Court partially allows appeal declaring bank contract clauses on interest rate changes void due to unfairness.
Sintesi Legislator
Generato dall'IAThe Court of Appeal partially upheld the plaintiff's appeal against the first-instance judgment regarding a loan contract. The court found that specific clauses allowing the bank to unilaterally change interest rates without reference rates violated the principle of good faith and fairness. Consequently, the court declared these clauses void and ordered the bank to pay the plaintiff's legal costs.
Regesto Legislator
Generato dall'IAČlanci 373. točka 3. ZPP-a; Tbr. 48. točka 3. OT: When a lender fails to specify a reference rate for variable interest rates, the principle of good faith requires them to define the basis of change; failure to do so renders such clauses void as they create a significant imbalance in rights and obligations to the detriment of the consumer.
Parole chiave
Generato dall'IADisposizioni normative citate
Generato dall'IATesto completo
Gžo-199/14
U I M E R E P U B L I K E HRVATSKE
PRESUDA
Županijski sud u Splitu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda mr. sc. Dražana Penjaka, kao predsjednika vijeća, te Svjetlane Vidović, kao člana vijeća i suca izvjestitelja, i Arijane Bolanča, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. M., iz R., ..., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku D. R., odvjetniku u S., protiv tuženika Banke, ..., OIB: ..., radi utvrđenja i ništetnosti, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Splitu broj Po-138/12 od 13. prosinca 2013. godine, u sjednici vijeća održanoj 21. kolovoza 2014. godine,
p r e s u d i o j e
I. Djelomično se odbija kao neosnovana a djelomično prihvaća žalba tužitelja i presuda Općinskog suda u Splitu broj Po-138/12 od 13. prosinca 2013. godine:
a) potvrđuje u pobijanom dijelu i to:
- u točki I. izreke u cijelosti,
- u pobijanom dijelu točke II. izreke kojim je odbijen podredni tužbeni zahtjev usmjeren na utvrđenje ništetnim odredbe sadržane u članku 1.1 Ugovora o kreditu broj 95231/05 koji su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor zaključili dana 21. studenog 2005. godine pa da stoga isti članak ne proizvodi nikakve pravne učinke za ugovorne strane;
b) preinačuje u pobijanom dijelu točke II. izreke kojim je odbijen podredni tužbeni zahtjev usmjeren na utvrđenje ništetnim odredaba sadržanih u člancima 4. i 8.1. Ugovora o kreditu broj 95231/05 koji su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor zaključili dana 21. studenog 2005. godine pa da stoga isti članci ne proizvodi nikakve pravne učinke za ugovorne strane te sudi:
"Utvrđuju se ništetnim odredbe sadržane u člancima 4. i 8.1. Ugovora o kreditu broj 95231/05 koji su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor zaključili dana 21. studenog 2005. godine pa stoga isti članci ne proizvode nikakve pravne učinke za ugovorne strane."
II. Nalaže se tuženiku da, u roku od 15 dana, naknadi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 6.587,50 kn.
Obrazloženje
Presudom suda prvog stupnja odbijen je glavni tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio utvrditi ništetnim Ugovor o kreditu broj 95231/05 koji su on kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor zaključili dana 21. studenog 2005. godine pa da stoga isti ne proizvodi nikakve pravne učinke za ugovorne strane (točka I. izreke). Nadalje, odbijen je i podredni tužbeni zahtjev usmjeren na utvrđenje ništetnim odredaba sadržanih u člancima 1.1, 4., i 8.1. istog Ugovora o kreditu pa da stoga isti članci ne proizvodi nikakve pravne učinke za ugovorne strane (točka II. izreke), kao i zahtjev za naknadu troškova postupka (točka III.); dok je tužitelj obvezan naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 275,00 kn (točka IV. izreke).
Protiv ove odluke žali se tužitelj zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 i 25/13 - dalje: ZPP) s prijedlogom da se odluka preinači podredno, ukine.
Na žalbu nije odgovoreno.
Žalba je djelomično osnovana.
Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim Ugovora o kreditu broj 95231/05 koji su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor zaključili dana 21. studenog 2005. godine (dalje Ugovor); podredno, utvrđenje ništetnim odredaba sadržanih u člancima 1.1, 4., i 8.1. istog Ugovora pa da stoga isti ugovor u cijelosti ili djelomično ne proizvodi nikakve pravne učinke za ugovorne strane.
Prvostupanjski je sud donio odluku o neosnovanosti glavnog te i podrednog tužbenog zahtjeva uz obrazloženje da je u relevantnom razdoblju bilo dopušteno sklapati ugovore o kreditu uz odredbu prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti kuna izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja kune u odnosu na stranu valutu (kunska protuvrijednost strane valute); da nije bilo zabranjeno ugovaranje promjenjivosti kamatne stope a koja je kamatna stopa bila određena Ugovorom pozivom na Odluku o visini kamatnih stopa kreditora i na koju da su stranke pristale; da tužitelj kao odvjetnik nije neuka stranka već da je isti uspješno pregovarao s bankom kako bi raniji kredit kojeg je imao kod tuženika a koji je bio osiguran i založnim pravom zamijenio s novim ugovorom bez takvog opterećenja; da predmet obveze nije neodređen, nedopušten ili neodrediv te da se ne radi o zelenaškom pravnom poslu.
Pri tome, taj sud se pozvao na odredbe članka 18., 47., 103., 141. i 395. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 7/96., 91/96., 112/99. i 88/01., dalje: ZOO), a kojega je ovdje za primijeniti temeljem odredbe članka 1163. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08 i 125/11, dalje: ZOO/2005); te na odredbe članka 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03; dalje: ZZP).
Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji je prethodio njenom donošenju, ovaj sud nije našao da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8. 9., 11., 13. i 14. ZPP-a na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP-a).
Nije ostvaren ni žalbeni razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je sporne odlučne činjenice sud prvog stupnja pravilno utvrdio i raspravio u smislu odredbe članka 8. ZPP-a.
Ovaj drugostupanjski sud u cijelosti prihvaća činjenično stanje utvrđeno od strane prvostupanjskog suda i to:
- da su parnične stranke sklopile Ugovor o kreditu broj 95231/05 dana 21. studenog 2005. godine i to tužitelj kao korisnik kredita a tuženik kao kreditor, na iznos od 30.882,97 CHF u kunskoj protuvrijednosti, nenamjenski, s rokom otplate 84 mjeseca, uz promjenjivu godišnju kamatnu stopu sukladno Odluci o visini kamatnih stopa ili drugom aktu banke koja je na dan zaključenja ugovora iznosila 6,88% i uz obvezu banke da pravodobno i pouzdano obavijesti tužitelja o eventualnoj promjeni;
- da se tijekom ugovornog razdoblja kamatna stopa mijenjala od početne 6,88 %, do od 01. veljače 2007. godine u visini od 7,90 %; nadalje, od 01. rujna 2008. godine u visini od 8,90 % te od 09. prosinca 2009. godine u visini od 10,40%;
- da je tužitelj u cijelosti isplatio predmetni kredit te su mu vraćene mjenice.
Na tako utvrđeno činjenično stanje, taj sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da nema mjesta utvrđenju ništetnosti Ugovora (glavni tužbeni zahtjev), pa se prema odredbi članka 375. stavak 5. ZPP-a ova drugostupanjska odluka u tom dijelu neće posebno obrazlagati.
Ovo stoga, jer žalbeni navodi tužitelja, u kojima citira dio obrazloženja pobijane odluke u kojemu sud prvog stupnja govori općenito o odnosu banke i korisnika kredita te u tom smislu o određenoj nadmoći kreditora te određenoj nemoći korisnika kredita već samom činjenicom potrebe za kreditom koja neuravnoteženost da ne smije poprimiti zelenaške razmjere, upućuju da bi po tužitelju, svaki ugovor o kreditu bio ništetan kao zelenaški. Međutim, pravilno je prvostupanjski sud otklonio taj razlog ništetnosti jer zaista u konkretnim okolnostima slučaja niti je bilo lakomislenosti, niti ovisnosti niti neiskustva tužitelja pa nema mjesta zaključivanju da bi se radilo o zelenaškom pravnom poslu.
Isticanje žalitelja da je on praktički bio nagovoren na sklapanje predmetnog ugovora, predstavlja nonsens jer njegova volja, interes, razlozi i informacija jasno proizlazi iz njegova iskaza, činjenice potpisa i ovjere ugovora te činjenice da se ne radi o neukoj osobi. Elaboriranje da je tuženik zasigurno znao da će tečaj CHF u odnosu na kunu rasti nije dokazano a nije utemeljeno na općepoznatim činjenicama.
Pogrešno žalitelj smatra da je sud prvog stupnja u obrazloženju pobijane odluke trebao u cijelosti prezentirati iskaz tužitelja kao parnične stranke jer takvo što ne proizlazi iz odredbe članka 338. stavak 4. ZPP-a. Neosnovano je pozivanje žalitelja na potrebu provođenja dodatnih dokaza saslušanja svjedoka i provođenja vještačenja jer to za razjašnjenje konkretnog slučaja, a imajući u vidu činjenični supstrat i postavljeni tužbeni zahtjev, nije bilo nužno ni oportuno.
Prema tome prvostupanjski je sud, suprotno žalbenim tvrdnjama tužitelja, potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje, te na isto pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio glavni tužbeni zahtjev pri čemu se pozvao i na odgovarajuće materijalnopravne propise.
Slijedom navedenog valjalo je odbiti djelomično žalbu tužitelja i potvrditi presudu glede glavnog tužbenog zahtjeva temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a.
Glede podrednog tužbenog zahtjeva, za istaći da ništetnost kao posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe nastaje kad nastanu zakonski razlozi ništavosti (ex tunc), pa je nepoštena odredba ništetna od samog ugovaranja.
Prema odredbi članka 81. stavak 1. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača a neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana treba uvijek procjenjivati prema svim konkretnim okolnostima slučaja.
Tužitelj tvrdi da je ništetna odredba o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za švicarski franak (članak 1.1. Ugovora) i odredbe kojima su ugovorene redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke (članak 4. i 8.1. Ugovora), a sve jer da se o tim odredbama nije pojedinačno pregovaralo. Prema rezultatima dokaznog postupka nedvojbeno je zaključiti da je predmetni Ugovor standardni ugovor o kreditu kojeg je banka zaključivala i da je odredba članka 1.1. u kojem se glavnica veže uz valutu švicarski franak, jasna, lako razumljiva i uočljiva.
Slijedom iznijetog, zaključiti je da primjenom odredbe članka 84. ZZP-a nije ni dopušteno procjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, a predmetna odredba to jeste, pa je na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a valjalo djelomično odbiti žalbu tužitelja i potvrditi pobijanu presudu glede utvrđenja ništetnosti članka 1.1. Ugovora o kreditu.
Nadalje, glede odredaba članka 4. i članka 8.1. Ugovora o kreditu, iz istih je vidljivo da se radi o standardnom ugovoru koji sadrži odredbu prema kojoj je redovna kamata promjenjiva u skladu s promjenama Odluke o visini kamatnih stopa ili drugog akta tuženika.
Ovdje je odmah za istaći da je odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u Zagrebu broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi P. - H. S. U. Z. Z. P., protiv više tuženika (Banke i dr., među ostalim, i tuženikom iz ove parnice Banke), podignutoj radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.
Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika No, pokretanje ili vođenje postupka kolektivne zaštite ne sprječava osobu kojoj je postupanjem trgovca prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe koja joj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu ili postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja ili bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila o zaštiti potrošača.
Nadalje je za navesti da je nedvojbeno da se o odredbi prema kojoj je redovna kamatna stopa tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s odlukom banke nije pojedinačno pregovaralo.
Prema odredbi članka 142. stavak 1. ZOO-a opći uvjeti koje odredi jedan ugovaratelj, bilo da su sadržani u formalnom ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove; dok je odredbom stavak 4. propisano da u slučaju neslaganja općih uvjeta i posebnih pogodbi, važe ove posljednje.
Nesporno je da Ugovor ne sadrži ni referentnu stopu (referentna stopa jest osnovna kamatna stopa za kašnjenje s plaćanjem) koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu ni precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope pa je tako tuženik, koristeći ugovornu odredbu prema kojoj se kamata koja je ugovorena kao promjenjiva određuje prema odluci banke, mogao postupiti kako je htio tj. i savjesno i nesavjesno.
Po ocjeni ovog suda ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je jasna i lako uočljiva, ali nije razumljiva jer je jedino sigurno da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke, a ne navode se bilo kakvi kriteriji npr. iz općih uvjeta poslovanja ili sl., već se promjena visine stope veže samo za odluku banke, a da li to možda podrazumijeva i primjenu nekih kriterija, u samom ugovoru nije navedeno. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. godine u predmetu broj C- 26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.
U konkretnom slučaju to znači da su u Ugovoru tužitelju morali na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora tako da on na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.
Odredba o promjeni kamatne stope je ključna ugovorna odredba a ista je ovisna isključivo o odluci jednog ugovaratelja - banke, bez da su istodobno precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se veže promjena, pa ista odredba na taj način uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Stoga se zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a putem ove ugovorne odredbe tuženik je potpuno izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu (kamate), što je suprotno odredbi članka 26. ZOO-a koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora.
ZZP niti ZOO ne navode nikakve posebne kriterije za ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja a koje je načelo sadržano je u odredbi članka 12. ZOO-a kojom je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja.
Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, pri tom vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač s jedne strane odnosno, uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti (pravni standard).
Prema odredbi članka 83. ZZP-a prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Imajući u vidu da je kamata cijena, da je cijena bitan element ugovora o kreditu te da mora biti određena odnosno odrediva, već samim tim odredbu ugovora koju koristi tuženik, a na temelju koje se cijena određuje prema odluci banke (jednostrano) bez unaprijed formuliranog čvrstog kriterija za promjenu, ocijeniti je protivnom načelu savjesnosti i poštenja.
Kako je u odluci VTS-a posebno istaknuto, a s tim se slaže i ovaj sud, "iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, ta činjenica da obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna niti koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice kredita, koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franka i kune, ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva sukladno odluci banke, dakle vjerovnika. Zato već sama činjenica da u opisanoj situaciji drugi promjenjivi element o kojem ovisi visina obveze potrošača, kamatu, određuje banka jednostrano, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja".
Nadalje, nepostojanje propisa koji nalažu bankama da u ugovoru o kreditu precizno utvrde uvjete promjenjivosti kamatne stope u relevantnom razdoblju ne daje tuženiku ovlaštenje da kamatnu stopu mijenja po svom nahođenju i time jednostrano mijenja visinu obveze tužitelja. Upravo u tome se i ogleda potreba primjene korektiva - načela savjesnosti i poštenja što sud prvog stupnja u svojoj odluci međutim, ne čini jer obrazlaže da nije bilo zabranjeno ugovaranje promjenjivosti kamatne stope a koja je kamatna stopa bila određena Ugovorom pozivom na Odluku o visini kamatnih stopa kreditora i na koju da su stranke pristale a pri tome nema u vidu načelo savjesnosti i poštenja na prednji način.
S obzirom na nespornu činjenicu da u ugovorima u kojima koristi predmetnu odredbu o promjeni kamatne stope tuženik nije odredio referentnu stopu, imajući u vidu da u vrijeme zaključivanja Ugovora nije bilo propisano da ugovor u slučaju ugovaranja promjenjive kamatne stope mora sadržavati element za koji se veže promjena te način promjene, banka je kao savjesni gospodarstvenik, rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja, po ocjeni ovog suda, trebala odrediti elemente za koji se veže promjena i način njihove primjene.
Umjesto toga, vodeći računa očito samo o svom interesu i iskoristivši činjenicu da nema propisa koji joj takvo što nalaže, banka je tužitelju kao potrošaču nametnula ugovorne odredbe koje ga stavljaju u neravnopravan položaj, koje odredbe prozročuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja.
Na temelju svih utvrđenih činjenica ovaj sud smatra da su odredbe Ugovora kojima se promjena kamatne stope čini ovisnom samo o odluci banke tj. odredba članka 4. i članka 8.1. nepoštene, i prema tome ništetne, slijedom čega je na temelju odredbe članka 373. točka 3. ZPP-a valjalo žalbu tužitelja djelomično prihvatiti i preinačiti presudu u pobijanom dijelu kako je odlučeno u točki I.b. izreke ove presude.
Kako je djelomično preinačena odluka o glavnoj stvari, to je temeljem odredbe članka 166. stavak 2. ZPP-a valjalo odlučiti o troškovima cjelokupnog postupka.
Odredbom Tbr. 48. točka 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 142/12; dalje: OT) određeno je da, kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka pri čemu treba imati u vidu vrijednost predmeta spora od u tužbi označenog iznosa od 20.000,00 kn, te da je ukupan uspjeh u sporu tužitelja 50% a tužnika 50%.
Stoga, tužitelju pripada na ime sastava tužbe 100 bodova prema Tbr. 7. točka 1.; na ime pristupa na ročišta dana 16. svibnja, 01. srpnja i 29. listopada 2013. godine po 100 bodova prema Tbr. 9. točka 1.; dana 04. travnja 2013. godine po 50 bodova prema Tbr. 9. točka 2. (jer je na istome samo predan obrazloženi podnesak) a dana 06. rujna 2013. godine 25 bodova prema Tbr. 9. točka 5.; na ime sastava podnesaka 04. travnja, 28. lipnja i 24. listopada 2013. godine po 100 bodova prema Tbr. 8. točka 1.; te sastava žalbe 125 bodova prema Tbr. 10. točka 1.; što sve pomnoženo sa vrijednošću boda od 10,00 kn iznosi 9.000,00 kn; na ime PDV-a iznos od 2.250,00 kn, na ime pristojbe tužbe i presude po 550,00 kn te žalbe 1.100,00 kn tj. 13.450,00 kn odnosno, razmjerno uspjehu u sporu iznos od 6.725,00 kn. Tuženiku na ime sudske pristojbe na odgovor na tužbu pripada iznos od 275,00 kn odnosno 275,00 kn razmjerno uspjehu u sporu iznos od 137,50 kn.
Stoga je obvezan tuženik na ime razlike parničnog troška isplatiti tužitelju iznos od 6.587,50 kn.
U Splitu, 21. kolovoza 2014. godine
Predsjednik vijeća:
mr. sc. Dražan Penjak, v. r.