Legislator Giurisprudenza & Legislazione
I Kž-536/1992-3 Generato dall'IA

Croatian Supreme Court dismisses appeal in attempted murder case, upholding conviction based on victim's testimony and physical evidence.

Numero d'incarto I Kž-536/1992-3
Autorità giudiziaria
Giurisdizione Croazia (HR)
Data della decisione
Esito del giudizio Respinto (Dismissed)

Sintesi Legislator

Generato dall'IA

The Supreme Court of the Republic of Croatia dismissed the defendant's appeal against a first-instance conviction for attempted murder. The court found the victim's testimony, corroborated by a building porter and the nature of the resulting injury, sufficient to prove the defendant pushed the victim from a fourth-floor window. The court rejected the defense's claim of self-jump and confirmed the intent to kill, thereby upholding the two-year prison sentence.

Regesto Legislator

Generato dall'IA

Zakon o krivičnom postupku; Zakon o preuzimanju Krivičnog zakona SFRJ: An appeal against a conviction for attempted murder is inadmissible when the victim's testimony is corroborated by independent witnesses and the physical consequences of the act objectively demonstrate the defendant's intent to cause death.

Parole chiave

Generato dall'IA
attempted murder conviction corroborated victim testimony intent to kill self-jump defense criminal appeal dismissal corroboration of evidence physical injury analysis

Disposizioni normative citate

Generato dall'IA
čl. 35. st. 1. KZH
zbog krivičnog djela iz čl. 35. st. 1. KZH u vezi s čl.
čl. 19. st. 1. KZJ
KZH u vezi s čl. 19. st. 1. KZJ, odlučujući o žalbi optuženika, podnesenoj protiv presude Okružnog suda u Zagrebu od 8.
čl. 1. Zakona o preuzimanju Krivičnog zakona SFRJ
čl. 98. st. 4. Zakona o krivičnom postupku
KZH osudjen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine, dok je na temelju čl. 98. st. 4. Zakona o krivičnom postupku koji je na temelju čl.
čl. 1. Zakona o preuzimanju Zakona o krivičnom postupku
Zakona o krivičnom postupku koji je na temelju čl. 1. Zakona o preuzimanju Zakona o krivičnom postupku preuzet kao zakon Republike Hrvatske oslobodjen dužnosti nadoknade troškova krivičnog postupka.
čl. 370. st. 2. ZKP
razmatranja predmeta, na temelju čl. 370. st. 2. ZKP predlaže da se žalba kao neosnovana odbije.
čl. 376. st. 1. toč. 2. ZKP
čl. 365. ZKP
ZKP ispitao prvostepenu presudu po službenoj dužnosti, no nije našao da bi na štetu optuženika bila učinjena ma koja od povreda zakona iz čl. 365. ZKP.
čl. 379. ZKP
čl. 41. KZJ
čl. 384. ZKP
Prema tome, ne stoje razlozi zbog kojih branitelj pobija prvostepenu presudu, pa je žalbu trebalo kao neosnovanu odbiti i tu presudu na temelju čl. 384. ZKP u cijelosti potvrditi.

Ti chiedi come si applica questa sentenza alla tua fattispecie?

Analizza questa decisione insieme alla legislazione federale e cantonale, ai commentari e alla giurisprudenza successiva in Legislator AI.

Apri in Legislator →

Testo completo

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 536/1992-3

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Svedrović Marijana kao predsjednika vijeća, te Drakulić Milene, mr. Frančula Rudolfa, Mikor Milivoja i Potrebica Ante kao članova vijeća i stručnog suradnika Papeš Branke kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv E. E. zbog krivičnog djela iz čl. 35. st. 1. KZH u vezi s čl. 19. st. 1. KZJ, odlučujući o žalbi optuženika, podnesenoj protiv presude Okružnog suda u Zagrebu od 8. svibnja 1992. K 297/91, u sjednici održanoj 2. rujna 1992., saslušavši zamjenika javnog tužitelja Hrvatske Papac Baldu,

p r e s u d i o j e :

Odbija se žalba opt. E. E. kao neosnovana i potvrdjuje presuda suda prvog stupnja.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom Okružnog suda u Zagrebu od 8. svibnja 1992. K 297/91 oglašen je u odsutnosti krivim opt. E. E. zbog kriv. djela pokušaja ubojstva iz čl. 35. st. 1. KZH u vezi s čl. 19. st. 1. Krivičnog zakona SFRJ, koji je na temelju čl.

1. Zakona o preuzimanju Krivičnog zakona SFRJ preuzet kao zakon Republike Hrvatske, te je na temelju čl. 35. st. 1. KZH osudjen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine, dok je na temelju čl. 98. st. 4. Zakona o krivičnom postupku koji je na temelju čl. 1. Zakona o preuzimanju Zakona o krivičnom postupku preuzet kao zakon Republike Hrvatske oslobodjen dužnosti nadoknade troškova krivičnog postupka.

Protiv te presude podnio je žalbu branitelj optuženika odvjetnik G. D. iz Z., kako uvodno navodi zbog pogrešno i nepotpuno utvrdjenog činjeničnog stanja i povrede krivičnog zakona, s prijedlogom da se žalba uvaži te prvostepena presuda preinači (ne precizira se u kome dijelu i u kom pravcu) ili da se ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno sudjenje.

Zamjenik javnog tužitelja Hrvatske, nakon

I Kž 536/1992-3

razmatranja predmeta, na temelju čl. 370. st. 2. ZKP predlaže da se žalba kao neosnovana odbije.

Žalba nije osnovana.

Neprihvatljivo žalitelj pokušava dovesti u dvojbu činjenično stanje kako ga je utvrdio prvostepeni sud tvrdnjom da osim iskaza oštećenika koji može biti pristran zbog pretenzije da ostvari naknadu štete, nema drugih dokaza koji bi upućivali da je optuženik učinio kriv. djelo pokušaja ubojstva zbog kojeg je oglašen krivim, tj. što je 16. studenog 1990. oko 23 sata u studentskom domu u sobi na I. katu gurnuo s daske prozora s visine od 4,5 m oštećenog M. E. pristajući da ga time usmrti, do koje posljedice nije došlo, jer je oštećenik zadobio tešku tjelesnu povredu - prijelom trupa prvog slabinskog kralješka.

Iako svjedoka očevidaca inkriminiranog postupka optuženika nema, pa je iskaz oštećenika osnovni dokaz, ali ne i jedini, jer postoje dokazi koji predstavljaju potvrdu iskaza oštećenika da ga je optuženik gurnuo kroz prozor u trenutku dok je on stajao na prozorskoj dasci, te da se nije radilo o tome da bi on sam kroz taj prozor skočio, kako se, inače krajnje neuvjerljivo, optuženik branio u istrazi. Naime, sudsko je medicinski vještak iskazao da je kompresivni prijelom I. slabinskog kralješka tipična i karakteristična povreda za mehanizam nastanka padom na sjedni dio tijela, tj. na predio debelog mesa, a upravo je tako morao pasti oštećenik kada je stajao ledjima okrenut dvorištu na prozorskoj dasci a licem optuženiku u sobi u trenutku kada ga je ovaj snažno odgurnuo, pa to predstavlja potvrdu dosljednog i odredjenog iskaza oštećenika o takvom slijedu dogadjaja. Ako se ima u vidu činjenica da je oštećenik odmah nakon dogadjaja, a dok je još teško povrijedjen ležao na tlu ispod prozora, rekao prisutnima da ga je kroz prozor gurnuo optuženik, o čemu svjedoči C. Z., portir u Studentskom domu, a uz to i daljnja činjenica, da su optuženik i oštećenik i ranije bili u lošim odnosima i da je optuženik pred navedenim svjedokom ranije prijetio oštećeniku da će ga ubiti, onda doista nema sumnje da je oštećenik govorio istinu o svim pojedinostima optuženikovog postupka inkriminirane zgode, pa i o tome da ga je optuženik gurnuo kroz prozor. Uostalom ni optuženik u svojoj neuvjerljivoj obrani o tome da je oštećenik sam skočio kroz prozor ne objašnjava zbog čega bi on to bio učinio, a uz to, da je oštećenik sam skočio kroz prozor, prema mišljenju sudskomedicinskog vještaka trebalo bi očekivati postojanje ozljeda na zglobovima ili kostima nogu, a ne povredu kralješka, pa je i time obrana optuženika obeskrijepljena. Zato ne stoji žalbena tvrdnja da je optuženikova obrana osnovana i prihvatljiva, te da ju je prvostepeni sud trebao prihvatiti i optuženika osloboditi optužbe.

Što se pak tiče žalbenog navoda da nije dokazana namjera izvršenja kriv. djela ubojstva za koje je optuženik oglašen krivim, treba istaći da je taj navod promašen, jer optuženik nije ni oglašen krivim da je djelo pokušaja ubojstva učinio s direktnim, već s eventualnim umišljajem, a postojanje tog oblika krivnje je sa sigurnošću dokazan. Evidentno je, naime, da je optuženik pristao i na smrtnu posljedicu kada je snažno odgurnuo kroz prozor s visine od 4,5 m osobu koja stoji na prozorskoj dasci, jer je pri padu s

I Kž 536/1992-3

te visine realno moguće očekivati daleko teže pa i smrtonosne povrede, do kojih stjecajem sretnih okolnosti ipak nije došlo. Zato je činjenično stanje i u tom segmentu pobijanom presudom utvrdjeno pravilno.

Branitelj ne navodi u čemu bi se ogledalo nepotpuno utvrdjeno činjenično stanje, pa na taj dio žalbe nema posebnog osvrta.

I žalbeni osnov povrede krivičnog zakona uvodno se samo označava, ali se ne obrazlaže u čemu bi se ogledala takva povreda, pa je ovaj sud na temelju čl. 376. st. 1. toč. 2. ZKP ispitao prvostepenu presudu po službenoj dužnosti, no nije našao da bi na štetu optuženika bila učinjena ma koja od povreda zakona iz čl. 365. ZKP.

Žalba nije podnesena zbog odluke o kazni, no budući da svaka žalba izjavljena u korist optuženika, medju ostalim i zbog pogrešno utvrdjenog činjeničnog stanja, na temelju čl. 379. ZKP sadrži u sebi i žalbu zbog odluke o kazni, ispitana je prvostepena presuda i u tom dijelu, pri čemu ovaj sud ne nalazi da bi kazna od dvije godine zatvora, na koju je osudjen optuženik, bila prestrogo odmjerena, već ju naprotiv smatra primjerenom težini učinjenog djela i utvrdjenim i adekvatno u pobijanoj presudi vrednovanim okolnostima u smislu čl. 41. KZJ.

Prema tome, ne stoje razlozi zbog kojih branitelj pobija prvostepenu presudu, pa je žalbu trebalo kao neosnovanu odbiti i tu presudu na temelju čl. 384. ZKP u cijelosti potvrditi.

U Zagrebu, 2. rujna 1992.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Papeš Branka v.r.

Svedrović Marijan v.r.