Legislator Giurisprudenza & Legislazione
Revr-2309/2015-2 Generato dall'IA

Court dismisses claim that de facto employment created a fixed-term contract requiring special termination procedures.

Numero d'incarto Revr-2309/2015-2
Autorità giudiziaria
Giurisdizione Croazia (HR)
Data della decisione
Esito del giudizio Respinto (Dismissed)

Sintesi Legislator

Generato dall'IA

The Supreme Court of Croatia dismissed the plaintiff's appeal against a lower court ruling that partially confirmed her employment contract claims. Although the plaintiff worked continuously for eleven years under the defendant's supervision, the court found the written agreements lacked the essential characteristics of employment contracts under Croatian law. Consequently, the court held that the plaintiff failed to prove a fixed-term contract existed, rendering her requests for contract termination and damages based on such a relationship inadmissible.

Regesto Legislator

Generato dall'IA

Članak 13. stavak 2. Zakona o radu; Članak 8. stavak 2. Zakona o radu: The court established that de facto employment circumstances alone do not transform written service agreements into employment contracts if the parties did not mutually agree on the essential elements defining an employment relationship.

Parole chiave

Generato dall'IA
de facto employment fixed term contract termination procedures mutual agreement essential contract elements labor law classification service agreement

Disposizioni normative citate

Generato dall'IA
Članak 13. stavak 2. Zakona o radu pročišćeni tekst
Članak 8. stavak 2. Zakona o radu/09
Članak 247. Zakona o obveznim odnosima
Članak 393. ZPP-a

Ti chiedi come si applica questa sentenza alla tua fattispecie?

Analizza questa decisione insieme alla legislazione federale e cantonale, ai commentari e alla giurisprudenza successiva in Legislator AI.

Apri in Legislator →

Testo completo

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 2309/15-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice I. J. iz Z., (OIB: …), koju zastupa punomoćnik N. R., odvjetnik iz Z., protiv tuženika Hrvatske radiotelevizije iz Z., (OIB …), zastupanog po punomoćnici S. T., odvjetnici u Odvjetničkom društvu T., G. & p. j.t.d. iz Z., radi utvrđenja da je tužiteljica sklopila ugovor o radu na neodređeno vrijeme, nedopuštenom odluke o izvanrednom otkazu, raskida ugovora i isplate, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Varaždinu posl. br. Gž-1937/13-2 od 1. srpnja 2015., kojom je djelomično potvrđena i preinačena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu posl. br. Pr-7774/10-31 od 28. lipnja 2012., u sjednici održanoj 19. travnja 2017.,

p r e s u d i o j e :

Revizija tužiteljice odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom:

a) potvrđena je prvostupanjska presuda u točkama V. (u odluci kojom je odbijen tužbeni zahtjev na obvezivanje tuženika isplatiti tužiteljici na ime naknade bruto plaće 38.217,48 kn s pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama) i VI. (u odluci kojom je odbijen tužbeni zahtjev "...kojim tužiteljica traži raskid ugovora o radu s danom 31.08.2011., dio tužbenog zahtjeva za naknadu štete u iznosu od 14.609,52 kn, kao i dio tužbenog zahtjeva u odnosu na kamatno potraživanje na dosuđeni iznos naknade štete za razdoblje od 02.01.2012. do 28.06.2012.") izreke,

b) preinačena je prvostupanjska presuda i odbijeni su zahtjevi tužiteljice:

1./ na utvrđenje da je 1. listopada 1999. sklopila s tuženikom Ugovor o radu na neodređeno vrijeme za obavljanje poslova na radnom mjestu organizator u jedinici: Odjel proizvodnja informativno-političkog programa, u području: Informativno politički program,

2./ na utvrđenje da nije dopušten "izvanredni otkaz Ugovora o radu izjavljen usmenom odlukom 19.11.2010. godine kojim je tužiteljici zaposlenoj na radnom mjestu organizator u jedinici: Odjel proizvodnja informativno-političkog programa, u području: Informativno- politički program, otkazan Ugovor o radu na neodređeno vrijeme i da radni odnos tužiteljice nije prestao usmenom odlukom od 19.11.2010. o izvanrednom otkazu ugovora o radu na neodređeno vrijeme.",

3./ da se Ugovor o radu sklopljen između nje i tuženika na neodređeno vrijeme 1. listopada 1999. raskine s 19. studenim 2010.,

4./ da se tuženiku naloži isplatiti joj na ime naknade štete 18.255,60 kn s pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama od 28. lipnja 2012. do isplate,

dok je tužiteljici naloženo isplatiti tuženiku na ime naknade parničnog troška 14.637,50 kn.

Protiv drugostupanjske presude tužiteljica je podnijela reviziju zbog (kako drži) pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, bitne povrede odredaba parničnog postupka (jer se osporena presuda ne može ispitati) i pogrešne primjene materijalnog prava. Prijedlog tužiteljice je da se drugostupanjska presuda preinači i tužbeni zahtjevi usvoje, podredno da se ukine prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu i drugostupanjska presuda i predmet vrati prvostupanjskom ili drugostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

Tuženik nije odgovorio na reviziju.

Revizija nije osnovana.

Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP-a), a koja se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u svezi s odredbom čl. 36. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 57/11) i odredbom čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 25/13) primjenjuje na ovaj spor, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Suprotno tvrdnji revidentice, pobijana presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a), s jasnim razlozima - iz kojih se može provjeriti, a kako je njome drugostupanjski sud odgovorio na sve žalbene navode relevantne za odluku o predmetu spora, nije ostvarena bitna povreda (na koju revidentica ukazuje) iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a.

Navodom kojim dovodi u pitanje ocjenu drugostupanjskog suda o stvarnom sadržaju ugovora koje je sklopila s tuženikom i tvrdi da je volja stranaka tih ugovora bila sklopiti i ispunjavati ugovor o radu - a ne ugovore o djelu (pa u tome smislu ističe činjenice za koje drži da dokazuju njezino shvaćanje volje stranaka ugovora i njihov stvarni sadržaj), tužiteljica u biti (jer pitanje stvarnog sadržaja određenih ugovora i volje stranaka ugovora za njihovo sklapanje predstavlja činjenično pitanje) prigovara (s izrazom nezadovoljstva ocjenom provedenih dokaza i utvrđenim činjeničnim stanjem) utvrđenim činjenicama i iznosi svoju ocjenu provedenih dokaza - koja je različita od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana i primjenu koje sugerira prihvatiti, a kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (u smislu odredbe čl. 385. st. 3. ZPP-a), taj navod ovaj sud ne može razmatrati u okvirima revizijskog razloga ostvarene bitne postupovne povrede.

Uostalom, sudovi imaju pravo na ocjenu provedenih dokaza (prema odredbi čl. 8. ZPP-a) i ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa postupanjem prema tim ovlastima, odnosno time što revidentica ocjenom dokaza nije zadovoljna i smatra da sudovi na temelju provedenih dokaza nisu imali razloga odbiti njezine zahtjeve - i da su istinitim trebali prihvatiti samo ono što ona tvrdi, nižestupanjski sudovi nisu počinili povredu na kojoj revidentica i u reviziji ustraje.

Konačno, izražavanjem shvaćanja da je trebalo prihvatiti samo njezino tumačenje sadržaja odnosa s tuženikom, tužiteljica ističe i prigovore na primjenu materijalnog prava, a povodom takvih prigovora ne može se suditi o postupovnim povredama.

Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad tu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

Predmet spora zahtjev je na utvrđenje da je 1. listopada 1999. tužiteljica sklopila s tuženikom Ugovor o radu na neodređeno vrijeme za obavljanje poslova na radnom mjestu organizator u jedinici: Odjel proizvodnja informativno-političkog programa, u području:

Informativno politički program, kumuliran s zahtjevom na utvrđenje da nije dopušten "izvanredni otkaz Ugovora o radu izjavljen usmenom odlukom 19.11.2010." (kojim je tužiteljici, zaposlenoj na navedenom radnom mjestu, otkazan taj Ugovor) i da radni odnos tužiteljice tom "usmenom odlukom" nije prestao - te zahtjevom da se Ugovor o radu sklopljen između tužiteljice i tuženika na neodređeno vrijeme sudski raskine, s time da se tuženiku naloži isplatiti tužiteljici naknadu štete u svezi takvog raskida ugovora.

Tužiteljica drži da je njezin rad kod tuženika u utuženom periodu imao karakter radnog odnosa u smislu Zakona o radu - i da bi se stoga imalo smatrati da je s tuženikom sklopila Ugovor o radu.

U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je:

- da je tužiteljica "kontinuirano" od 1. listopada 1999. do 19. studenoga 2010. radila kod tuženika na poslovima organizatora u jedinici: Odjel proizvodnja informativno-političkog programa, u području: Informativno politički program,

- da je u svom tom razdoblju tužiteljica ugovorene poslove (kako tvrdi: na proizvodnji televizijskih emisija koje su bile na stalnom programu Hrvatske radiotelevizije) obavljala na temelju s tuženikom sklopljenih ugovora o djelu, sastavljanih za svaki mjesec zasebno,

- da je u svakome od sklopljenih ugovora o dijelu naznačeno da ga tužiteljica sklapa s osnova samostalne profesije (samostalnog zanimanja) i klauzulom da se na temelju sklopljenog ugovora „ne stječu prava iz radnog odnosa“ (da se ugovor ne može smatrati ugovorom o radu) i da se „na sve što nije uređeno ugovorom ima primijeniti Zakon o obveznim odnosima“,

- da je u sklopljenim ugovorima o djelu naznačeno i da se tužiteljici zabranjuje da za vrijeme trajanja tih ugovora obavlja iste ili slične poslove u drugoj tvrtki, odnosno za drugu osobu čija je djelatnost radio difuzija, tisak ili marketing, bez izričite pisane suglasnosti tuženika,

- da je sadržaj svakog od tih ugovora pojedinačno odgovarao i stvarnoj volji stranaka da takvog sklopi i ostvaruje,

- da je na temelju tih ugovora tužiteljica radila kod tuženika po nalogu ili uputama nadređenih, u radnom ("fiksnom" i "punom") vremenu - "s sporadičnim prekovremenim satima" i ovisno o potrebama posla - za ugovorenu naknadu za obavljeni rad u bruto iznosu određenu posebno u svakom sklopljenom ugovoru u različitom iznosu,

- da je tužiteljici "usmeno otkazana daljnja suradnja 19. studenoga 2010.",

- da je tužiteljica protiv te "usmeno otkazane suradnje" 6. prosinca 2010. podnijela zahtjev za zaštitu prava i u roku predviđenom u čl. 129. st. 2. ZR-a tužbu nadležnom sudu radi zaštite povrijeđenih prava.

Sporno je u revizijskom stupnju je li tužiteljica s tuženikom sklopila (kako to ona tvrdi) ugovor o radu na neodređeno vrijeme (i takvog i izvršavala) - ili (kako ugovori glase) ugovore o djelu, odnosno, a zavisno od toga, je li tužiteljica bila u stalnom radnom odnosu kod tuženika na neodređeno vrijeme i je li tuženik otkazao tužiteljici Ugovor o radu dopuštenim otkazom.

Na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja drugostupanjski sud je zahtjeve tužiteljice ocijenio neosnovanim i (preinačenjem prvostupanjske presude) odbio uz osnovno i odlučno shvaćanje da se iz utvrđenog sadržaja odnosa stranaka te njihove stvarno izražene volje i sklopljenih ugovora ne može prihvatiti ono što tužiteljica tvrdi i na čemu zahtjeve temelji: da je s tuženikom sklopila ugovor o radu i da je takvog htjela (obzirom da drži da odgovara volji stranaka) - ali i izvršavala.

Pravno shvaćanje drugostupanjskog suda je pravilno. Prema odredbi čl. 13. st. 2. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 142/03, 30/04, 137/04 - pročišćeni tekst i 68/05 - dalje: ZR-a pročišćeni tekst) "ako poslodavac s radnikom sklopi ugovor za obavljanje posla koji s obzirom na narav i vrstu rada te ovlasti poslodavca ima obilježja posla za koji se zasniva radni odnos, smatra se da je s radnikom sklopio ugovor o radu, osim ako poslodavac ne dokaže suprotno". Isto je preuzeo svojom odredbom čl. 8. st. 2. Zakon o radu ("Narodne novine", broj 149/09 - dalje: ZR-a/09) i odredbom čl. 10. st. 2. sada važeći Zakon o radu ("Narodne novine", broj 93/14).

U konkretnom slučaju pravilno je pravno shvaćanje drugostupanjskog suda da se sklopljeni ugovori (o djelu...) uza svu njihovu brojnost i činjenicu što su sklapani kroz više godina i „svakomjesečno“ ne mogu u smislu odredbe čl. 13. st. 2. ZR-a pročišćeni tekst (i čl. 8. st. 2. ZR-a/09) smatrati kao ugovori „za obavljanje posla, koji s obzirom na narav i vrstu rada, te ovlasti poslodavca imaju obilježja posla za koji se zasniva radni odnos“, odnosno kao „ugovori o radu na neodređeno vrijeme“.

Da bi se određeni ugovori za obavljanje posla (ovdje ugovori o djelu) mogli smatrati ugovorom o radu morale bi se ispuniti sve pretpostavke iz navedene odredbe čl. 13. st. 2. pročišćenog teksta ZR-a (i čl. 8. st. 2. ZR-a/09): moralo bi biti riječ o određenoj naravi i vrsti ugovorenog rada s (što je ovdje odlučno) ovlastima radnika i poslodavca u svezi takvog rada zbog kojeg se inače sklapaju ugovori o radu.

U prilikama konkretnog slučaja, prema navedenom činjeničnom utvrđenju o okolnostima u kojima su sklapani ugovori - ti ugovori (koji su po sadržaju odgovarali i volji stranaka: na koje je tužiteljica pristala - znajući njihov jasno definirani sadržaj, smisao i njihove učinke te pravnu osnovu njihova sklapanja) u odnosu na okolnosti na koje upućuje odredba čl. 13. st. 2. ZR-a pročišćeni tekst (i čl. 8. st. 2. ZR-a/09) nemaju obilježja ugovora o radu.

To što je tužiteljica za razdoblja rada po sklopljenim ugovorima dolazila kod tuženika svakodnevno obavljati ugovoreni posao - osam sati dnevno, radila (kao i drugi radnici, ali u radnom odnosu) po uputama i nadzoru nadređenih, imala svoje mjesto rada, osobe tuženika koje su joj bile nadređene - i koristila imovinu tuženika, pa i to što je tuženik kao poslodavac na istim poslovima s istim obvezama imao i radnike s kojima je sklopio ugovor o radu i koji su imali sva prava zajamčena ugovorom o radu (i čiji se rad "po sadržaju i obimu nije razlikovao" od rada tužiteljice: koja je, kako opisuje, svoj posao "obavljala redovito i stalno izvršavala zadatke na radnom mjestu i to u kontinuitetu od 11 godina"), ne dokazuje nešto suprotno izloženom: te okolnosti (glede ovlasti tužiteljice i tuženika) isto tako mogu biti i obilježja rada po ugovorima o djelu u raznim modalitetima njihova ispunjenja i nisu vezane samo za ugovore o radu.

Revizijski sud pritom ukazuje i da je odredbom čl. 247. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05) propisano: "Ugovor je sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora.", pa da se i u svezi toga ovdje ne može prihvatiti (ili smatrati), a obzirom da je i radni odnos ugovorni odnos (zasniva se na ugovoru o radu kojim se suglasnošću volja stranaka uređuju prava i obveze zaposlenika i poslodavca) i da se tužiteljica i tuženik nisu suglasili o bitnim sastojcima ugovora koji bi prijepornim ugovorima u smislu odredbe čl. 13. st. 2. ZR-a pročišćeni tekst (i čl. 8. st. 2. ZR-a/09) davali značaj ugovora o radu, da je između stranaka sklopljen ugovor na kojeg tužiteljica upućuje - odnosno da su takvog tužiteljica i (što je bitno) tuženik htjeli i postigli.

Sukladno navedenom, budući da tužiteljica nije s tuženikom sklopila ugovor o radu na neodređeno vrijeme ili ugovor koji bi se imao smatrati takvim, neosnovani su zahtjevi tužiteljice temeljeni na tome suprotnom shvaćanju:

- na utvrđenje da je 1. listopada 1999. s tuženikom sklopila Ugovor o radu na neodređeno vrijeme za obavljanje poslova na radnom mjestu organizator u jedinici: Odjel proizvodnja informativno-političkog programa, u području: Informativno politički program,

- na utvrđenje da nije dopušten "izvanredni otkaz Ugovora o radu izjavljen usmenom odlukom 19.11.2010." i da joj radni odnos nije prestao tom "usmenom odlukom",

- da se Ugovor o radu kojeg je sklopila s tuženikom na neodređeno vrijeme sudski raskine i da se tuženiku naloži isplatiti joj naknadu štete u svezi toga raskida ugovora.

Stoga, a kako ne postoje razlozi zbog kojih je izjavljena - to je valjalo reviziju tužiteljice odbiti kao neosnovanu (na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a).

Zagreb, 19. travnja 2017.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.