Croatian court partially dismissed appeal, confirming damages and interest rates for personal injury victim.
Sintesi Legislator
Generato dall'IAThe Court of Appeal in Zadar partially dismissed the defendant's appeal against a lower court judgment awarding damages to a personal injury victim. The court upheld the award of 303,000 kn for non-pecuniary damage and specific interest rates while adjusting the monthly compensation amount for the victim's care allowance. The decision relied on the principle that interest on damages becomes independent after the principal sum is paid and that the victim's own income must be deducted from the compensation.
Regesto Legislator
Generato dall'IAčl. 31. st. 2. ZOO; čl. 1103. ZOO; čl. 1101. st. 1. ZOO; čl. 368. st. 1. ZPP; čl. 373. toč. 3. ZPP: Interest on damages becomes independent after payment of the principal sum and must be calculated on the unpaid amount; compensation for personal injury must be reduced by the victim's own income and benefits.
Parole chiave
Generato dall'IADisposizioni normative citate
Generato dall'IATesto completo
Republika Hrvatska
Županijski sud u Zadru
Zadar, Borelli 9
Poslovni broj: 8 Gž-148/18-2
U I M E R E P U B L I K E H R V AT S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sutkinja ovog suda i to Sanje Prosenice, predsjednice vijeća, Sanje Dujmović, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Mirjane Macure, članice vijeća, u pravnoj stvari prvotužitelja M. V. iz I., OIB: ... i drugotužitelja J. V. iz I., OIB: ..., koje zastupaju punomoćnici-odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu K. Š., S. Š. i A. B. iz Z., protiv tuženice C. o. d.d., Z., OIB: ..., koju zastupa punomoćnik Š. S., odvjetnik iz Z., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženice protiv djelomične presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-7669/08- 15 od 17. studenog 2017.,u sjednici održanoj 7. studenoga 2018.,
p r e s u d i o j e
1. Odbija se djelomično kao neosnovana žalba tuženice C. o. d.d., Zagreb i djelomično potvrđuje djelomična presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn- 7669/08-15 od 17. studenog 2017. :
a) pod toč. I izreke u dijelu kojim je tuženica C. o. d.d., Zagreb obvezana isplatiti prvotužitelju M. V. iznos od 303.000,00 kn sa zateznim kamatama od 26. lipnja 2008. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku 15 dana,
b) pod toč. I izreke u dijelu kojim je tuženica C. o. d.d., Z. obvezana isplatiti prvotužitelju M. V. iznos od 96.596,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom od dana dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa odnosno od svakog prvog u tekućem mjesecu za prethodni mjesec i to:
- za razdoblje od 1. lipnja 2008. do 31. listopada 2008. na iznos od po 1.976,00 kn mjesečno,
- za razdoblje od 1. studenoga 2008. do 31. prosinca 2008. na iznos od po 1.876,00 kn mjesečno,
- za razdoblje od 1. siječnja 2009. do 31. prosinca 2009. na iznos od po 1.884,64 kn mjesečno,
- za razdoblje od 1. siječnja 2010. do 31. prosinca 2010. na iznos od po 1.950,88 kn mjesečno,
- za razdoblje od 1. siječnja 2011. do 31. siječnja 2011. na iznos od 1.988,32 kn,
- za razdoblje od 1. veljače 2011. do 31. prosinca 2011. na iznos od po 988,32 kn mjesečno,
- za razdoblje od 1. siječnja 2012. do 31. prosinca 2012. na iznos od po 982,56 kn mjesečno te
- za razdoblje od 1. siječnja 2013. do 31. prosinca 2013. na iznos od po 1.031,52 kn mjesečno,
pa sve do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku 15 dana c) pod toč. I izreke u dijelu kojim je tuženica C. o. d.d., Z. obvezana isplatiti prvotužitelju M. V. iznos od 19.666,94 kn sa zateznom kamatom od 30. prosinca 2008. do isplate, zatim iznos od 2.845,90 kn sa zateznom kamatom od 30. prosinca 2008. do isplate, sve po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku 15 dana,
d) pod toč. I izreke u dijelu kojim je tuženica C. o. d.d., Z. obvezana isplatiti drugotužitelju J. V. iznos od 76.000,00 kn sa zateznim kamatama od 26. lipnja 2008. do isplate i obvezana isplatiti iznos od 4.322,40 kn sa zateznom kamatom od 30. prosinca 2008. do isplate, sve po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku 15 dana,
e) pod toč. I izreke u dijelu kojim je tuženica C. o. d.d., Zagreb obvezana isplatiti prvotužitelju M. V. mjesečnu rentu na ime tuđe pomoći od 1. siječnja 2014. do 31. kolovoza 2016. u svoti od 1.031,52 kn mjesečno te od 1. rujna 2016. nadalje u svoti od 2.031,52 kn mjesečno do svakog 15-tog u tekućem mjesecu, s tim što je dospjele obroke dužan platiti odjednom, s zateznim kamatama na dospjele, a neplaćene mjesečne obroke tekućim od dana dospjelosti svakog pojedinog mjesečnog obroka do isplate, sve po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku 15 dana,
2. Preinačuje se djelomična presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-7669/08-15 od 17. studenog 2017. i to:
a) pod toč. I. izreke u dijelu kojim je tuženica C. o. d.d., Z. obvezana isplatiti prvotužitelju M. V. zakonske zatezne kamate na pojedine mjesečne iznose iz toč. 1.b) izreke ove odluke u pogledu početka tijeka iste za razdoblje od 26. lipnja 2008. do dana dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa iz toč. 1.b) izreke ove odluke, tako da se u tom dijelu tužbeni zahtjev prvotužitelja M. V. odbija kao neosnovana.
b) pod toč. I. izreke u dijelu kojim je tuženica C. o. d.d., Z. obvezana isplatiti prvotužitelju M. V. preko iznosa od 96.596,00 kn do iznosa od 110.552,33 kn tj. za iznos od 13.956,33 kn, sve s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od 26. lipnja 2008. pa do isplate, tako da se u tom dijelu tužbeni zahtjev prvotužitelja M. V. odbija kao neosnovana.
3. O troškovima postupka u povodu žalbe odlučiti će se u konačnoj odluci.
Obrazloženje
Uvodno označenom presudom prvostupanjskog suda suđeno je:
" I Nalaže se tuženiku C. o. d.d. iz Z. platiti I. tužitelju M. V. iz I. 413.552,33 kn s zateznim kamatama od 26. lipnja 2008. godine do isplate, 19.666,94 kn s zateznim kamatama od 30. prosinca 2008. godine do isplate, 2.845,90 kn s zateznim kamatama od 30. prosinca 2008. godine do isplate i mjesečnu rentu na ime tuđe pomoći od 1. siječnja 2014. godine do 31. kolovoza 2016. godine u svoti od 1.031,52 kn mjesečno te od 1. rujna 2016. godine nadalje u svoti od 2.031,52 kn mjesečno do svakog 15-tog u tekućem mjesecu, s tim što je dospjele obroke dužan platiti odjednom, s zateznim kamatama na dospjele, a neplaćene mjesečne obroke tekućim od dana dospjelosti svakog pojedinog mjesečnog obroka do isplate a II. tužitelju J. V. iz I. 76.000,00 kn s zateznim kamatama od 26. lipnja 2008. godine do isplate i 4.322,40 kn s zateznim kamatama od 30. prosinca 2008. godine do isplate sve po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015. godine a od 1. kolovoza 2015. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena u roku 15 dana.
II O preostalom dijelu tužbenog zahtjeva i trošku parničnog postupka bit će odlučeno presudom."
Protiv citirane djelomične presude žalbu je izjavila tuženica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi ističe da je prvostupanjski sud bio dužan potpuno i istinito utvrditi sve sporne činjenice o kojima ovisi osnovanost tužbenog zahtjeva, a temeljem savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju cjelokupnog postupka donijeti zakonitu i pravičnu odluku, a što prvostupanjski sud u ovom postupku nije učinio.
Naime, izveo je pogrešan zaključak o stupnju suodgovornosti na strani prvotužitelja, odnosno o stupnju suodgovornosti istog za sve posljedice predmetnog štetnog događaja. Na taj način došlo je i do bitne povrede odredaba parničnog postupka obzirom da je sud u obrazloženju presude propustio navesti razloge o odlučnim činjenicama odnosno isti razlozi su nejasni i proturječni, a u konkretnom slučaju glede odlučnih činjenica postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika.
Naime, tuženica smatra da je suodgovornost prvotužitelja nastanku posljedica iz predmetnog štetnog događaja daleko veća od po sudu utvrđenih 20 %. U ovoj pravnoj stvari kod vozača vozila M. R. koncentracija alkohola u organizmu bila je čak 1,96 g/kg, a koja koncentracija predstavlja količinu alkohola kod koje je vozač vozila apsolutno nesposoban za upravljanje motornim vozilom. Dakle, već iz same te činjenice da je prvotužitelj pristao na vožnju s alkoholiziranim vozačem predstavlja daleko veću suodgovornost od utvrđenih 20 %. Nadalje, daleko veći stupanj suodgovornosti prvotužitelja još dodatno potvrđuje i nedvojbeno utvrđena činjenica da su sva trojica sudionika prometnog štetnog događaja cijeli dan prije nastanka prometne nesreće obilazili "gostione" zajedno konzumirali alkoholna pića, a iz izmjerene koncentracije alkohola u organizmu, jasno je kako su se sudionici prometne nesreće nalazili u teško pijanom stanju.
Naime, istu činjenicu priznaju i prvotužitelj i M. R., a što je jasno vidljivo iz službene bilješke policije od 31. ožujka 2008. koja je sastavljena upravo prema neposrednom kazivanju spomenute dvojice. Navedene činjenice niti prvotužitelj tijekom predmetnog postupka nije negirao i osporio. Dakle, prvotužitelju nije mogao ostati nepoznat stupanj alkoholiziranosti vozača, a ako eventualno i je onda je to jedino eventualno bilo moguće što se i sam prvotužitelj pijući cijelo popodne alkohol s vozačem i trećim sudionikom doveo u takvo psihofizičko stanje da ne može raspoznavati i uočavati stvari, a koja činjenica ne može ići na štetu tuženice, već isključivo prvotužitelja.
Nadalje, kombiniranim prometno-sudsko- medicinskim vještačenjem je utvrđeno kako prvotužitelj nije bio vezan sigurnosnim pojasom te da bi u slučaju da je bio istim vezan bio izbjegnut i umanjen dio ozljeda, prvenstveno ozljeda glave. Po mišljenju tuženice, bez obzira što na ozljede koje su posljedica nevezivanja sigurnosnim pojasom otpada manji dio invaliditeta od ukupno utvrđenog, pogrešan je zaključak suda da zbog toga ne postoji podijeljena odgovornost prvotužitelja zbog nevezivanja sigurnosnim pojasom. Naime, ukoliko nevezivanje sigurnosnim pojasom ipak je u uzročno-posljedičnoj vezi s nastankom nekih ozljeda, onda prvotužitelj ne može ne biti suodgovoran zbog nevezivanja istim pojasom.
Sud je mogao zaključiti da je ista suodgovornost manja npr. 5 ili 10 %, ali ne može ne utvrđivati suodgovornost zbog nevezivanja sigurnosnim pojasom. U tom dijelu presuda je neobrazložena, suprotna je s rezultatima provedenog vještačenja i ne može se ispitati. Na temelju svega iznesenog tuženica smatra da je prvotužitelj zbog svojih radnji koje su prethodile štetnom događaju, a koje su u uzročno-posljedičnoj vezi s nastalim posljedicama u konkretnom slučaju suodgovoran u omjeru od 30 % do 50 % što je sukladno sudskoj praksi u sličnim slučajevima.
No, u skladu solidarnosti sa žrtvama prometne nesreće i uvažavajući teško zdravstveno stanje prvotužitelja, tuženica ulaže žalbu na bazi 30 % suodgovornosti na strani prvotužitelja. Nadalje, tuženica smatra da je sud pogrešno utvrdio činjenice, materijalno pravo, te počinio i bitnu povredu odredaba parničnog postupka kod prosuđivanja iznosa s osnova tuđe pomoći i njege za prvotužitelja. Sud je od ukupno utvrđenog iznosa za tuđu pomoć i njegu koji bi pripadao prvotužitelju da nije bilo suodgovornosti, prvo trebao oduzeti postotak suodgovornosti, a nakon toga oduzeti iznos koji plaća tuženica i iznos koji plaća Centar za socijalnu skrb, a ne kako je to radio sud i vještak najprije uzimajući ukupni iznos bez suodgovornosti, pa zatim oduzeti iznose koje plaća tuženica i iznose koje prvotužitelj prima od Centra za socijalnu skrb i tek tada oduzima suodgovornost.
Dakle, sud pogrešnom metodom obračuna dolazi do razlike od 450,00 kn u korist prvotužitelja te tako pogrešno primijenio materijalno pravo, a i u samom obrazloženju presude izostaju razlozi zašto je sud uzeo u obzir navedeni način obračuna, a ne ovaj drugi koji je po mišljenju tuženice ispravan. Nadalje, u konkretnom slučaju je tuđa pomoć i njega koju potražuje prvotužitelj nenovčana imovinska šteta s obzirom da i sam prvotužitelj tvrdi da mu istu pružaju ukućani. Sukladno navedenom kamate na nenovčanu imovinsku štetu sud ne može suditi prije donošenja prvostupanjske presude.
Također, kada bi prvotužitelju eventualno i pripadale kamate na tuđu pomoć i njegu onda kamate mogu najranije dospijevati s danom potrebe za pružanjem iste pomoći. Kako je sud iznos tuđe pomoći i njege za razdoblje od 25. svibnja 2008. do 1. siječnja 2014. dosudio u ukupnom iznosu te na njega dosudio kamate od 26. lipnja 2008. znači prije dospijeća pojedinih iznosa, jasno je da je takva odluka suda neosnovana i nezakonita. Osim toga, tužiteljima je dosuđen i priznat previsok novčani iznos. Sukladno navodima žalbe i 30 % suodgovornosti na strani prvotužitelja, tuženica ulaže žalbu na pojedine osnove naknade štete za tužitelje uzimajući u obzir, nalaze i mišljenje vještaka i do sada isplaćeno nesporno plaćene iznose.
Prvotužitelju bi preostalo za isplatu na ime neimovinske štete 156.400,00 kn te se predlaže s osnova neimovinske štete odbiti zahtjev prvotužitelja preko navedenog iznosa od 156.400,00 kn. U odnosu na tuđu pomoć i njegu za razdoblje od 28. svibnja 2008. do 31. prosinca 2013. prvotužitelju za tuđu pomoć i njegu u navedenom razdoblju pripada iznos na bazi 180 sati mjesečno s tim da se od navedenog iznosa prvo treba oduzeti omjer suodgovornosti od 30 %, zatim naknada od Centra za socijalnu skrb koja se do 1. studenoga 2008. isplaćivala u iznosu od 400,00 kn, a nakon toga u iznosu od 500,00 kn mjesečno te iznos od 1.000,00 kn mjesečno koje tuženica isplaćuje od 1. veljače 2010. pa nadalje.
Od Centra za socijalnu skrb prvotužitelju je isplaćeno šest mjeseci po 400,00 kn odnosno 2.400,00 kn, a 62 mjeseca po 500,00 kn odnosno 31.000,00 kn, što ukupno iznosi 33.400,00 kn. Naknada od tuženice do 31. prosinca 2013. iznosi 47.000,00 kn za 47 mjeseci po 1.000,00 kn, dakle ukupno do 31. prosinca 2013. isplaćeno je 80.400,00 kn. Po nalazu i mišljenju vještaka, a prema cijenama NKV radnika za razdoblje od 28. svibnja 2008. do 31. prosinca 2013. tuđa pomoć i njega na bazi šest sati dnevno odnosno 180 kn, ukupno iznosi 206.254,80 kn, bez suodgovornosti.
Dakle, za navedeni period na temelju izračuna vještaka, suodgovornosti od 30 % te naknade isplaćene od Centra za socijalnu skrb i tuženice tužitelju bi pripadao iznos od 63.978,36 kn. Predlaže se odbiti zahtjev prvotužitelja s osnova tuđe pomoći i njege za navedeno razdoblje iznad iznosa od 60.978,36 kn te da odbije zahtjev za isplatu zateznih kamata na navedeni iznos od 26. lipnja 2008. do 17. studenoga 2017. kao dana donošenja presude, za razdoblje nakon 1. siječnja 2014. do donošenja presude prvotužitelju na ime tuđe pomoći i njege prema nalazu i mišljenju vještaka mjesečna renta iznosila bi 3.164,40 kn mjesečno, a kada se tome oduzme 30 % suodgovornosti odnosno 949,32 kn iznosi 2.215,08 kn te naknada centra 500,00 kn i naknada od tuženice 1.000,00 kn iznosi 715,08 kn mjesečno, za razdoblje nakon donošenja presude prvotužitelju pripada tuđa pomoć i njega u iznosu od 3.164,40 kn, a kada se oduzme suodgovornosti od 30 % te naknada centra od 500,00 kn dobije se mjesečni iznos od 1.715,08 kn.
Slijedom toga predlaže se odbiti prvotužitelja s osnova rente za tuđu pomoć i njegu za razdoblje od 1. siječnja 2014. do donošenja presude za iznos koji premašuje 715,08 kn i kamate, a za razdoblje nakon donošenja presude za iznos koji premašuje 1.715,08 kn mjesečno. Drugotužitelju pripada neimovinska šteta zbog naročito teškog invaliditeta sina i to bez suodgovornosti 220.000,00 kn a oduzimajući 30 % suodgovornosti odnosno isplaćenih 100.000,00 kn prestaje iznos od 54.000,00 kn. Tuženica predlaže prvostupanjskom sudu preinačiti pobijanu presudu na način da zahtjev odbije sa iznosima koji prelaze u odnosu na prvotužitelja za neimovinsku štetu iznos preko 156.400,00 kn, tuđu pomoć i njegu za razdoblje od 28. svibnja 2008. do 31. prosinca 2013. za iznos koji prelazi 63.978,36 kn i kamate na taj iznos, tuđe pomoći i njege za razdoblje od 1. siječnja 2014. pa do donošenja presude za mjesečni iznos rente koji prelazi 715,08 kn mjesečno, a razdoblje nakon 17. studenoga 2017. za iznos rente koji prelazi 1.715,08 kn mjesečno. U odnosu na drugotužitelja za iznos koji prelazi 54.000,00 kn.
Podredno predlaže presudu u, ovom žalbom, pobijanom dijelu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. Ujedno je tuženica popisala trošak žalbe s PDV- om i sudskom pristojbom.
U odgovoru na žalbu prvotužitelj i drugotužitelj ističu kako je žalba tuženice neosnovana. Naime, prvostupanjski sud nije počinio ni jednu bitnu povredu odredaba parničnog postupka, pravilno je primijenio materijalno pravo te potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje. Prvostupanjski sud je u obrazloženju presude pravilno primijenio odredbu čl. 338. st.
4. Zakona o parničnom postupku, a izreka pobijane presude je razumljiva i u skladu s obrazloženjem, može se ispitati i ima jasne i razumljive razloge. Ističe se i to da doprinos prvotužitelja vlastitoj šteti zbog pristanka na vožnju s alkoholiziranim vozačem ni u kom slučaju ne može biti veći od 20 % što je prvostupanjski sud utvrdio u skladu s odredbom čl.
8. navedenog Zakona te u obrazloženju detaljno iznio razloge na kojima je utemeljio takvo utvrđenje. Uzeo je u obzir svoje odlučne činjenice-stupanj alkoholiziranosti M. R. činjenicu da se prvotužitelj družio s navedenim te s njim pio alkoholna pića prije predmetnog štetnog događaja te nalaz i mišljenje vještaka toksikologa. Na tako pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno je primijenio materijalno pravo. Provedenim toksikološkim vještačenjem nepobitno je utvrđeno da je prvotužitelj mogao, ali nije morao uočiti alkoholiziranost vozača da je i sam bio u alkoholiziranom stanju te njegova ocjena o alkoholiziranosti vozača nije morala biti točna te da prvotužitelj zbog vlastite alkoholiziranosti stanju vozača nije pridavao dovoljno značenje.
Da bi određena osoba dala "pristanak na vožnju s alkoholiziranim vozačem" kod iste nužno mora postojati spoznaja o tome da je vozač pijan, da su njegove vozačke sposobnosti smanjene i da zbog njegove alkoholiziranosti i njegove nesposobnosti za vožnju može doći do nastupa neželjenih posljedica, primjerice do prometne nesreće. Da je odluka naslovnog suda pravilna i zakonita posredno proizlazi iz činjenice da su Općinski sud Varaždinu, Stalna služba u Ivancu, i Županijski sud u Varaždinu dosudili naknade štete povodom predmetnog štetnog događaja i D.
V., bratu prvotužitelja, također utvrđujući suodgovornost prvotužitelja od 20% . Tuženica se u žalbi neutemeljeno poziva na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske jer su okolnosti slučaja na kojoj se odnose te odluke različite od okolnosti konkretnog slučaja te se tužitelji također može pozivati na čitav niz odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske koje se i navode, a odnose se na slučajeve u kojima je koncentracija alkohola u organizmu vozača bila veća od one utvrđene kod vozača M. R. Tuženica je tijekom postupka tvrdila da je doprinos tužitelja po osnovi pristanka na vožnju s neovlaštenim vozačem, po osnovi nevezivanja sigurnosnim pojasom po osnovi pristanka na vožnju s alkoholiziranim vozačem iznosila 50 %, dok u žalbi "ulaže žalbu na bazi 30 % suodgovornosti" po osnovi doprinosa tužitelja zbog pristanka na vožnju s alkoholiziranim vozačem i zbog nevezivanja sigurnosnim pojasom.
Upućuje na utvrđenja kombinirano prometno-sudsko-medicinskog vještačenja po dr. V. P. i B. Š., dipl. ing., te medicinsko vještačenje provedeno po prof. dr. sc. S. D. i prim. dr. mr. sc. J. S. temeljem kojih je potpuno jasno da nema nikakvog doprinosa tužitelja o nastanku štete zbog nevezivanja sigurnosnim pojasom jer bi prvotužitelj pretrpio jednaku štetu i da je bio vezan sigurnosnim pojasom. Iz obrazloženja pobijane presude jasno je vidljivo da sud pri odmjeravanju visine naknade štete nije uzeo u obzir ozljede glave koje su mogle biti izbjegnute da je prvotužitelj u trenutku nastanka nezgode bio vezan.
Suprotno neosnovano žalbenom navodu tuženice u odnosu na preostale ozljede koje bi prvotužitelj zadobio i da je bio vezan sigurnosnim pojasom, nema zakonom osnovanog razloga da sud prvotužitelju umanji iznos odštete za daljnjih 5 % do 10 % jer je prigovor doprinosa prvotužitelja vlastitoj šteti u tom dijelu neosnovan. Žalbeni navodi tuženice da se zatezne kamate nenovčane imovinske štete-tuđu pomoć mogu suditi tek od dana presuđenja u potpunosti su neosnovani. Prvotužiteljevo pravo na isplatu zateznih kamata na zatraženi iznos naknade za pretrpljenu imovinsku štetu u vidu troškova i njege od dana podnošenja odštetnog zahtjeva (26. lipnja 2008.) utemeljeno je na odredbama Zakona o obveznim osiguranjima u prometu koji se u konkretnom slučaju primjenjuje kao lex specialis u odnosu na Zakon o obveznim odnosima.
Poziva se na odredbu čl.
12. potonjeg zakona koji je važio u trenutku podnošenja zahtjeva za naknadu štete i platež rente, a kojim su propisani postupak i rokovi za rješavanje odštetnih zahtjeva. Nije sporno da je prvotužitelj 26. lipnja 2008. podnio zahtjev za naknadu štete i za platež rente. Zakonska obveza odgovornog osiguratelja, tuženice, za isplatu zakonskih zateznih kamata iz čl.
12. st.
4. navedenog Zakona odnosi se i na kamate na iznos naknade za pretrpljenu imovinsku štetu. Zakon o obveznim osiguranjima u prometu, u dijelu koji se odnosi na vrstu štete koju je odgovorno osiguratelj dužan naknaditi oštećenicima, ne pravi nikakvu razliku. Dakle, prvotužitelj osnovano zahtjeva isplatu zakonske zatezne kamate na zahtijevani iznos naknade za pretrpljenu imovinsku štetu u vidu troškova tuđe pomoći od dana podnošenja zahtjeva pa do isplate te se poziva na niz odluka Županijskih sudova. Slijedom navedenog predlaže da drugostupanjski sud odbije žalbu tuženice kao neosnovanu i potvrdi djelomičnu presudu popisujući trošak sastava odgovora na žalbu u ukupnom iznosu od 3.437,50 kn.
Žalba je djelomično osnovana.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11. - pročišćeni tekst i 25/13.; dalje ZPP) te je po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, prvostupanjski sud izvedene dokaze prosudio po slobodnom uvjerenju, koje je opravdao uvjerljivim i logičnim razlozima pa se može provjeriti ima li takvo uvjerenje činjeničnu i pravnu osnovu, slijedom čega nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi čl. 8. ZPP, na koju tuženica ukazuje u žalbi.
Suprotno navodima žalbe, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, nije počinjena ni relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi čl. 338. st. 4. ZPP, prema kojoj će u obrazloženju sud izložiti zahtjeve stranaka, činjenice koje su iznijele i dokaze koje su predložile, koje je od tih činjenica utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, a ako ih je utvrdio dokazivanjem, koje je dokaze izvodio i zašto te kako ih je ocijenio; sud će posebno navesti koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka, a izjasnit će se, ako je to potrebno, i o stavovima stranaka o pravnoj osnovi spora te o njihovim prijedlozima i prigovorima o kojima nije dao svoje razloge u odlukama koje je već donio tijekom postupka, a što u konkretnom slučaju prvostupanjska presuda i sadrži.
Nastavno navedenom, a ispitujući prvostupanjsku presudu ovaj drugostupanjski sud nalazi da navedena presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati budući da izreka presude nije nerazumljiva, ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, u obrazloženju iste navedeni su razlozi o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni ili proturječni te nisu u suprotnosti sa sadržajem isprava priloženih spisu radi čega nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, a na koju ukazuje žalba tuženica.
Nisu počinjene niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na postojanje kojih ovaj sud pazi po službenoj dužnosti sukladno čl. 365. st. 2. istog Zakona.
Predmet spora predstavlja zahtjev prvotužitelja za naknadu štete za pretrpljenu neimovisnku štetu zbog povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje te pretrpljenu imovinsku štetu u vidu tuđe pomoći i rentu na ime te pomoći, naknadu u vidu izgubljene zarade te rentu na ime iste, naknadu u vidu troškova adaptacije odnosno prilagodbe obiteljske kuće te zateznu kamatu izraženu u apsolutnom iznosu na isplaćeni nesporni iznos odštete, dok drugotužitelj zahtjeva naknadu štete zbog povrede prava osobnosti na duševno zdravlje zbog osobito teškog invaliditeta bliske osobe, sina, te također zateznu kamatu izraženu u apsolutnom iznosu na isplaćeni mu nesporni iznos odštete.
Prvostupanjski sud je pobijanom djelomičnom presudom prihvatio tužbeni zahtjev drugotužitelja u cijelosti, a u odnosu na prvotužitelja prihvatio je tužbeni zahtjev, smatrajući da je sazrio za konačnu odluku u smislu čl. 329. st. 1. ZPP, i to u odnosu za pretrpljenu neimovinsku štetu zbog povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje i za pretrpljenu imovinsku štetu u vidu troškova tuđe pomoći u razdoblju od 28. svibnja 2008. do 31. prosinca 2013., u odnosu na zatraženu zakonsku zateznu kamatu izraženu u apsolutnom iznosu, mjesečne rente na ime tuđe pomoći od 1. siječnja 2014. do 31. kolovoza 2016. odnosno od 1. rujna 2016. pa nadalje.
U ovoj fazi postupka nisu prijeporne slijedeće činjenice:
- da je dana 23. siječnja 2008. prvotužitelj nastradao u prometnoj nezgodi kao suputnik u osobnom automobilu registarske oznake ... kojim je upravljao M. R.,
- da je M. R. upravljao osobnim vozilom pod utjecajem alkohola od 1,96 g/kg te je pravomoćno proglašen krivim presudom Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj K-202/08 za prometnu nezgodu u kojoj je suputnik, ovdje prvotužitelj, zadobio ozljede teške naravi,
- da je osobni automobil registarske oznake ... u vrijeme navedene prometne nezgode bio osiguran kod tuženice,
- da je prvotužitelj u trenutku štetnog događaja imao 18 godina i 9 mjeseci i da je u navedenoj nezgodi zadobio prijelom donje čeljusti, kompresijski prijelom 3 – 5 prsnih kralješka, kljenut donjih ekstremiteta, prijelom lijeve lopatice, natučenje lijevog pluća, nagnječenorezno ranu lijeve uške te ogrebotine na čelu, licu i debelom mesu lijevo, a posljedica tih ozljeda su oduzetost donjih udova s inkontinencijom stolice i mokraće te je nužna svakodnevna kateterizacija i nošenje pelena, pokretanje u kolicima, smanjena mu je pokretljivost lijevog ramena u manjem stupnju te se bilježi djelomični gubitak osjeta u ustima lijevo i kontrakture koljena i stopala u manjem stupnju obostrano te
- da nije iscrpljena svota osiguranja.
Međutim, u ovoj fazi postupka sporna je:
- suodgovornost prvotužitelja zbog nevezivanja sigurnosnim pojasom te zbog pristanka na vožnju s alkoholiziranim vozačem (žalba uložena na bazi 30 % suodgovornosti na strani prvotužitelja),
- visina tuđe pomoći za prvotužitelja,
- početak tijeka zakonske zatezne kamate na nenovčanu imovinsku štetu (pruženu tuđu pomoć) i
- visina neimovinske štete nastale prvo i drugo tužitelju.
Prvostupanjski sud na temelju navoda stranka i analizom provedenih dokaza u skladu s odredbom čl. 8. ZPP utvrđuje da tuženica nije dokazala da bi prvotužitelj izbjegao ozljede da je bio vezan sigurnosnim pojasom, jer bi sigurno zadobio prijelome prsnih kralježaka, dok ozljeda glave nije odlučna za ocjenu smanjene životne aktivnosti i ostalih posljedica te je neosnovanim našao prigovor suodgovornosti zbog nevezivanja sigurnosnim pojasom. U odnosu na prigovor suodgovornosti zbog pristanka na vožnju s alkoholiziranim vozačem prvostupanjski sud utvrđuje da je prvotužitelj morao opaziti i znati da je vozač M. R. alkoholiziran jer su više sati skupa pili alkoholna pića, ali uzimajući u obzir površno poznanstvo prvotužitelja i M. R. kao i vrijeme koje su proveli zajedno ocijenio je doprinos prvotužitelja nastanku štete sa 20 %.
Ovaj drugostupanjski sud prihvaća činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda, a u vezi s time i iznesenim zaključkom da je doprinos prvotužitelja nastanku štete zbog pristanka na vožnju s alkoholiziranim vozačem 20 %, kao i da isti nije pridonio da šteta nastane po osnovi nevezivanja sigurnosnim pojasom kao i primjenu materijalnog prava iz odredbe čl. 1092. st. 1. ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08. 78/15. i 29/18.; dalje ZOO) koja odredba uređuje obujam naknade štete kada je oštećenik doprinio vlastitoj šteti.
Žalbeni navodi tuženice ne dovode u pitanje pravilnost zaključka suda prvog stupnja u svezi doprinosa prvotužitelja nastanku štete zbog nevezivanja sigurnosnog pojasa koji zaključak je pravilno utemeljio na nalazu i mišljenju sudsko prometnih medicinskih vještaka. Naime, kombiniranim vještačenjem po dr. V. P. i B. Š., dipl. ing., utvrđeno je da prvotužitelj nije bio vezan sigurnosnim pojasom te koje je ozljede zadobio, zatim da bi ozljede u području glave, da je prvotužitelj bio vezan sigurnosnim pojasom, najvjerojatnije bile izbjegnute, dok da se sa sigurnošću može reći da usprkos vezivanja sigurnosnog pojasa prvotužitelj bi zadobio kompresivne prijelome 3.-5. prsnog kralješka. Na ročištu održanom 14. travnja 2015. imenovani vještaci očitovali su se u svezi mjesta sjedenja prvotužitelja, koju činjenicu tuženica u žalbi ne čini spornom, s time što su isti na pitanje - koliko bi vezivanje sigurnosnim pojasom utjecalo na smanjenje odnosno izostanak ozljeda u području glave tj. koliko bi bilo manje smanjenje životne aktivnosti da je koristio sigurnosni pojas, odgovorili da se o tome treba izjasniti liječnik kliničar. Međutim, medicinskim vještačenjem provedenim po prof. dr. sc. S. D. i prim. dr. mr. sc. J. S. utvrđeno je da je kod prvotužitelja, uslijed ozljeda koje je zadobio u prometnoj nezgodi, došlo do smanjenja životne aktivnosti u omjeru od 95 % te da bi taj postotak smanjenja bio jednak kada se u potpunosti izuzmu povrede glave (gnječnoreznu ranu lijeve uške i prijelom donje čeljusti). Saslušani na ročištu 2. veljače 2016. iskazali su da su ozljede glave razmjerno minimalne prema ostalim povredama nastalim prilikom ozljeđivanja, da kada se u potpunosti izuzmu ozljede glave ocjena smanjenja životne aktivnosti od 95 % kao i ocjena o jačini i trajanju fizičkih bolova, o jačini i trajanju pretrpljenog straha, o stupnju naruženosti te u opsegu i trajanju tuđe pomoći, ostaje ista.
Ovaj drugostupanjski sud u cijelosti prihvaća činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda u svezi ne postojanja doprinosa prvotužitelja vlastitoj šteti zbog nevezivanja sigurnosnim pojasom budući da su imenovani vještaci na jasan i obrazložen način istakli da bi ocjena invalidnosti prvotužitelja bila identična da se izuzmu navedene ozljede glave budući da je prva i osnovna tj. vodeća ozljeda kljenut donjih ekstremiteta zbog prijeloma 3 – 5 prsnih kralješka. Druga po težini je ozljeda prijelom lijeve lopatice, zatim slijedi natučenje lijevog krila pluća, a tek četvrta ozljeda gledano po skali invaliditeta, je prijelom donje čeljusti koja u biti donosi minimalni postotak invaliditeta što po ocjeni ovog drugostupanjskog suda samo po sebi ne znači da je prvotužitelju valjalo umanjiti iznos odštete za daljnjih 5-10%, kako to tvrdi tuženica, s obzirom da bi kod prvotužitelja nastupio isti stupanj smanjene životne aktivnosti s ozljedom glave i bez njih, pa kako je i ocjena pretrpljenog straha, fizičkih boli, zatim nastale naruženosti kao i potreba za tuđom pomoći ista to, dakle, ne znači da bi kod prvotužitelja nastupila manja šteta da je bio vezan sigurnosnim pojasom, pa se utoliko neosnovanim nalazi žalbeni navod tuženice iznesen u tom pravcu.
U odnosu na žalbene navode u svezi suodgovornosti prvotužitelja zbog pristanka na vožnju s alkoholiziranim vozačem navesti je da je već kao nesporna činjenica istaknuto da je Marino Rešetar upravljao vozilom s koncentracijom alkohola u organizmu od 1,96 g/kg, dakle s bitno smanjenim vozačkim sposobnostima. Međutim, pravilno je prvostupanjski sud pošao od nalaza i mišljenja vještaka dr. Z. K. te usmenog očitovanja na raspravi 22. studenoga 2011., ali ocjenjujući i iskaz prvotužitelja i svjedoka M. R. te S. S., koji je bio putnik u vozilu, zaključio da je prvotužitelj morao opaziti i znati da je vozač alkoholiziran jer su više sati skupa pili alkoholna pića u količini kako su iskazali, ali isto tako je pravilno uzeo u obzir da je prvotužitelj M. R. površno poznavao, naime potonji je stariji od prvotužitelja i bio je blizak prijatelj sa S. S., a ne i s prvotužiteljem, te tako pravilno izveo zaključak da je prvotužitelj pristao na vožnju s alkoholiziranim vozačem te njegov doprinos ocijenio sa 20 %. Naime, žalbeni navodi tuženice da je nedvojbeno utvrđena činjenica kako su sva trojica sudionika predmetnog štetnog događaja cijeli dan prije nastanka predmetne prometne nezgode obilazili "gostione" ne proizlazi iz sadržaja iskaza saslušanog prvotužitelja i ostalih svjedoka te su u tom dijelu njihovi iskazi podudarni da se prvotužitelj pridružio M. R. i S. S. naknadno, dakle, nije bila riječ o cjelodnevnom druženju po "gostionama" prvotužitelja s vozačem kako to prikazuje tuženica, pa se neosnovanim nalazi prigovor suodgovornosti prvotužitelja nastanku prometne nesreće od 30 %. U svezi s tim istaknuti je da sa tako iznesenim prigovorom tuženica nije uspjela ni u postupku koji se vodio pred Općinskim sudom u Varaždinu, Stalna služba u Ivancu, u kojem je donesena presuda koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Varaždinu Gž-2219/2015 koji se vodio povodom predmetnog štetnog događaja i to po zahtjevu D. V., brata prvotužitelja, kojim je od tuženice potraživao naknadu za pretrpljenu neimovinsku štetu zbog povrede prava osobnosti na duševno zdravlje - duševne boli zbog osobito teškog invaliditeta bliske osobe, naime, također je utvrđeno da postoji doprinos prvotužitelja za nastalu štetu zbog pristanka na vožnju s alkoholiziranim vozačem u omjeru od 20 % (l.s.628-671).
Što se tiče visine naknade za pretrpljenu neimovinsku štetu zbog povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje prvostupanjski sud je utvrdio da je prvotužitelj trpio fizičke bolove i strah, kao i duševne bolove zbog smanjene životne aktivnosti i duševne bolove zbog naruženosti te mu je tako ukupno dosuđeno na ime neimovinske štete za povrijeđeno pravo osobnosti 885.000,00 kn koji iznos je umanjen za suodgovornost prvotužitelja od 20 % te je dobiven iznos od 708.000,00 kn od kojeg je dalje oduzet iznos koji je tuženica nesporno platila u visini od 405.000,00 kn za neimovinsku štetu tako da je prvotužitelju dosuđen iznos od 303.000,00 kn na ime neimovinske štete.
Imajući u vidu utvrđenja prvostupanjskog suda o težini povrede, intenzitetu i trajanju pretrpljenih fizičkih bolova kao i neugodnosti kojima je bilo praćeno liječenje prvotužitelja (dijagnostičke obrade - kraniogram, rtg snimanje vratne kralježnice, torakalne kralježnice i lumbalne kralježnice, zdjelice s oba kuka, ličnog skeleta, mandibule, lijevog i desnog pluća, ultrazvuk abdomena ct Th kralježnice predoperativne pripreme, injekcije, infuzije, prijevoze s mjesta prometne nesreće do Opće bolnice u V., te od Opće bolnice u V. do Klinike za traumatologiju u Z., hospitalizacije u periodu od 24. siječnja do 7. veljače 2008., zatim rehabilitacije u periodu od 7. veljače 2008. do 28. svibnja 2008., trajnu vezanost za invalidska kolica zbog paraplegije, nošenja pelena jer ne može kontrolirati niti mokrenje niti stolicu, nemogućnost spolnog života), te o jačini i intenzitetu straha za svoje zdravlje, ovaj drugostupanjski sud, imajući u vidu i Orijentacijske kriterije i iznose za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete Vrhovnog suda Republike Hrvatske (dalje: Orijentacijski kriteriji) kao i odredbe čl. 1100. ZOO nalazi da iznos od 45.000,00 kn predstavlja primjerenu novčanu naknadu za povredu prava osobnosti po navedenim mjerilima, kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud.
U odnosu na neimovinsku štetu prvotužitelju zbog povrede prava osobnosti tj. duševnog zdravlja reći je da je prvostupanjski sud na temelju provedenih dokaza utvrdio da je kod istog nastupilo umanjene životne aktivnosti odnosno da je prvotužitelju životna i radna sposobnost umanjena u omjeru od 95 % te će u navedenom omjeru u daljnjem tijeku života ulagati pojačane napore, a za koje je izvjesno da bi ih po redovnom tijeku stvari obavljao, da nije ostao nepokretan i trajno vezan uz invalidska kolica, da ne može kontrolirati ni mokrenje ni stolicu zbog čega mora nositi pelenu, da je prometnu nezgodu doživi sa nepunih 19 godina, da je potpuno ovisan o tuđoj pomoći, imajući na umu sve okolnosti slučaja posebno koliko takvo smanjenje životne aktivnosti pogađa tužitelja kao mladu osobu kojoj su uskraćene razne aktivnosti kojima se bave osobe njegove životne dobi. Prema tome i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda iznos od 800.000,00 kn predstavlja pravičnu novčanu naknada za povredu prava osobnosti po navedenom mjerilu.
Nadalje, polazeći od utvrđenja prvostupanjskog suda da kod prvotužitelja postoji naruženost teškog stupnja zbog oduzetosti nogu i vezanosti uz invalidska kolica, a što je stalno vidljivo drugim osobama, ovaj drugostupanjski sud, a imajući u vidu da je riječ o mladom čovjeku koji je teško hendikepiran, kao i Orijentacijske kriterije, nalazi da je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je, temeljem odredbe čl. 1100. ZOO, po navedenom kriteriju, prvotužitelju priznao i dosudio kao pravičnu novčanu naknadu iznos od 40.000,00 kn.
Dakle, žalbeni navodi da je prvostupanjski sud prvotužitelju priznao i dosudio previsoke iznose za navedenu neimovinsku štetu ne dovode u pitanje pravilnost zaključka suda prvog stupnja budući da i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda sveukupnost povreda te posljedica tih povreda posebno vodeći računa da se radi o iznimno mladom čovjeku koji je teško hendikepiran zbog posljedica ozljede koju je doživio ukazuje da bi i u svojoj ukupnosti bila primjerena pravična naknada neimovinske štete u iznosu od 885.000,00 kn koji je prvotužitelju i dosuđen, umanjen za utvrđeni doprinos i iznos koji je tuženica nesporno prvotužitelju platila kako je to naprijed navedeno odnosno iznos od 303.000,00 kn sa zateznim kamatama od 26. lipnja 2008. kao dana podnošenja pisanog zahtjeva tuženici sukladno odredbi čl. 1103. ZOO.
Nadalje, tuženica nikakvim konkretnim prigovorima nije dovela u pitanje utemeljenost zaključka vještačenja prof. dr. sc. S. D. i prim. dr. mr. sc. J. S. koji su jasno utvrdili i u usmenom očitovanju pojasnili da je prvotužitelju tuđa pomoć i njega bila potrebna, a što se tiče završetka liječenja u smislu stabiliziranosti liječenja dan 28. svibnja 2008. naveden je kao dan kada je prvotužitelj zadnji put pregledan od strane kirurga.
Polazeći od navedenih utvrđenja pravilno je prvostupanjski sud utvrdio i opseg i visinu imovinske štete za tuđu pomoć koja je prvotužitelju bila potrebna od 28. svibnja 2008. pa nadalje za šest sati dnevno tj. 180 sati mjesečno nakon izlaska iz bolnice po cijeni sata utvrđenoj prema prosječnoj mjesečnoj neto plaći NKV radnika u mjestu stanovanja osobe koje tu pomoć prima. Obzirom da je tužitelj iz I., a koji je u sastavu V. ž. cijena jednog sata naknade za tuđu pomoć utvrđena je prema prosječnoj mjesečnoj neto plaći NKV radnika u Varaždinskoj županiji i to najniže 16,15 kn do 17,58 kn kako to proizlazi iz podataka Državnog zavoda za statistiku (ls. 596.-601.), a uz odbitak iznosa koji je po istom osnovu prvotužitelju isplaćen po Centru za socijalnu skrb odnosno od strane tuženice te je opravdan zahtjev prvotužitelja za naknadu štete na ime tuđe pomoći i njege za razdoblje od 28. svibnja 2008. do 31. prosinca 2013. (od 1. siječnja 2014. prvotužitelj potražuje rentu), pa se neosnovanim nalaze žalbeni navodi tuženice u svezi dosuđivanja prvotužitelju naknade s osnova tuđe pomoći za dosuđeni iznos od 96.596,00 kn.
Međutim, osnovanim se nalaze žalbeni navodi tuženice u pogledu početka tijeka zatezne kamate na dosuđeni iznos naknade po osnovi tuđe pomoći kao nenovčane imovinske štete te, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, sukladno čl. 1086. ZOO obveza te naknade štete smatra se dospjelom od trenutka nastanka iste. Trenutak nastanka štete prvotužitelju s osnove pružene tuđe pomoći je trenutak potrebe za tom pomoći tako da kamate na iznose naknade štete s naslova tuđe pomoći teku za svaku mjesečnu svotu od dana dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa odnosno svakog prvog u tekućem mjesecu za prethodni mjesec, do isplate, pa kako je odredbom čl. 29. st.1. ZOO propisano da dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, pored glavnice i zatezne kamate, pa kako ovaj drugostupanjski sud smatra da tuženica nije u kašnjenju s ispunjenjem obveze naknade za pruženu tuđu pomoć prvotužitelju prije nego li je istom nastala potreba (pružena tuđa pomoć) za svaki pojedini mjesec kroz period od 26. lipnja 2008. do 31. prosinca 2013., to je pravilnom primjenom materijalnog prava valjalo odbiti zahtjev prvotužitelja u pogledu početka tijeka zatezne kamate na naknadu tuđe pomoći počev od dana podnošenja odštetnog zahtjeva tuženici tj. 26. lipnja 2008. Tužitelj se, pak poziva na odredbu čl. 12. st. 4. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“ br. 151/05) prema kojoj u slučaju neizvršenja obveze isplate naknade štete u roku iz stavka 1. tog članka, oštećena osoba uz dužni iznos naknade štete, ima pravo i na isplatu iznosa kamate i to od dana podnošenja odštetnog zahtjeva, međutim, prema mišljenju ovog drugostupanjskog suda, to pravo na isplatu kamate mu pripada samo za one naknade štete koje su dospjele do dana podnošenja odštetnog zahtjeva, a ne i za one koje to nisu.
Nadalje, osnovanim se nalaze navodi žalbe da je od ukupno utvrđenog iznosa za tuđu pomoć prvotužitelju najprije trebalo oduzeti postotak suodgovornosti, a nakon toga oduzeti iznos koji plaća tuženica i iznos koji plaća Centar za socijalnu skrb, pa primjenjujući navedeni način obračuna od ukupno utvrđenog iznosa za pruženu tuđu pomoć prvotužitelju oduzet je postotak suodgovornosti od 20 %, a potom plaćene naknade tuženice i Centra za socijalnu skrb polazeći od nalaza i mišljenja V. T. d. zaprimljenog kod prvostupanjskog suda 30. lipnja 2016. iz kojeg proizlazi da je mišljenje dano polazeći od toga da je Centar za socijalnu skrb isplatio naknadu za šest mjeseci u iznosu od po 400,00 kn, a u iznosu od po 500,00 kn mjesečno kroz period od 62 mjeseca odnosno ukupno 33.400,00 kn. Međutim, u odnosu na naknadu uplaćivanu od strane tuženice reći je da se neosnovanim nalazi žalbeni navod da je tuženica isplatila naknadu za 47 mjeseci od po 1.000,00 kn za period od 1. veljače 2010. do 31. prosinca 2013., budući da iz sadržaja dopisa tuženice (l.s. 242.) slijedi da je datiran s danom 2. veljače 2011. i da se punomoćnici tužitelja obavještavaju o početku plaćanja rente " s 1. veljače 2011. (ne stoji 1. veljače 2010.) za vašeg klijenta g. M. V. iz J. 186, ... I. počeli plaćati rentu u iznosu od 2.000,00 kn mjesečno", da nije sporno da je riječ o iznosu od 1.000,00 kn na ime rente za pruženu tuđu pomoć, a 1.000,00 kn na ime rente za izgubljenu zaradu kako se o tome očitovala tuženica podneskom koji je kod prvostupanjskog suda zaprimljen 3. veljače 2016. (l.s. 559.). Dakle, pravilnim izračunom naknade na ime tuđe pomoći koja je pružena prvotužitelju od 28. svibnja 2008. do 31. prosinca 2013. pravilno je sud prvog stupnja obvezao tuženicu na isplatu iznosa od 96.596,00 kn (kako je to naprijed već izloženo), dok je preko dosuđenog iznosa tj. za iznos od 13.956,33 kn, koliko čini razlika s obzirom na način izračuna iznosa za tuđu pomoć prvotužitelju, zahtjev valjalo odbiti kao neosnovan.
Nadalje, prema odredbama ZOO predviđeni su točno određeni osnovi po kojima se može oštećeniku dosuditi naknada buduće imovinske štete, pa tako i za trajno povećanje potreba (tuđa pomoć i njega) određeno čl. 1095. ZOO te je u skladu s čl. 8. ZPP pravilno prvostupanjski sud utvrdio da prvotužitelj zbog zadobivenih povreda i oštećenja zdravlja ima trajno povećane potrebe u vidu pomoći koju mu pružaju članovi obitelji, otac i brat, a o čemu je iskazivao D. V. u citiranom parničnom postupku Općinskog suda u Varaždinu tako da je opravdan zahtjev prvotužitelja za plaćanjem mjesečne rente na ime tuđe pomoći i to u obimu od šest sati dnevno tj. 180 sati mjesečno, po cijeni jednog sata tuđe nestručne pomoći počevši od 1. siječnja 2014. do 31. kolovoza 2016. u iznosu od 1.031,52 kn (mjesečni iznos tuđe pomoći iznosi 3.164,40 kn te je umanjen za 20 % koliko otpada na doprinos šteti, zatim doplatak za pomoć i njegu koji prvotužitelj prima od Centra za socijalnu skrb u iznosu od 500,00 kn mjesečno te za iznos od 1.000,00 kn mjesečno koliko uplaćuje tuženica na ime rente za tuđu pomoć), a od 1. rujna 2016. pa nadalje u iznosu od 2.031,52 kn (mjesečni iznos tuđe pomoći od 3.164,40 kn umanjuje se za 20 % koliko otpada na doprinos šteti te doplatak za pomoć i njegu koji prvotužitelj prima od Centra za socijalnu skrb u iznosu od 500,00 kn mjesečno) sa pripadajućom zateznom kamatom za taj vid štete od dospijeća svakog obroka rente do isplate.
Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da je prvotužitelju plaćen iznos od 455.000,00 kn na ime neimovinske štete i dijela imovinske štete 16. listopada 2008., a 10. rujna 2008. iznos od 120.000,00 kn na ime dopunskog osiguranja, a drugotužitelju 100.000,00 kn na ime neimovinske štete i to dana 16. lipnja 2008. te je tužiteljima dosudio zakonsku zateznu kamatu u apsolutnim iznosima obračunatu od dana podnošenja odštetnog zahtjeva tj. 26. lipnja 2008. do dana isplate nespornih iznosa odštete te na istu dosudio zakonsku zateznu kamatu – procesnu kamatu koja teče na navedene iznose od dana podnošenja tog zahtjeva sudu tj. 30. prosinca 2008. pa do isplate. Naime, nakon podmirenja glavne novčane tražbine, ako nisu plaćene i zatezne kamate, one se osamostaljuju, obračunavaju se u apsolutnom iznosu i na iznos neisplaćenih kamata mogu se zahtijevati zatezne kamate od dana kada je sudu podnesen zahtjev za njihovu isplatu (čl. 31. st. 2. ZOO).
Konačno što se tiče žalbenih navoda tuženice u svezi previsoko dosuđene naknade neimovinske štete drugotužitelju reći je da isti ne dovode u pitanje pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude s obzirom na iznesena činjenična utvrđenja o suodgovornosti prvotužitelja od 20 %, pa kako pravična novčana naknada iznosi 220.000,00 kn umanjeno za iznos od 44.000,00 kn koliko otpada na povećanje nastanku štete od strane prvotužitelja, te s obzirom da je tuženica isplatila nesporni iznos od 100.000,00 kn pravilno je tuženica obvezana drugotužitelju isplatiti preostali iznos od 76.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 26. lipnja 2008. kao dana podnošenja zahtjeva u mirnom postupku (sukladno čl. 1103. ZOO) tako da je sud prvog stupnja drugotužitelju temeljem odredbe čl.1101. st. 1. ZOO s osnova pravične novčane naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti na duševno zdravlje u slučaju osobito teškog invaliditeta bliske osobe, sina, priznao i dosudio navedeni iznos.
Slijedom iznesenog valjalo je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tuženice i djelomično potvrditi prvostupanjsku presudu pod toč. I izreke u dijelovima kako je to odlučeno pod toč. 1. a), b), c), d) i e) izreke ove drugostupanjske presude.
Također je po odredbi čl. 373. toč. 3. ZPP djelomično preinačena prvostupanjska presuda u dijelovima kako je to odlučeno kao pod toč. 2. a) i b) izreke ove drugostupanjske presude.
O troškovima postupka u povodu žalbe odlučiti će se u konačnoj odluci po odredbi čl. 166. st. 3. ZPP (toč. 3. izreke ove odluke).
U Zadru 7. studenoga 2018.
Predsjednica vijeća
Sanja Prosenica, v.r.