Croatian Supreme Court dismisses appeal in attempted murder case, upholding first-instance conviction and sentence.
Sintesi Legislator
Generato dall'IAThe Supreme Court of Croatia dismissed the defendant's appeal against a first-instance conviction for attempted murder, confirming the original judgment. The defendant argued for a retrial based on alleged errors in applying criminal and procedural law, as well as an incorrect finding of facts regarding the intent to kill. The court rejected these claims, noting the lack of specific arguments for procedural violations and finding the factual determination of intent and the application of sentencing guidelines to be fully correct and lawful.
Regesto Legislator
Generato dall'IAčl. 34. st. 1. KZRH; čl. 17. OKZRH; čl. 38. toč. 1. OKZRH; čl. 39. st. 1. toč. 1. OKZRH; čl. 45. st. 1. OKZRH; čl. 90. st. 4. ZKP; čl. 354. st. 1. ZKP; čl. 355. ZKP; čl. 360. st. 2. ZKP; čl. 366. st. 1. ZKP; čl. 387. ZKP: An appeal against a criminal conviction for attempted murder is inadmissible if the appellate court finds that the lower court correctly established the facts and properly applied the law, particularly when the defendant fails to substantiate specific procedural violations or factual errors.
Parole chiave
Generato dall'IADisposizioni normative citate
Generato dall'IATesto completo
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: I Kž-266/1998-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda mr. Branka Zmajevića, kao predsjednika vijeća, te Ane Garačić, Neve Šibl, Milana Gudelja i Vesne Vrbetić, kao članova vijeća i više savjetnice Ileane Vinja, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. M. A. zbog kaznenog djela iz čl. 34. st. 1. KZRH u svezi čl. 17. OKZRH, odlučujući o žalbi optužene podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 4. prosinca 1997. godine broj K-112/96, u sjednici održanoj 25. studenog 1998. godine, saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Tomislava Dujmića,
p r e s u d i o j e :
Odbija se žalba opt. M.A. kao neosnovana, te se potvrđuje presuda suda prvoga stupnja.
Obrazloženje
Pobijanom presudom Županijski sud u Zagrebu oglasio je krivim opt. M.A. zbog kaznenog djela ubojstva u pokušaju iz čl. 34. st. 1. KZRH u svezi čl. 17. OKZRH, pobliže činjenično opisano u izreci te presude, te je po istom zakonskom propisu, a uz primjenu odredaba o ublažavanju kazne iz čl. 38. toč. 1. i čl. 39. st. 1. toč. 1. OKZRH osuđena na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, u koju kaznu joj je po čl. 45. st. 1. OKZRH uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 27. lipnja 1996. godine do 16. listopada 1996. godine, a po čl. 90. st. 4. ZKP optuženica je u cijelosti oslobođena naknade snašanja troškova kaznenog postupka.
Protiv te presude žalbu je podnijela optuženica putem svoga branitelja T.Z., odvjetnika iz Z., i to zbog "pogrešne primjene materijalnog prava, pogrešne primjene procesnog prava i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja", a s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje.
Državni odvjetnik Republike Hrvatske u svom podnesku od 25. lipnja 1998. godine broj DOKŽ- 611/98 predložio je da se žalba optuženice odbije kao neosnovana (čl. 360. st. 2. ZKP).
Žalba nije osnovana.
Žalitelj prvostupanjsku presudu pobija "zbog pogrešne primjene procesnog prava", no u obrazloženju žalbe ništa ne navodi u čemu bi se ta pogrešna primjena procesnog prava sastojala, pa je sud drugoga stupnja, po službenoj dužnosti, prvostupanjsku presudu ispitao u dijelu koji se pobija žalbom, ali je po službenoj dužnosti ispitao jesu li počinjene povrede odredaba krivičnog postupka iz čl. 354. st. 1. toč. 1., 5., 6., 8.-11. ZKP/93., je li glavna rasprava protivno odredbama toga zakona održana u odsutnosti optuženika i njegovog branitelja i je li na štetu optuženika povrijeđen krivični zakon (čl. 355. ZKP), pa je utvrđeno da takve povrede zakona nisu učinjene (čl. 366. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP).
Žalitelj pobija presudu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, no, on ustvari prigovara zaključku suda prvog stupnja da je optuženica kazneno djelo ostvarila s eventualnim umišljajem. Ističe da je optuženica zadala oštećeniku lakšu ubodnu ranu, koja je pukim slučajem bila zadana u predjelu prsnog koša, što je po mišljenju žalitelja, "trebalo uzeti kao nezgodni događaj, kao nehat", optuženica nije imala nikakvog ozbiljnog razloga za ubojstvo oštećenika, već se radi o čistom slučaju, na što upućuje i okolnost da opt. M.A. nije ponijela svoj nož, već se pokoristila nožem oštećenika, a da je imala umišljaj da oštećenika usmrti tada bi, po mišljenju žalitelja, "ponijela svoj nož čekajući priliku da istoga ozlijedi".
Suprotno tome, sud drugog stupnja nalazi da je sud prvog stupnja i ove činjenice, tj. da je optuženica počinila predmetno krivično djelo s eventualnim umišljajem, a i ostale odlučne činjenice valjano i dovoljno pouzdano utvrdio. Nije u pravu žalitelj kad smatra da optuženica nije počinila kazneno djelo s eventualnim umišljajem već da je do ostvarenja djela došlo iz nehata odnosno da se radi o slučajnom povređivanju oštećenika.
Razmotrivši izložene žalbene navode, kojima se u suštini ne iznosi ništa novoga što optuženica nije navela u svojoj obrani tijekom postupka i što nije bilo predmetom raspravljanja i ocjene od strane suda prvog stupnja, ovaj Vrhovni sud, kao sud drugog stupnja, našao je, da optuženica navodima svoje žalbe ni najmanje nije dovela u sumnju razloge na kojima je utemeljena pobijana presuda, jer je sud prvog stupnja u povodu svih odlučnih činjenica, pa tako i onih koji se odnose na subjektivnu stranu krivičnog djela, a koje se žalbom pokušavaju dovesti u pitanje, u obrazloženju svoje presude naveo uvjerljive i u svemu prihvatljive razloge, na koje se upućuje žalitelj kako bi se izbjeglo daljnje nepotrebno ponavljanje.
Suprotno žalbenim navodima, koji nemaju uporište u rezultatima dokaznog postupka, sud prvog stupnja svoja utvrđenja i zaključke utemeljio je na svestranoj analizi obrane optuženice, iskaze svjedoka Ž.B., te nalaza i mišljenja medicinskog vještaka Z. dr. D., te je na takvoj ocjeni dokaznog materijala izveo pravilne zaključke o činjenicama odlučnim za postojanje krivičnog djela i krivične odgovornosti optuženice.
Potpuno opravdano sud prvog stupnja zaključuje da je optuženica, nakon prepirke i naguravanja, nožem dužine oštrice 6 centimetara zamahnula prema oštećeniku M.V. te mu zadala ubodnu ranu u predjelu lijeve strane prsnog koša uz samu prsnu kost, koja ozljeda jest bila lake naravi, no, s obzirom na lokaciju povrede (mjesto gdje su smješteni vitalni organi) i upotrebljena sredstva, pristala je da oštećenika usmrti.
Kako je opt. M.A. oštećeniku zadala ubodnu ranu, zamahnuvši nožem prema njemu, o slučajnom povređivanju, kako se u žalbi navodi, ne može biti ni govora.
Žaliteljica presudu prvog stupnja pobija i zbog povrede krivičnog zakona, ali konkretno ne obrazlaže koja bi to povreda iz čl. 355. ZKP/93. bila učinjena, niti obrazlaže u čemu bi se ona sastojala. Suština žalbe, međutim, pokazuje da je ova povreda istaknuta kao tzv. posredna povreda krivičnog zakona, dakle, ona koja bi proizašla iz primjene krivičnog zakona na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje u kojem se slučaju zapravo radi o pobijanju presude samo zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Žaliteljica pobija činjenično stanje s čime pokušava ishoditi ukidanje presude i utvrđivanje drugačijeg činjeničnog stanja, što bi tek onda povuklo i drugačiju primjenu zakona. Kako je u konkretnom slučaju činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno i krivični zakon nije u svemu pravilno primijenjen. Prema tome, uvažavajući u svemu uvjerljive i logične razloge na kojima je utemeljena pobijana presuda, ovaj Vrhovni sud, kao sud drugog stupnja, je našao, da je sud prvog stupnja potpuno i pravilno utvrdio sve činjenice koje su od važnosti za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom krivičnom predmetu i da je na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio krivični zakon kada je optuženika oglasio krivim za krivično djelo ubojstva u pokušaju iz čl. 34. st. 1. KZRH u svezi s čl. 17. OKZRH, pa se stoga žalba optuženice u tom dijelu ukazuje neosnovanom.
Žalba optuženice, zbog odluke o kazni, također nije osnovana.
Sud prvog stupnja je uvjerljivo izložio na str. 5/V kojim se to razlozima rukovodio kod odabira visine kazne, pa je tako našao opravdanim primjenu odredaba o ublažavanju kazne, vodeći računa da je, s jedne strane, riječ o pokušaju krivičnog djela, zatim okolnost da je optuženica do sada neosuđivana, da je majka dvoje malodobne djece, da je krivično djelo priznala, da je njena uračunljivost u vrijeme počinjenja djela bila smanjena, dok otegotnih okolnosti kod optužene M.A. sud nije našao.
S druge strane, ne dolazi u obzir daljnje ublažavanje kazne, budući da se izrečena kazna ne može ublažavati ispod zakonski utvrđene granice ublažavanja do jedne godine zatvora, u odnosu na krivično djelo za koje je optuženica osuđena.
Iz svih naprijed izloženih razloga u pobijanoj presudi, po ocjeni ovog suda, izrečena kazna zatvora predstavlja pravu mjeru kazne kojom će se ostvariti svrha kažnjavanja.
U izrečenu kaznu zatvora sud prvog stupnja je pravilno po čl. 45. st. 1. OKZRH optuženici uračunao vrijeme koje je provela u pritvoru.
Iz navedenih razloga trebalo je na temelju čl. 387. ZKP/97 odlučiti kao u izreci.
U Zagrebu, 25. studenog 1998. godine.
Zapisničar:
Predsjednik vijeća:
Ileana Vinja, v.r.
mr. Branko Zmajević, v.r.