Legislator Giurisprudenza & Legislazione
I Kž-251/1990-5 Generato dall'IA

Supreme Court dismisses appeals in homicide case where defendant exceeded necessary defense limits due to physical disparity.

Numero d'incarto I Kž-251/1990-5
Autorità giudiziaria
Giurisdizione Croazia (HR)
Data della decisione
Esito del giudizio Respinto (Dismissed)

Sintesi Legislator

Generato dall'IA

The Supreme Court of Croatia dismissed the appeals of the defendant and the prosecutor against a first-instance conviction for homicide. The defendant argued that the lower court incorrectly found he exceeded the limits of necessary defense, while the prosecutor contested the factual finding that the victim was the aggressor. The court upheld the conviction because the defendant, despite being younger and physically weaker, successfully disarmed the victim and continued the fight, indicating his defensive response was disproportionate to the threat.

Regesto Legislator

Generato dall'IA

čl. 35. st. 1. KZH; čl. 9. st. 3. KZ SFRJ: Exceeding the limits of necessary defense occurs when a defender, though initially justified, responds with force intensity greater than required to repel the unlawful attack, particularly when a significant physical disparity exists between the parties.

Parole chiave

Generato dall'IA
necessary defense limits homicide conviction physical disparity proportionality of force excessive defense

Disposizioni normative citate

Generato dall'IA
čl. 35. st. 1. KZH
I., zbog krivičnog djela iz čl. 35. st. 1. KZH u vezi s čl.
čl. 9. st. 3. KZ SFRJ
KZH u vezi s čl. 9. st. 3. KZ SFRJ, odlučujući o žalbama optuženika i javnog tužioca, podnesenim protiv presude Okružnog suda u Sl.
čl. 42. t. 1. KZ SFRJ
čl. 43. st. 1. t. 1. KZ SFRJ
i čl. 43. st. 1. t. 1. KZ SFRJ za to djelo osudjen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, u koju mu je temeljem čl.
čl. 50. st. 1. KZ SFRJ
KZ SFRJ za to djelo osudjen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, u koju mu je temeljem čl. 50. st. 1. KZ SFRJ uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 1.
čl. 370. st. 2. ZKP
Na temelju čl. 370. st. 2. ZKP javni tužilac Hrvatske je predložio, da se žalba optuženika odbije kao neosnovana, a žalba javnog tužioca uvaži i postupi prema prijedlogu te žalbe.
čl. 371. st. 1. ZKP
Na zahtjev stavljen u žalbi optuženika, u smislu čl. 371. st. 1. ZKP, sjednica vijeća održana je u prisutnosti zamjenika javnog tužioca Hrvatske i optuženikova branitelja L.
čl. 371. st. 4. ZKP
P., a u odsutnosti optuženika koji nije pristupio iako je uredno obaviješten (čl. 371. st. 4. ZKP).
čl. 384. ZKP
čl. 33. KZ SFRJ
čl. 5. st. 2. KZ SFRJ
u vezi sa čl. 5. st. 2. KZ SFRJ.

Ti chiedi come si applica questa sentenza alla tua fattispecie?

Analizza questa decisione insieme alla legislazione federale e cantonale, ai commentari e alla giurisprudenza successiva in Legislator AI.

Apri in Legislator →

Testo completo

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE

HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 251/1990-5

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca mr Zmajević Branka kao predsjednika vijeća, te Gudelj Milana, Svedrović Marijana, mr Biondić Filep Vjere i mr Kučeković Vojislava kao članova vijeća i stručnog suradnika Burkanović Branke kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. P. I., zbog krivičnog djela iz čl. 35. st. 1. KZH u vezi s čl. 9. st. 3. KZ SFRJ, odlučujući o žalbama optuženika i javnog tužioca, podnesenim protiv presude Okružnog suda u Sl. Požegi od 19. prosinca 1989. K 79/89, u sjednici održanoj 5. ožujka 1991, u prisutnosti zamjenika javnog tužioca Hrvatske Hranjski Marijana i optuženikova branitelja L. K., odvjetnika iz S.. P.,

p r e s u d i o j e :

Odbijaju se kao neosnovane žalbe opt. P. I. i javnog tužioca, te se potvrdjuje presuda suda prvog stepena.

O b r a z l o ž e n j e

Pobijanom presudom oglašen je krivim opt. P. I. da je u vrijeme i na način pobliže opisan u izreci te presude učinio krivično djelo ubojstva u prekoračenju nužne obrane iz čl. 35. st. 1. KZH u vezi s čl. 9. st. 3. KZ SFRJ, te je po čl. 35. st. 1. KZH, uz primjenu čl. 42. t. 1. i čl. 43. st. 1. t. 1. KZ SFRJ za to djelo osudjen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, u koju mu je temeljem čl. 50. st. 1. KZ SFRJ uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 1. svibnja do 20. svibnja 1987. godine.

Protiv te presude optuženik i javni tužilac su podnijeli žalbe.

Optuženik se žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrdjenog činjeničnog stanja, povrede krivičnog zakona i odluke o kazni, te predlaže da se pobijana presuda preinači i njega oslobodi optužbe, ili da se ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno sudjenje.

I Kž 251/1990-5

Javni tužilac se žali zbog pogrešno utvrdjenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, te predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno sudjenje.

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

Na temelju čl. 370. st. 2. ZKP javni tužilac Hrvatske je predložio, da se žalba optuženika odbije kao neosnovana, a žalba javnog tužioca uvaži i postupi prema prijedlogu te žalbe.

Na zahtjev stavljen u žalbi optuženika, u smislu čl. 371. st. 1. ZKP, sjednica vijeća održana je u prisutnosti zamjenika javnog tužioca Hrvatske i optuženikova branitelja L. K., odvjetnika iz S.. P., a u odsutnosti optuženika koji nije pristupio iako je uredno obaviješten (čl. 371. st. 4. ZKP).

Žalbe nisu osnovane.

Žalbama stranaka ne dovodi se u sumnju utvrdjenje od strane prvostepenog suda onih odlučnih činjenica što predstavljaju objektivni učin inkriminiranog krivičnog djela, tj. da je optuženik lišio života opt. Š. D., zadavši mu udarcima sjekire višestruke prijelome lubanje s razdorom i nagnječenjem mozga, već žalitelji, svaki u skladu sa svojim vidjenjem stvari, pobijaju pravilnost činjeničnog zaključka prvostepenog suda da je optuženik postupao u prekoračenju granica nužne obrane. Tako javni tužilac iz provedenih dokaza izvodi zaključak, u skladu sa tezom optužbe, da je optuženik bio napadač, pa da ne može biti govora o prekoračenju nužne obrane, dok optuženik izvodi posve suprotan zaključak, tj. da je on postupao u nužnoj obrani, koja isključuje protupravnost njegova djela u smislu čl. 9. st. 1. KZ SFRJ.

Ovi prigovori u žalbama stranaka ne mogu se prihvatiti.

Uz činjenicu da do fizičkog sukoba izmedju optuženika i oštećenika nije došlo na njivi na kojoj je oštećenik orao, nego na susjednoj njivi, vlasništvo D. M., a što bi ukazivalo na to da je ošt. Š. D. sišao s traktora i pošao za optuženikom do mjesta na kojem je u skici mjesta dogadjaja pod brojem 3 označena lokva krvi, opisanim i u zapisniku o uvidjaju (1. 3 spisa), ako se prihvati kao istinita obrana optuženika da je njega prvi napao sjekirom oštećenik, koju obranu u tom dijelu, uostalom, ni javni tužilac ne dovodi u pitanje, te uzme u obzir da je oštećenik, iako u nesvijesti, još u ruci držao nož kada su na mjesto dogadjaja došli susjedi, s pravom je prvostepeni sud, u pomanjkanju drugih neposrednih dokaza, poklonio vjeru obrani optuženika u dijelu da je oštećenik njega prvi napao tako što je zamahnuo sjekirom, a potom, kada mu je on oduzeo sjekiru, ponovno ga napao nožem.

Uz takvo stanje stvari, javni tužilac navodima svoje žalbe ne dovodi uspješno u pitanje pravilnost činjeničnog zaključka prvostepenog suda da je oštećenik bio napadač. Iskaz svjedoka K. V., na koga se poziva javni

I Kž 251/1990-5

tužilac, nije od značenja za utvrdjenje ove odlučne činjenice, s obzirom da taj svjedok nije bio očevidac dogadjaja.

Isto tako, ishitrena je tvrdnja u žalbi javnog tužioca da je optuženik udario oštećenika dok je ovaj nepokretan ležao na zemlji i tada mu zadao smrtonosne povrede. Pozivanje na iskaz svjedoka Z. M., koji to navodno potvrdjuje, ne dovodi u sumnju pobijani zaključak prvostepenog suda da nije utvrdjeno da bi optuženik zadao smrtonosnu povredu oštećeniku dok je ovaj ležao na zemlji, ako se ima u vidu mišljenje liječnika vještaka M. dr Z., prema kome nije moguće sa sigurnošću utvrditi da li je neka, od ukupno četiri razderno gnječne rane na čeono sljepoočnom dijelu glave oštećenika, zadana dok se ovaj nalazio u ležećem položaju, s obzirom da je takve povrede bilo moguće zadati i u stojećem i u ležećem položaju (l. 113/2 spisa).

Stoga na izvedenim dokazima nije utemeljena tvrdnja u žalbi javnog tužioca, da oštećenik nije bio napadač u odnosu na optuženika.

Medjutim, isto tako nije osnovano rezoniranje u žalbi optuženika da je on postupao u granicama nužne obrane.

Naime, prekoračenje granica nužne obrane u smislu čl. 9. st. 3. KZ SFRJ pretpostavlja da se optuženik nalazio u nužnoj obrani, ali da je prekoračio njezine granice. U konkretnom slučaju kad je optuženik, inače mladji od oštećenika i u boljoj fizičkoj kondiciji, uspio oštećeniku oduzeti sjekiru, bez obzira što je oštećenik nastavio s napadom, s obzirom na nesrazmjer u fizičkoj snazi izmedju optuženika i oštećenika, te okolnost da je oštećenik u ruci imao džepni nožić- "škljocu", prema razboritom rasudjivanju se ukazuje logičnim i prihvatljivim zaključak prvostepenog suda - da je u datoj situaciji obrana optuženika bila jačeg intenziteta nego što je bilo neophodno potrebno da se odbije protupravni napad oštećenika.

Stoga, nije u pravu optuženik kad ističe da je činjenično stanje pogrešno utvrdjeno, te da je s tim u vezi povrijedjen krivični zakon na njegovu štetu, dok se u pogledu navodne nepotpunosti utvrdjenog činjeničnog stanja u žalbi ništa odredjeno i ne navodi niti predlaže.

Konačno, nisu osnovane ni žalbe stranaka zbog odluke o kazni.

Protivno navodima u žalbi javnog tužioca, prvostepeni sud je s pravom uzeo u obzir pri odmjeravanju kazne optuženiku kao olakotne sve okolnosti konkretnog slučaja, posebno oštećenikov doprinos dogadjaju, nasuprot u svemu pozitivnom predživotu optuženika, koji je uz to i otac maloljetnog djeteta, te mu je u nedostatku otegotnih okolnosti opravdano izrekao maksimalno ublaženu kaznu, za krivično djelo zbog kojeg je oglašen krivim.

Iz tih razloga nije osnovana ni žalba optuženika

I Kž 251/1990-5

zbog odluke o kazni, s obzirom da ne postoji u konkretnom slučaju zakonska mogućnost za izricanje još blaže kazne od one koju je optuženiku izrekao prvostepeni sud i kazna zatvora u trajanju od jedne godine u svemu je primjerena i podobna za ostvarenje svrhe kažnjavanja iz čl. 33. u vezi sa čl. 5. st. 2. KZ SFRJ.

Zbog svih navedenih razloga, na temelju čl. 384.

ZKP, trebalo je presuditi kao u izreci.

U Zagrebu, 5. ožujka 1991.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Burkanović Branka v.r.

Mr. Zmajević Branko v.r.