Croatian Supreme Court dismisses appeal for non-payment of sand value, ruling on unjust enrichment and procedural defects.
Sintesi Legislator
Generato dall'IAThe Supreme Court of Croatia dismissed the Prosecutor's appeal against a final judgment ordering a company to pay for illegally excavated sand. The lower courts found the company had no legal basis for taking the sand and calculated damages based on the market price minus necessary excavation costs. The court rejected the appeal's claims of procedural violations and incorrect application of unjust enrichment law, noting the appellant failed to specify how the procedural error occurred.
Regesto Legislator
Generato dall'IAčl. 392. ZPP; čl. 210. st. 1. ZOO: An appeal must specify the exact manner of procedural violation; unjust enrichment requires returning the property or its value if return is impossible, calculated based on actual market value at the time of transfer.
Parole chiave
Generato dall'IADisposizioni normative citate
Generato dall'IATesto completo
Broj: Rev 768/07-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Jakoba Miletića, kao predsjednika vijeća, dr. sc. Ivana Kaladića, mr. sc. Andrije Erakovića, Stanka Jesenkovića i Nenada Perina, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Republike Hrvatske, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Osijeku, Građansko-upravni odjel, protiv tuženika O.-K. d.d. O., radi isplate, odlučujući o reviziji tužiteljice izjavljene protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Osijeku broj: Gž- 161/07-2 od 1. ožujka 2007., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku broj: P-328/04-21 od 14. studenog 2006., u sjednici održanoj dana 23. kolovoza 2007.,
p r e s u d i o j e:
Revizija tužiteljice odbija se kao neosnovana.
Obrazloženje
Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku da plati tužiteljici iznos od 272.700,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom, tekućom od 14. studenog 2006. pa do isplate i da joj naknadi parnični trošak u iznosu od 72.673,57 kn, dok je tužbeni zahtjev odbijen za iznos od 696.900,00 kn.
Drugostupanjskom presudom odbijena je revizija tužiteljice i potvrđena presuda suda prvog stupnja.
Protiv pravomoćne drugostupanjske presude reviziju je izjavila tužiteljica pobijajući je u dijelu u kojem je potvrđena presuda suda prvog stupnja u odbijajućem dijelu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom, postupku («Narodne novine» broj 53/91, 91/92, 112/99. 88/01. i 117/03. – dalje: ZPP) i zbog pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se preinači i tužbeni zahtjev prihvati ili da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
Odgovor na reviziju nije podnesen.
Revizija nije osnovana.
Prema odredbi čl. 392. a ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
U reviziji je navedeno da se ona izjavljuje zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, ali nije određeno navedeno kako i na koji način je ta povreda učinjena.
Predmet spora je zahtjev tužiteljice da joj tuženik plati iznos od 1.119.000,00 kn – u ovom revizijskom stadiju postupka 696.900,00 kn – na ime naknade vrijednosti iskopanog i odnesenog pijeska.
U postupku je utvrđeno da je tuženik tijekom 1998. iskopao i otpremio 30.000 kubičnih metara pijeska u vlasništvu tužiteljice. Tuženik se pozvao na ugovor o eksploataciji pijeska kojeg je sklopio s Općinom, a utvrđeno je da je taj ugovor ništav, pa je dakle tuženik vršio eksploataciju i prisvojio pijesak bez valjane pravne osnove. Utvrđeno je putem vještačenja da cijena pijeska (obzirom na njegovu kakvoću, jer je u konkretnom slučaju riječ o pjeskovito-praškastom pijesku) u trenutku eksploatacije (utovareno u vozilo na licu mjesta) iznosi 23,41 kn po m3. Zavisni i nužni troškovi za iskop pijeska iznose 18,43 m3 zajedno s naknadom za zemljište u iznosu od 7.60 kn m2. Prema pravnom shvaćanju sudova nižeg stupnja ova naknada (koncesija) od 7,60 kuna koju je tuženik platio Općini ne ulazi u nužne troškove, pa su tuženiku priznati nužni troškovi od 10,83 kn tako da je dužan platiti tužiteljici 12,59 kn po m3, što za 30.000 m3 pijeska daje svotu od 377.700,00 kn. Budući je tužiteljici već pravomoćno dosuđeno 105.000,00 kn, tužbeni zahtjev je prihvaćen još za iznos od 272.700,00 kn.
Tužiteljica u reviziji navodi da je pravna osnova tužbenog zahtjeva stjecanje bez osnove, dakle, suglasna je s primjenom odredbe čl. 210. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine”, br. 53/91,73/91, 3/94, 7/96 i 112/99. – dalje: ZOO), koji je tada bio na snazi, a koju su primijenili sudovi nižeg stupnja. U reviziji se navodi da tužiteljici prema odredbi čl. 214. ZOO pripada pravo i na ostvarene plodove te zakonsku zateznu kamatu od dana kada je tuženik postao nesavjestan, a najkasnije od podnošenja tužbe (21. prosinca 1998.), ali i ne tvrdi da je propušteno odlučiti o svim istaknutim zahtjevima niti da je predložila donošenje dopunske presude, pri čemu treba reći da su u tužbi zatražene zakonske zatezne kamate na glavnicu «od presuđenja pa do isplate». Sukladno tome tužiteljici su na dosuđeni iznos glavnice dosuđene i kamate tekuće od 14. studenog 2006. (dana donošenja presude).
Nije osnovan navod u reviziji da tužiteljici pripada naknada od 85,31 kn po m3, tj. u visini cijene koju je tuženik zaračunao naručitelju radova (Hrvatskim cestama). Prema utvrđenju prvostupanjskog suda (koji se temelji na nalazu vještaka) u toj svoti od 85,31 kn obuhvaćena je naknada za zemljište, za prijevoz, za materijal koji je ugrađen u nasip i druge naknade. Prema odredbi čl. 210. st.1. ZOO kad dio imovine jedne osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti tu imovinu. Ako vraćanje imovine nije moguće dužan je nadoknaditi vrijednost ostvarene koristi. Tuženik je dakle prije svega bio dužan vratiti tužiteljici 30.000 m3 pijeska. Tužiteljica je međutim zatražila isplatu svote novca, a tuženik se tome nije usprotivio, niti je ponudio da će vratiti 30.000 m3 pijeska, pa su dakle sudovi pravilno postupili kada su utvrđivali vrijednost ostvarene koristi i naložili tuženiku da tu vrijednost nadoknadi tužiteljici u novcu. Pogrešno tužiteljica smatra da ima pravo na onaj iznos kojeg je tuženik zaračunao naručitelju radova. Pijesak koji je ugrađen u autocestu čini samo dio onoga što je tuženik zaračunao naručitelju radova kako je to utvrđeno u provedenom postupku. Cijena pijeska u trenutku njegove eksploatacije (prema nalazu vještaka cijena pijeska iskopanog i utovarenog u vozilo) iznosila je 23,41 kn po m3, pa kada se odbiju nužni troškovi vezani za iskop u iznosu od 10,83 kn po m3, vrijednost ostvarene koristi nije mogla biti veća ni prema ocjeni ovog suda od 12,59 kn po m3.
Valjalo je zbog tih razloga temeljem čl. 393. ZPP odbiti reviziju kao neosnovanu.
U Zagrebu, 23. kolovoza 2007.
Predsjednik vijeća:
Jakob Miletić, v.r.