Legislator Giurisprudenza & Legislazione
Rev-x-939/2011-2 Generato dall'IA

Croatian Supreme Court dismisses appeal on contract law grounds, upholding lower court's finding of a work contract.

Numero d'incarto Rev-x-939/2011-2
Autorità giudiziaria
Giurisdizione Croazia (HR)
Data della decisione
Esito del giudizio Respinto (Dismissed)

Sintesi Legislator

Generato dall'IA

The Supreme Court of Croatia dismissed the plaintiff's appeal against a second-instance judgment that partially rejected the claim for payment. The court found that the parties had entered into a work contract where the defendant fulfilled all obligations regarding transport and administrative duties. Consequently, the court ruled that the plaintiff's request for additional payment was unfounded and the appeal lacked merit.

Regesto Legislator

Generato dall'IA

čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP; čl. 392. st. 1. ZPP; čl. 393. ZPP; čl. 600. ZOO; čl. 17. st. 1. ZOO; čl. 262. st. 1. ZOO: An appeal is inadmissible if the second-instance court did not commit a significant procedural violation or misapply substantive law, and a claim for payment is rejected when the obligor has fully performed their contractual duties under a work agreement.

Parole chiave

Generato dall'IA
appeal dismissal work contract performance of obligation procedural violation contractual liability

Disposizioni normative citate

Generato dall'IA
čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku
Protiv presude suda drugoga stupnja tužitelj je pravodobno podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br.
čl. 392. st. 1. Zakona o parničnom postupku
čl. 393. Zakona o parničnom postupku
čl. 600. Zakona o obveznim odnosima
čl. 17. st. 1. Zakona o obveznim odnosima
čl. 262. st. 1. Zakona o obveznim odnosima

Ti chiedi come si applica questa sentenza alla tua fattispecie?

Analizza questa decisione insieme alla legislazione federale e cantonale, ai commentari e alla giurisprudenza successiva in Legislator AI.

Apri in Legislator →

Testo completo

Broj: Rev-x 939/11-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu, u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja i dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. H. iz K. T., kojeg zastupa punomoćnik B. A., odvjetnik u Z., protiv tuženika N. d.o.o. P., kojeg zastupa punomoćnik K. P., odvjetnik u P., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, Stalne službe u Zlataru br. Gž- 4762/11-2 od 25. svibnja 2011., kojom je djelomično potvrđena, te djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Krapini br. P-94/09-50 od 29. studenog 2010., u sjednici vijeća održanoj 5. veljače 2014.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužitelja se odbija kao neosnovana.

Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova odgovora na reviziju kao neosnovan.

Obrazloženje

Presudom suda prvoga stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da mu tuženik plati iznos od 366.034,00 kn, sa zateznom kamatom po stopi od 18% godišnje tekuću od 15. veljače 2001. do konačne isplate (toč. I.). Ujedno je naloženo tužitelju da tuženiku nadoknadi parnični trošak u iznosu od 58.605,00 kn (toč. II.).

Drugostupanjskom presudom djelomično je odbijena žalba tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda u pogledu glavnog zahtjeva, dok je u pogledu troškova postupka prihvaćena žalba tužitelja, preinačena prvostupanjska presuda i odbačen je zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka.

Protiv presude suda drugoga stupnja tužitelj je pravodobno podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08 – dalje: ZPP), zbog počinjenih bitnih povreda odredaba parničnog postupka, te zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Tužitelj predlaže da se revizija prihvati i pobijana presuda preinači na način da se u cijelosti usvoji zahtjev tužitelja, odnosno podredno da se ukinu obje nižestupanjske odluke i predmet vrati na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu.

U odgovoru na reviziju tuženik poriče sve navode revizije i predlaže da se revizija odbije kao neosnovana, te da se tužitelj obveže na plaćanje troškova sastava odgovora na reviziju.

Revizija tužitelja nije osnovana.

U smislu odredbe čl. 392. a st. 1. ZPP ovaj sud ispitao je pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP.

Postupajući u skladu s gore citiranom odredbom ovaj sud ne nalazi da bi sud drugoga stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP.

Isto tako nije počinjena niti bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, budući da pobijana presuda ima jasne razloge, ti razlozi nisu u protivnosti u provedenim dokazima, te ne postoji proturječnost između izreke i obrazloženja pobijane odluke.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

- da su parnične stranke 19. studenog 1993. sklopile Ugovor o kooperaciji, kojim se tuženik obvezao tužitelju kao kooperantu prema situaciji na tržištu u okviru ugovorenih poslova osigurati rad, voditi komercijalne i knjigovodstvene poslove i osiguravati mu propisanu dokumentaciju za praćenje izvršenja radova,

- da se prema istom ugovoru tuženik obvezao ispostaviti račun naručitelju radova u roku od 8 dana od dana primitka ovjerene dokumentacije od strane tužitelja,

- da se tuženik obvezao ovjereni račun tužitelja isplatiti u roku od 15 dana od dana prispijeća sredstava na žiro račun tuženika, dakle po plaćanju računa od strane naručitelja radova,

- da je tuženik imao pravo na proviziju u visini od 3% iznosa računa kao naknadu za svoje usluge,

- da je tužitelj obavio određene radove za investitora H. i da je ovjerene situacije po naručitelju radova dostavio tuženiku,

- da je tuženik u ugovorenom roku od 8 dana ispostavio, u skladu s ovjerenim situacijama, račun naručitelju radova,

- da je tuženik u roku od 15 dana po izvršenom plaćanju od naručitelja radova izvršio plaćanje prema računima koje mu je ispostavio tužitelj,

- da tuženik prema tužitelju nije kasnio s plaćanjem, odnosno da je plaćanje vršeno u skladu s ugovorenim rokovima,

- da je tuženik protiv investitora H. vodio parnicu kod Trgovačkog suda u Zagrebu i da je u parnici uspio, a u toj parnici je investitor bio obvezan tuženik platiti iznos od 196.349,75 kn, zajedno sa zateznom kamatom od 29. studenog 1996. do isplate, kao i troškove postupka u iznosu od 25.817,95 kn, time da je tuženik po navedenoj presudi u konačnici naplatio iznos od 420.995,49 kn.

Pravilno sud drugoga stupnja kod toga zaključuje da se Ugovor o kooperaciji sklopljen između parničnih stranaka ne može smatrati ugovorom o ortakluku u smislu odredbe pravnog pravila paragrafa 1175. Općeg građanskog zakonika, a na što ukazuje revident, a niti ugovorom o posredovanju u smislu odredbe čl. 813. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO).

Naime, da bi se radilo o ugovoru o ortakluku bilo je potrebno da dvije ili viša osoba ulože svoj rad, odnosno svoj rad i sredstva radi ostvarivanja zajedničke koristi, a što u konkretnom slučaju ne proizlazi iz odredbi Ugovora o kooperaciji. Isto tako ne radi se ni o ugovoru o posredovanju budući da tuženik nije dovodio u vezu tužitelja s krajnjim naručiteljem, koji bi onda s tužiteljem sklapao određeni ugovor.

Pogrešno je međutim shvaćanje drugostupanjskog suda da se u konkretnom slučaju pravni odnos između stranaka treba cijeniti kao ugovor o djelu u smislu odredbe čl. 600. ZOO. Naime, kod ugovora o djelu izvođač se obvezuje obaviti određeni posao, kao što je izrada ili popravak neke stvari ili izvršenje kakva fizičkog ili intelektualnog rada, a naručitelj se obvezuje mu za to platiti odgovarajuću naknadu. U konkretnom slučaju tuženik nije naručitelj posla, već je isti ugovorio obavljanje određenog posla s naručitelj, a samo izvršenje tog posla je povjerio kao izvođač tužitelju.

Iz utvrđenih činjenica proizlazi da je obveza tužitelja prema sklopljenog Ugovoru o kooperaciji bila prema tuženiku da vrši prijevozničke (građevinske) usluge u poduzeću tuženika autoprijevozničkom i građevinskom mehanizacijom. Tužitelj se nadalje obvezao biti na raspolaganju tuženiku od dana potpisa ugovora, te da će svaki posao obaviti u dogovorenom roku, po cijeni utvrđenoj prije početka svakog preuzetog posla, te o izvršenim radovima voditi dokumentaciju i ovjeriti tu dokumentaciju od naručitelja radova. Tuženik je pak bio dužan prema tužitelju i prema situaciji na tržištu osigurati tužitelju rad, voditi komercijalne i knjigovodstvene poslove i snabdijevati tužitelja dokumentacijom za praćenje izvršenja radova.

Glede plaćanja bilo je ugovoreno da tužitelj nakon obavljenog rada i ovjerene dokumentacije istu dostavi tuženiku, koji je pak bio dužan u roku od 8 dana od primitka iste ispostaviti račun naručitelju radova. Tuženik se obvezao tužitelju ispostavljeni račun platiti u roku od 15 dana od dana prispijeća sredstva na žiro-račun tuženika, dakle u roku od 15 dana od kada je naručitelj radova to platio tuženiku.

U postupku je isto tako utvrđeno da je tuženik sve račune ispostavio naručitelju u ugovorenom roku, te da je sva plaćanja izvršio prema tužitelju u roku iz čl. 6. Ugovora o kooperaciji.

Prema shvaćanju revizijskog suda u konkretnom slučaju sklopljeni Ugovor o kooperaciji je neimenovani ugovor, koji kao takav nije u vrijeme sklapanja bio propisan pozitivnim propisima. No, glede tog ugovora vrijede opća pravila obveznog, odnosno ugovornog prava.

Prema odredbi čl. 17. st. 1. ZOO sudionici u obveznom odnosu dužni su izvršiti svoju obvezu i odgovorni su za njezino ispunjenje. Kod toga prema odredbi čl. 262. st. 1. ZOO vjerovnik u obveznom odnosu ovlašten je od dužnika zahtijevati ispunjenje obveze, a dužnik je dužan ispuniti je savjesno u svemu kako ona glasi.

U konkretnom slučaju tuženik je u cijelosti ispunio svoju obvezu prema tužitelju u svemu kako je ona glasila, pa je pravilno ocijenjeno neosnovanim traženje tužitelja da mu tuženik plati utuženi iznos. Činjenica da je tužitelj sklopio nepovoljan ugovor, ne može utjecati na osnovanost postavljenog tužbenog zahtjeva u ovom predmetu.

Ostali reviziji ukazuju na pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, a zbog kojeg razloga se revizija uopće ne može izjaviti (čl. 385. ZPP).

Radi navedenog valjalo je reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu na temelju odredbe čl. 393. ZPP.

Ujedno je valjalo odbiti zahtjev tuženika za naknadu troškova odgovora na reviziju na temelju odredbe čl. 166. ZPP, budući da navedeni trošak nije bio potreban za vođenje ovog postupka.

U Zagrebu 5. veljače 2014.

Predsjednik vijeća:

Željko Glušić, v.r.