Croatian Supreme Court increased prison sentences for multiple theft charges due to prior criminal record and statutory minimums.
Sintesi Legislator
Generato dall'IAThe Supreme Court of Croatia increased the prison sentences for two defendants convicted of theft, overturning the first-instance judgment's lenient terms. The court found the lower sentences violated statutory minimums and failed to adequately consider the defendants' extensive history of prior convictions for theft and robbery. Consequently, the Court ruled that the original sentences were legally insufficient and imposed significantly harsher penalties to ensure proper social condemnation and deterrence.
Regesto Legislator
Generato dall'IAčl. 218. st. 2. KZ; čl. 60. KZ; čl. 63. KZ; čl. 80. KZ; čl. 132. KZP; čl. 122. st. 4. ZKP; When statutory minimum penalties apply and no mitigating circumstances exist, courts must impose the minimum prescribed sentence rather than a lower one, and prior criminal history must be weighed heavily when determining the severity of punishment.
Parole chiave
Generato dall'IADisposizioni normative citate
Generato dall'IATesto completo
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: I Kž 535/07-4
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Senke Klarić Baranović, kao predsjednice vijeća, te Ranka Marijana i mr. sc. Marijana Svedrovića kao članova vijeća i višeg sudskog savjetnika Zdravka Stojanovića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. H. L. i dr. zbog kaznenih djela iz čl. 218. st. 2. KZ, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika, opt. H. L. i opt. J. P., podnesenim protiv presude Županijskog suda u Puli od 6. travnja 2007., br. K-3/07, u sjednici održanoj dana 6. rujna 2007., u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Darka Kliera,
p r e s u d i o j e :
I. Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni na način da se:
-opt. H. L., za kazneno djelo iz čl. 218. st. 2. KZ opisano pod toč. I. izreke pobijane presude, za koje je tom presudom proglašen krivim, utvrđuje kazna zatvora u trajanju 3 (tri) godine i 3 (tri) mjeseca, za kazneno djelo iz čl. 218. st. 2. KZ opisano pod toč. II. izreke pobijane presude, za koje je tom presudom proglašen krivim, utvrđuje kazna zatvora u trajanju 3 (tri) godine i 3 (tri) mjeseca, pa se uz primjenu čl. 60. st. 1. i 2. toč. c. KZ osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju 5 (pet) godina i 6 (šest) mjeseci, u koju se temeljem čl. 63. st. 1. KZ uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 27. kolovoza 2006. godine pa nadalje,
- opt. J. P., za kazneno djelo iz čl. 218. st. 2. KZ opisano pod toč. II. izreke pobijane presude, za koje je tom presudom proglašen krivim, osuđuje na kaznu zatvora u trajanju 3 (tri) godine u koju se, temeljem čl. 63. st. 1. KZ uračunava vrijeme oduzimanja slobode od 27. kolovoza 2006. do 28. kolovoza 2006. godine.
II. Žalbe opt. H. L. i opt. J. P. odbijaju se kao neosnovane, te se u pobijanom a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.
I Kž 535/07-4
Obrazloženje
Pobijanom presudom, opt. H. L. proglašen je krivim zbog dva kaznena djela iz čl. 218. st. 2. KZ i za svako je utvrđena kazna zatvora u trajanju dvije godine, te je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju tri godine. Temeljem čl. 63. KZ u izrečenu kaznu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 27. kolovoza 2006. godine pa nadalje. Temeljem čl. 80. KZ, prema njemu je primijenjena sigurnosna mjera oduzimanja predmeta i to pištolja marke TT-M57 cal 7,62 x 29 sa pripadajućim spremnikom ispunjenim streljivom. Temeljem čl. 132. KZP, dosuđen je imovinsko pravni zahtjev na način da je dužan isplatiti ošt. turističkoj agenciji I. T. iz P. 25.000,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama, a temeljem čl. 82. KZ oduzeta je imovinska korist ostvarena kaznenim djelom opisanim pod toč. II. izreke, te je obvezan isplatiti i protuvrijednost u iznosu 226,68 kn. Temeljem čl. 122. st. 4. ZKP oslobođen je obveze naknade troškova kaznenog postupka u cijelosti.
Pobijanom presudom, opt. J. P. je proglašen krivim zbog jednog kaznenog djela iz čl. 218. st. 2. KZ i osuđen na kaznu zatvora u trajanju jedne godine i dva mjeseca. Temeljem čl. 63. KZ u izrečenu kaznu zatvora je uračunato vrijeme lišavanja slobode od 27. kolovoza do 28. kolovoza 2006. godine. Temeljem čl. 82. KZ od ovog optuženika je oduzeta imovinska korist ostvarena kaznenim djelom, te je dodatno obvezan na isplatu protuvrijednosti u iznosu 113,34 kn. Temeljem čl. 122. st. 1. ZKP dužan je naknaditi troškove kaznenog postupka u paušalnoj svoti od 3.000,00 kn.
Protiv ove presude žalbu se podnijeli državni odvjetnik, opt. H. L. i opt. J. P.
Državni odvjetnik se žali zbog odluke o kaznenim sankcijama, s prijedlogom preinačiti pobijanu presudu na način da se opt. H. L. za svako kazneno djelo utvrdi kazna zatvora u duljem trajanju te ga se osudi na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju duljem od tri godine, a J. P. osudi na kaznu zatvora u trajanju duljem od jedne godine i dva mjeseca.
Opt. H. L., putem braniteljice I. B., odvjetnice iz P., žali se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog povrede kaznenog zakona, s prijedlogom pobijanu presudu preinačiti i optuženika osloboditi kaznene odgovornosti.
Opt. J. P., putem branitelja M. Č., odvjetnika iz P., žali se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog povrede kaznenog zakona, s prijedlogom žalbu prihvatiti, ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti na ponovno suđenje.
Odgovor na žalbu nije podnesen.
Prije održavanja sjednice vijeća, temeljem čl. 373. st. 1. ZKP spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na dužno razgledanje koje je vratilo spis uz podnesak u kojem predlaže prihvatiti žalbu državnog odvjetnika a žalbe optuženika odbiti kao neosnovane, u čemu je na sjednici vijeća ustrajao i zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske.
I Kž 535/07-4
Žalba državnog odvjetnika je osnovana dok su žalbe optuženika neosnovane. Premda opt. H. L. u svojoj žalbi navodi žalbeni osnov bitne povrede odredaba kaznenog postupka, on ovo ne obrazlaže niti se iz žalbe može razabrati u čemu bi se ova povreda sastojala.
Suprotno navodima opt. J. P., pobijana presuda nije nerazumljiva niti je proturječna sama sebi.
Sud prvog stupnja je, glede odlučnih činjenica, označio jasne i logične razloge na kojima se zasniva izreka presude. Isto tako, sud je označio dokaze temeljem kojih proizlazi zaključak da su optuženici počinili kaznena djela kako je to navedeno u izreci pobijane presude, a potom je obrazložio na osnovu kojih odlučnih činjenica je to zaključio. S tim u svezi se napominje kako žalbeni navodi glede točnog kretanja optuženika i točnog mjesta gdje je vozilo bilo parkirano, odnosno točnog mjesta gdje je dogovoreno počinjenje kaznenog djela, doista ne dovode u pitanje utvrđenje i istaknute razloge o odlučnim činjenicama, uslijed čega se ovaj žalbeni osnov ne može uspješno isticati.
Nadalje, nasuprot paušalne tvrdnje opt. J. P. kako je pretraga prijevoznog sredstva poduzeta suprotno odredbama ZKP-a jer „…nije postojao valjani sudski nalog za pretres vozila…“ odnosno jer „…svjedoci nisu bili u isto vrijeme zajedno…“,, iz spisa predmeta proizlazi kako je ova radnja poduzeta suglasno odredbama ZKP-a, temeljem valjanog naloga istražnog suca, u nazočnosti dva svjedoka koji su, u isto vrijeme i zajedno na istom mjestu, nazočili pretrazi.
Nisu u pravu optuženici kada se žale zbog povrede kaznenog zakona.
Žalitelji ne navode koju povredu kaznenog zakona imaju u vidu, tek se iz sadržaja žalbe može zaključiti kako smatraju da se presuda temelji na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju. To što smatraju da u njihovim postupcima nema svih obilježja kaznenog djela za koje su proglašeni krivima i pri tome pobijaju valjanost utvrđenog činjeničnog stanja, ne opravdava predmetni žalbeni osnov. Ovo stoga što se postojanje povrede kaznenog zakona prosuđuje prema činjeničnom stanju iz izreke presude, a ne onom koje bi, sa motrišta žalitelja, bilo ispravno. Kako su izrekom prvostupanjske presude utvrđeni svi bitni elementi kaznenih djela za koje su optuženici osuđeni, to u ovom slučaju ne postoji povreda kaznenog zakona.
Suprotno navodima žalitelja, ovaj drugostupanjski sud nalazi da je činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno. Zaključci suda prvog stupnja o ocjeni vjerodostojnosti iskaza ispitanih svjedoka i analizi svih ostalih izvedenih dokaza su logični, zakoniti i pravilni, pa su uslijed toga i zaključci suda o postojanju odlučnih činjenica čvrsto utemeljeni na izvedenim dokazima.
Premda opt. J. P. u žalbi tvrdi kako novac pronađen u torbi njemu ne pripada, nije imao razložno objašnjenje kako se onda taj novac stvorio baš u njegovoj torbi. Pored toga, mijenjao je iskaz i različito iskazivao o nazočnosti opt. H. L., ali je prvotno priznao da je dana 26. kolovoza 2006. godine oko 18 sati bio zajedno sa njim. Upravo je to vrijeme kada je i došlo do razbojništva u mjenjačnici D. T. Nadalje, novčanice u apoenima od 100 eura, za koje opt. J. P. tvrdi da je vratio dug opt. H. L., nisu pronađene kod L. Kod njega je pronađen novac
I Kž 535/07-4
u apoenima koji su, prema specifikaciji agencije D. T., otuđeni. Nadalje, kod opt. J. P. je pronađen novac i tzv „pasica“, za koje je, isto tako, utvrđeno da potječu iz agencije D. T.-a. Pored toga, opt. H. L. je priznao kako je dana 21. srpnja 2006. bio u Puli kod opt. J. P., što ovaj poriče. To je upravo onaj dan kada je počinjeno razbojništvo u P. u., u turističkoj agenciji I. T. Navedeno treba promatrati u kontekstu prepoznavanja, koje je obavljeno suglasno odredbama ZKP, kada je I. R. sa „stopostotnom sigurnošću“ prepoznala upravo opt. H. L. kao osobu koja je tada izvršila razbojništvo. Ona je tada prepoznala i trenirku koja je oduzeta od ovog optuženika, kao odjeću koju je tada nosio počinitelj. N. D. je, isto tako, prepoznao i opt. H. L. i trenirku u kojoj je on tada bio.
Ako se sve ove utvrđene činjenice povežu sa iskazom svjedokinje R. B., koja je na oduzetim „pasicama“ prepoznala svoj rukopis, onda je, nasuprot žalbenim tvrdnjama, pravilno utvrđenje suda prvog stupnja kako utvrđene činjenice nedvojbeno ukazuju na zaključak da su optuženici počinili kaznena djela i to opt. H. L. kazneno djelo razbojništva opisanog u toč. I. izreke pobijane presude, a opt. H. L. i opt. J. P. zajedno, kazneno djelo razbojništva opisanog u toč. II. izreke pobijane presude.
Premda optuženici nastoje eliminirati međusobne različitosti u iskazima, iz žalbi je i dalje razvidna njihova izrazita neusaglašenost obrana. Tako opt. H. L. tvrdi kako je on sa opt. J. P. u dobrim odnosima, kako se duže vrijeme poznaju i to još iz rata, zbog čega su stekli međusobno povjerenje. Opt. J. P., međutim, tvrdi da među njima postoji „… samo dužnički odnos…“. Nadalje, dok opt. H. L. tvrdi kako su novčanice omotane „pasicom“ pronađene u torbi opt. P., pa bi to trebalo značiti da je ovaj i počinitelj kaznenog djela, opt. J. P. tvrdi da je otuđeni novac u njegovu torbu, bez njegovog znanja, „…najvjerojatnije…“ stavio upravo opt. H. L.
Ovakve kontradiktorne tvrdnje, dodatno ukazuju na pravilan zaključak suda prvog stupnja kako su njihove obrane neistinite i nevjerodostojne, te isključivo usmjerene na izbjegavanje kaznenopravne odgovornosti.
Nasuprot tvrdnji žalitelja, pravilno je zaključio sud prvog stupnja da su obojica optuženika djelovala zajednički i planski.
Kod obojice je vidljiva odluka da zajedno, kao počinitelji, ostvare kazneno djelo razbojništva. Svaki optuženik je zajedno s onim drugim bio nositelj odluke o djelu i o tome da se djelo zajednički počini. Radi se o zajedničkom planu počinjenja kaznenog djela, o svijesti i volji zajedničkog izvršenja djela, o svjesnoj i voljnoj kooperaciji temeljenoj na zajedničkoj odluci o djelu i njegovu počinjenju. Kod optuženika je bila zamjetna koordinacija u ostvarivanju kaznenog djela.
Sud prvog stupnja je pravilno utvrdio da je opt. J. P. djelovao zajedno s opt. H. L. te da je i on imao vlast nad djelom. Bez njegovog sudjelovanja u vožnji, dovoženju, čekanju i odvoženju sa lica mjesta, opt. H. L. (koji ne zna voziti i nije imao prijevozno sredstvo) ne bi uspio učiniti sve što je bilo nužno potrebno za uspješnu realizaciju zajedničkog plana. Opt. J. P. je dobro znao čemu je služio pištolj pronađen ispod haube motora njegovog vozila. Zajednički aktivitet obojice optuženika potvrđuje i činjenica da je značajna količina oduzetog novca pronađena i kod opt. J. P.
I Kž 535/07-4
Bez obzira što radnje koje je poduzeo opt. J. P. nisu radnje neposrednog oduzimanja novca uz uporabu oružja i prijetnji, vožnjom svojim vozilom do mjesta počinjenja kaznenog djela, čekanjem i vožnjom prema tunelu U. (što L., obzirom na okolnosti nikako ne bi sam mogao poduzeti), skrivanje pištolja u svom vozilu, kao i druge okolnosti (podjela novca) ukazuju na pravilan zaključak suda prvog stupnja da su obojica optuženika djelovali zajednički.
Naime, supočinitelj je i onaj koji je poduzeo radnju koja ne ulazi u opis djela kao njegova radnja izvršenja, ako ona po okolnostima slučaja u funkcionalnom smislu ima bitno značenje za ostvarenje plana izvršenja djela.
Posebno je značajno da su ova dva optuženika imali jasnu tzv. kolektivnu počiniteljsku volju da zajedno, kao počinitelji, ostvare kazneno djelo. Bitna je i ta međusobna subjektivna veza. Optuženici su bili međusobno povezani zajedničkom odlukom koja je obuhvatila i zajedničko izvršenje. Obojica su svoj doprinos povezali i dopunili doprinosom onog drugog, kako bi se kazneno djelo uspješno počinilo.
Prema tome, nasuprot stajalištu žalitelja, prvostupanjski je sud temeljem izvedenih dokaza potpuno i pravilno utvrdio postojanje svih odlučnih činjenica, te savjesnom ocjenom dokaza osnovano zaključio da su optuženici počinili kaznena djela. Za svoja utvrđenja dao je valjano i logično obrazloženje koje prihvaća i Vrhovni sud Republike Hrvatske kao drugostupanjski sud i na koje se upućuju žalitelji.
Državni odvjetnik se žalio samo zbog odluke o kaznenim sankcijama a nasuprot tome, opt. H. L. i opt. J. P., izrijekom se nisu žalili zbog odluke o kazni. Međutim, njihova žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog povrede kaznenog zakona sadrži u sebi i žalbu zbog odluke o kaznenoj sankciji (čl. 382. ZKP) uslijed čega je sud razmatrao njihove žalbe kao žalbe i zbog odluke o kazni.
Zadatak suda ne ograničava se samo iz zakonskog opisa djela, pravnih formulacija i činjeničnog učina kreirati konkretno ostvareno kazneno djelo, već izabrati vrstu i mjeru kazne koja će optimalno odgovarati svrsi kažnjavanja. Uloga suda se pri tome ne svodi samo na mehaničko posredovanje između slova zakona i stvarnosti. Zakonodavac, generalizirajući svrhu kažnjavanja, nastoji obuhvatiti neodređen broj slučajeva i sažeti ih u opće pravilo. Sud, u svakom pojedinom slučaju konkretizira opće pravilo i deduktivnim postupkom stvara zaključke potrebite za odluku o vrsti i mjeri kazne.
Odluka o kazni mora uvijek izražavati individualiziranu, zakonom predviđenu društvenu osudu zbog konkretnog kaznenog djela.
Određujući vrstu i mjeru kazne koju će primijeniti, sud mora uvijek uzeti u obzir okolnosti koje utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža za počinitelja kaznenog djela, a osobito stupanj krivnje, pobude iz kojeg je kazneno djelo počinjeno, jačinu ugrožavanja ili povrede kaznenim djelo zaštićenog dobra, okolnosti u kojima je kazneno djelo počinjeno, okolnosti u kojima je počinitelj živio prije počinjenja kaznenog djela i usklađenost njegovog ponašanja sa zakonima, okolnosti u kojima živi i njegovo ponašanje nakon počinjenja kaznenog djela te ukupnost društvenih i osobnih uzroka koji su pridonijeli počinjenju konkretnog kaznenog djela.
I Kž 535/07-4
Sud prvog stupnja je, odmjeravajući pojedinačne i jedinstvenu kaznu opt. H. L., kao olakotno cijenio njegovo sudioništvo u D. r., bolest (epilepsija), da je otac malodobnog djeteta te da je gotovo sav novac opisan pod toč. II. izreke, oduzet i vraćen oštećeniku. Otegotnim je cijenio činjenicu da se radi o specijalnom povratniku, o višestruko kažnjavanoj osobi zbog istovrsnih kaznenih djela.
Odmjeravajući kaznu opt. J. P., sud je olakotnim cijenio što je korist ostvarena kaznenim djelom gotovo u cijelosti oduzeta i vraćena, a olakotnim je cijenio i njegove porodične prilike, da je nezaposlen te da mu je izvanbračna supruga nedavno preminula.
U pravu je državni odvjetnik kada tvrdi kako je sud prvog stupnja opt. H. L. trebao na odgovarajući način i pravilno cijeniti njegovu dosadašnju kaznenu osuđivanost. Iz izvatka iz kaznene evidencije proizlazi da je ovaj optuženik višestruko osuđivan, zbog raznih kazneni djela krađe, teške krađe i razbojništva, na višegodišnje kazne zatvora. Očito se radi o osobi koja je kontinuirano u sukobu sa zakonom i koja, za sada, nije pokazala niti minimum volje kako bi svoje ponašanje usuglasila sa društvenim normama.
U pravu je državni odvjetnik kada tvrdi da sud prvog stupnja nije uopće cijenio dosadašnju osuđivanost opt. J. P., premda je ovaj optuženik već bio osuđivan zbog kaznenih djela pokušaja protupravne naplate i krivotvorenja isprave.
Imajući u vidu sve okolnosti, značaj i pogibeljnost počinjenih kaznenih djela, u pravu je državni odvjetnik kada tvrdi da je trebalo opt. H. L. utvrditi za svako kazneno djelo strožu kaznu i potom ga osuditi na jedinstvenu strožu kaznu zatvora, odnosno da je opt. H. L. trebalo osuditi na strožu kaznu zatvora.
Treba istaknuti kako je, odlučujući o kaznenopravoj sankciji, prvostupanjski sud obojici optuženicima, pogrešno bez primjene odredaba o ublažavanju kazne, odmjerio kaznu ispod, za to djelo, zakonom propisanog posebnog minimuma. Zakonom propisana kazna može se, međutim, ublažiti samo kad to zakon izričito propisuje ili (iznimno) kad sud utvrdi da se, obzirom na postojanje naročito izraženih olakotnih okolnosti, svrha kažnjavanja može postići i blažom kaznom od propisane.
U ovom slučaju, očito, nije bilo osnove ublažiti zakonom propisanu kaznu.
Imajući u vidu navedeno, za opt. H. L. je procijenjeno primjerenim utvrditi kazne zatvora u trajanju tri godine i tri mjeseca za svako kazneno djelo. Prilikom odluke o jedinstvenoj kazni zatvora imalo se u vidu ovako utvrđene pojedinačne kazne, međusobni odnos počinjenih kaznenih djela te vrsta i vrijeme njihovog počinjenja.
Vodeći računa o općim pravilima izbora vrste i mjere kazne (čl. 56. KZ) te o svrsi kažnjavanja (čl. 50. KZ) jedinstvenom kaznom zatvora opt. H. L. u trajanju pet godina i šest mjeseci, te kaznom zatvora opt. J. P. u trajanju tri godine, izraziti će se jasna društvena osuda zbog počinjenih kaznenih djela, utjecati na počinitelje da ubuduće ne čine kaznena djela ali i utjecati na sve ostale da ne čine kaznena djela kao i na svijest građana o pogibeljnosti kaznenih djela i pravednosti kažnjavanja njihovih počinitelja.
I Kž 535/07-4
Upravo odmjerenim kaznama, optimalno će se ispuniti zahtjevi kako generalne tako i specijalne prevencije.
Kako nitko ne može zadržati imovinsku korist ostvarenu kaznenim djelom, to je pravilna odluka suda prvog stupnja o oduzimanju imovinske koristi.
Drugostupanjski sud ispituje presudu u onom djelu u kojem se pobija žalbom i iz osnova iz kojih se pobija.
Vrhovni sud Republike Hrvatske kao drugostupanjski sud, ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti, u skladu s čl. 379. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP, nije našao da bi bila ostvarena ni bitna povreda odredaba kazneno postupka niti povreda kaznenog zakona na štetu optuženika, na koje povrede drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.
Stoga je primjenom odredbe čl. 390. ZKP trebalo odlučiti kao u izreci ove presude.
U Zagrebu, 6. rujna 2007.
Zapisničar:
Predsjednica vijeća:
Zdravko Stojanović, v. r.
Senka Klarić Baranović, v. r.