Croatian Supreme Court dismisses appeal as inadmissible due to failure to specify a legal question under Article 382 of the Civil Procedure Act.
Sintesi Legislator
Generato dall'IAThe Supreme Court of Croatia dismissed the defendant's appeal against the second-instance judgment as inadmissible because it failed to specify a legal question under Article 382 of the Civil Procedure Act. The defendant argued for the annulment of lower court rulings based on a lack of uniform application of law, but the court found the appeal lacked the required specific legal issue and reasoning. Consequently, the court ruled that the appeal did not meet the strict criteria for extraordinary review, thereby upholding the lower court's decision and denying the plaintiff's request for costs.
Regesto Legislator
Generato dall'IAArticle 382 of the Civil Procedure Act; An appeal under Article 382, paragraph 2 of the Civil Procedure Act is inadmissible if the appellant fails to specify a legal question of importance for the uniform application of law and equal treatment of all parties.
Parole chiave
Generato dall'IADisposizioni normative citate
Generato dall'IATesto completo
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revr 367/13-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan kao predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari tužitelja D. S. iz P., zastupanog po punomoćniku A. P., odvjetniku u Z., protiv tužene Republike Hrvatske - za Ministarstvo obrane, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Karlovcu, Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o reviziji tužene protiv presude Županijskog suda u Karlovcu poslovni broj Gž-297/2012-2 od 16. siječnja 2013. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P-1534/10 od 14. listopada 2011., u sjednici održanoj 31. kolovoza 2016.,
r i j e š i o j e:
I. Revizija tužene odbacuje se kao nedopuštena.
II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška podnošenja odgovora na reviziju.
Obrazloženje
Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženoj isplatiti tužitelju 98.507,94 kn bruto sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na pojedine iznose pobliže označenim u izreci presude, te je naloženo tuženoj naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 12.110,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate, u roku od 8 dana.
Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužene kao neosnovana te je potvrđena prvostupanjska presuda.
Protiv drugostupanjske presude tužena je izjavila reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. toč. 1. Zakona o parničnom postupku, predloživši ukidanje nižestupanjskih presuda i vraćanje predmeta sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Tužena traži trošak podnošenja revizije.
U odgovoru na reviziju tužitelj predlaže odbaciti istu kao nedopuštenu, podredno odbiti kao neosnovanu. Traži trošak podnošenja odgovora na reviziju.
Revizija tužene nije dopuštena.
Prema odredbi čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08 i 57/11 – dalje: ZPP), koji se Zakon u ovom postupku primjenjuje na temelju odredbe čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 25/13), u vezi sa čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 57/11), stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, primjerice: 1) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova,
2) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskoga suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem, 3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskoga suda temelji na tom shvaćanju, ali bi - osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnoga prvostupanjskoga i žalbenoga postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Europskog suda - trebalo preispitati sudsku praksu.
Prema odredbi čl. 382. st. 3. ZPP u reviziji st. 2. toga članka stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.
Predmetna revizija tužene, podnesena u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP, nema sadržaj propisan odredbom čl. 382. st. 3. ZPP, jer tužena u reviziji nije naznačila niti jedno pravno pitanje zbog kojeg bi u smislu tih odredaba reviziju mogla podnijeti - a odgovor na kojeg bi bio važan za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.
Ovdje je za ukazati da revizijski sud nije ovlašten sam kreirati pravna pitanja prema odredbi čl. 382. st. 2. i 3. ZPP koja bi bila važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a postojanje kojih pitanja izvanrednu reviziju iz odredbe čl. 382. st. 2. ZPP razlikuje od redovite revizije iz odredbe čl. 382. st. 1. ZPP, a nije ovlašten niti ispitivati kriju li se takva pitanja moguće u navodima revidenta o pogrešnoj primjeni materijalnog ili postupovnog prava – budući bi se takvim ekstenzivnim pristupom tumačenju obaveze postupanja po izvanrednoj reviziji izgubila granica između nje i redovite revizije, dok bi se sud doveo u situaciju da formulira pitanja koja moguće i ne bi odgovarala shvaćanju ili težnji revidenta.
S obzirom na izneseno valjalo je na temelju odredbe čl. 392.b st. 2. ZPP odlučiti kao u točki I. izreke ovog rješenja.
Zahtjev tužitelja za naknadu troška podnošenja odgovora na reviziju je odbijen, na temelju odredbe čl. 166. st. 1. ZPP, jer je ocjenjeno u smislu odredbe čl. 155. st. 1. toga Zakona da ta radnja u postupku nije bila od utjecaja na donošenje odluke povodom revizije (točka II. izreke ovog rješenja).
Zagreb, 31. kolovoza 2016.
Predsjednica vijeća:
Katarina Buljan, v. r.