Supreme Court dismisses appeal as inadmissible due to failure to state grounds of importance under ZPP Art. 382.2.
Sintesi Legislator
Generato dall'IAThe Supreme Court of Croatia dismissed the appeal as inadmissible because the appellants failed to state grounds of importance as required by law. The lower courts had previously ruled that certain construction activities on neighboring land constituted a disturbance of possession under the ZVDSP Act. The court determined that without specific reasons meeting the statutory threshold for importance, the appeal could not proceed to a merits review.
Regesto Legislator
Generato dall'IAArt. 382. st. 2. ZPP; Art. 392b st. 3. ZPP: An appeal against a final decision is inadmissible if the appellant fails to state grounds of importance as required by law.
Parole chiave
Generato dall'IADisposizioni normative citate
Generato dall'IAGiurisprudenza citata
Generato dall'IATesto completo
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 1805/13-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari I-tužiteljice M. B. iz K., i II-tužitelja I. M. iz K., koje oboje zastupa punomoćnik M. A., odvjetnik u V., protiv I-tuženika J. B., pokojnog J., iz K., i II-tuženika J. B. J. iz K., zbog smetanja posjeda, odlučujući o reviziji I. i II. tužitelja protiv rješenja Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžsp-60/13 od 25. travnja 2013. kojom je potvrđeno rješenje Općinskog suda u Splitu poslovni broj P1-5303/09 od 14. studenog 2012., u sjednici dana 3. listopada 2017.,
r i j e š i o j e :
Revizija I. i II. tužitelja protiv rješenja Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžsp- 60/13 od 25. travnja 2013. se odbacuje kao nedopuštena.
Obrazloženje
Županijski sud u Splitu rješenjem poslovni broj Gžsp-60/13 od 25. travnja 2013. odbio je žalbu tužitelja i potvrdio rješenje Općinskog suda u Splitu poslovni broj P1-5303/09 od 14. studenog 2012. koje glasi:
"I. Odbija se tuženi zahtjev tužitelja u cijelosti kao neosnovan a koji glasi:
'Utvrđuje se kako su tuženici smetali tužitelje u posljednjem mirnom i faktičnom posjedu njihovih nekretnina na način da su dana 1. ožujka 2009. izveli radove na rušenju jugoistočnog dijela kamenog suhozida koji se nalazi između nekretnina tužiteljice i tuženika, na skici lica mjesta vještaka mjernika uz nalaz vještaka K.
7. r.
2. g. u privitku ove odluke, koja skica se proglašava sastavnim dijelom iste oznake sjeverni – "kameni suhozid", te su izrezali i željezni međašni stup visine cca 60 cm, te uklonili na njemu postavljenu i pričvršćenu ogradnu žicu koja se protezala preko zapadne i preko sjeverne međe čest. tužiteljice oznake čest. zem. 1399 k.o. K., do toga stupa ugrađenog na poziciji, a na skici lica mjesta u privitku, oznakom "točke" ucrtane do oznake "ST1", te su iste prigode poduzeli i radnju izgradnje betonskog objekta, kućice na jugozapadnom dijelu tuženikove nekretnine, u skici u privitku oznake "P.O", s kojim objektom su u njegovom jugozapadnom dijelu, zapadnim zidom objekta u južnoj polovini objekta, cca 10 do 50 cm zašli na nekretninu i u zapadni međašni suhozid prema nekretnini tužiteljice, u nacrtu oznake "kameni suhozid", da bi isto dana, što su tužitelji naknadno uočili, izvršili rezanje i uklanjanje ubetoniranog međašnog željeznog stupa visine cca 60 cm na koji su bila postavljena dvorišna vrata, na jugozapadnom kraju nekretnine drugotužitelja oznake čest. zem. 1420 k.o.
K., na skici lica mjesta u privitku na poziciji ucrtanom crnom "točkom" do oznake "DV" i "1.0", pa im se nalaže uspostava prijašnjeg posjedovnog stanja na način da se uvodi prvotužiteljica u mirni i faktični posjed nekretnine čest. zem. 1399 k.o. K. sve do jugoistočne točke u nacrtu ucrtane do oznake "ST1", te se nalaže tuženicima ponovno postava željeznog međašnog stupa visine cca 60 cm, na toj poziciji uz razvlačenje žičane ograde na navedeni stup i preko "kamenog betonskog ogradnog zida" i preko zapadnog "kamenog suhozida" iz skice vještaka, te se tuženicima nalaže da poruše južnu polovinu zapadnog zida objekta izgrađenog i izvedenog na čest. tuženika zem. 1400 k.o.
K., a u skici mjernika u privitku oznake "P.O.", te se nadalje uvodi drugotuženik u mirni i faktični posjed nekretnine čest. zem. 1420 k.o. K. sve do jugozapadne crne "točke" u nacrtu ucrtane do oznaka "DV" i "1.0", te se nalaže tuženicima ponovna postava željeznog međašnog stupa visine cca 60 cm, na toj poziciji, uz postavu drvenih ulaznih vrata na otvor nalazeći uz oznaku "DV" i "1.0", te se nadalje nalaže tuženicima neka se kane bilo kakvog takvog ili sličnog daljnjeg smetanja posjeda tužitelja.'
II. Odbija se zahtjev tužitelja za izdavanje privremene mjere a koji glasi:
'Nalaže se tuženicima da odmah po primitku ove privremene mjere prestanu sa bilo kakvim građevinskim radovi na nekretnini u K. čest. zem. 1400 k.o. K., sve pod prijetnjom zakonskih posljedica.' "
Protiv drugostupanjskog rješenja tužitelji su podnijeli reviziju iz čl. 382. st. 2. toč. 1. Zakona o parničnom postupku, zbog revizijskih razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, navodeći da odluka u sporu ovisi o rješenju materijalnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predložili su da Vrhovni sud RH prihvati reviziju te preinači drugostupanjsko i prvostupanjsko rješenje i prihvati tužbeni zahtjev, a tuženicima naloži naknaditi tužiteljima parnične troškove.
Tuženici nisu odgovorili na reviziju.
Revizija je nedopuštena.
Vijeće revizijskog suda je prije odluke o osnovanosti revizije ispitalo dopuštenost revizije imajući na umu odredbu čl. 443. st. 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 88/08 i 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - dalje: ZPP) prema kojoj je protiv rješenja donesenih u parnicama zbog smetanja posjeda dopuštena samo revizija iz članka 382. stavka 2. ZPP, ako su ispunjeni uvjeti iz članka 400. ZPP.
Stoga je prvenstveno ispitana dopuštenost revizije.
Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP u slučajevima u kojima ne mogu podnijeti reviziju prema odredbi članka 382. st. 1. ZPP, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, primjerice:
1) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova,
2) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskoga suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem, 3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskoga suda temelji na tom shvaćanju, ali bi – osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnoga prvostupanjskoga i žalbenoga postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Europskog suda – trebalo preispitati sudsku praksu.
U reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.
Iz navedenog slijedi da za dopuštenost revizije iz čl. 382. st. 2. ZPP moraju biti kumulativno ispunjeni svi propisani kriteriji, pa je dopuštena samo ona revizija u kojoj su naznačena pravna pitanja koja se tiču primjene točno određenog propisa ili drugog izvora prava, da je pitanje važno za rješenje konkretnog spora zato što se radi o propisu i/ili drugom izvoru prava na kojemu sud temelji obrazloženje pobijane odluke, da je u reviziji naznačen razlog važnosti primjerice naveden u toj odredbi ili koji drugi obrazloženi razlog važnosti, te da se zaista radi o pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a u vezi s kojim Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao najviši sud, osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni.
Pobijano rješenje je doneseno u sporu zbog smetanja posjeda, u kojemu su tužitelji tražili posjedovnu zaštitu glede čini smetanja posjeda počinjenog time što su tuženici 1. ožujka 2009. na predmetnim nekretninama poduzeli radnje pobliže opisane u gore citiranoj izreci rješenja.
Prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev na temelju utvrđenja da tuženici nisu navedenog dana počinili opisano smetanje, da nisu na bilo koji način uznemiravali tužitelje u posjedu njihovih nekretnina niti su im oduzeli posjed. Stoga je sud zaključio da tužitelji nisu dokazali pretpostavke za pružanje posjedovne sudske zaštite u smislu odredbe čl. 22. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, dalje: ZVDSP). Drugostupanjski sud je prihvatio pravno shvaćanje na kojemu se temelji prvostupanjsko rješenje, te je odbio žalbu tužitelja i potvrdio prvostupanjsko rješenje.
Tužitelji su revizijom osporili pravno shvaćanje na kojemu se temelji obrazloženje pobijanog rješenja, te su naznačili pravno pitanje: „Pripada li tužiteljima pravo na posjedovnu zaštitu u odnosu na radnje, ponašanje tuženika koje se sastoji od rušenja međaškog zida te rušenja ogradne žice i stupova, kao i rušenja i nasilnog otvaranja vrata na ogradnom zidu, nakon čega tuženici nisu vrata vratili na njihovo mjesto, tako da je nekretnina drugotužitelja ostala otvorena i svakom dostupna?“.
U reviziji je navedeno da se pitanje odnosi na primjenu odredbe čl. 21. i čl. 22. ZVDSP, a da je važno zato što je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje u presudama poslovni broj Rev-x-1078/12 od 6. ožujka 2013. i Rev-1214/10 od 24. listopada 2012., te na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH odlukom poslovni broj Su-IV- 1333/12-2 od 22. listopada 2012., ali da je odluka drugostupanjskoga suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem.
Odredbe ZVDSP na koje se odnose naznačena pitanja glase:
-čl. 21. St. 1.: Koga drugi samovlasno smeta u posjedu, bilo da ga uznemirava u posjedu ili mu ga je oduzeo, ima pravo na zaštitu posjeda.
-čl. 22. st. 1.: Posjednik kojemu je posjed samovlasno smetan ovlašten je svoj posjed štititi putem suda, zahtijevajući da se utvrdi čin smetanja njegova posjeda, naredi uspostava posjedovnoga stanja kakvo je bilo u času smetanja, te zabrani takvo ili slično smetanje ubuduće.
-čl. 22. st. 2.: Sud pruža ovu zaštitu posjeda u posebnom, hitnom postupku (postupku za smetanje posjeda), prema posljednjem stanju posjeda i nastalom smetanju, bez obzira na pravo na posjed, pravni temelj posjeda, poštenje posjednika, kao i bez obzira na to koliko bi smetanje posjeda bilo u kakvu društvenom, javnom ili sličnom interesu.
Naznačeno pitanje nije važno za rješenje konkretnog spora. Prema utvrđenjima nižestupanjskih sudova, na kojima se temelji pobijano rješenje, tužitelji su nesporno posljednji mirni posjednici nekretnine, ali nisu dokazali da bi tuženici dana 1. ožujka 2009. poduzeli radnje smetanja posjeda opisane u rješenje. Odgovor na naznačeno pitanje bio bi važan za rješenje spora u procesnoj situaciji u kojoj bi tužitelj dokazao čin smetanja poduzimanjem radnji navedenih u rješenju.
Nadalje, naznačeno pitanje nije važno niti u općem smislu važnosti glede ujednačavanja sudske prakse, jer se pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH zauzeto na sjednici Građanskog odjela i u navedenim presudama temelje na bitno drugačijim činjeničnim pretpostavkama u odnosu na predmetnu pobijanu presudu.
Samim time pravno shvaćanje na kojemu se temelji pobijano rješenje nije u suprotnosti s ranije zauzetim pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda RH i to:
(1) Pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda RH poslovni broj Su-IV- 1333/12-2 od 22. listopada 2012. prema kojem „zatvori nekretnina su u osnovi stvari neposredno povezane s tim nekretninama“.
(2) U rješenju Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-1214/10 od 24. listopada 2012. bilo je naznačeno pitanje: „Pripada li tužitelju pravo na posjedovnu zaštitu u odnosu na radnje – ponašanje tuženika koje se sastoji u otvaranju poklopaca (otvora – šahtova) kanala distributivno-komunikacijske infrastrukture (DTK) te u uvlačenju i polaganju optičkih kabela za potrebe I. tuženika pored postojećih kabela tužitelja, a nakon čega su tuženici poklopce vratili na mjesto, čime nije došlo do poremećaja u pružanju usluga tužitelja?“
Vrhovni sud RH je o tom pitanju zauzeo pravno shvaćanje: „Kada netko ima određenu stvar u isključivoj faktičnoj vlasti (čl. 10. st. 1. ZVDSP), ponašanje drugoga kojim se dovodi u pitanje isključivost u vršenju te vlasti i kojim se nameče određeno trpljenje da i taj drugi polaže svoje instalacije, obavlja druge radove, popravlja instalaciju i sl. i po shvaćanju revizijskog suda ima značenje uznemiravanja posjeda u smislu čl. 21. st. 1. ZVDSP.
Naime, ne može se kao pravno relevantan argument prihvatiti shvaćanje županijskog suda u ovom predmetu da u situaciji kada posjednik nije ubuduće ograničen u ostvarivanju sadržaja svoje (gospodarske) djelatnosti i ekonomskog cilja, da tada ne bi bila riječ o uznemiravanju posjeda stvari, jer bi prihvaćanje takvog shvaćanja bilo protivno postojećoj sudskoj praksi i neprihvatljivo ograničeno pravo na posjedovnu zaštitu.
To bi u konačnici značilo, da bi posjednici morali trpjeti razna ponašanja i radnje na objektu posjeda, kada bi te radnje same po sebi, dakle po svojoj prirodi imale značenje čina smetanja, ako bi ubuduće stvar kao objekt posjeda mogli koristiti na dosadašnji način gledano u okviru njene svrhe i prirode postojanja.“
(3) U rješenju Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-x-1078/12 od 6. ožujka 2013. Naznačeno je pitanje: „Da li tužitelju HT-Hrvatske telekomunikacije d.d. pripada pravo na posjedovnu zaštitu u odnosu na radnje tuženika koje se sastoje u otvaranju poklopaca (otvora) kanala distributivno-komunikacijske infrastrukture (DTK), te uvlačenju i polaganju optičkih kabela za potrebe tuženika pored postojećih kabela tužitelja, a čime nije došlo do poremećaja u pružanju usluga tužitelju, ili ne?“
U tom postupku revizija je odbačena jer u njoj nisu naznačeni razlozi važnosti u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP.
S obzirom na iznijete razloge podnesena revizija ne udovoljava propisanim kriterijima dopuštenosti po čl. 382. st. 2. ZPP, pa je reviziju valjalo odbaciti po čl. 392b st. 3. ZPP, i riješiti kao u izreci.
Zagreb, 3. listopada 2017.
Predsjednica vijeća
Katarina Buljan, v. r.