Croatian Supreme Court dismisses appeal on deposit contract validity and termination claims under ZOO.
Sintesi Legislator
Generato dall'IAThe Supreme Court of Croatia dismissed the defendant's appeal against lower court rulings regarding a bank deposit contract dispute. The court found the contract valid and binding, rejecting arguments that it lacked legal basis or was immoral under the Obligations Act. Consequently, the appeal was rejected as unfounded, and the lower courts' decisions were upheld.
Regesto Legislator
Generato dall'IAčl. 52., 66. st. 1. i 2., 103. ZOO; čl. 124. ZOO; čl. 385., 393. ZPP: A deposit contract remains valid and binding if concluded voluntarily without legal defects, and a claim for termination must strictly meet statutory requirements for rescission due to changed circumstances.
Parole chiave
Generato dall'IADisposizioni normative citate
Generato dall'IATesto completo
Broj: Revt 264/11-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu, u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović Ivanišević predsjednice vijeća, mr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Đure Sesse člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i Damira Kontreca člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja – protutuženika D. I. iz Č., zastupanog po punomoćniku M. M., odvjetniku iz Z., protiv tužene – protutužiteljice G. b. d.d. u stečaju iz Z., zastupane po punomoćniku N. K., odvjetniku u Odvjetničkom društvu K. & K. iz Z., radi utvrđenja, odlučujući o reviziji tužene – protutužiteljice protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-3389/10-4 od 9. lipnja 2010., kojom je djelomično potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-5256/01-26 od 10. ožujka 2006., u sjednici održanoj 8. veljače 2012.,
p r e s u d i o j e:
Odbija se revizija tužene – protutužiteljice kao neosnovana.
Obrazloženje
Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja – protutuženika kojim je tražio utvrđenje da postoji potraživanje tužitelja – protuženika prema tuženoj – protutužiteljici i to tražbina u prvom isplatnom redu u iznosu od 535.615,81 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana otvaranja stečaja 30. travnja 1999. pa do isplate, te da se ujedno nalaže tuženoj – protutužiteljici da tužitelju naknadi prouzročene parnične troškove. Također je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja – protutuženika na utvrđenje da postoji njegovo potraživanje prema tuženoj – protutužiteljici u stečaju i to tražbina u četvrtom isplatnom redu u iznosu od 535.615,81 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana otvaranja stečaja 30. travnja 1999. pa do isplate, kao i zahtjev za naknadu troška parničnog postupka. U točki II. izreke prvostupanjske presude odbijen je protutužbeni zahtjev tužene – protutužiteljice kojim je ista tražila utvrđenje da je ugovor o novčanom depozitu od 14. ožujka 1995. zaključen između stranaka ništav te da je tužitelj – protutuženik dužan naknaditi troškove parničnog postupka tuženiku – protutužitelju. Prvostupanjskom presudom također je odbijen eventualno postavljen tužbeni zahtjev tužene – protutužiteljice na raskid istog ugovora, a u točki III. izreke prvostupanjske presude navedeno je da svaka stranka snosi svoje troškove parničnog postupka.
Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužene – protutužiteljice kao neosnovana te je potvrđena prvostupanjska presuda u točki II. izreke prvostupanjske presude u kojoj je odbijen protutužbeni zahtjev tužene – protutužiteljice, dok je drugostupanjskim rješenjem ukinuta prvostupanjska presuda u točkama I. i III. izreke u kojima je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja i gdje je odlučeno o troškovima parničnog postupka, te je u tom dijelu predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Drugostupanjskim rješenjem također je odlučeno da će se o troškovima postupka u povodu pravnog lijeka odlučiti u konačnoj odluci prvostupanjskog suda.
Protiv drugostupanjske presude reviziju je izjavila tužena – protutužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući da revizijski sud prihvati reviziju te ukine nižestupanjske presude u pobijanom dijelu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, a podredno da preinači nižestupanjske presude u pobijanom dijelu na način da prihvati protutužbeni zahtjev tužene – protutužiteljice.
Tužitelj – protutuženik nije dostavio odgovor na reviziju.
Revizija nije osnovana.
Temeljem odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 – dalje: ZPP) revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno u reviziji pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP.
Predmet spora u revizijskoj fazi postupka je protutužbeni zahtjev tužene – protutužiteljice radi utvrđenja ništavim ugovora o novčanom depozitu sklopljenog između stranaka te eventualno kumulirani protutužbeni zahtjev radi raskida istog ugovora.
U postupku je utvrđeno:
- da su stranke sklopile ugovor o novčanom depozitu dana 14. ožujka 1995. i to između tužitelja – protutuženika kao deponenta i tužene – protutužiteljice kao banke,
- da su navedeni ugovor potpisale ugovorne strane te da je tužena – protutužiteljica predmetni ugovor ovjerila,
- da se ugovorom deponent obvezao da će novac dobiven na osnovu zajma odobrenog od banke na temelju ugovora o zajmu od 22. veljače 1995. položiti kao depozit, i to iznos od 100.000,00 DEM u protuvrijednosti domaće valute prema srednjem tečaju NBH koji će važiti na dan 14. ožujka 1995.,
- da su stranke bile suglasne kako se zaključenjem tog ugovora smatra da je deponent izvršio svoju obvezu polaganja novca koji je deponiran na rok od 15 godina.
Na temelju tako utvrđenih odlučnih činjenica nižestupanjski sudovi zaključili su da protutužbeni zahtjev tužene – protutužiteljice nije osnovan jer da nema pretpostavki da bi predmetni ugovor o depozitu bio ništav jer se radi o ugovoru koji ima pravnu osnovu, isti nije suprotan moralu niti se radi o prividnom ugovoru, a također u odnosu na eventualno kumulirani tužbeni zahtjev nema pretpostavki za raskid ugovora.
Tužena – protutužiteljica u reviziji ističe revizijski razlog bitne povrede odredaba revizijskog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP te smatra da obje nižestupanjske presude nemaju razloge o odlučnim činjenicama, odnosno da su navedeni razlozi nejasni i proturječni, a koja proturječnost postoji između onoga što se u obrazloženju pobijanih presuda navodi u sadržaju isprava i zapisnika i sadržaja samih tih isprava i zapisnika. Tužena – protutužitejlica stoga smatra da se nižestupanjske presude uopće ne mogu ispitati. Pored navedenog revidentica smatra da su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada nisu zaključili da je pobijani ugovor o depozitu novčanih sredstava ništav iz razloga što isti nema pravnu osnovu jer deponent nije položio novčani depozit sukladno čl. 1. predmetnog Ugovora, a radilo bi se i o prividnom ugovoru, pa da su sudovi pogrešno primijenili odredbu čl. 52. i 66. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91 i 3/94 – dalje: ZOO). Tužena – protutužiteljica smatra na kraju da bi predmetni ugovor bio i protivan moralu pa što sveukupno pokazuje da se radi o ništavom ugovoru i u smislu odredbi čl. 103. st. 1. ZOO.
Podredno revidentica ističe da ukoliko sporni ugovor ne bi bio ništav da u svakom slučaju postoje pretpostavke iz čl. 124. ZOO za raskid ugovora o novčanom depozitu jer tužitelj – protutuženik nikada nije položio sporni novčani depozit kod tužene – protutužiteljice.
Suprotno navodima u reviziji nižestupanjski sudovi nisu počinili bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP iz razloga što obje presude imaju sve razloge o odlučnim činjenicama, te iz obrazloženja presuda je vidljivo zbog čega sudovi odbijaju protutužbeni zahtjev tužene – protutužiteljice, a presude nisu nerazumljive niti proturječe stanju spisa te se u cijelosti mogu ispitati. Nadalje, nižestupanjski sudovi nisu počinili bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP, slijedom čega ukupno nije osnovan revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.
Nije osnovan niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.
Tužena – protutužiteljica u odnosu na protutužbeni zahtjev primarno tvrdi da je sporni ugovor o novčanom depozitu ništav temeljem odredbe čl. 103. st. 1. ZOO i čl. 52. i 66. ZOO, odnosno da je isti suprotan moralu, da nema pravnu osnovu te da se radi o prividnom ugovoru. Pravilno su nižestupanjski sudovi zaključili da nema pretpostavki za utvrđenje ništavim spornog ugovora, jer isti ima valjanu pravnu osnovu i ne radi se o prividnom ugovoru, a također nema pretpostavki da bi bio suprotan moralu. Naime, prema odredbi čl. 1035. st. 1. ZOO ugovor o novčanom depozitu je sklopljen kad se banka obvezala primiti, a deponent položiti kod banke određeni novčani iznos. Tim ugovorom banka stječe pravo raspolagati deponiranim novcem i dužna je vratiti ga prema uvjetima predviđenim u ugovoru (čl. 1035. st. 2. ZOO). Iz predmetnog ugovora o novčanom depozitu sklopljenog između stranaka proizlazi da su se stranke suglasile da je zaključenjem tog ugovora tužitelj – protutuženik kao deponent izvršio svoju obvezu polaganja novca. Tužena – protutužiteljica obvezala se plaćati tužitelju na deponirana sredstva ugovorenu kamatu u protuvrijednosti domaće valute prema srednjem tečaju NBH na dan isplate, a prije isplate navedene kamate tužena – protutužiteljica ima pravo ustegnuti iznos kamate koju joj je tužitelj – protutuženik dužan platiti na temelju ugovora o zajmu od 22. veljače 1995. Pravilno nižestupanjski sudovi zaključuju da se radi o dvostranom obveznom ugovoru u kojem se obveza deponenta sastoji od novčanog iznosa depozita, a obveza tužene – protutužiteljice kao banke od plaćanja kamata na položeni iznos. Takav ugovor ima u cijelosti valjanu pravnu osnovu te smisao i svrhu koji su vidljivi i dopušteni pa nema pretpostavki iz čl. 52. ZOO da bi se moglo smatrati da predmetni ugovor nema pravne osnove.
Također se ne radi o nemoralnom ugovoru jer su stranke suglasno i dobrovoljno isti sklopile, niti bi proizlazilo da se radi o postizanju nesrazmjerne imovinske koristi. Stoga nema pretpostavki niti iz čl. 103. ZOO, a isto tako ne radi se o prividnom ugovoru jer su stranke sklopile ugovor upravo onakav kakav su željele i bez ikakve svrhe prikrivanja nekog drugog ugovora koji stvarno žele. Na taj način nema pretpostavki niti iz čl. 66. st. 1. i 2. ZOO te je ukupno pravilno zaključeno da predmetni ugovor o novčanom depozitu nije ništav. Kod toga treba napomenuti da navođenje tužene – protutužiteljice da tužitelj – protutuženik kao deponent nije položio ugovoreni iznos novca prema ugovoru o novčanom depozitu se ne može prihvatiti iz razloga što su same stranke u ugovoru navele da se potpisom istog smatra kako je deponent izvršio u cijelosti svoju obvezu polaganja dužnog iznosa kod banke, odnosno tužene – protutužiteljice. Tužena – protutužiteljica u odnosu na revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava iznosi većim dijelom razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a iz kojeg razloga se revizija ne može podnijeti (čl. 385. ZPP).
Nižestupanjski sudovi su pravilno odbili tuženu – protutužiteljicu i sa eventualno kumuliranim protutužbenim zahtjevom radi raskida spornog ugovora o novčanom depozitu jer tužena – protutužiteljica nije dokazala pretpostavke iz čl. 124. ZOO za raskid predmetnog ugovora, jer kao što je navedeno, sudovi su u postupku utvrdili da je tužitelj – protutuženik izvršio svoju obvezu polaganja novčanih sredstava kod tužene – protutužiteljice, a vidljivo je da je eventualno kumulirani tužbeni zahtjev postavljen na način da se traži konstitutivno raskidanje spornog ugovora, a ne utvrđenje da je isti raskinut što bi bilo pravilno i sukladno odredbama čl. 124. do 132. ZOO. Konstitutivni raskid ugovora moguć je jedino kod raskida ili izmjene ugovora zbog promijenjenih okolnosti iz čl. 133. ZOO kako to pravilno navodi drugostupanjski sud. Dakle, ukupno nije osnovan niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, slijedom čega su nižestupanjski sudovi pravilno odbili protutužbeni zahtjev tužene – protutužiteljice.
Obzirom da nisu ostvareni revizijski razlozi, valjalo je temeljem odredbe čl. 393. ZPP reviziju tužene – protutužiteljice odbiti kao neosnovanu.
U Zagrebu, 8. veljače 2012.
Predsjednica vijeća:
Davorka Lukanović-Ivanišević, v. r.