Legislator Giurisprudenza & Legislazione
Rev-583/2003-2 Generato dall'IA

Croatian Supreme Court dismissed appeal, upholding joint liability of individuals for company debt under Civil Obligations Act.

Numero d'incarto Rev-583/2003-2
Autorità giudiziaria
Giurisdizione Croazia (HR)
Data della decisione
Esito del giudizio Respinto (Dismissed)

Sintesi Legislator

Generato dall'IA

The Supreme Court of Croatia rejected the appeal filed by two defendants against a lower court judgment ordering them to jointly pay a debt of over 176,000 kn. The court found no material breach of the Civil Procedure Act, confirming that the defendants, as natural persons, were validly held jointly liable under the Civil Obligations Act for debts incurred by their associated business entity. Consequently, the appeal was dismissed, and the original judgment regarding both principal and interest payments remained in force.

Regesto Legislator

Generato dall'IA

Zakon o parničnom postupku čl. 354. st. 2.; Zakon o obveznim odnosima čl. 414. st. 1., čl. 446.; The court held that natural persons can be jointly liable for debts of a business entity they represent, and such liability persists even if the entity enters bankruptcy or ceases operations.

Parole chiave

Generato dall'IA
joint and several liability natural persons business entity debt Civil Obligations Act bankruptcy insolvency civil procedure appeal passive legitimation

Disposizioni normative citate

Generato dall'IA
Zakon o parničnom postupku (ZPP) čl. 354. st. 2. toč. 10.
Zakon o parničnom postupku (ZPP) čl. 386.
Zakon o parničnom postupku (ZPP) čl. 354. st. 2. toč. 13.
Zakon o obveznim odnosima (ZOO) čl. 414. st. 1.
Zakon o obveznim odnosima (ZOO) čl. 446.
Zakon o obveznim odnosima (ZOO) čl. 277.

Ti chiedi come si applica questa sentenza alla tua fattispecie?

Analizza questa decisione insieme alla legislazione federale e cantonale, ai commentari e alla giurisprudenza successiva in Legislator AI.

Apri in Legislator →

Testo completo

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 583/03-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića, kao predsjednika vijeća, te mr. Jasne Brežanski, Davorke Lukanović-Ivanišević, Ivke Zlokić i Nenada Perina, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Ž. d.d. Z., iz Z., protiv I-tuženika S. L. i II-tužene N. L., oboje iz P., zastupani po D. N., odvjetnici iz S., radi isplate, rješavajući reviziju tuženika protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Sisku, broj: Gž-1552/01 od 17. listopada 2002. godine, kojom je djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Petrinji, broj: P-167/00 od 04. travnja 2001. godine, u sjednici održanoj dana 01. ožujka 2005. godine,

p r e s u d i o j e:

Revizija se kao neosnovana odbija.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja je presuđeno da je cijeli dug od 176.248,18 kn tužitelju Ž. d.d. dužna platiti samo II-tužena L. N., dok je tužbeni zahtjev odbijen u odnosu na I- tuženika L. S..

Presudom suda drugog stupnja je preinačena presuda suda prvog stupnja tako da je naloženo da L. N. i L. S. solidarno plate dug tužitelju.

Protiv navedene presude reviziju su izjavili tuženici, pa istu pobijaju zbog pogrešne primjene materijalnog prava i predlažu da se revizija uvaži u cijelosti, ukinu presuda Županijskog suda u Sisku i presuda Općinskog suda u Petrinji i predmet vrati na ponovni postupak.

Na reviziju nije odgovoreno.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske se o reviziji nije izjasnio.

Revizija nije osnovana.

Ispitujući pobijanu presudu, kao i pravilnost postupka koji je prethodio njenom donošenju ovaj sud je utvrdio da nije počinjena bitna povreda odredaba Zakona o parničnom postupku iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99 i 117/03 – dalje: ZPP) na koju ovaj revizijski sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 386. ZPP-a.

Na ostale bitne povrede ZPP-a ovaj sud pazi da se na njih iskazuje revizijom.

Nije počinjena bitna povreda ZPP-a iz čl. 354. st. 2. toč. 13. na koju se opisno ukazuje u reviziji, jer nižestupanjske presude sadrže razloge o odlučnim činjenicama, koje nisu u suprotnosti s izvedenim dokazima, a drugostupanjski sud je ocijenio žalbene navode od odlučnog značaja za donošenje odluke u ovom prijeporu.

I u ovom stadiju postupka je prijeporno da li postoji valjan pravni osnov po kojem bi tuženici bili solidarno obvezni platiti tužitelju utuženi iznos od 176.248,18 kn, s pripadajućim kamatama počem od dospijeća po svakom pojedinom računu pa do isplate.

Nižestupanjski sudovi utvrđuju da je dana 16. travnja 1996. godine sklopljen ugovor o kupoprodaji br. 18/96 kojega su sklopili i to kao kupac S. d.o.o. iz P. kojega je tom prilikom zastupao direktor S. L., te da je predmet ugovora kupoprodaja robe iz asortimana prodavatelja – Ž. d.d. Z.. Tim ugovorom da je ugovorena cijena za robu, rok plaćanja, kao i da je ugovoreno plaćanje zateznih kamata ukoliko kupac ne podmiri svoju obvezu u ugovorenom roku. Isto tako je utvrđeno da potpisnik tog ugovora u ime kupca, a utvrđeno je da je to direktor S. L. solidarno s kupcem preuzima obvezu podmirenja duga. Nadalje je utvrđeno da je sklopljen sporazum o podmirenju i preuzimanju duga dana 24. ožujka 1999. godine, taj sporazum su zaključili Ž. d.d. Z., N. L. i S. d.o.o. kojega je i tom prilikom zastupao direktor L. S.. Taj sporazum su potpisali za tužitelja i poduzeće S. d.o.o. direktor poduzeća, te N. L. uz čiji potpis je stavljen i štambilj S. – trgovina na malo vlasništvo N. L.. Na dan zaključenja ovog sporazuma visina potraživanja tužitelja prema S. d.o.o. je iznosila 187.899,83 kn, s pripadajućom kamatom. Od navedenog iznosa da su izvršene uplate tužitelju u iznosu od 6.917,85 kn, tj. da ukupno dugovanje tužitelja prema tuženima iznosi 176.248,18 kn, koliki iznos tužitelj od tuženika i potražuje u ovom prijeporu.

S obzirom na iznijeta utvrđenja i po pravnom stajalištu ovog suda pravilan je zaključak nižestupanjskih sudova da su se ostvarile pretpostavke temeljem kojeg su tuženici u obvezi isplatiti tužitelju utuženi iznos.

Tužitelj S. L. zbog toga što se toč. 7. Ugovora o kupoprodaji br. 18/96 od 16. travnja 1996. godine obvezao kao potpisnik ovog ugovora u ime kupca, solidarno s kupcem da preuzima osobnu obvezu podmirenja ukupnog duga, kao i mogućnost da u svojstvu pasivne stranke sudjeluje u postupcima ako kupac na poziv prodavatelja ne podmiri dug. Dakle, tuženik pod I. je kao fizička osoba pasivno legitimiran u ovom prijeporu za obveze iz Ugovora pod br. 18/96 od 16. travnja 1996. godine. Ovo stoga, jer su se ostvarile pretpostavke iz odredbe čl. 446. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 – dalje: ZOO) temeljem koje je I-tuženik u obvezi podmiriti dug kojeg tužitelj ostvaruje u ovom prijeporu.

II-tužena N. L. je u obvezi tužitelju isplatiti utuženi iznos, jer se sporazumom sklopljenim između tužitelja i S. d.o.o. (od 24. ožujka 1999. godine), kao fizička osoba suglasila da temeljem tog sporazuma "preuzima na sebe pasivnu legitimaciju" ukoliko se ovaj sporazum ne bude izvršavao prema dogovorenim rokovima, ne isključujući prava i obveze utvrđene ugovorom o kupoprodaji br. 18/96. Naime, čl. 4. Sporazuma o podmirenju i preuzimanju duga N. L. je također suglasna da temeljem ovog sporazuma "preuzima pasivnu legitimaciju na sebe" ukoliko se ovaj sporazum ne bude izvršavao prema dogovorenim rokovima ne isključujući prava i obveze utvrđene ugovorom o kupoprodaji br. 18/96. Njena odgovornost se temelji na odredbi čl. 446. ZOO-a.

Obojica tuženika su solidarno odgovorni za izvršenje obveza po navedenim ugovorima tužitelju i to kao fizičke osobe, jer iz odredbe čl. 414. st. 1. ZOO-a proizlazi da svaki dužnik solidarne obveze odgovara vjerovniku za cijelu obvezu i vjerovnik može zahtijevati njezino ispunjenje od koga hoće sve dok ne bude potpuno ispunjena.

Kako se radi o pravnom odnosu nastalom između tužitelja i tuženika kao fizičkih osoba i to po navedenim ugovorima, to za ovaj prijepor nije odlučno što je S. d.o.o. u stečaju, a S. – trgovina na malo, kao obrt zatvoren.

S iznijetih razloga i po pravnom stajalištu ovog revizijskog suda nižestupanjski sudovi su dakle pravilno primijenili materijalno pravo kad su obvezali tužene da tužitelju isplate utuženi iznos, jer ne postoji valjan pravni osnov koji bi, a zbog gore iznijetog oslobađao tuženike od nastale obveze u odnosu na tužitelja da mu temeljem citiranih ugovora plate utuženi iznos.

I u odnosu na dosuđenu kamatu nižestupanjski sudovi su nakon što su iz ispisa konta 1200 tužitelja utvrdili kada je koji račun dospio za plaćanje i da je S. d.o.o. u zakašnjenju, pravilno primijenili materijalno pravo kad su tužitelju dosudili kamatu na način naveden u izreci presude suda drugog stupnja, tj. od dospjelosti svakog pojedinog računa pa do isplate. Ovo iz razloga, jer je odredbom čl. 277. ZOO-a propisano da dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje osim glavnice i zateznu kamatu utvrđenu zakonom.

Obveza tuženika pod I. na plaćanje kamate proizlazi iz Ugovora o kupoprodaji od 16. travnja 1996. godine br. 18/96 (toč. 7. Ugovora), a tužene pod II. iz Sporazuma o podmirenju i preuzimanju duga od 24. ožujka 1999. godine (toč. 4. Ugovora) u kojoj se navodi da je N. L. također suglasna da temeljem ovog sporazuma "preuzima pasivnu legitimaciju na sebe" ukoliko se ovaj sporazum ne bude izvršavao prema dogovorenim rokovima ne isključujući prava i obveze utvrđene Ugovorom o kupoprodaji br. 18/96. Navedeno znači da je tužena pod II. preuzimanjem duga preuzela i isplatu zakonskih zateznih kamata po navedenom Ugovoru br. 18/96, a posebno imajući na umu da tuženici nisu, u smislu čl. 3. Sporazuma, platili ugovoreni iznos, niti je uslijed toga došlo do sporazuma o drugačijem tijeku kamata.

Iz iznijetih razloga reviziju je kao neosnovanu trebalo odbiti i temeljem odredbe čl. 393. ZPP-a odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu, 01. ožujka 2005. godine

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v. r.