Court adjusts interest start dates for non-monetary damages and rent based on first-instance judgment date.
Sintesi Legislator
Generato dall'IAThe appellate court partially upheld the defendant's appeal regarding interest calculations on damages and rent awarded in the first instance. The plaintiff argued that interest should run from the date of the first judgment, while the defendant contended it should start from individual debt maturity dates. The court ruled that non-monetary damages and rent accrued only upon the first-instance judgment, thereby correcting the interest start dates to align with that specific date.
Regesto Legislator
Generato dall'IAčl. 370. t. 3. ZPP-a; Interest on non-monetary damages and periodic rent commences from the date of the first-instance judgment, not from individual debt maturity dates.
Parole chiave
Generato dall'IADisposizioni normative citate
Generato dall'IATesto completo
Gž-1892/08-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Bjelovaru, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Ljubana Batinca, predsjednika vijeća, te Antuna Dominka i Davorke Hudoletnjak, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. N. iz S. 240, zastupanog po punomoćniku R. D., odvjetniku iz Č., protiv tuženika E. o. d.d. P. B., zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva G. & P., odvjetnicima iz Z., Pisarnica V., radi naknade štete, odlučujući o žalbi stranaka, protiv presude Općinskog suda u Čazmi broj P-44/06-46 od 26. ožujka 2008. godine, u nejavnoj sjednici vijeća održanoj dana 30. listopada 2008. godine,
p r e s u d i o j e:
Žalba tužitelja se odbija kao neosnovana, a žalba tuženika djelomično se uvažava a djelomično se odbija kao neosnovana, pa se presuda Općinskog suda u Čazmi broj P-44/06-46 od 26. ožujka 2008. godine:
-potvrđuje:
a) u točki II, IV i V izreke u cijelosti,
b) u točki I izreke u dijelu u kojem je tužitelju dosuđena naknada štete u iznosu od 55.240,80 kuna, i u dijelu u kojem je dosuđena zatezna kamata na iznos naknade nematerijalne štete od 23.384,00 kuna,
c) u točki III izreke u dijelu u kojem je tužitelju dosuđena mjesečna renta u iznosu od 776,80 kuna, i u dijelu u kojem je dosuđena zatezna kamata na iznose mjesečne rente koji će dospijevati nakon 26. ožujka 2008. godine,
-preinačuje u točki I izreke, u pogledu zatezne kamate na dosuđenu naknadu materijalne štete s osnova izgubljene zarade, u točki III izreke, u pogledu zatezne kamate na iznose mjesečne rente dosuđene za razdoblje od 19. siječnja 2007. pa do 25. ožujka 2008. godine, pa se sudi:
I. Nalaže se tuženiku E. o. d.d., P. B. da tužitelju M. N. iz S., na dosuđene iznose od 8.544,80 kuna, i 23.312,00 kuna, isplati zateznu kamatu po stopi od 14 % godišnje tekuću od 26. ožujka 2008. godine pa do isplate, u roku 15 dana, a sa preostalim dijelom zahtjev za isplatu zatezne kamate na navedene iznose za vremensko razdoblje od 9. ožujka 2006. godine pa do 25. ožujka 2008. godine, tužitelj se odbija kao s neosnovanim.
II.Nalaže se tuženiku E. o. d.d., P. B. da tužitelju M. N. iz S., na dosuđenu mjesečnu rentu za razdoblje od 19. siječnja 2007. godine pa do 26. ožujka 2008. godine, plati zateznu kamatu po stopi od 14 % godišnje tekuću od 26. ožujka 2008. godine pa do isplate, u roku od 15 dana, a sa preostalim dijelom zahtjeva za plaćanje zatezne kamate od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa rente pa do 25. ožujka 2008. godine, tužitelj se odbija kao s neosnovanim.
Strankama se ne dosuđuju troškovi žalbi.
Obrazloženje
Presudom Općinskog suda u Čazmi broj P-44/06-46 od 26. ožujka 2008. godine tuženiku E. o. d.d., P. B., naloženo je da tužitelju M. N. iz S. isplati iznos od 55.240,80 kuna sa zateznom kamatom po stopi od 14 % godišnje, tekućom na iznos od 23.384,00 kuna od 26. ožujka 2008. godine pa do isplate, tekućom na iznos od 23.312,00 kuna od 9. ožujka 2006. godine pa do 31. prosinca 2007. godine po stopi od 15 % godišnje, a od 1. siječnja 2008. godine pa do isplate po stopi od 14 % godišnje, i tekućom na iznos od 8.854,80 kuna od 19. siječnja 2007. godine pa do 31. prosinca 2007. godine po stopi od 15 % godišnje, a od 1. siječnja 2008. godine pa do isplate po stopi od 14 % godišnje (točka I izreke), i da mu na ime rente plaća mjesečno iznos od 776,80 kuna počevši od 19. siječnja 2007. godine pa nadalje sve dok za to budu postojali zakonski uvjeti, i to najkasnije do svakog 15.-og u mjesecu za prethodni mjesec, s tim da dospjele obroke plati odjednom od dana dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa, i to po stopi od 15 % godišnje do 31. prosinca 2007. godine, a od 1. siječnja 2008. godine pa nadalje po stopi od 14 % godišnje (točka III izreke).
Sa preostalim dijelom zahtjeva, preko dosuđenog iznosa od 55.240,80 kuna pa do zatraženog iznosa od 81.821,00 kuna, zajedno sa pripadajućom kamatom (točka II izreke), i preko iznosa dosuđene mjesečne rente od 776,80 kuna pa od zatražene mjesečne rente u iznosu od 971,00 kuna, zajedno sa pripadajućom kamatom (točka IV izreke), tužitelj je odbijen kao s neosnovanim.
Tuženiku je naloženo da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 27.808,80 kuna (točka V izreke).
Protiv citirane presude žalbe izjavljuju obje parnične stranke, tužitelj protiv odbijajućeg dijela i odluke o troškovima, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a tuženik protiv dosuđenog dijela i odluke o troškovima, zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl.353.st.1. Zakona o parničnom postupku (NN broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 i 84/08), pa predlažu da ju Županijski sud u Bjelovaru preinači u skladu sa žalbenim navodima, ili da ju ukine u pobijanom dijelu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.
U odgovoru na žalbu tužitelj poriče sve žalbene navode tuženika, pa predlaže da ju Županijski sud u Bjelovaru odbije kao neosnovanu.
Žalba tužitelja nije osnovana, a žalba tuženika je djelomično osnovana.
U ovom žalbenom stadiju postupka i nadalje je sporno da li je i tužitelj, kao oštećeni, svojom nepropisnom vožnjom doprinio nastanku prometne nezgode iz koje potražuje naknadu štete.
Naime, sud prvog stupnja na temelju provedenih dokaza, i to iskaza tužitelja kao stranke, iskaza osiguranice tuženika u svojstvu svjedoka, uvida u kazneni spis Općinskog suda u Čazmi broj K-13/05, i uvida u nalaz i mišljenje prometno tehničkog vještaka danog u kaznenom postupku, utvrđuje da je za prometnu nezgodu isključivo odgovorna osiguranica tuženika, i da tužitelj nije doprinio nastanku štetnog događaja, jer to što je vozio bez položenog vozačkog ispita, što je vozio pod utjecajem alkohola, što je vozio bez zaštitne kacige i sa motornom pilom preko ramena, i što je vršio skretanje u desno u nešto većem luku nego što je to bilo potrebno, nije u uzročnoj vezi sa nastankom nezgode.
Osporavajući navedena utvrđenja i zaključke suda prvog stupnja, tuženik u žalbi ističe da je sud prvog stupnja neosnovano odbio njegov prijedlog za provođenje rekonstrukcije prometne nezgode i provođenje novog prometno tehničkog vještačenja, a koji dokaz je po njegovoj ocjeni trebalo provesti zbog toga što prometni vještak u kaznenom postupku nije odgovorio na sva sporna pitanja od kojih ovisi pravilna ocjena o doprinosu tužitelja, odnosno zbog toga što se nije očitovao da li je oštećeni mogao izbjeći nastanak prometne nezgode, i da li je njegovo skretanje u desno, u luku većem nego što je to bilo potrebno, bilo od utjecaja na nastanak prometne nezgode. Tuženik u žalbi tvrdi da je zbog toga činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno, pa nisu postojali ni uvjeti za pravilnu primjenu materijalnog prava.
Navedene žalbene tvrdnje ne mogu se prihvatiti kao pravno utemeljene, pa je sud prvog stupnja, i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, pravilno postupio kada nije prihvatio dokazni prijedlog tuženika za provođenje rekonstrukcije prometne nezgode i za provođenje novog prometno tehničkog vještačenja.
Naime, sud prvog stupnja utvrđuje da je osiguranica tuženika u kaznenom postupku proglašena krivom za nastanak prometne nezgode u kojoj je stradao tužitelj, a temeljem odredbe čl.12.st.3. ZPP-a parnični sud je vezan tom osuđujućom kaznenom presudom u pogledu postojanja kaznenog djela i kaznene odgovornosti učinioca. Nadalje, iz kaznenog spisa u koji je sud prvog stupnja izvršio uvid, i iz nalaza i mišljenja prometno tehničkog vještaka danog u kaznenom postupku, koji nalaz i mišljenje je sud pročitao u ovom postupku po suglasnom prijedlogu stranaka, proizlazi da tužitelj prilikom izlaska na glavnu cestu skrećući u desno ni u jednom momentu motociklom nije prešao na suprotnu stranu kolnika, tj. na onu kojom se je kretala osiguranica tuženika, i da je do naleta došlo kada se je tužitelj motociklom kretao svojom desnom stranom, paralelno sa desnim rubom kolnika, i na udaljenosti od njega za oko 1 metar. Vještak je dozvolio da je tužitelj vršio skretanje u desno u nešto većem luku, ali je kategorički ustvrdio da on takvom vožnjom nije predstavljao opasnost za osiguranicu tuženika, jer nije prešao na njenu stranu, pa ona zbog toga nije trebala skretati na lijevu stranu kolnika kojom se je pravilno kretao oštećeni. Dakle, suprotno žalbenim tvrdnjama tuženika, prometni vještak u kaznenom postupku se je očitovao glede načina vožnje tužitelja prilikom njegovog skretanja sa sporedne ceste na glavnu cestu, i na temelju istoga sud prvog stupnja je izveo pravilan zaključak da tužitelj takvom vožnjom nije doprinio nastanku prometne nezgode. Obzirom da tuženik u ovom parničnom postupku, pri isticanju prigovora podijeljene odgovornosti za nastanak prometne nezgode, iznosi iste one činjenice koje je iznosila njegova osiguranica u kaznenom postupku u svojoj obrani, odnosno obzirom da nije iznio ni jedan novi moment u postupanju sudionika prometne nezgode, onda nisu postojali ni opravdani razlozi za provođenje rekonstrukcije prometne nezgode, niti je odbijanje ovog dokaza bez ikakvog utjecaja na pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja.
Prema tome, iz naprijed navedenog proizlazi da je sud prvog stupnja pravilno raspravio pitanje odgovornosti za nastanak prometne, i pravilan je njegov zaključak da je za predmetnu prometnu nezgodu isključivo odgovorna osiguranica tuženika, pa je slijedom toga pravilno, temeljem odredbe čl.154.st.1. u svezi čl.178.st.1. Zakona o obveznim odnosima (NN broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 11299 i 88/01
– u daljnjem tekstu ZOO/91), postupio kada je obvezao tuženika da tužitelju naknadi pričinjenu štetu.
Nadalje, sud prvog stupnja je, primjenom odredbe čl.192.st.1. ZOO/91, sve utvrđene iznose naknade nematerijalne i materijalne štete umanjio za 20 %, jer na temelju provedenih dokaza saslušanjem liječničkih vještaka utvrđuje da je i sam tužitelj doprinio da šteta bude veća, i to time što je odbio predloženo liječenje operativnim zahvatom.
Navedenu odluku suda žalbom pobija tužitelj, ističući da se odbijanje liječenja operativnim zahvatom ne može uzeti kao njegov doprinos u smislu odredbe čl.192.st.1. ZOO/91, jer da su u konkretnom slučaju postojali opravdani razlozi za odbijanje takvog načina liječenja.
Ni navedene žalbene tvrdnje tuženika nije moguće prihvatiti. Naime, u smislu odredbe čl.192.st.1. ZOO/91 i sam oštećeni mora nastojati da smanji nastalu štetu, i da na taj način olakša položaj štetnika. U konkretnom slučaju, oštećenom je od strane liječnika u više navrata predlagano liječenje operativnim zahvatom, a što je on odbio i odlučio se za konzervativan način liječenja imobilizacijom i mirovanje. Glede takvog načina liječenja, odnosno glede odbijanja liječenja operativnim zahvatom, u ovom postupku su saslušani liječnički vještaci dr. Z. S.-M. i dr. J. S.. Navedeni vještaci, za slučaj liječenja operativnim zahvatom, nisu isključili mogućnost nastupa određenih komplikacija, ali su suglasno iskazali i to da bi u tom slučaju liječenje svakako kraće trajalo, i da je za očekivati da bi i posljedice ozljeđivanja bile lakše u odnosu na one koje su zaostale nakon liječenja konzervativnim načinom. Obzirom na ovakvo mišljenje saslušanih vještaka, i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, a kako to zaključuje i sud prvog stupnja, nisu postojali opravdani razlozi za odbijanje predloženog liječenja. Tužitelj se je trebao podvrgnuti po liječnicima predlaganom načinu liječenja, i takav njegov angažman u nastojanju da smanji nastalu štetu ne bi, ni u novčanom ni u fizičkom a ni u psihičkom pogledu, prelazio onu razumnu mjeru do koje se oštećeni treba angažirati u nastojanju smanjenja nastale štete. Kako to tužitelj nije učinio pravilno sud prvog stupnja zaključuje da je na taj način i sam doprinio da šteta bude veća, a pravilno je ocijenio da taj doprinos šteti iznosi 20 %, za koji postotak mu je, pozivom na naprijed navedenu zakonsku odredu, umanjio utvrđene iznose štete.
U ovom žalbenom stadiju postupka više nije sporno da je tužitelj u prometnoj nezgodi zadobio teške tjelesne povrede, i to prijelom lijeve lisne kosti u nožnom zglobu, prijelom medijalnog dijela lijeve goljenične kosti u nožnom zglobu, natučenje glave tjemeno sa oguljotinom, i oguljotinu lijevog koljena i potkoljenice.
Zbog navedenih ozljeda sud prvog stupnja je tužitelju utvrdio pravičnu novčanu naknadu nematerijalne štete, i to za pretrpljene fizičke bolove u iznosu od 9.500,00 kuna, za pretrpljeni strah u iznosu od 5.000,00 kuna, za pretrpljene duševne bolove zbog naruženosti 5.000,00 kuna, zbog smanjenja životnih aktivnosti u iznosu od 25.000,00 kuna, te naknadu materijalne štete za tuđu pomoć i njegu u iznosu od 3.480,00 kuna. Sve navedene iznose sud prvog stupnja temeljem odredbe čl.192.st.1. ZOO/91 umanjuje za 20 % (doprinos tužitelja nastanku štete), pa mu sudi za fizičke bolove 7.600,00 kuna, za strah 4.000,00 kuna, za naruženost 4.000,00 kuna, za smanjenje životnih aktivnosti 20.000,00 kuna i za tuđu pomoć i njegu 2.784,00 kuna, što sveukupno iznosi 38.384,00 kuna. Kako je tuženik tužitelju tijekom ove parnice isplatio iznos od 15.000,00 kuna, sud navedeni iznos naknade štete umanjuje za taj nesporno isplaćeni iznos, pa mu dosuđuje 23.384,00 kuna, sve to zajedno sa zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske presude.
Glede navedene naknade štete, obje parnične stranke žalbu izjavljuju zbog pogrešne primjene materijalnog prava, tvrdeći da je sud pravičnu naknadu za pojedine vidove utvrdio u previsokom odnosno preniskom iznosu, a tuženik ukazuje i na to da sud prvog stupnja nije pravilno utvrdio konačni stupanj umanjenja životnih aktivnosti, i da presuda nema razloga za dosuđenu naknadu štete zbog tuđe pomoći i njege.
Ni u ovom dijelu ne mogu se prihvatiti ni žalbene tvrdnje tužitelja, a ni žalbene tvrdnje tuženika, jer imajući u vidu u postupku utvrđene činjenice, i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo iz odredbe čl.200. ZOO/91 prilikom odlučivanja o visini pravične naknade za sve vidove nematerijalne štete.
Naime, sud prvog stupnja je utvrdio da je tužitelj zbog zadobivenih povreda trpio fizičke bolove jakog intenziteta u trajanju 2 dana, srednjeg intenziteta u trajanju 30 dana, i slabog intenziteta u trajanju 30 dana. Polazeći od navedenog te uvažavajući težinu ozljeda i sve neugodnosti koje je tužitelj imao tijekom njihova liječenja, utvrđena pravična naknada od 9.500,00 kuna po svemu je primjerena, i u skladu je sa odredbom čl.200. ZOO/91.
Isto tako, sud je utvrdio da je tužitelj tripi primarni strah jakog intenziteta u trajanju koliko i štetni događaj, i da je trpio sekundarni strah jakog intenziteta u trajanju 2 dana, srednjeg intenziteta u trajanju 7 dana, i slabog intenziteta u trajanju 7 dana te da pretrpljeni strah nije ostavio posljedica. Obzirom na navedene utvrđene činjenice, protivno žalbenim tvrdnjama obje stranke, iznos utvrđene naknade od 5.000,00 kuna također je primjeren i u skladu sa odredbom čl.200. ZOO/91.
Za pretrpljene duševne bolove zbog naruženosti sud utvrđuje tužitelju naknadu u iznosu od 5.000,00 kuna, a po ocjeni ovog drugostupanjskog suda i ta naknada je utvrđena potpuno u skladu sa odredbom čl.200. ZOO/91. To stoga jer je u provedenom postupku utvrđeno da je kod tužitelja zaostala naruženost blagog stupnja, koja se manifestira u otoku i zadebljanju lijevog gležnja što je trećim osobama vidljivo samo ponekad, i u šepanju na lijevu nogu što je uvijek vidljivo trećim osobama. Imajući u vidu navedeno i životnu dob tužitelja, potpuno su neutemeljene žalbene tvrdnje tuženika da je tužitelju odmjerena naknada u previsokom i neprimjerenom iznosu.
Nadalje, sud prvog stupnja utvrđuje tužitelju naknadu za smanjenje životnih aktivnosti u iznosu od 25.000,00 kuna, a to stoga što utvrđuje da je kod tužitelja nastalo trajno umanjenje životnih aktivnosti od 25 %, jer mu je u znatnoj mjeri umanjena njegova radna sposobnost, i da će zbog oticanja i bolova u skočnom zglobu imati problema pri duljem stajanju, i pri hodu po neravnom terenu a osobito kod nošenja tereta. Ako se ima u vidu da je tužitelj mlada osoba, jer je star svega 40 godina, da je on fizički radnik i da se uzdržava od rada na poljoprivredi gdje prevladavaju teški fizički poslovi, onda je i po ocjeni ovog suda drugog stupnja, a protivno žalbenim tvrdnjama tuženika, utvrđena naknada primjerena i u skladu sa odredbom čl.200. ZOO/91.
Neosnovani su i žalbeni navodi tuženika u dijelu gdje se prigovara pravilnosti utvrđenog postotka umanjenja opće životne aktivnosti od 25 %.
Naime, točna je žalbena tvrdnja tuženika da je liječnički vještak dr. Z. S.-M. doista u svojem prvom nalazu i mišljenju ustvrdila da kod tužitelja postoji umanjenje životne aktivnosti od 15 %, i da je ona kasnije to svoje mišljenje korigirala ustvrdivši da se radi o smanjenju životnih aktivnosti od 25 %. Međutim, neosnovane su žalbene tvrdnje da za tu korekciju nisu postojali opravdani razlozi, i da to korigirano mišljenje vještak nije obrazložio, i da za njega nije naveo valjane razloge. To stoga što je do izmjene mišljenja vještaka dr. S.-M. došlo nakon što je u ovom postupku provedeno vještačenje po vještaku specijalisti medicine rada, i to u pogledu ukupnog stupnja umanjenja radne sposobnosti tužitelja. Dakle, prilikom davanja prvog nalaza i mišljenja vještakinja nije baratala sa podatkom o stupnju tužiteljeve radne sposobnost, odnosno nesposobnosti nakon završenog liječenja, i osnovni razlog za povećanje ukupnog postotka smanjenja opće životne aktivnosti je upravo u naknadno utvrđenom postotku (60 %) tužiteljeve radne nesposobnosti utvrđene po vještaku medicine rada. Sud prvog stupnja je opravdano prihvatio navedeno korigirano mišljenje vještaka, jer pravična naknada za duševne bolove zbog smanjenja životnih aktivnosti dosuđuje se za sveukupno umanjenje životnog aktiviteta neke osobe, a što obuhvaća i gubitak njenog radnog aktiviteta, pa stoga stupanj invalidnosti direktno utječe i na ocjenu o ukupnom stupnju umanjenja općeg životnog aktiviteta. Slijedom toga neosnovane su naprijed navedene žalbene tvrdnje tuženika, a pravilno je utvrđenje suda prvog stupnja glede ukupnog stupnja umanjenju opće životne aktivnosti tužitelja, koje je utemeljeno na nalazu i mišljenju vještaka dr. Z. S.-M..
Nadalje, sud prvog stupnja je tužitelju dosudio i naknadu štete za tuđu pomoć i njegu, polazeći od toga da mu je tuđa pomoć bila potrebna za vrijeme njegove imobilizacije po 3 sata dnevno, ili sveukupno 174 sata, s tim da tu pomoć, po slobodnoj ocjeni primjenom odredbe čl.223. ZPP-a, sud dosuđuje po cijeni od 20 kn po satu, što ukupno iznosi 3.480,00 kuna.
Neosnovane su žalbene tvrdnje da navedena odluka suda prvog stupnja ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, jer sud u obrazloženju presude navodi da tu naknadu dosuđuje tužitelju pozivom na odredbu čl.195.st.1. ZOO/91, jer je provedenim vještačenjem utvrdio da mu je pomoć druge osobe bila potrebna, a utvrdio je i razdoblje te opseg u kojem mu je bila potrebna ta pomoć. Pored toga, ako se ima u vidu i to da je tužitelj u svojem iskazu jasno naveo da mu je pomoć pružala majka sa kojom živi u zajedničkom kućanstvu, i sestre koje su ga obilazile i posjećivale, potpuno su neutemeljene žalbene tvrdnje da se presuda u navedenom dijelu ne može na valjan način ispitati, i da je sud time počinio bitnu povredu postupka iz čl.354.st.2.t.11. ZPP-a.
Neosnovano tuženik prigovara i cijeni sata tuđe pomoći i njege, jer je istu sud utvrdio po slobodnoj ocjeni, a što je bio i ovlašten učiniti temeljem odredbe čl.223. ZPP-a, a sve to s obzirom da ni jedna od stranka nije predlagala pribavljanje podataka o cijeni sata rada u mjestu u kojem je tužitelju pružana pomoć druge osobe.
Tužitelj je u ovoj parnici potraživao i naknadu materijalne štete, koja se ogleda u gubitku zarade, a koju bi on po redovnom tijeku stvari ostvarivao radom u obavljanju poljoprivrednih poslova u nadnici kod drugih osoba, i koju bi ostvario radom na izradi drveta za prodaju.
Sud prvog stupnja je djelomično udovoljio i navedenom tužbenom zahtjevu, jer je na temelju provedenih dokaza (saslušanjem svjedoka, uvida u predočenu dokumentaciju o uzimanju šumskih linija za izradu drveta, medicinskim i gospodarskim vještačenjem) utvrdio:
-da se je tužitelj prije ozljeđivanja uzdržavao od svog fizičkog rada u nadnici, u obavljanju poljoprivrednih poslova za druge osobe, kao i od rada na izradi drveta,
-da je za prvih 15 mjeseci nakon prometne nezgode, tj. za vrijeme liječenja on bio potpuno nesposoban za rad na poljoprivredi, uključujući i rad u šumi,
-da je nakon završenog liječenja kod tužitelja zaostala djelomična nesposobnost za rad, da umanjenje njegove radne nesposobnosti iznosi 60 %, jer više nije sposoban za obavljanje težih fizičkih poslova na poljoprivredi, uključujući i poslove u šumi na izradi drveta, i da je sposoban samo za rad lakših fizičkih poslova koji ne zahtijevaju dulje stajanje i hodanje,
-da bi tužitelj radom u nadnici na obavljanju poljoprivrednih poslova tijekom prvih 15 mjeseci potpune nesposobnosti za rad (studeni 2004. do siječnja 2006. godine) mogao ostvariti zaradu od 24.500,00 kuna, a od izrade drveta na dvije zakupljene linije zaradu u iznosu od 4.640,00 kuna, što sveukupno čini izgubljenu zaradu od 29.140,00 kuna, ili mjesečno u iznosu od 1.942,67 kuna.
Temeljem navedenih utvrđenja sud prvog stupnja tužitelju za prvih 15 mjeseci potpune nesposobnosti za rad (od studenog 2004. do siječnja 2006.) utvrđuje izgubljenu zaradu u iznosu od 29.140,00 kuna, a nakon toga za daljnjih 11 mjeseci djelomične nesposobnosti za rad (od veljače 2006. do siječnja 2007. godine) utvrđuje izgubljenu zaradu u iznosu od 10.681,00 kuna. Navedene iznose sud prvog stupnja umanjuje za 20 % tužiteljeva doprinosa nastanku štete, pa mu dosuđuje iznos od 23.312,00 kuna, i iznos od 8.544,80 kuna.
Nadalje, za razdoblje od 19. siječnja 2007. godine pa nadalje, sud tužitelju dosuđuje i mjesečnu rentu u iznosu od 776,80 kuna. Sud tužitelju rentu utvrđuje u pedeset postotnom iznosu (971,00 kuna) zarade koju bi tužitelj ostvario u jednom mjesecu (1.942,67 kuna). I navedeni iznos sud umanjuje za 20 % tužiteljeva doprinosa nastanku štete, pa mu dosuđuje rentu u mjesečnom iznosu od 776,80 kuna.
Pobijajući navedenu odluku suda prvog stupnja, tuženik u žalbi prvenstveno prigovara nalazu i mišljenju medicinskog i gospodarskog vještaka, tvrdeći da ta vještačenja nisu provedena u skladu s pravilima znanosti i vještine, a to stoga što navedeni vještaci, prilikom vještačenja radne nesposobnosti i visine izgubljene zarade, nisu vodili računa o činjenici da tužitelj nikada nije položio vozački ispit za bilo koju kategoriju motornih vozila pa onda ni za upravljanje poljoprivrednih i radnih strojeva, a ni o činjenici da on nikada u svojem vlasništvu nije imao ni traktor, ni kombajn ni bilo koji drugi radni stroj.
I navedene žalbene tvrdnje ne mogu se prihvatiti kao osnovane, jer njima tuženik ne dovodi u sumnju ni stručnost ni objektivnost navedenih vještaka prilikom davanja svojim mišljenja, a onda ni pravilnost danih mišljenja.
Naime, kada je riječ o mišljenju vještaka specijalista medicine rada, u prednjim žalbenim navodima tuženik ne iznosi ni jedan prigovor kojim bi se dovodila u sumnju pravilnost medicinskih zaključaka vještaka o posljedicama koje je neka konkretna ozljeda proizvela glede sposobnost neke osobe za obavljanje nekog konkretnog posla. Pri davanju svoga medicinskog mišljenja o radnoj nesposobnosti tužitelja, vještak je pošao od konkretnih ozljeda i rezultata liječenja tih ozljeda (prva premisa), što tuženik žalbom više ni ne osporava jer to proizlazi i iz u spisu postojeće medicinske dokumentacije, te od konkretnih poslova (druga premisa) za koje je tužitelj tvrdio da ih je obavljao prije ozljeđivanja, a tuženik pak tvrdio da ih nije obavljao, što ponavlja i u žalbi.
Dakle, tuženik žalbom osporava istinitost jedne od dviju premisa (vrstu poslova koje je tužitelj obavljao), od kojih vještak polazi pri izvođenju medicinskog zaključka o radnoj nesposobnosti tužitelja. Međutim, utvrđivanje postojanja navedene premise, odnosno da li je tužitelj stvarno obavljao sve one fizičke poslove s obzirom na koje je vještak dao procjenu njegove radne nesposobnosti, nije ni bio zadatak liječničkog vještaka, već je to zadatak suda, a u provedenom postupku, na temelju iskaza saslušanih nesrodnih i nezainteresiranih svjedoka, kojima u cijelosti poklanja vjeru, sud utvrđuje da je tužitelj stvarno obavljao sve one fizičke poslove na poljoprivredi, koje je vještak imao u vidu prilikom davanja svog nalaza i mišljenja. Okolnost što tužitelj nema u svojem vlasništvu traktor, kombajn ili neki drugi poljoprivredni radni stroj, ili što on nema položen vozački ispit, ne znači da on stvarno nije radio sa tim strojevima u ostvarivanju zarade. Tužitelj u ovoj parnici nije ni tvrdio da je uslužno obavljao drugim osobama poljoprivredne poslove svojim strojevima, već da je radio u nadnici kod drugih osoba, i to sve fizičke poslove, pa između ostalog i poslove sa njihovim poljoprivrednim strojevima (traktorom, kombajnom), a što su u ovom postupku potvrdili i svi saslušani svjedoci.
Obzirom na sadržaj tuženikova prigovora, pravilno je sud prvog stupnja postupio kada nije prihvatio njegov prijedlog za provođenje novog medicinskog vještačenja, jer za to nije postojao medicinski opravdan razlog, a sve naprijed navedeno u pogledu medicinskog vještačenja, odnosi se i na gospodarsko vještačenje visine izgubljene zarade tužitelja.
Neosnovane su i žalbene tvrdnje tuženika u kojima se ističe da je nalaz i mišljenje gospodarskog vještaka, u dijelu u kojem on utvrđuje da je tužitelj u obavljanju poljoprivrednih poslova tijekom godine mogao raditi sedam mjeseci ili 140 dana, u suprotnosti sa iskazom tužitelja i iskazima saslušanih svjedoka. Naprotiv, iskazi saslušanih svjedoka potvrđuju navedeno mišljenje vještaka, jer su svi svjedoci suglasno iskazali da je tužitelj bio dobar radnik, da je htio raditi, da je zbog svega toga bio jako tražen za rad na poljoprivredi, i da ga je bilo jako teško dobiti jer je stalno bio kod nekoga angažiran. Dakle, iz takvih iskaza svjedoka ne proizlazi zaključak da je on samo sporadično i povremeno radio, već upravo obratno, da je radio tijekom cijele sezone rada na poljoprivredi, a koja po mišljenju vještaka tijekom jedne godine traje 7 mjeseci.
Tuženik neosnovano pobija i utvrđenje suda o izgubljenoj zaradi koju je tužitelj ostvarivao izradom drveta, odnosno neosnovane su tvrdnje da je tužitelj kupovao drvo od Hrvatskih šuma samo za svoje osobne potrebe, i da u spisu nema dokaza da je on drvo izrađivao i za prodaju.
Suprotno ovim tvrdnjama, tužitelja je u tužbi i svojem iskazu ustvrdio da je svake godine zakupio od šumarije po dvije linije za izradu drveta, i da je na svakoj izradio po 20 m3 drveta koje je onda prodavao drugim osobama, a vještak je na temelju takvog iskaza i izračunao njegovu godišnju zaradu. Sud je navedeni iskaz tužitelja prihvatio kao istinit, jer su ga također potvrdili svi saslušani svjedoci, a tužitelj je navedene tvrdnje potkrijepio i dokumentacijom, tj. nalozima (list 34 i 35) Hrvatskih šuma iz 2002. i 2003. godine, iz kojih proizlazi da je on doista u navedenim godinama zakupljivao linije za samoizradu drveta do maksimalno 20 m3 po liniji, a što nakon ozljeđivanja, po mišljenju liječničkog vještaka, više nije sposoban. Slijedom navedenog ne mogu se prihvatiti žalbene tvrdnje tuženika da su razlozi za dosudu naknade materijalne štete, te dosudu mjesečne rente iz istog osnova, nerazumljivi i proturječni, i da je sud time počinio bitnu povredu postupka iz odredbe čl.354.st.2.t.11.ZPP-a. Isto tako, ne mogu se prihvatiti ni žalbene tvrdnje da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, a protivno žalbenim tvrdnjama sud prvog stupnja je u ovom dijelu pravilno primijenio i materijalno pravo iz odredbe čl. ZOO/91.
Zbog navedenog, temeljem odredbe čl.368.st.1. ZPP-a, i žalba tužitelja i žalba tuženika su odbijene, a potvrđena je prvostupanjska presuda u dijelu u kojem je tužitelj odbijen sa dijelom tužbenog zahtjeva (točka II i IV izreke), u dijelu u kojem je tužitelju dosuđena nematerijalna i materijalna šteta te zatezna kamata na iznos nematerijalne štete (dio točke I izreke), i u dijelu u kojem je tužitelju dosuđena mjesečna renta, i zatezna kamata na mjesečnu rentu koja dospijeva nakon 26. ožujka 2008. godine (dio točke III izreke).
Sud prvog stupnja je pogrešno primijenio materijalno pravo prilikom odlučivanja o tijeku zatezne kamate na dosuđene iznose naknade materijalne štete, i na iznose mjesečne rente dosuđene za vremensko razdoblje do donošenja prvostupanjske presude.
Naime, u konkretnom slučaju, kada je riječ o izgubljenoj zaradi zbog nemogućnosti rada u nadnici u obavljanju poljoprivrednih poslova kod drugih ljudi, i kada je riječ o izgubljenoj zaradi zbog nemogućnosti rada u šumi na izradi drveta, radi se o materijalnoj nenovčanoj šteti. Prema odredbi čl. ZOO/91 . Navedena šteta i njena visina utvrđeni su tek u ovom parničnom postupku provedenim gospodarskim vještačenjem, pa se stoga i uzima da je ta šteta dospjela momentom donošenja prvostupanjske presude, a onda i tijek zatezne kamate na tu štete počinje tek od dana donošenja te presude.
Sukladno navedenom, i na dosuđeni iznos od 8.544,80 kuna i na dosuđeni iznos od 23.312,00 kuna, tužitelju pripada pravo na zateznu kamatu od 26. ožujka 2008. godine, a ne od 19. siječnja 2007., odnosno od 9. ožujka 2006. godine. Isto tako zbog naprijed navedenih razloga, na mjesečnu rentu koja se odnosi na vremensko razdoblje prije donošenja prvostupanjske presude, tj. na razdoblje od 19. siječnja 2007. godine pa do 25. ožujka 2008. godine, tužitelju pripada pravo na zateznu kamatu od dana donošenja prvostupanjske presude, a ne od dana dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa rente kako to sudi sud prvog stupnja.
Zbog toga a u skladu sa naprijed navedenim, temeljem odredbe čl.370.t.3. ZPP-a, u navedenom dijelu je djelomično uvažena žalba tuženika i preinačena je prvostupanjska presuda.
Glede odluke o troškovima postupka, tuženik neosnovano prigovara po sudu prvog stupnja utvrđenom uspjehu stranaka u postupku. To stoga što je sud prvog stupnja utvrdio uspjeh tužitelj u parnici sa 68 %, a uspjeh tuženika sa 32 %, a stavljanjem u razmjer tijekom parnice najviše postavljenog zahtjeva od 143.000 kuna (80.000, kuna + 60.000 kuna rente – čl.36. i čl.37.st.1. ZPP) i ukupno dosuđenog iznosa od 101.848,80 kuna (55.240,80 kuna + 46.608,00 kuna rente) proizlazi uspjeh tužitelja od oko 71 %, dakle u većem postotku od onog koji je utvrdio sud prvog stupnja.
Isto tako, ne mogu se prihvatiti kao osnovani ni žalbeni navodi da sud prilikom odlučivanja nije vodio računa o tome koji troškovi su bili potrebni za vođenje parnice. To stoga što sud u obrazloženju odluke jasno navodi koje troškove priznaje tužitelju temeljem odredbe čl.155. ZPP-a, odnosno koje troškove smatra potrebnim za vođenje parnice, a tuženik u svojoj žalbi nije konkretizirao koje je to troškove sud neosnovano priznao tužitelju.
Suprotno žalbenim tvrdnjama tuženika, sud prvog stupnja je prilikom odlučivanja o visini troška za svaku pojedinu poduzetu radnju u parnici vodio računa i o vrijednosti predmeta spora u momentu poduzimanja te radnje.
Prema tome, prvostupanjski sud je pravilno, primjenom odredbe čl.155. i čl.154.st.2. ZPP-a, tj. razmjerno uspjehu stranaka u parnici, obvezao tuženika da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 27.808,80 kuna, pa je slijedom toga, temeljem odredbe čl.380.t.2. ZPP-a, odbijena žalba tuženika i u ovom dijelu a potvrđena je i odluka o troškovima.
Ovaj sud drugog stupnja nije dosudio strankama trošak ovog žalbenog postupka, a to stoga što je tužitelj u cijelosti odbijen sa svojom žalbom kao neosnovanom, a tuženik je uspio sa žalbom djelomično, ali u sasvim neznatnom dijelu imajući u vidu da je istom pobijao cijeli dosuđujući dio presude.
U Bjelovaru, 30. listopad 2008. godine
Predsjednik vijeća:
Ljuban Batinac