Legislator Giurisprudenza & Legislazione
Rev-1614/1997-2 Generato dall'IA

Supreme Court dismisses appeal on labor dispute where final termination decision barred late wage difference claims.

Numero d'incarto Rev-1614/1997-2
Autorità giudiziaria
Giurisdizione Croazia (HR)
Data della decisione
Esito del giudizio Respinto (Dismissed)

Sintesi Legislator

Generato dall'IA

The Supreme Court of Croatia dismissed the appellant's appeal against a final labor dispute judgment. The lower courts ruled that the employment relationship ended on August 2, 1991, based on a final administrative decision issued on July 4, 1991, which the appellant failed to challenge. The court held that since the appellant waived the right to contest the termination decision, they could not later claim wage differences or damages based on alleged irregularities in the termination program. Consequently, the appeal was rejected as unfounded due to the finality of the prior administrative resolution.

Regesto Legislator

Generato dall'IA

Zakon o parničnom postupku; When a final administrative decision terminates an employment relationship and the employee fails to challenge it, subsequent claims for wage differences or damages based on alleged procedural irregularities in that decision are inadmissible.

Parole chiave

Generato dall'IA
labor dispute appeal final administrative decision termination of employment waiver of objection rights wage difference claim dismissal of appeal statute of limitations

Disposizioni normative citate

Generato dall'IA
čl. 390. st. 1. Zakona o parničnom postupku
Pravovremenu, potpunu i dopuštenu reviziju tužitelja sud prvog stupnja dostavio je, primjenom čl. 390. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br.
čl. 83. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa
godine broj 232/91 pobijao prigovorom u smislu čl. 83. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa,
čl. 393. ZPP
Zbog navedenih je razloga ovaj sud ocijenio da se nije ostvario ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, pa je revizija tužitelja primjenom čl. 393. ZPP odbijena kao neosnovana.

Ti chiedi come si applica questa sentenza alla tua fattispecie?

Analizza questa decisione insieme alla legislazione federale e cantonale, ai commentari e alla giurisprudenza successiva in Legislator AI.

Apri in Legislator →

Testo completo

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1614/1997-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. Ive Grbina kao predsjednika vijeća, te Miljenke Vraničar, Ivana Mikšića, Jakoba Miletića i Vjere Delić kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. D. iz Z., kojega zastupa S. B.-D., odvjetnica iz Z., protiv tuženika S. Z., koju zastupa punomoćnik L. A., odvjetnik u Z., radi utvrđivanja postojanja radnog odnosa i isplate, rješavajući reviziju izjavljenu od tužitelja protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 7. svibnja 1996. godine poslovni broj Gž-10415/94, kojom je odbijena žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 19. travnja 1994. godine poslovni broj Pr-4142/91, u sjednici održanoj dana 15. listopada 1997. godine,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužitelja S.D. odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom Općinskog suda u Zagrebu od 19. travnja 1994. godine poslovni broj Pr-4142/91 suđeno je:

"Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"I. Utvrđuje se da tužitelju D.S. nije prestao radni odnos, slijedom čega se nalazi i dalje u radnom odnosu kod tuženika S. poduzeće, sve do dana isplate otpremnine u cijelosti.

II. Dužan je tuženik isplatiti tužitelju iznos od 13.000 HRD sa zakonskom kamatom od 1. kolovoza 1991. godine pa do isplate.

III. Dužan je tuženik isplatiti tužitelju iznos od 13.000 HRD sa zakonskom kamatom od 31. kolovoza 1991. godine pa do isplate.

IV. Dužan je tuženik isplatiti tužitelju iznos od 109.200 HRD sa zakonskom kamatom od 31. kolovoza 1991. godine pa do isplate, a sve u roku od 8 dana pod prijetnjom izvršenja.

V. Dužan je tuženik isplatiti tužitelju iznos od 60.000 HRD na ime naknade štete, sa zakonskom kamatom od 16. srpnja 1991. godine pa do isplate, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja."

2. Tužitelj D.S. iz Z., dužan je tuženiku S. s p.o., Z., naknaditi parnični trošak u iznosu od 2,150.000 HRD."

Presudom Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 7. svibnja 1996. godine broj Gž-10415/94 odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i navedena prvostupanjska presuda potvrđena.

Protiv ove pravomoćne presude suda drugog stupnja reviziju je izjavio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava te predložio da sud reviziju prihvati, pobijane presude ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak, odnosno da pobijane presude preinači tako da prihvati tužbeni zahtjev sve uz naknadu parničnog troška.

Pravovremenu, potpunu i dopuštenu reviziju tužitelja sud prvog stupnja dostavio je, primjenom čl. 390. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92 - dalje ZPP), na odgovor tuženiku i na izjašnjenje nadležnom državnom odvjetništvu.

Tuženik na izjavljenu reviziju tužitelja nije odgovorio, niti se o istoj izjasnilo Državno odvjetništvo Republike Hrvatske.

Revizija nije osnovana.

Ispitujući pobijanu presudu ovaj sud nalazi da ne postoji bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP na koju bitnu povredu revizijski sud pazi, pozivom na odredbu čl. 386. spomenutog zakona, po službenoj dužnosti.

Također ne postoji ni bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP jer pobijane presude, suprotno tvrdnji revidenta, ne sadrže proturječnosti u razlozima presuda s time da su razlozi pobijanih presuda jasni i bez nedostataka pa je moguće valjano ispitati njihovu pravilnost. Zbog navedenih je razloga ovaj sud ocijenio da u ovoj pravnoj stvari nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

Neosnovana je i tvrdnja revidenta da je pobijana presuda zasnovana na pogrešnoj primjeni materijalnog prava te da se zato ostvario revizijski razlog propisan odredbom čl. 385. st. 1. toč. 3. ZPP.

Sud prvog stupnja je utvrdio, a sud drugog stupnja ocijenio pravilnima utvrđenja suda prvog stupnja iz kojih proizlazi:

- da je tuženik donio Program osiguravanja prava radnicima za čijim je radom prestala potreba 24. svibnja 1991. godine prema kojem je tužitelj S.D. koji je zaposlen na radnom mjestu referenta za ONO i DSZ utvrđen radnikom za čijim je radom prestala potreba te da mu je bilo osigurano zakonsko pravo isplate otpremnine u visini od najmanje 24 prosječna osobna dohotka ostvarena u tromjesečju u kojem ostvaruje pravo na otpremninu,

- da je tužitelj potpisanom izjavom od 2. srpnja 1991. godine a sve sukladno tada važećoj odredbi čl. 24. st. 1. Zakona o radnim odnosima pristao da mu radni odnos prestane odmah po isplati otpremnine,

- da je tuženik 4. srpnja 1991. godine donio rješenje broj 232/91 kojim je utvrđeno da će tužitelju prestati radni odnos s danom 31. kolovoza 1991. godine odnosno s danom isplate otpremnine (koja se može isplatiti i u dvije rate),

- da je tužitelj na tuženikovoj blagajni podignuo 29. srpnja 1991. godine otpremninu u iznosu od 264.252 HRD potpisavši o isplati isplatnicu broj 1747,

- da je 31. kolovoza 1991. godine u navedenom rješenju bio određen kao posljednji dan do kojeg tužitelju otpremnina treba biti isplaćena s time da je isplata u dvije rate propisana kao mogućnost ali ne i obveza,

- da je bilo slučajeva postizavanja dogovora s radnicima u svezi isplate otpremnine i ostajanja na radu (npr. sa radnicom N.Š. koja je pristala ostati u radnom odnosu do listopada 1991. godine radi izrade periodičnog obračuna) ali da nije dokazano da bi sa tužiteljem bio postignut dogovor prema kojem tužitelju ne bi mogao prestati radni odnos prije 31. kolovoza 1991. godine,

- da tužitelj nije dokazao da bi mu otpremnina trebala biti isplaćena i to jedan dio 10. srpnja 1991. godine, a drugi dio 31. kolovoza 1991. godine,

- da tužitelj nije dokazao da bi rješenje od 4. srpnja 1991. godine broj 232/91 pobijao prigovorom u smislu čl. 83. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa,

- da tužitelj zahtjevom pod toč. IV. izreke prvostupanjske presude zahtjeva 109.200 HRD na ime razlike otpremnine a zahtjevom pod toč. V. naknadu štete koja je, prema tvrdnji tužitelja nastala zbog neisplate otpremnine u dvije rate slijedom čega da je tužitelj bio u nemogućnosti isplatiti Lj.R. najamninu pa je došlo do raskida ugovora o zakupu poslovnog prostora i zadržavanja akontacije u iznosu od 60.000 HRD od strane Lj.R. sukladno čl. VI. navedenog ugovora,

- da tužitelj nije dokazao da bi bila ostalim radnicima isplaćena razlika plaće za srpanj-kolovoz 1991. godine.

Na tako utvrđeno činjenično stanje nižestupanjski su sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kad su ocijenili tužbeni zahtjev tužitelja neosnovanim.

Ovo iz razloga što su pravni odnosi stranaka u svezi sa radnim odnosom tužitelja kao radnika i tuženika kao poslodavca razriješeni odlukom - rješenjem tuženika od 4. srpnja 1991. godine broj 232/91 koje rješenje tužitelj nije pobijao i koje je, dakle, postalo konačno.

U slučaju postojanja konačnog rješenja kojim je utvrđen pravni osnov prestanka radnog odnosa tužitelju, vrijeme prestanka radnog odnosa i pravo na isplatu otpremnine kao i visina otpremnine te način i vrijeme njene isplate (kao što je u ovoj pravnoj stvari slučaj) revident se ne može, s uspjehom pozivati na to da Program o prestanku prava radnika koji je bio pravni osnov za donošenje navedenog rješenja nije bio zakonit. To zato što je taj prigovor mogao tužitelj isticati jedino u postupku osporavanja rješenja koja su donesena temeljem takvog programa a to je tužitelj propustio učiniti (naprotiv odrekao se prava žalbe).

Ovaj sud je ocijenio da je pravilna ocjena nižestupanjskih sudova da je tuženik u cijelosti ispunio obveze preuzete rješenjem od 4. srpnja 1991. godine i to pravovremeno pa je pravilna ocjena da je isplatom otpremnine prestao tužitelju radni odnos sukladno toč. 1. rješenja broj 232/91 sa danom 2. kolovoza 1991. godine (tužitelju je otpremnina isplaćena 29. srpnja 1991. godine). Činjenica da je tužitelj vršio dogovore o prestanku radnog odnosa s drugim radnicima - primjerice s radnicom N.Š. prema kojima radni odnos nije prestao s isplatom otpremnine već kasnijim datumom, nema utjecaja na pravo tužitelja s kojim tuženik (kako je to dokazano u postupku pred nižestupanjskim sudovima) nije zaključio takav sporazum.

Kako je tužitelju rješenjem tuženika broj 232/91 4. srpnja 1991. godine prestao radni odnos suglasnošću samog tužitelja a tuženik je u svemu postupio sukladno navedenom rješenju, to ni novčani zahtjevi tužitelja ne nalaze pravnog osnova ni po osnovu naknade štete (nema protupravnosti tuženika) ni po osnovi isplate razlike plaće za koju nije utvrđeno da bi bila bilo kome isplaćena.

Zbog navedenih je razloga ovaj sud ocijenio da se nije ostvario ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, pa je revizija tužitelja primjenom čl. 393. ZPP odbijena kao neosnovana.

U Zagrebu, 15. listopada 1997. godine.

Predsjednik vijeća:

dr. Ivo Grbin, v.r.