Supreme Court dismisses appeal as unfounded, ruling employer not liable for worker's death due to gross negligence by victim.
Sintesi Legislator
Generato dall'IAThe Supreme Court of Croatia dismissed the plaintiff's appeal against the lower courts' decision to reject her claim for damages. The plaintiff sought compensation for lost maintenance and mental suffering after her father died from a work-related injury on a ship. The court found the employer not liable because the death resulted from the father's gross negligence, which legally exempts the employer under the Work Injury Protection Act and the Obligations Act.
Regesto Legislator
Generato dall'IAčl. 6. Zakona o zaštiti na radu; čl. 177. st. 2. ZOO: The employer is exempt from liability if the damage resulted solely from the victim's gross negligence, which constitutes a heavy degree of fault excluding the employer's responsibility.
Parole chiave
Generato dall'IADisposizioni normative citate
Generato dall'IATesto completo
Broj: Rev-x 696/09-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan, predsjednice vijeća, te Gordane Matasić Špoljarić, članice vijeća, Aleksandra Peruzovića, člana vijeća, Viktorije Lovrić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Branka Medančića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice B. J. iz Š., zastupane po punomoćniku D. D., odvjetniku u R., protiv tuženika B. K. d.d. K., zastupanog po punomoćnici M. M. A., dipl. pravnici iz R., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-4249/06-101 od 8. svibnja 2009. kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-4183/97 od 12. lipnja 2006., u sjednici održanoj dana 24. siječnja 2012.,
p r e s u d i o j e :
Revizija tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž- 4249/06-101 od 8. svibnja 2009. odbija se kao neosnovana.
Obrazloženje
Općinski sud u Rijeci presudom poslovni broj P-4183/97-97 od 12. lipnja 2006. odbio je zahtjev tužiteljice B. J. iz Š. da joj tuženik B. K. d.d. K. naknadi štetu po osnovi izgubljenog uzdržavanja isplatom iznosa od 35.198,74 kune sa zateznim kamatama koje teku po stopi propisanoj Uredbom o visini stope zatezne kamate na pojedinačne mjesečne iznose od dospijeća (mjesečno od 15. ožujka 1994. do 15. siječnja 2002.) pa do isplate (točka Ia izreke).
Odbijen je i zahtjev tužiteljice za isplatu pravične novčane naknade za duševne boli zbog smrti bliske osobe (njenog oca) u iznosu od 220.000,00 kuna sa zateznim kamatama od presuđenja od isplate te zahtjev da joj tuženik naknadi troškove parničnog postupka (točka Ib izreke).
Tužiteljici je naloženo naknaditi tuženiku parnične troškove u iznosu od 5.221,60 kuna (točka II izreke).
Tako je sud odlučio u sporu radi naknade štete koju tužiteljica potražuje po osnovi gubitka uzdržavanja i duševnih boli zbog smrti oca I. J. koji je smrtno stradao od povrede na radu ..., radeći kod tuženika na brodu „…“.
Županijski sud u Rijeci presudom poslovni broj Gž-4249/06-101 od 8. svibnja 2009. odbio je žalbu tužiteljice kao neosnovanu i potvrdio prvostupanjsku presudu.
Protiv drugostupanjske presude tužiteljica je podnijela reviziju zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene odredaba materijalnog prava s prijedlogom da Vrhovni sud RH preinači nižestupanjske presude i prihvati tužbeni zahtjev, a podredno ukine prvostupanjsku i drugostupanjsku presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a tuženiku naloži naknaditi tužiteljici trošak sastava revizije u iznosu od 9.150,00 kuna.
Tuženik je odgovorio na reviziju i predložio da Vrhovni sud RH odbije reviziju kao neosnovanu.
Revizija nije osnovana.
Revizijski sud ispitao je pobijanu drugostupanjsku presudu u smislu odredbe čl. 392. a. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 - dalje: ZPP) u svezi s odredbom čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a („Narodne novine“, broj 57/11), samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 8. ZPP-a.
U postupku nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 8. ZPP-a na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti.
Nije ostvaren ni revizijski razlog bitne povrede iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a na koju se ukazuje u reviziji. Suprotno tvrdnji tužitelja pobijana presuda sadrži neproturječne razloge o svim žalbenim razlozima odlučnim za rješenje spora (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a).
Tužiteljica u reviziji navodi da presuda ima nedostataka zbog proturječnih i nejasnih navoda o odlučnim činjenicama, iako iz sadržaja revizije proizlazi da revizijom zapravo dovodi u pitanje ocjenu dokaza i činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova u odnosu na okolnosti štetnog događaja.
Drugostupanjski sud je ocijenio svaki za odluku o predmetu spora odlučan i provedeni dokaz, kao i sve dokaze zajedno, i to u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a, pa nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a, na koju se sadržano ukazuje revizijom. Valja pritom imati na umu da je pravo na ocjenu provedenih dokaza pridržano za prvostupanjski sud (čl. 8. ZPP-a), kojemu pripada i ovlast (čl. 304. ZPP-a) odlučivanja o trenutku u kojemu je predmet spora dovoljno raspravljen da se o njemu može donijeti valjana odluka, odnosno ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa postupanjem prema toj ovlasti, i time što provedene dokaze nije ocijenio sukladno shvaćanju tužitelja, drugostupanjski sud nije ostvario povredu na koju se revizijom ukazuje.
Revident neutemeljeno ukazuje na revizijski razlog pogrešne primjene odredaba materijalnog prava. Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).
Sporna je u revizijskom stadiju postupka pravilna primjena materijalnog prava u odnosu na odgovornost tuženika za štetni događaj, naročito odredbe čl. 6. Zakona o zaštiti na radu („Narodne novine“, broj 59/96 - dalje u tekstu: ZZR) u vezi s odredbom čl. 173. i 174. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 - dalje u tekstu: ZOO), te pravilna primjena odredaba ZOO u odnosu na prihvaćeni prigovor zastare potraživanja.
U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:
- da je sada pokojni I. J., otac tužiteljice, radio u B. K. u radionici odjela uslužnih djelatnosti u svojstvu mornara od ..., te je dana ... doživio povredu na radu uslijed koje je nastupila njegova smrt,
- da je tužiteljica u vrijeme smrti oca bila malodobna, povjerena na uzdržavanje majci, a otac da je imao obvezu doprinositi za njezino uzdržavanje,
- da je prema podacima iz Prijave o nesreći na radu od ... utvrđeno da je u … sati u b. K. na novogradnji poginuo I. J., a uzrok nesreće da je viša sila, odnosno da je uslijed jakog vjetra radniku odnesena kapa u more, a u želji da izvadi kapu da je unesrećeni legao na štitnik, da bi zbog pomaka broda došlo od nagnječenja radnika,
- da je u trenutku nesreće na „…“ sa pokojnim I. J. bio njegov neposredno nadređeni kolega S. T. koji ga je i izvukao iz mora i pozvao hitnu pomoć,
- da u vezi predmetnog događaja nije sačinjen zapisnik o očevidu, a štetni događaj je samo evidentiran u evidencijama nadležne policijske postaje, jer je o događaju policija izviještena nakon što je preminuli odvezen na HTM S., te da nije vođen kazneni postupak protiv eventualno odgovornih osoba poslodavca,
- da je prema Uvjerenju od 5. listopada 1982. I. J. prošao obuku i zadovoljio provjeru znanja programa zaštite na radu i od požara, da je 1988. dobio ovlaštenje za obavljanje poslova zvanja pomorski radio telefonist s ograničenim ovlaštenjem, a prilikom stupanja na posao mornara da je upoznat sa mjerama sigurnosti u pogonu i na brodovima, te u pogledu zaštite na radu obučen za radno mjesto mornara,
- da je za radno mjesto mornara od sredstava osobne zaštite predviđeno korištenje zaštitnog šljema i krznene radne kape, ovisno o vrsti operacije, a kritičnog dana unesrećeni je nosio kapu bez šljema.
Na temelju ovakvih utvrđenja sudovi su utvrdili da je tuženik dokazao razloge koji isključuju njegovu odgovornost, a uz to da je nastupila zastara tražbine budući da je štetni događaj nastao ..., a tužba je podnesena sudu 6. studenoga 1997..
Tužiteljica revizijom dovodi u pitanje činjenična utvrđenja sudova u odnosu na okolnosti štetnog događaja koja smatra kontradiktornim. Osporava i pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova u odnosu na prigovor zastare tražbine ukazujući na odredbe obveznog prava o objektivnom i subjektivnom roku za zastaru tražbina, te na okolnost da je tužiteljica u vrijeme štetnog događaja bila maloljetna. Zato smatra da do nastupanja punoljetnosti nije mogao teći zastarni rok, pa time da ni zastara nije nastupila istekom tri godine od štetnog događaja, odnosno da zastarni rok nije istekao prije podnošenja tužbe sudu.
Polazeći od činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova (arg. iz čl. 385. ZPP) ovaj sud ocjenjuje prigovor zastare prihvaćen pravilnom primjenom odredaba materijalnog prava. Prema odredbi čl. 376. st. 1.i 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 3/94 - dalje: ZOO) koji se u ovom slučaju primjenjuju na temelju odredbe čl. 1163 Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05) jer je štetni događaj nastao … kada je smrtno stradao otac tužiteljice, potraživanje naknade prouzročene štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu i osobu koja je štetu počinila, a u svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala.
Početak subjektivnog roka (čl. 376. st. 1. ZOO) ovisan je kumulativno o dvije činjenice i to od saznanja oštećenika za štetu i za osobu koja je počinila štetu. S obzirom na to da je posljedica štetnog događaja smrt tužiteljičinog oca, da je smrt nastupila ..., da je majka tužiteljice i ujedno njena zakonska zastupnica bila na sahrani, te s obzirom na to da je otac tužiteljice stradao na radu pa je već u trenutku stradavanja bilo poznato tko je poslodavac kao eventualno odgovorna osoba, to se ima smatrati da je zastarni rok počeo teći od dana smrti. Pri tome nije odlučno što je u to vrijeme tužiteljica bila maloljetna i živjela s majkom a ne sa ocem, jer te okolnosti nisu odlučne za tijek zastarnog roka. Naime ne radi se o potraživanju između određenih osoba za koje po čl. 381. i 382. ZOO zastarijevanje ne teče, niti o nesavladivim zaprekama iz čl. 383. ZOO zbog kojih vjerovniku nije bilo moguće sudskim putem zahtijevati ispunjenje obveze.
Tužba je podnesena sudu 6. studenoga 1997. kada je već protekao subjektivni zastarni rok iz čl. 376. st. 1. ZOO, pa je prigovor zastare prihvaćen pravilnom primjenom odredaba materijalnog prava.
S druge strane sudovi su pravilno zaključili da je tuženik dokazao da je šteta nastala iz razloga koji njega oslobađaju odgovornosti.
Odredbom članka 6. Zakona o zaštiti na radu („Narodne novine“, broj 19/83 - dalje ZZR) propisano je da je organizacija udruženog rada odnosno radna organizacija dužna nadoknaditi štetu radniku zbog povrede ako ne dokaže da je šteta nastala iz razloga koji ih oslobađaju odgovornosti, a to su viša sila, radnja i djelovanje treće osobe, i krivnja radnika. Postojanje grube nemarnosti na strani radnika, predstavlja pretpostavku za isključenje odgovornosti radne organizacije. Grubo nemarno postupa onaj oštećenik koji u svom radu ne upotrijebi ni onu pažnju koju bi upotrijebio svaki prosječan čovjek, i predstavlja težak stupanj krivnje u odnosu na običnu nemarnost, u vezi odnosa radnika prema radu i izvršavanju radnih zadataka, te otklanjanja odgovornost poslodavca, pa pod pretpostavkom da je šteta posljedica grubo nemarnog postupanja radnika, poslodavac može otkloniti svoju odgovornost.
U konkretnom slučaju iz činjeničnih utvrđenja proizlazi da je otac tužiteljice, iako obučen za siguran rad na brodu, nakon što mu je jaki vjetar odnio kapu u more, a u želji da izvadi kapu legao na štitnik, a zbog pomaka broda je došlo od njegovog nagnječenja i pada u more. Kraj nepostojanja nekih drugih okolnosti koje bi govorile o eventualnim propustima poslodavca, po nalaženju ovog suda ispunjene su zakonske pretpostavke za isključenje odgovornosti tuženika za štetu koju tužitelj trpi.
Tužitelj u reviziji odgovornost tužene nalazi u primjeni kriterija o objektivnoj odgovornosti s obzirom na opasnost rada na brodu u izvanrednim uvjetima. Međutim, nastojanje da se pitanje odštetne odgovornosti tužene ocijeni izvan primjene članka 6. ZZR, a kroz opća pravila o odgovornosti za štetu od opasne stvari ili opasne djelatnosti (čl. 173. do 177. ZOO), ne dovodi do drukčije odluke o spornom pitanju. Odredbom članka 177. stavak 2. ZOO propisano je da se imatelj stvari oslobađa od odgovornosti i ako dokaže da je šteta nastala isključivo radnjom oštećenika ili treće osobe koju on nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao izbjeći ili otkloniti.
Dakle, zakonodavac je u dikciji netom cit. zakonske odredbe izbjegao da se uopće posluži izrazom "krivnja oštećenika" stavljajući tako upravo naglasak na objektivni doprinos oštećenika nastanku štete što primjenjujući na konkretan slučaj dovodi do zaključka da nema odgovornosti tuženika za štetni događaj.
Zato je odbijanjem tužbenog zahtjeva za naknadu štete pravilno primijenjeno materijalno pravo.
Kako nisu ostvareni revizijski razlozi na koje sud pazi po službenoj dužnosti, a ni oni na koje je ukazala tužiteljica, valjalo je reviziju odbiti kao neosnovanu po čl. 393. ZPP.
U Zagrebu, 24. siječnja 2012.
Predsjednica vijeća:
Katarina Buljan, v.r.