Criminal appeal dismissed; Supreme Court upheld sentence after reclassifying charges under milder law but rejecting leniency plea.
Sintesi Legislator
Generato dall'IAThe Supreme Court of Croatia dismissed the appellant's appeal against a first-instance judgment, reclassifying the charges under the milder Criminal Law while maintaining the original sentence. Although the appellant argued for a lighter penalty based on voluntary treatment and confession, the court found the two-year combined sentence appropriate given the scope of the crimes. Consequently, the appeal was rejected as unfounded, and the original conviction and sentencing were confirmed.
Regesto Legislator
Generato dall'IAČl. 3. st. 2. Kaznenog zakona; Čl. 387. i 390. st. 1. ZKP/97: Application of a milder law by the appellate court does not automatically mandate a lighter sentence if the imposed penalty remains proportionate to the gravity of the crimes and the offender's culpability.
Parole chiave
Generato dall'IADisposizioni normative citate
Generato dall'IATesto completo
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: I Kž 607/1998-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vrbetić Vesne, kao predsjednika vijeća, te Gudelj Milana i Klarić-Baranović Senke, kao članova vijeća i višeg savjetnika Rašo Marka, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. J. A. zbog kaznenih djela iz čl. 128. KZRH i dr., odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Splitu od 19. rujna 1997. K-18/97, u sjednici održanoj 2. ožujka 1999., saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Vidić Pavla,
p r e s u d i o j e :
U povodu žalbe optuženika, po službenoj dužnosti, preinačuje se prvostupanjska presuda u pravnoj oznaci djela, tako da se kazneno djelo opisano pod toč. 1. izreke te presude, pravno označava po čl. 219. st. 1. Kaznenog zakona, za koje mu se po tom propisu utvrđuje pojedinačna kazna zatvora u trajanju od jedne godine, a kaznena djela opisana pod toč. 2. do 5. izreke iste presude pravno označavaju po čl. 217. st. 1. toč. 2. u svezi s čl. 125. st. 1. Kaznenog zakona, za koja mu se po čl. 217. st. 1. Kaznenog zakona utvrđuju pojedinačne kazne zatvora u trajanju od šest mjeseci za svako djelo, te se opt. J.A. uz primjenu čl. 60. st. 1. i 2. toč. c) Kaznenog zakona osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine, u koju mu se po čl. 63. st. 1. Kaznenog zakona uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 2. veljače 1997. do 19. rujna 1997. godine.
U povodu žalbe optuženika, po službenoj dužnosti, preinačuje se presuda suda prvog stupnja u odluci o sigurnosnoj mjeri te se prema optuženiku umjesto sigurnosne mjere obveznog liječenja narkomana iz čl. 60. st. 1. OKZRH, izriče sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti iz čl. 76. st. 1. KZ, koja može, prema odredbi čl. 75. st. 3. KZ, trajati do prestanka izvršenja kazne zatvora.
Žalba opt. J.A. odbija se kao neosnovana, te se u pobijanom a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.
Obrazloženje
Pobijanom presudom proglašen je krivim opt. J.A. zbog jednog kaznenog djela razbojničke krađe iz čl. 128. KZRH, za koje mu je utvrđena pojedinačna kazna zatvora u trajanju od jedne godine i četiri kaznena djela teške krađe iz čl. 126. st. 1. toč. 2. KZRH, za koje su mu uz primjenu propisa o ublažavanju kazne utvrđene pojedinačne kazne zatvora u trajanju od šest mjeseci za svako djelo, te je uz primjenu propisa o stjecaju kaznenih djela osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine, u koju mu je po čl. 45. st. 1. OKZRH uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 2. veljače do 19. rujna 1997. godine. Ujedno mu je po čl. 60. st. 1. OKZRH izrečena sigurnosna mjera obaveznog liječenja narkomana a oduzeta mu je i imovinska korist pribavljena kaznenim djelom u iznosu od 1.060,00 kn i protuvrijednosti 50 USA dolara i 15.000 lira.
Protiv te presude optuženik je podnio žalbu zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da mu se izrekne blaža kazna.
Odgovor na žalbu nije podnesen.
Dopisom od 22. siječnja 1999. DOKŽ-59/99 državni odvjetnik Republike Hrvatske je predložio, da se žalba optuženika odbije kao neosnovana.
Žalba nije osnovana.
Iako je sukladno obaveznoj primjeni blažeg zakona u smislu odredbe čl. 3. st. 2. Kaznenog zakona ovaj Vrhovni sud, kao sud drugog stupnja, po službenoj dužnosti, kao pod toč. 1. izreke ove presude, preinačio prvostupanjsku presudu u pravnoj oznaci djela, tako što je inkriminiranu djelatnost optuženika pravno označio po Kaznenom zakonu, kao blažem zakonu u odnosu na Krivični zakon Republike Hrvatske, koji je bio na snazi u vrijeme izricanja pobijane presude, u konkretnom slučaju ta okolnost, sama za sebe, nije utjecala i na utvrđivanje blažih pojedinačnih i izricanje blaže jedinstvene kazne optuženiku za počinjena kaznena djela.
Naime, protivno optuženikovoj žalbi, u kojoj se posebno ističe da je optuženik nakon završetka prvostupanjskog kaznenog postupka dragovoljno otišao na liječenje od ovisnosti u komunu u Italiji, čime da je pokazao spremnost da otkloni uzrok svoje inkriminirane djelatnosti i ujedno izrazio iskreno kajanje, te iskazao "krajnju kooperativnost" time što je iskreno priznao i detaljno opisao na koji način je počinio kaznena djela zbog kojih je proglašen krivim, jedinstvena kazna zatvora u trajanju od dvije godine, koju je optuženiku za jedno kazneno djelo razbojničke krađe i četiri kaznena djela teške krađe izrekao sud prvog stupnja, nije prestroga kaznena sankcija, kako smatra optuženik.
Ovo pogotovo ako se ima u vidu da su pojedinačne kazne zatvora za svako od počinjenih kaznenih djela i prema primijenjenom blažem zakonu utvrđene u visini donje granice kazne propisane zakonom za ta kaznena djela, a kako je jedinstvena kazna izrečena u skladu sa propisima o stjecaju kaznenih djela, te ako se ima na umu s jedne strane svrha kažnjavanja i s druge strane uzme u obzir opseg kriminalne djelatnosti optuženika, utvrđene pojedinačne i jedinstvena kazna zatvora u trajanju od dvije godine, izrečena optuženiku za počinjena kaznena djela, i po ocjeni ovog Vrhovnog suda nije prestroga kaznena sankcija, kako se ističe u žalbi optuženika, već je u svemu primjerena stupnju krivnje optuženika, pogibljenosti njegovih djela i svim okolnostima koje su u ovom slučaju relevantne za odmjeravanje kazne, te stoga podobna za ostvarenje zakonom predviđene svrhe kažnjavanja.
Zbog navedenih razloga, na temelju čl. 387. i čl. 390. st. 1. ZKP/97 o žalbi optuženika odlučeno je kao u izreci ove presude.
U Zagrebu, 2. ožujka 1999.
Zapisničar:
Predsjednik vijeća:
Rašo Marko v.r.
Vrbetić Vesna v.r.