Legislator Giurisprudenza & Legislazione
Rev-2158/1993-2 Generato dall'IA

Croatian Supreme Court dismissed a dismissal for cause, ruling it violated the law's requirement for specific consequences.

Numero d'incarto Rev-2158/1993-2
Autorità giudiziaria
Giurisdizione Croazia (HR)
Data della decisione
Esito del giudizio Respinto (Dismissed)

Sintesi Legislator

Generato dall'IA

The Supreme Court of the Republic of Croatia dismissed the plaintiff's appeal against a labor dispute where the employer terminated his employment. The employer argued the plaintiff committed a serious breach of duty by mishandling cash records, but the court found the disciplinary rules lacked specific consequences for such conduct. The court ruled that without established consequences like significant financial loss or disruption of work, the termination violated mandatory labor law provisions.

Regesto Legislator

Generato dall'IA

čl. 58. st. 1. toč. 1. do 12. ZOPRO; čl. 20. st. 1. toč. 1. Pravilnika o disciplinskoj i materijalnoj odgovornosti radnika: Termination of employment for a serious breach of duty requires the specific consequences defined in the internal rules to be established.

Parole chiave

Generato dall'IA
termination of employment serious breach of duty disciplinary rules labor law consequences of breach dismissal appeal ZOPRO

Disposizioni normative citate

Generato dall'IA
čl. 58. st. 1. toč. 1. do 12. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa - ZOPRO
Odredbom čl. 58. st. 1. toč. 1. do 12. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa - ZOPRO ("NN", br.
čl. 20. st. 1. toč. 1. Pravilnika o disciplinskoj i materijalnoj odgovornosti radnika
čl. 21. Pravilnika o disciplinskoj i materijalnoj odgovornosti radnika
čl. 13. st. 1. toč. 1. Pravilnika o disciplinskoj i materijalnoj odgovornosti radnika
čl. 19. Pravilnika o disciplinskoj i materijalnoj odgovornosti radnika
čl. 385. st. 1. toč. 3. ZPP
Protiv pravomoćne presude suda drugog stupnja izjavio je reviziju tuženik zbog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 385. st. 1. toč. 3. ZPP).
čl. 354. st. 2. toč. 10. Zakona o parničnom postupku - ZPP
Iz razloga navedenih proizlazi da su sudovi o tužbenom zahtjevu odlučili uz pravilnu primjenu materijalnog prava, a kako nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. Zakona o parničnom postupku - ZPP ("NN", br.
čl. 393. ZPP
53/91, 91/92) na koju ovaj sud jedino pazi po službenoj dužnosti (revizija je izjavljena samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava) valjalo je odlučiti kao u izreci (čl. 393. ZPP).

Ti chiedi come si applica questa sentenza alla tua fattispecie?

Analizza questa decisione insieme alla legislazione federale e cantonale, ai commentari e alla giurisprudenza successiva in Legislator AI.

Apri in Legislator →

Testo completo

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2158/1993-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Đorđa Bjegovića kao predsjednika vijeća, te Radomire Felicijan-Maoduš, Borisa Guttmanna, Stanislava Plazonića i dr. Ive Grbina kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z.T. iz N.V., koga zastupaju punomoćnici Š.M. -B. i J.S., odvjetnici iz R., protiv tuženika "J. " - Poduzeće za trgovinu na veliko i malo, radi poništenja odluke Radničkog savjeta tuženika, rješavajući reviziju tuženika protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Rijeci od 17. veljače 1993. br. Gž 2082/92 kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Crikvenici od 17. kolovoza 1992. br. P 154/92, u sjednici održanoj dana 7. listopada 1993.,

p r e s u d i o j e :

Odbija se revizija kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom suda prvog stupnja poništena je odluka Disciplinske komisije tuženika br. 228/92 od 12.

III. 1992. kojom je tužitelju izrečena disciplinska mjera prestanka radnog odnosa kao i odluka Radničkog savjeta br. 329/92 od 2. IV. 1992. kojim je odbijen prigovor tužitelja i potvrđena odluka disciplinske komisije, te je naloženo tuženiku da vrati tužitelja u radni odnos i prizna mu sva prava iz radnog odnosa. Tuženik je dužan tužitelju naknaditi parnični trošak u iznosu od 14.000 HRD.

Sud drugog stupnja odbio je kao neosnovanu žalbu tuženika i presudu suda prvog stupnja potvrdio. Protiv pravomoćne presude suda drugog stupnja izjavio je reviziju tuženik zbog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 385. st. 1. toč. 3. ZPP). U reviziji se navedeni razlog opravdava da je u postupku utvrđeno nesavjesno, namjerno i nemarno izvršavanje poslova i radnih zadataka što čini težu povredu radne obveze za koju se može izreći mjera prestanka radnog odnosa. Pri tome se posebno upućuje na izjave i ponašanje tužitelja kako ih prenosi tuženik: da ne zna gdje je traka i primanje novaca od blagajnice bez specifikacije. Da "manjak nije bilo moguće utvrditi zbog nemogućnosti da se pregleda dokumentacija koja je nedostajala i koja se naknadno pojavila kod tužitelja". Predloženo je da se revizija prihvati. U odgovoru na reviziju predlaže se da se revizija kao neosnovana odbije, dok se Državni odvjetnik Republike Hrvatske nije izjasnio o reviziji.

Revizija nije osnovana.

Predmet spora je odluka tuženika (prvog i drugog stupnja) kojim je tužitelju u disciplinskom postupku izrečena mjera prestanka radnog odnosa. Iz dispozitiva pobijane odluke proizlazi da je navedena najteža mjera izrečena zbog toga što je utvrđeno da je tužitelj odgovoran što je "nesavjesno, nemarno i nepravovremeno obavljao povjerene mu poslove i time počinio težu povredu radne obveze pobliže opisane u zahtjevu za pokretanje postupka".

Konkretno se tužitelju stavlja na teret da 28. prosinca 1991. godine nije postupio u skladu s uputstvima o načinu isčitavanja kase za koji dan je nedostajao blok "Z".

Navedeno ponašanje tužitelja ocijenjeno je kao teža povreda radne obveze iz čl. 13. st. 1. Pravilnika o disciplinskoj i materijalnoj odgovornosti radnika (dalje Pravilnik), a mjera prestanka radnog odnosa izrečena mu je temeljem odredbe čl. 20. st. 1. toč. 1. i čl. 21. Pravilnika.

Međutim, iz odredbe čl. 13. st. 1. toč. 1. Pravilnika proizlazi da određena opisana ponašanja radnika (neizvršavanje i nesavjesno ili nepravovremeno ili nemarno izvršavanje radnih i drugih obveza) nije i dostatno za zaključak o počinjenoj teži povredi radne obveze, već takvo ponošanje mora rezultirati i određenim u Pravilniku utvrđenim posljedicama "uslijed kojih su za poduzeće nastale teže posljedice (znatna materijalna šteta, narušenje ugleda poduzeća i dr.)". Ujedno je odredbom čl. 19. Pravilnika utvrđeno da se disciplinska mjera prestanka radnog odnosa može izreći samo za teže povrede radnih obaveza utvrđenih zakonom, općim aktom odnosno kolektivnim ugovorom ako se tom povredom: uzrokuje poremećaj odnosa u obavljanju poslova odnosno izvršavanju radnih zadataka ili onemogućava ili otežava rad drugih radnika ili na drugi način izazivaju poremećaji u procesu rada.

Odredbom čl. 58. st. 1. toč. 1. do 12. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa - ZOPRO ("NN", br. 34/91) taksativno su navedene teže povrede dužnosti i radnih obveza zbog kojih se izriče mjera prestanka radnog odnosa (povreda opisana u toč. 1. st. 1. čl. 58. ZOPRO odgovara opisanoj povredi radne obveze iz čl. 20. st. 1. toč. 1. Pravilnika).

Međutim, odredbom čl. 58. ZOPRO opisane su samo u osnovi povrede radne obveze zbog kojih se izriče mjera prestanka radnog odnosa, a to znači da bi se navedeni propis mogao primijeniti potrebno je da se općim aktom pobliže utvrde okolnosti i uvjeti uz koje će se povrede navedene u toč. 1. do 12. st. 1. čl. 20. ZOPRO smatrati težom povredom radne obveze (st. 3. čl. 58. ZOPRO).

Odredbom čl. 20. st. 2. Pravilnika upravo su navedene okolnosti i uvjeti u kojima se zbog povreda opisanih u st. 1. toč. 1. do 12. Pravilnika (a one odgovaraju toč. 1. do 12. st. 1. čl. 58. ZOPRO) može izreći mjera prestanka radnog odnosa.

Dakle, navedeno materijalno-pravno stanje stvari upućuje na zaključak da određeno ponašanje radnika opisano kao "nesavjesno, nemarno i nepravovremeno obavljanje povjerenih mu poslova" ne predstavlja ujedno i težu povredu radne obaveze zbog koje se može izreći mjera prestanka radnog odnosa, već takvo ponašanje mora rezultirati određenim u Pravilniku utvrđenim posljedicama koje u ovom slučaju nisu utvrđene niti u disciplinskom postupku a niti se u ovom sudskom postupku na njih upućuje.

Iz razloga navedenih proizlazi da su sudovi o tužbenom zahtjevu odlučili uz pravilnu primjenu materijalnog prava, a kako nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. Zakona o parničnom postupku - ZPP ("NN", br. 53/91, 91/92) na koju ovaj sud jedino pazi po službenoj dužnosti (revizija je izjavljena samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava) valjalo je odlučiti kao u izreci (čl. 393. ZPP).

U Zagrebu, 7. listopada 1993.

Predsjednik vijeća:

Đorđe Bjegović v.r.