Legislator Giurisprudenza & Legislazione
Rev-2401/1998-2 Generato dall'IA

Croatian Supreme Court dismisses appeal on worker's stress-induced stroke claim due to voluntary exposure to risk.

Numero d'incarto Rev-2401/1998-2
Autorità giudiziaria
Giurisdizione Croazia (HR)
Data della decisione
Esito del giudizio Respinto (Dismissed)

Sintesi Legislator

Generato dall'IA

The Supreme Court of Croatia dismissed the appellate review against a lower court judgment that rejected a claim for damages. The plaintiffs argued that the second-instance court failed to properly evaluate expert testimony regarding a stress-induced stroke and misapplied labor law. The court held that the reasoning was clear and that the plaintiff, as a director, voluntarily assumed the risks of his high-stress role despite known health conditions.

Regesto Legislator

Generato dall'IA

Zakon o parničnom postupku; The appellate court's decision is not subject to review for material procedural error if its reasoning is clear and the plaintiff voluntarily exposed themselves to occupational risks despite known predispositions.

Parole chiave

Generato dall'IA
appellate review dismissal stress induced stroke occupational risk assumption labor law liability expert testimony evaluation

Disposizioni normative citate

Generato dall'IA

Ti chiedi come si applica questa sentenza alla tua fattispecie?

Analizza questa decisione insieme alla legislazione federale e cantonale, ai commentari e alla giurisprudenza successiva in Legislator AI.

Apri in Legislator →

Testo completo

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-2401/1998-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te Vladimira Drakulića, Ivana Mikšića, Damira Mratovića i Davorke Lukanović- Ivanišević kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljica V. L.-D. i D. D., obje iz Z., zastupanih po F. K., odvjetniku u Z., protiv tuženika S. iz Z., zastupanog po S. T., odvjetnici u Z. i S. o. d.d. Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužiteljica protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 17. veljače 1998. godine br. V Gž-2911/97-2, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 4. veljače 1997. godine br. Pn-590/92, u sjednici održanoj dana 26. siječnja 2000. godine,

p r e s u d i o j e :

Odbija se revizija kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda drugog stupnja potvrđena je prvostupanjska presuda kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljica citiran u izreci prvostupanjske presude.

Protiv presude suda drugog stupnja reviziju su izjavile tužiteljice, pobijajući presudu u cijelosti, a zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da revizija bude prihvaćena i nižestupanjske presude ukinute, te predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, ili da presude budu preinačena na način da se tužbeni zahtjev usvoji.

U odgovoru na reviziju tuženik S. d.d. Z. predlaže da revizija bude odbijena kao neosnovana.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske o reviziji se nije izjasnio.

Revizija nije osnovana.

Nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka, jer ne postoji bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 10. Zakona o parničnom postupku - ZPP ("Narodne novine", br. 53/91 i dr.) na koju, sukladno odredbi iz čl. 386. ZPP, revizijski sud pazi po službenoj dužnosti, a ne postoje niti bitne povrede iz čl. 354. st. 1. i st. 2. toč. 13. ZPP koje se ističu u reviziji.

Postojanje potonjih bitnih povreda u reviziji se obrazlaže tvrdnjom da drugostupanjski sud nije ocijenio pisani nalaz i mišljenje vještaka priložen uz žalbu tužiteljica kao novi dokaz, te da je isti sud zaključivao o činjenicama za koje nema stručno znanje time što smatra da bolest radnika uzrokovana stresom nema značenje povrede na radu, a što da je u suprotnosti sa mišljenjem vještaka.

Bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP postoji ako u izreci ili obrazloženju presude ima takvih nedostataka zbog kojih se ona ne može ispitati.

Razlozi drugostupanjske presude su potpuno jasni i razumljivi te, suprotno revizijskim navodima, u obrazloženju presude ne postoje nedostaci zbog kojih se ona ne bi mogla ispitati i koji bi imali značenje rečene bitne povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP.

Revizijska tvrdnja da drugostupanjski sud nije ocijenio novi dokaz priložen uz žalbu tužiteljica nije od značaja, jer se radi o dokazu (pisanom nalazu vještaka) kojim se dokazuje činjenica da je moždani udar kojeg je doživio prednik tužiteljica pok. Z.D. u uzročnoj vezi s poslom kojeg je obavljao kada je nastalo to oboljenje, jer ta činjenica nije od odlučnog značenja.

Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Ocjenjujući pitanje odgovornosti tuženika S. za štetu koju je pretrpio prednik tužiteljica kao posljedicu moždanog udara kojeg je doživio dana 22. V. 1989. godine kada je kao direktor tuženika otišao na službeni put u Z., a nakon obavljenog poslovnog sastanka na kojem se raspravljalo o naplati tuženikovog potraživanja, za vrijeme privatne posjete kod direktora Ž. poduzeća u Z., drugostupanjski sud je osnovano zaključio da bolest nije nastala iz uzroka za kojeg bi postojala odgovornost tuženika.

Pri tome isti sud pravilno zaključuje da odgovornost za bolest i štetu koju je pretrpio snosi sam oštećenik, a to i u slučaju da je moždani udar bio posljedica stresne situacije kojoj je mogao biti izložen odlaskom na poslovni sastanak u Z., jer je unatoč znanja za svoje oboljenje i predispozicije za doživljavanje moždanog udara, obzirom da je više godina bolovao od povišeg tlaka, dekompenzacije srca i gojaznosti, svojom voljom obavljao posao direktora koji je vezan uz stresne situacije i time se sam svjesno izložio opasnosti nastanka bolesti u svezi koje se traži naknada štete.

Oštećenik je bio direktor tuženika, dakle njegov zakonski zastupnik, pa je u granicama svojih ovlaštenja sam odlučivao o svom odlasku na službeni put, te je za obavljanje toga posla mogao opunomoćiti drugu osobu, pa se njegovo oboljenje nastalo za vrijeme službenog puta ne može dovoditi u vezu sa propustom zaštite na radu kao sastavnog dijela organizacije rada i izvođenja radnog procesa, na kojem bi se mogla temeljiti odgovornost tuženika za štetu (čl. 2. u svezi čl. 6. Zakona o zaštiti na radu - "Narodne novine", br. 19/83, 17/86, 47/89, 46/92 i 26/93).

Proizlazi dakle da su sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su ocijenili da ne postoji odgovornost tuženika za štetu i kada su slijedom toga tužbeni zahtjev odbili kao neosnovan. Budući revizijski razlozi nisu ostvareni, na temelju odredbe iz čl. 393. ZPP revizija je odbijena kao neosnovana.

U Zagrebu, 26. siječnja 2000. godine

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković v.r.