Croatian Supreme Court dismisses appeal on fixed-term contract abuse claim due to lack of completed work.
Sintesi Legislator
Generato dall'IAThe Supreme Court of Croatia dismissed the plaintiff's appeal against the lower court's decision to reject her claim for a permanent employment contract. The plaintiff argued that the employer abused fixed-term contracts by refusing to renew agreements despite unfinished work, while the employer contended the contracts expired naturally. The court upheld the lower courts' reasoning that the parties' intent was for fixed-term agreements and that the employer fulfilled their obligations, thus rejecting the claim of abuse. Consequently, the appeal was rejected as unfounded, and the plaintiff was ordered to bear the costs.
Regesto Legislator
Generato dall'IAZakon o radu; Zakon o parničnom postupku: The Supreme Court may reject an appeal on procedural or substantive grounds by referring to the lower court's reasoning if it accepts it, establishing that an employer is not liable for abuse of fixed-term contracts when the underlying work remains incomplete.
Parole chiave
Generato dall'IADisposizioni normative citate
Generato dall'IATesto completo
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revr 691/14-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan, predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića, člana vijeća, Viktorije Lovrić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Branka Medančića, člana vijeća i Marine Paulić, članice vijeća u pravnoj stvari tužiteljice T. Š. iz P., koju zastupaju punomoćnici M. K., R. M.-B. i L. M., odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu u P., protiv tuženika A. I., P., radi utvrđenja postojanja radnog odnosa, vraćanja na rad i priznanja prava, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž-3455/13-2 od 16. prosinca 2013. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj P-1736/11-28 od 11. srpnja 2013. ispravljene rješenjem istoga suda poslovni broj P-1736/11-31 od 23. rujna 2013. , u sjednici održanoj 30. lipnja 2015.,
p r e s u d i o j e:
I. Revizija tužitelja protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž-3455/13-2 od 16. prosinca 2013. odbija se kao neosnovana.
II. Zahtjev tuženika za naknadu troškova odgovora na reviziju odbija se kao neosnovan.
Obrazloženje
Općinski sud u Puli-Pola je presudom poslovni broj P-1736/11-28 od 11. srpnja 2013. ispravljenom rješenjem istoga suda poslovni broj P-1736/11-31 od 23. rujna 2013. odbio tužbeni zahtjev kojim je tužiteljica tražila utvrđenje da je između tuženika kao poslodavca i tužiteljice kao zaposlenice sklopljen ugovor o radu na neodređeno vrijeme za radno mjesto kustos u P., te da je obavijest tuženika od 17. listopada 2011. Ur. broj 1189 bez pravnog učinka, pa da radni odnos tužiteljice kod tuženika zasnovan ugovorom o radu od 18. travnja 2011. nije prestao.
Istom presudom odbijen je i tužbeni zahtjev tužiteljice kojim je tražila naložiti tuženiku da vrati tužiteljicu na rad na radno mjesto kustosa-mjesto rada u P., i prizna joj sva prava iz radnog odnosa računajući od 18. listopada 2011. do povratka na posao (točka I izreke).
Tužiteljici je naloženo naknaditi tuženiku parnične troškove u iznosu od 2.700,00 kuna (točka II izreke), dok je u cijelosti odbijen zahtjev tužiteljice da joj tuženik naknadi parnične troškove (točka III izreke).
Županijski sud u Puli-Pola je presudom poslovni broj Gž-3455/13-2 od 16. prosinca 2013. odbio žalbu tužiteljice kao neosnovanu i potvrdio prvostupanjsku presudu.
Protiv drugostupanjske presude tužiteljica je podnijela reviziju iz čl. 382. st. 1. točka 2. Zakona o parničnom postupku zbog bitne povrede odredaba postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati reviziju te da ukine drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
Tuženik je odgovorio na reviziju i predložio da revizijski sud odbije reviziju kao neosnovanu, a tužiteljici naloži naknaditi tuženiku troškove odgovora na reviziju u iznosu od 1.000,00 kuna.
Revizija je neosnovana.
Revizijski sud ispitao je pobijanu drugostupanjsku presudu u smislu odredbe čl. 392.a. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 148/11, 148/11, 25/13, 43/13, - dalje: ZPP), samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
Suprotno revizijskim navodima pobijana presuda sadrži razloge o činjenicama odlučnim za ovaj spor, koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe, a ne postoji niti proturječnost o odlučnim činjenicama između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika. Stoga nije ostvaren revizijski razlog apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koji je opisno ukazano revizijom.
Tvrdnje tužiteljice o pogrešnim činjeničnim utvrđenjima glede neprekinutog trogodišnjeg trajanja njezinog radnog odnosa kod tuženika na temelju više uzastopnih ugovora o radu na određeno vrijeme te činjeničnih utvrđenja glede navodne zloupotrebe instituta ugovora o radu na određeno vrijeme od strane tuženika revizijski sud nije razmatrao jer se drugostupanjska presuda ne može pobijati revizijom zbog revizijskog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (argument iz odredbi čl. 385. ZPP-a), pa te navode ne može razmatrati ni ovaj sud.
Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava. Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kada takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP). U revizijskom stupnju postupka i dalje je sporno je li između tuženika kao poslodavca i tužiteljice kao zaposlenika sklopljen ugovor o radu na neodređeno vrijeme za radno mjesto kustos u P. sklapanjem više uzastopnih ugovora o radu na određeno vrijeme, a s tim u vezi je sporna pravilna primjena odredbe čl. 10. Zakona o radu (Narodne Novine broj 149/09, dalje u tekstu: ZR).
U postupku koji je prethodio reviziji nije bilo sporno:
- da je tužiteljica, kao zaposlenica s tuženikom, kao svojim poslodavce, sklopila više (tri) ugovora o radu na određeno vrijeme i da je temeljem istih kod tuženika bila zaposlena od 15. studenoga 2007. do 13. studenoga 2010. – dakle dva dana manje od tri godine,
- da je nakon toga 18. travnja 2011. ponovno sklopila s tuženikom ugovor o radu na određeno vrijeme do 18. listopada 2011. "… zbog povećanog opsega poslova": istraživanja na području grada P. te obrade materijala s terena villa P. u P. (čl. 2. navedenog Ugovora o radu na određeno vrijeme – list 10 spisa),
- da ti radovi zbog kojih je tužiteljica s tuženikom, kao svojim poslodavce, sklopila navedeni ugovor o radu nisu dovršeni,
- da ju je tuženik dopisom od 17. listopada 2011 ur. broj: 1189 obavijestio o prestanku njezinog radnog odnosa zbog isteka vremenskog roka na koji jetaj ugovor o radu sklopljen.
Tužiteljica je tijekom postupka tvrdila da je poslodavac zloupotrijebio odredbu čl. 10. ZR sklapajući ugovore o radu na određeno vrijeme te odbivši produžiti ugovor premda poslovi koje je obavljala tužiteljica nisu dovršeni.
U odnosu na te tvrdnje nižestupanjski sudovi su zaključili da je prava volja stranaka bila sklapanje ugovora o radu na određeno vrijeme, da je ugovor prestao istekom vremena te da za rješenje ovoga spora, glede pravilne odredbe čl. 10. ZR, nije odlučno što još nisu dovršeni poslovi koje je tužiteljica obavljala na osnovi ugovora o radu na određeno vrijeme.
Tužbeni zahtjev je odbijen uz obrazloženje da predmetni ugovor o radu na određeno vrijeme nije sklopljen protivno odredbama ovoga Zakona, odnosno da nije bilo zloupotrebe glede sklapanja ugovora o radu na određeno vrijeme, niti je radnik nastavio raditi kod poslodavca i nakon isteka vremena za koje je ugovor sklopljen. Stoga se ne smatra se da je ugovor sklopljen na neodređeno vrijeme u smislu odredbe čl. 10. st. 5. ZR. Tužiteljica je revizijom osporila pravno shvaćanje drugostupanjskog suda glede obveze poslodavca sklopiti ugovor o radu na neodređeno vrijeme za slučaj kada nije dovršen posao zbog kojega je sklopljen ugovor o radu na određeno vrijeme. Osporila je i utvrđenje da uzastopni ugovori o radu nisu trajali ukupno duže od tri godine, pa drži da su ispunjene zakonske pretpostavke za sklapanje ugovora o radu na određeno vrijeme i da je odbijanjem tužbenog zahtjeva pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
Ovaj revizijski sud ocijenio je revizijske razloge te prihvaća zauzeto pravno shvaćanje drugostupanjskog suda kao i razloge iznesene u obrazloženju drugostupanjske presude.
Odredbom čl. 396.a st. 1. ZPP propisano je da se revizijski sud može, kad odbije reviziju iz čl. 382. st. 1. ZPP, umjesto posebnog obrazloženja pozvati na razloge iz prvostupanjske, odnosno drugostupanjske presude, ako ih prihvaća. Na temelju odredbe čl. 396.a st. 2. ZPP u slučaju iz st. 1. tog članka, revizijski sud je dužan na internetskim stranicama objaviti razloge nižestupanjske odluke ili odluka na koje se poziva.
S obzirom da ovaj revizijski sud prihvaća razloge iznesene u obrazloženju drugostupanjske presude glede primjene materijalnog prava, revident se umjesto posebnog obrazloženja u ovoj odluci, u kojem bi te razloge samo trebalo ponoviti, u smislu već ranije citirane odredbe čl. 396.a st. 1. ZPP upućuje na obrazloženje drugostupanjske presude, koje će se na temelju odredbe čl. 2. istog članka objaviti na internetskim stranicama.
Tuženiku nije dosuđen trošak odgovora na reviziju, jer se ne radi o trošku koji je bio potreban u postupku (čl. 155. st. 1. ZPP).
Zagreb, 30. lipnja 2015.
Predsjednica vijeća
Katarina Buljan, v. r.