Legislator Giurisprudenza & Legislazione
Rev-1047/2001-2 Generato dall'IA

Croatian Supreme Court dismisses appeal on wrongful dismissal severance pay dispute regarding employee rights.

Numero d'incarto Rev-1047/2001-2
Autorità giudiziaria
Giurisdizione Croazia (HR)
Data della decisione
Esito del giudizio Respinto (Dismissed)

Sintesi Legislator

Generato dall'IA

The Supreme Court of Croatia dismissed the employer's appeal against a final judgment ordering the payment of severance pay. The court found no procedural violations and correctly applied labor law provisions regarding severance for employees with reduced work capacity. Consequently, the employer was held liable to pay the full statutory severance amount despite the employee's concurrent invalidity status.

Regesto Legislator

Generato dall'IA

Čl. 118. Zakona o radu; Čl. 354. st. 2. toč. 10. Zakona o parničnom postupku: An employee cannot waive their statutory right to severance pay through a prior agreement, and receiving invalidity benefits does not negate the right to severance upon regular termination.

Parole chiave

Generato dall'IA
severance pay entitlement wrongful dismissal appeal employee reduced capacity invalidity insurance rights labor law termination

Disposizioni normative citate

Generato dall'IA
Čl. 118. Zakona o radu
Predmet spora u ovoj parnici je zahtjev tužitelja za isplatu razlike otpremnine u smislu čl. 118. Zakona o radu (“Narodne novine”, broj 38/95, 54/95, 65/95 i 17/2001– dalje ZR).
Čl. 118. st. 2. Zakona o radu
Čl. 354. st. 2. toč. 10. Zakona o parničnom postupku
U provedenom postupku nije učinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 10. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine”, broj 53/91, 91/92 i 112/99 – dalje ZPP), na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju čl.
Čl. 386. Zakona o parničnom postupku
Čl. 106. st. 1. alineja 1. Zakona o radu
Čl. 243. Zakona o radu
Čl. 54. Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju
ZR ostvaruje prava iz čl. 54. Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju (“Narodne novine”, broj 26/83, 5/86, 42/87, 34/89, 57/89, 40/91, 26/93, 96/92, 29/94, 44/94) ne utječe na njegovo pravo na otpremninu u smislu čl.

Ti chiedi come si applica questa sentenza alla tua fattispecie?

Analizza questa decisione insieme alla legislazione federale e cantonale, ai commentari e alla giurisprudenza successiva in Legislator AI.

Apri in Legislator →

Testo completo

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1047/01-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Veseljka Šeparovića kao predsjednika vijeća, te Jakoba Miletića, Vjere Delić, Katarine Buljan i Marijana Ramušćaka kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. L. iz Č., kojeg zastupa punomoćnik B. P. iz S. sindikata O., protiv tuženika I.d.o.o. O., radi isplate otpremnine, odlučujući o reviziji tuženika protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Osijeku od 9.srpnja 1998. godine broj Gž-1314/98, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku od 12. veljače 1998. godine broj Pr-686/97, u sjednici održanoj 4. srpnja 2001. godine,

p r e s u d i o j e:

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom potvrđena je presuda suda prvog stupnja kojom je tuženik obvezan platiti tužitelju 9.147,95 kn sa zakonskom zateznom kamatom počev od 1. kolovoza 1996. godine do isplate.

Protiv pravomoćne drugostupanjske presude tuženik je izjavio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava predloživši preinačenje pobijane presude i odbijanje tužbenog zahtjeva, odnosno ukidanje nižestupanjskih presuda i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Tužitelj nije odgovorio, niti se o izjavljenoj reviziji izjasnio nadležni državni odvjetnik.

Revizija nije osnovana.

U provedenom postupku nije učinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 10. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine”, broj 53/91, 91/92 i 112/99 – dalje ZPP), na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju čl. 386. ZPP.

O ostalim bitnim procesnim povredama, zbog kojih se revizija može izjaviti, revizijski sud je ovlašten voditi računa samo kada se navodima revizije ukazuje na njihovo postojanje. Kako revident ni opisno ne upućuje na neku od bitnih povreda postupka, taj revizijski razlog nije ostvaren.

Neosnovan je prigovor revidenta da je pri donošenju pobijane presude pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

Predmet spora u ovoj parnici je zahtjev tužitelja za isplatu razlike otpremnine u smislu čl. 118. Zakona o radu (“Narodne novine”, broj 38/95, 54/95, 65/95 i 17/2001– dalje ZR).

Prvostupanjski sud je utvrdio, a ta utvrđenja je prihvatio i sud drugog stupnja:

- da je odluka o otkazu ugovora o radu donesena 31. srpnja 1996. godine,

- da je tuženik otkazao tužitelju ugovor o radu zbog ekonomskih razloga s danom 31. srpnja 1996. godine (dan donošenja odluke),

- da je tužitelj kao zaposlenik sa smanjenom radnom sposobnošću upućen na skrb Republičkog fonda mirovinskog i invalidskog osiguranja radnika Hrvatske,

- da je odlukom o otkazu ugovora o radu utvrđena obveza tuženika na isplatu otpremnine od 4.000,0 kn u skladu s postignutim sporazumom,

- da je tužitelju isplaćena otpremnina u iznosu od 4.000,00 kn,

- da je tužitelj radio kod tuženika 23 godine, a da njegova otpremnina iznosi ukupno 13.147,95 kn.

Na temelju tako utvrđenih činjenica nižestupanjski sudovi su pravilno zaključili da tužitelj ima pravo na otpremninu temeljem čl. 118. ZR i da se nije odrekao potraživanja otpremnine, pa su pravilno primijenili materijalno pravo kada su prihvatili tužbeni zahtjev. Naime, prema odredbi čl. 118. ZR zaposlenik koji je stranka ugovora o radu sklopljenog na neodređeno vrijeme, a kojem poslodavac otkazuje nakon dvije godine neprekidnog rada, osim ako se otkazuje iz razloga uvjetovanih ponašanjem zaposlenika, ima pravo na otpremninu u iznosu koji se određuje s obzirom na dužinu prethodnog neprekidnog trajanja radnog odnosa s tim poslodavcem, s tim da se otpremnina ne smije ugovoriti, odnosno odrediti u iznosu manjem od ½ prosječne mjesečne plaće isplaćene zaposleniku u tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu, za svaku navršenu godinu rada kod tog poslodavca.

Obveza poslodavca na isplatu otpremnine zaposleniku nastaje u momentu uručenja otkaza, pa od tada zaposlenik može raspolagati svojim pravom da traži ispunjenje te obveze.

Prema sadržaju odluke o otkazu, sporazum o visini otpremnine u iznosu od 4.000,00 kn postignut je prije donošenja te odluke, a to svakako znači prije uručenja odluke o otkazu. Takav sporazum je stoga u protivnosti s odredbom čl. 118. st. 2. ZR, jer predstavlja odricanje od prava na otpremninu, kojim zaposlenik ne može slobodno raspolagati.

Neosnovan je prigovor revidenta da tužitelj nema pravo na otpremninu, zbog toga što će kao invalid rada ostvarivati prava iz invalidskog osiguranja.

Tužitelju je radni odnos prestao redovitim otkazom na temelju čl. 106. st. 1. alineja 1. ZR, a okolnost da u smislu čl. 243. ZR ostvaruje prava iz čl. 54. Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju (“Narodne novine”, broj 26/83, 5/86, 42/87, 34/89, 57/89, 40/91, 26/93, 96/92, 29/94, 44/94) ne utječe na njegovo pravo na otpremninu u smislu čl. 118. ZR. Prema tome, kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, a ni razlozi na koje revizijski sud pazi po službenoj dužnosti, o reviziji tuženika odlučeno je na temelju čl. 393. ZPP.

U Zagrebu, 4. srpnja 2001. godine.

Predsjednik vijeća:

Veseljko Šeparović, v.r.