoj štednoj knjižici broj ….

U odnosu na tužbeni zahtjev za naknadu štete zbog povrede ugovorne obveze koja povreda je učinjena time što tuženica nije postupila po zahtjevu tužitelja i isplatila deponirana sredstva, drugostupanjski sud je dao cjelovito i valjano obrazloženje o tome zbog čega zahtjev nije osnovan u dijelu kojim je tražena naknada štete u vidu izgubljene koristi trgovačkog društva C. C. C..

Odgovornost za štetu nastaje pod pretpostavkom da je osoba odgovorna za štetu (štetnik) počinila protupravnu štetnu radnju zbog koje je nastala šteta osobi koja traži popravak štete (oštećenik) i ako postoji uzročna veza između štetne radnje i štete kao posljedice. Sve navedene pretpostavke moraju biti ispunjene kumulativno: subjekti odgovornosti za štetu, štetna radnja štetnika, šteta, uzročna veza između štetne radnje i štete i protupravnost.

U ovom slučaju tužitelj je u odnosu na ista novčana sredstva koja mu je tuženica isplatila sa zakašnjenjem tvrdi o da su mu bila potrebna za vraćanje kredita, ali također i da ih je imao namjeru iskoristiti za poslovanje novoosnovanog društva koje zbog postupka tuženice nije moglo realizirati ugovore o uvozu vozila iz naknade.

Prema utvrđenju nižestupanjskih sudova tužitelj nije dokazao niti da je trgovačko društvo imalo sklopljene konkretne ugovore,niti da bi sam tužitelj zbog toga trpio štetu u zatraženom iznosu.

Nadalje, nije dokazana ni uzročna veza između postupanja tuženice i tužiteljeve obveze na plaćanje kamata iz ugovora o kreditu.

Pravno relevantna uzročna veza je samo ona koja po redovnom tijeku stvari dovodi do posljedice određene štetne radnje, što proizlazi iz čl. 154. st. 1. i čl. 173. ZOO-a prema kojoj štetu treba naknaditi onaj tko ju je prouzročio. Po prirodi stvari šteta je posljedica mnoštva uzroka, a iz tog mnoštva treba izabrati onaj koji je pravno odlučujući.

U konkretnom slučaju nije utvrđeno da bi upravo zbog postupanja tuženice tuženik morao platiti kamatu za kredit koji je podigao u A. na 300.000,00 kn, pa ne postoji pravno relevantna uzročna veza koja bi bila osnova za uspostavu odgovornosti tuženice.

S obzirom na to da predmet spora nije isplata zateznih kamata na deponirana sredstva, a revizijom nije dovedena u pitanje pravilna primjena materijalnog prava u odnosu na odluku o zahtjevu za naknadu stvarne štete i izmakle koristi štete zbog povrede ugovorne obveze, pravilno je pravno shvaćanje drugostupanjskog suda da u ovom slučaju nisu ispunjene opće pretpostavke za naknadu štete.

Samim time, kada nisu ispunjene opće pretpostavke za naknadu štete, za rješenje spora nije odlučno u kojem roku bi zastarjela konkretna tražbina za naknadu štete zbog povrede ugovorne obveze, niti od kada počinje teći rok zastare za takvu tražbinu, pa revizijski razlog pogrešne primjene odredbe čl. 376. st. 1. i čl. 272. st. 2. ZOO nije razmatran. Stoga je valjalo reviziju protiv presude odbiti kao neosnovanu po čl. 393. ZPP.

U odnosu na reviziju protiv odluke o parničnim troškovima:

Revizija protiv rješenja o parničnim troškovima nije dopuštena.

Naime, revizija je izvanredni pravni lijek kojim stranke mogu podnijeti protiv presude i rješenja.

Prema odredbi čl. 382. ZPP stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude, i to redovnu reviziju prema pravilima iz čl. 382. st. 1. ZPP, a izvanrednu reviziju prema pravilima iz čl. 382. st. 2. ZPP.

Kad su u pitanju rješenja drugostupanjskog suda, revizija u pravilu nije dopuštena, a samo iznimno je dopuštena po čl. 400. st. 1. ZPP, i to protiv takvog rješenja drugostupanjskog suda kojim je postupak pravomoćno završen u sporovima u kojima bi revizija bila dopuštena protiv drugostupanjske presude (članak 382.).

Rješenje drugostupanjskog suda o troškovima parničnog postupaka nije rješenje iz čl. 400. st. 1. ZPP protiv kojega je dopuštena revizija jer glede parničnih troškovima spor niti počinje niti se dovršava, o čemu je zauzeto je pravno shvaćanje je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske 16. studenog 2015. koje glasi:

"Pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje iz čl. 400. st. 1. Zakona o parničnom postupku protiv kojega bi bila dopuštena revizija."

Stoga je podnesena revizija protiv odluke o parničnim troškovima nedopuštena, pa je valjalo riješiti kao u izreci i odbaciti reviziju po čl. 392. st. 1. ZPP.

Zagreb, 3. rujna 2019.

Predsjednica vijeća

Katarina Buljan, v. r.