Croatian Supreme Court allows claim for reasonable time trial violation and orders compensation.
Sintesi Legislator
Generato dall'IAThe Supreme Court of Croatia ruled that the lower court must decide a pending case within six months and awarded 15,000 kuna to the plaintiff for a violation of the right to a trial within a reasonable time. The court found that a 16-year-old civil proceeding regarding rent increase was excessively delayed due to judicial inactivity, irregular scheduling, and the plaintiff's own failure to concentrate evidence early. Consequently, the court determined the delay was not justified by the case's complexity or the plaintiff's conduct and ordered the state to pay compensation.
Regesto Legislator
Generato dall'IAČlankom 27. Zakona o sudovima; Člankom 29. stavkom 1. Ustava: Stranka koja smatra da je sud dugovao odluku u razumnom roku može podnijeti zahtjev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku višem sudu, a povreda tog prava donosi primjerenu novčanu naknadu.
Parole chiave
Generato dall'IADisposizioni normative citate
Generato dall'IATesto completo
Broj: Gzp 263/09-5
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu po sucu Aleksandru Peruzoviću, u pravnoj stvari predlagatelja Lj. I. iz Republike Srbije, S. D., kojeg zastupaju punomoćnici T. T. i I. U., odvjetnici u Z., protiv protustranke Republike Hrvatske, koju zastupa Državno odvjetništvo Republike Hrvatske, Građansko-upravni odjel, radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, rješavajući o zahtjevu predlagatelja od 18. veljače 2009., dana 29. lipnja 2009.,
r i j e š i o j e:
I. Županijski sud u Zagrebu dužan je donijeti odluku u predmetu koji se vodi pred tim sudom pod poslovnim brojem Gžn-3242/08 u roku od 6 (šest) mjeseci računajući od dana dostave ovog rješenja.
II. Određuje se primjerena naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku predlagatelju Lj. I. iz Republike Srbije, S. D., u iznosu od 15.000,00 (petnaesttisuća) kuna.
III. Nalaže se Republici Hrvatskoj isplatiti primjerenu naknadu iz toč. II izreke ovog rješenja u roku od 3 (tri) mjeseca od dana podnošenja zahtjeva predlagatelja Ministarstvu financija Republike Hrvatske za njezinu isplatu.
Obrazloženje
Predlagatelj je 19. veljače 2009. podnio ovom sudu, temeljem odredbe članka 27. Zakona o sudovima ("Narodne novine", broj 150/05., 16/07. i 113/08 - dalje: ZS), zahtjev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku, smatrajući da mu je povrijeđeno ustavno pravo na suđenje u razumnom roku zbog nedonošenja sudske odluke i dugog trajanja postupka koji se u vrijeme podnošenja zahtjeva vodio kod Županijskog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem Gžn-3242/08.
Zahtjev je osnovan.
Prema odredbi članka 27. stavka 1. ZS-a stranka u sudskom postupku koja smatra da nadležni sud nije odlučio u razumnom roku o njezinom pravu ili obvezi ili o sumnji ili optužbi za kažnjivo djelo, može neposredno višem sudu uputiti zahtjev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku.
U provedenom postupku Vrhovni sud Republike Hrvatske je na temelju navoda predlagatelja iz zahtjeva, pribavljene preslike spisa Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-4414/97, očitovanja Županijskog suda u Zagrebu od 17. ožujka 2009. i provjerom u pisarnici Županijskog suda u Zagrebu, utvrdio slijedeće pravno relevantne činjenice za odlučivanje o povredi prava predlagatelja na suđenje u razumnom roku, zajamčenog odredbom članka 29. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 41/01.-pročišćeni tekst broj 55/01.-dalje: Ustav):
- postupak je pokrenut pred Općinskim sudom u Zagrebu 18. svibnja 1992. tužbom tužitelja (u ovom postupku predlagatelja) Lj. I. protiv tuženika C. o. d.d., radi povišenja rente,
- do 5. studenoga 1997. održana su ročišta 23. rujna 1992. i 3. prosinca 1992. na koja nije pristupio uredno pozvani tuženik dok je podneskom od 7. siječnja 1993. istaknuo prigovor stvarne nenadležnosti Općinskog suda u Zagrebu, na ročištu 10. ožujka 1993. tuženik je dao odgovor na tužbu, rješenjem od 18. lipnja 1993. Općinski sud u Zagrebu oglasio se stvarno nenadležnim i odredio da će se spis po pravomoćnosti rješenja ustupiti stvarno i mjesno nadležnom Okružnom privrednom sudu u Zagrebu, Trgovački sud u Zagrebu rješenjem od 16. travnja 1997. oglasio se stvarno nenadležnim i odredio da će se spis nakon pravomoćnosti rješenja ustupiti stvarno nadležnom Općinskom sudu u Zagrebu, na ročištu 5. studenog 1997. utvrđeno je da nije pristupio uredno pozvani tuženik te je tužitelju dodijeljen rok od trideset dana radi dostave u spis ovjerene punomoći od strane Veleposlanstva RH, čemu je tužitelj udovoljio podneskom od 8. siječnja 1998.,
- na ročištu 22. ožujka 1999. utvrđeno je da nije pristupio uredno pozvani tuženik te je tužitelj pozvan na uplatu predujma za provođenje financijskog vještačenja u roku od petnaest dana,
- tuženik se podneskom od 24. ožujka 1999. usprotivio provođenju financijskog vještačenja,
- tužitelj je podneskom od 24. listopada 2000. dostavio dokaz o uplati predujma za vještačenje,
- ročište zakazano za 17. travnja 2001. nije održano zbog bolesti suca,
- na ročištu 11. ožujka 2002. stranke su ostale kod navoda iznesenih tijekom postupka, sud je pozvao punomoćnika tužitelja dostaviti adresu tužitelja u roku od petnaest dana pod prijetnjom zakonskih posljedica nakon čega će tužitelj biti osobno pozvan radi saslušanja čemu je punomoćnik tužitelja udovoljio podneskom od 12. ožujka 2002.,
- sud je dopisom od 30. travnja 2002. uputio poziv za saslušanjem tužitelja diplomatskim putem Ministarstva pravosuđa,
- punomoćnik tužitelja je podneskom od 26. kolovoza 2002. predložio da se poziva dostavi putem pretinca punomoćniku tužitelja kako bi isti mogao proslijediti tužitelju u svrhu dobivanja vize,
- na ročište 3. veljače 2003. nije pristupio tužitelj pozvan diplomatskim putem za kojeg dostava poziva nije iskazana, ročište je odgođeno za 5. rujna 2003.,
- na ročištu 5. rujna 2003. tuženik je dopunio odgovor na tužbu te je saslušan tužitelj, sud je odredio dostaviti spis vještaku radi provedbe vještačenja,
- sud je 1. travnja 2004. od Zavoda za statistiku Republike Srbije zatražio podatak o prosječnoj plaći NKV radnika na području prebivališta tužitelja za utuženo razdoblje čemu je udovoljeno 27. listopada 2004.,
- tužitelj je podnescima od 27. travnja 2004. i 10. rujna 2004. požurio zakazivanje ročišta i dostavu nalaza i mišljenja vještaka strankama,
- sud je rješenjem od 18. studenoga 2004. odredio zadatak vještaku dok je rješenjem od 24. siječnja 2005. pozvao vještaka preuzeti spis i izraditi nalaz i mišljenje u roku od trideset dana,
- tužitelj je podnescima od 13. travnja 2005. i 8. lipnja 2005. požurio dostavu nalaza vještaka,
- vještak je 11. srpnja 2005. dostavio nalaz i mišljenje te je sud rješenjem od 14. srpnja 2005. dodijelio strankama rok od trideset dana radi očitovanja na nalaz i mišljenje vještaka čemu je tuženik udovoljio podneskom od 16. kolovoza 2005., a tužitelj podneskom od 20. listopada 2005.,
- na ročištu 23. listopada 2006. punomoćnik tužitelja predao je u spis ovjerenu punomoć za tužitelja dok je punomoćnik tuženika predao u spis rješidbu Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 5. siječnja 2005. kojom je prihvaćen zahtjev za zaštitu zakonitosti i ukinuta rješenja o ovrsi toga suda i Županijskog suda u Zagrebu i predmet vraćen na ponovan postupak te je predložio ponovno saslušati tužitelja, ročište je odgođeno radi priklopa spisa poslovni broj Pn-1363/91,
- tužitelj je podneskom od 4. prosinca 2006. pobliže uredio tužbeni zahtjev,
- na ročištu 6. veljače 2007. izvršen je uvid u spis Pn-1363/91 te nakon provedenog dokaznog postupka čitanjem spisa glavna rasprava je zaključena, ročište za objavu presude zakazano je za 22. veljače 2007. na kojem je objavljena presuda poslovni broj Pn-4414/97 kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev, presuda je dostavljena punomoćniku tužitelja 4. siječnja 2008., a tuženiku 27. prosinca 2007.,
- tužitelj je 17. siječnja 2008. podnio prijedlog za ispravak presude te je sud rješenjem od 17. srpnja 1998. ispravio presudu,
- povodom žalbe tuženika (10. siječnja 2008.) i žalbe tužitelja (17. siječnja 2008.) i odgovora tužitelja na žalbu tuženika (31. siječnja 2008.) spis je s popratnim izvješćem dostavljen Županijskom sudu u Zagrebu 13. listopada 2008. te do dana donošenja rješenja o zahtjevu predlagatelja nije riješen.
Pravno relevantno razdoblje razmatranja odlučno za ocjenu pripada li predlagatelju pravo na zaštitu prava na suđenje u razumnom roku, smatra se u pravilu razdoblje od podnošenja tužbe pa do donošenja odluke povodom njegovog zahtjeva za zaštitom prava na suđenje u razumnom roku.
Međutim, u konkretnom slučaju tužba je podnesena 18. svibnja 1992. pa u tom slučaju pravno relevantno razdoblje za ocjenu osnovanosti zahtjeva predlagatelja teče tek od 6. studenog 1997., nakon što je 5. studenog 1997. stupio na snagu Zakon o potvrđivanju Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine" - Međunarodni ugovori, broj 18/97., 6/99. - pročišćeni tekst, 8/99. - ispravak i 14/02.) do 30. lipnja 2009., kao dana donošenja odluke povodom zahtjeva predlagatelja za zaštitom prava na suđenje u razumnom roku, obzirom da je postupak u tijeku, što ukupno iznosi 11 (jedanaest) godina, 7 (sedam) mjeseci i 23 (dvadeset i tri) dana.
Sagledavajući postupak kao cjelinu Vrhovni sud Republike Hrvatske je utvrdio da je dugim trajanjem ovog postupka pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu i Županijskim sudom u Zagrebu, predlagatelju povrijeđeno ustavno pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud u razumnom roku odluči o njegovim pravima i obvezama, a koje je zajamčeno odredbom čl. 29. stavka 1. Ustava.
Već samom duljinom trajanja ovog postupka preko jedanaest godina u pravno relevantnom razdoblju povrijeđen je standard suđenja u razumnom roku, jer je sukladno odredbi članka 10. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 11/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08 - dalje ZPP) postupak trebalo provesti bez odugovlačenja, u razumnom roku, uz onemogućavanje svake zlouporabe prava, dok je u odredbi članka 311. stavka 2. ZPP izraženo nastojanje za koncentracijom glavne rasprave, tako da po mogućnosti postupak dovrši na što manje ročišta.
U pogledu postupanja nadležnih sudova valja reći da Općinski sud u Zagrebu u pravno relevantnom razdoblju nije u dovoljnoj mjeri koristio procesna ovlaštenja koja su Zakonom ustanovljena upravo u svrhu racionalizacije i ubrzanja rada sudova te kao protuteža neograničenoj dispoziciji parničnih stranaka i zloupotrebi procesnih prava. U navedenom razdoblju je sud dva puta bio neopravdano neaktivan te ročišta nije zakazivao u pravilnim vremenskim razmacima već nakon proteka duljeg vremenskog razdoblja. Naime, prva radnja nakon nastupanja pravno relevantnog razdoblja (6. studenog 1997.) provedena je 22. ožujka 1999., dakle po proteku više od godinu dana. Isto tako, između ročišta održanog 22. ožujka 1999. i slijedećeg 11. ožujka 2002. proteklo je gotovo tri godine obzirom da ročište zakazano za 17. travnja 2001. nije održano zbog bolesti suca. U navedenim razdobljima sud nije poduzimao nikakve parnične radnje. Niti u periodima kada je sud postupao aktivno, takvo postupanje nije bilo sasvim učinkovito, a što je uzrokovalo duljinu trajanja postupka ukupno više od sedamnaest godina, po proteku kojih još uvijek nije pravomoćno odlučeno o pravima predlagatelja. Osim, neaktivnosti i neažurnosti prvostupanjskog suda, na duljinu postupka utjecala je i neaktivnost drugostupanjskog suda koji je o žalbi protiv presude još nije odlučio (spis mu je dostavljen 13. listopada 2008.).
Duljini trajanja postupka pridonijela je i činjenica da tužitelj ima prebivalište na području druge države pa mu je pozive za ročišta prvostupanjski sud morao dostavljati diplomatskim putem što je sve usporilo rad suda.
Predlagatelj, kao tužitelj je, svojim procesnim držanjem u parnici, koja je od posebnog značenja za predlagatelja kao žrtve prometne nezgode, prema ocjeni ovog suda u izvjesnoj mjeri doprinio duljini trajanja sudskog postupka time što je predlagao dokaze tijekom cijelog trajanja postupka (suprotno odredbi članka 186. ZPP), umjesto da ih je nastojao koncentrirati već u tužbi ili na prvom ročištu za glavnu raspravu te time što je predujam potreban za provedbu vještačenja uplatio nakon više od godinu i pol dana. Takvo postupanje utjecalo je na duljinu postupka.
Analizom provedenog postupka u kojem se raspravljalo o pravu na povišenje rente te u kojem je provedeno financijsko-knjigovodstveno vještačenje, kao i prikupljani podaci od stranog tijela diplomatskim putem daju osnova zaključku da je postupak donekle činjenično složen.
Visinu primjerene novčane naknade koja pripada predlagatelju uslijed utvrđene povrede ustavnog prava na suđenje u razumnom roku, imajući pri tom na umu duljinu i složenost sudskog postupka (jedanaest godina, sedam mjeseci i dvadeset i tri dana), doprinos predlagatelja, kao i s obzirom na socijalne i općepoznato složene i otežane gospodarske prilike u Republici Hrvatskoj, odmjerena je u iznosu od 15.000,00 kn.
Stoga je temeljem odredbe članka 28. stavaka 1. i 2. ZS odlučeno kao u izreci ovog rješenja.
U Zagrebu, 29. lipnja 2009.
Sudac:
Aleksandar Peruzović, v.r.
Pouka o pravnom lijeku:
Protiv ovog rješenja žalba nije dopuštena, ali se može pokrenuti ustavna tužba.