Legislator Giurisprudenza & Legislazione
Rev-2984/1998-2 Generato dall'IA

Croatian Supreme Court partially allowed employer's appeal, reducing damages from 18 to 9 months' average salary for wrongful dismissal.

Numero d'incarto Rev-2984/1998-2
Autorità giudiziaria
Giurisdizione Croazia (HR)
Data della decisione
Esito del giudizio Parzialmente accolto (Partially Allowed)

Sintesi Legislator

Generato dall'IA

The Supreme Court of Croatia partially accepted the employer's appeal against a lower court ruling that awarded full statutory damages for wrongful dismissal. While the court upheld the finding that the dismissal was improper due to lack of written justification and notice, it corrected the calculation of compensation. The court determined that awarding the maximum 18 months' average salary was excessive given the short three-month employment duration, ordering instead that damages be reduced to nine months' average salary.

Regesto Legislator

Generato dall'IA

čl. 111. st. 2. ZOR; čl. 23. ZOR; čl. 106. st. 6. ZOR; čl. 116. ZOR; čl. 116. st. 1. ZOR: In cases of wrongful dismissal where the employer failed to provide written justification and notice, the dismissal is invalid; however, when calculating damages under Article 116 of the Labour Act, the court must consider the duration of the employment relationship and cannot automatically award the maximum statutory amount if the tenure was short.

Parole chiave

Generato dall'IA
wrongful dismissal statutory damages probationary period written justification notice period Labour Act appeal review

Disposizioni normative citate

Generato dall'IA

Ti chiedi come si applica questa sentenza alla tua fattispecie?

Analizza questa decisione insieme alla legislazione federale e cantonale, ai commentari e alla giurisprudenza successiva in Legislator AI.

Apri in Legislator →

Testo completo

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-2984/1998-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Borisa Guttmanna, kao predsjednika vijeća, te Stanka Hautza, Ivana Mikšića, Petra Milasa i Ivke Zlokić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja R. B. iz Z., koga zastupa V. B., odvjetnik iz K., protiv tuženika P. u. d.o.o. V. G., kojeg zastupa I. Š., odvjetnik iz Z., radi utvrđivanja nedopuštenosti izvanrednog otkaza ugovora o radu i naknadi štete, odlučujući o reviziji tuženika izjavljenoj protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 5. siječnja 1998. godine, br. Gž-6410/97-2, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici od 8. svibnja 1997. godine, br. P-69/97, u sjednici vijeća održanoj dana 18. listopada 2000. godine,

p r e s u d i o j e:

Revizija tuženika prihvaća se kao djelomično osnovana, djelomično se preinačuje presuda Županijskog suda u Gradu Zagrebu br. Gž-6410/97-2 od 5. siječnja 1998. godine i presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici od 8. svibnja 1997. godine u dijelu u kojem je prihvaćen zahtjev tužitelja da mu tuženik naknadi štetu preko iznosa od 25.327,08 kn, do iznosa od 50.654,16 kn, tj. za iznos od 25.327,08 kn (toč. III izreke), te sudi:

I Odbija se tužitelj sa dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 25.327,08 kn te se obvezuje tuženika da nadoknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.819,50 kn. II U ostalom dijelu revizija se odbija kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja, koja je potvrđena presudom suda drugog stupnja suđeno je:

I Utvrđuje se da nije dopušten izvanredni otkaz ugovora o radu, kojeg je tuženik P. u. d.o.o. iz V. G., dao tužitelju R. B. iz Z., dana 31. prosinca 1996. godine.

II Određuje se 4. veljače 1997. godine kao dan prestanka radnog odnosa tužitelja kod tuženika.

III Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi štetu u iznosu od 50.654,16 kn sa zakonskom zateznom kamatom prema Uredbi o stopi zakonske zatezne kamate tekućom od 5. veljače 1997. godine do isplate u roku od 8 dana.

IV Tuženik je dužan naknaditi parniči trošak u iznosu od 3.639,00 kn, u roku od 8 dana.

Protiv presude suda drugog stupnja tuženik je pravovremeno izjavio reviziju zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

Predlaže da revizijski sud preinači obje nižestupanjske presude na način da odbije tužitelja sa tužbom i tužbenim zahtjevom u cijelosti.

Odgovor na reviziju nije podnesen, a državni odvjetnik Republike Hrvatske nije se izjasnio o reviziji.

Revizija je djelomično osnovana.

Iz utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi slijedeće:

- između tužitelja kao poslodavca i tuženika kao zaposlenika zaključen je dana 1. listopada 1996. godine ugovor o radu na neodređeno vrijeme uz probni rok od tri mjeseca,

- tuženik je dana 31. prosinca 1996. godine donio odluku (pozivajući se na odredbu čl. 107. Zakona o radu), kojom je tužitelju dao izvanredni otkaz ugovora o radu, utvrdivši kao dan prestanka radnog odnosa dan 31. prosinca 1996. godine,

- izvanredni otkaz nije dopušten, jer nisu ostvarene pravne pretpostavke za izvanredni otkaz sadržan u odredbi čl. 107. Zakona o radu ("Narodne novine", br. 38/95 - dalje ZR), a što među strankama nije niti sporno.

- nije dopušten niti redovit otkaz, jer odluka o otkazu ne sadrži obrazloženje, niti otkazni rok,

- tužitelju nije prihvatljivo nastaviti radni odnos kod tuženika,

- prosječna mjesečna plaća za prethodna tri mjeseca iznosi 2.814,12 kn. I po pravnom shvaćanju ovog revizijskog suda nižestupanjski su sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su ocijenili, da je tužbeni zahtjev za utvrđenje nedopuštenosti izvanrednog otkaza ugovora o radu, kao i zahtjev tužitelja da sud odredi dan prestanka radnog odnosa osnovan.

Tuženik neosnovano tijekom postupka, a nastavno i u reviziji ističe da su sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su utvrđivali dopuštenost, odnosno nedopuštenost izvanrednog otkaza ugovora o radu, a ne redovnog otkaza ugovora o radu zasnovanog na neodređeno vrijeme uz uvjet probnog rada.

Ovo iz razloga, a kako to nedvojbeno proizlazi iz utvrđenja nižestpanjskih sudova, što je tuženik otkazao tužitelju ugovor o radu izvanrednim otkazom ugovora o radu, a ne kako to neosnovano ističe, redovnim otkazom ugovora o radu, zasnovanog na neodređeno vrijeme uz uvjet probnog rada.

Revidenta se upućuje, a kako to pravilno zaključuju nižestupanjski sudovi, da bi i u tom slučaju otkaz bio nedopušten.

Ovo iz slijedećih razloga.

Odredbom čl. 111. st. 2. propisano je da poslodavac mora u pismenom obliku obrazložiti otkaz.

Odredbom čl. 23. ZR, a na koju se revident poziva, propisano je da ukoliko je ugovoren probni rad, otkazni rok iznosi najmanje sedam dana.

Stoga bi i takav otkaz, s obzirom na utvrđenje sudova da odluka o otkazu ne sadrži obrazloženje i otkazni rok, koji je obavezan, bio pravno nedopušten.

Jedino, što u slučaju otkaza ugovora o radu uz ugovoreni probni rad, poslodavac ima pravo na otkaz primjenom odredbe čl. 106. st. 6. Zakona o radu, pa u obrazloženju otkaza ne mora obrazlagati opravdanosti razloga otkaza, ali mora navesti pravni temelj otkaza.

I na takvog poslodavca primjenjuju se odredbe čl. 111. ZOR koji propisuje pravni oblik otkaza.

Stoga je u tom dijelu reviziju valjalo odbiti kao neosnovanu.

Međutim, u pravu je revident kada tvrdi da su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo i odredbu čl. 116. Zakona o radu dosudivši tužitelju maksimalni iznos naknade, koji ta odredba propisuje, tj. 18 mjesečnih prosječnih plaća.

Ocjenjujući sve pravno relevantne činjenice i okolnosti o kojima ovisi pravična naknada štete u smislu odredbe iz čl. 116. st. 1. ZOR po pravnom shvaćanju ovog revizijskog suda nižestupanjski su sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo dosudivši tužitelju s tog naslova najviši iznos zakonom predviđene naknade.

Odredbom čl. 116. ZOR propisano je, između ostalog, da će sud prilikom odlučivanja o visini naknade voditi računa i o trajanju radnog odnosa.

U postupku je utvrđeno da je između stranaka zaključen ugovor o radu na neodređeno vrijeme dana 1. listopada 1996. godine, a odlukom kojom se otkazuje ugovor o radu, utvrđen je prestanak radnog odnosa sa danom 31. prosinca 1996. godine.

S obzirom na trajanje radnog odnosa kod tuženika (tri mjeseca) i uz druge utvrđene okolnosti, po pravnom shvaćanju ovog revizijskog suda, primjerenu naknadu štete predstavljao bi iznos od 9 prosječnih mjesečnih plaća.

Iz navedenih razloga, a kako nije ostvarena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP, na koju ovaj revizijski sud pazi po službenoj dužnosti, temeljem odredbe čl. 395. st. 1. ZPP odlučeno je kao u izreci.

Tužitelju je dosuđen i sniženi trošak parničnog postupka srazmjerno uspjehu u parnici.

Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 166. st. 2. ZPP, primjenom odredbe čl. 154. st. 2. ZPP.

U Zagrebu, 18. listopada 2000. godine

Predsjednik vijeća:

Boris Guttmann, v.r.