Supreme Court dismisses appeal as inadmissible because the transport cost issue does not affect uniform law application.
Sintesi Legislator
Generato dall'IAThe Supreme Court of Croatia dismissed the appellant's revision as inadmissible, ruling that the lower courts correctly denied local transport reimbursement. The appellant argued that state employees should receive separate local transport costs when using personal vehicles, but the court found the inter-municipal transport already covered the actual travel expenses. Since the disputed legal question did not impact the factual findings or the uniform application of the law, the appeal was rejected under Article 382 of the Civil Procedure Act.
Regesto Legislator
Generato dall'IAčl. 382. st. 2. ZPP; čl. 392. st. 2. ZPP: A revision is inadmissible if the disputed legal question does not concern a material or procedural issue essential for ensuring the uniform application of the law and equality of citizens.
Parole chiave
Generato dall'IADisposizioni normative citate
Generato dall'IATesto completo
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revr 1034/11-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića, predsjednika vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća te Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari tužitelja S. S. iz K., kojega zastupa punomoćnik Z. K., odvjetnik u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Gospiću, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Karlovcu, Stalne službe u Gospiću, poslovni broj Gž-146/11 od 5. travnja 2011., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Gospiću, Stalne službe u Korenici, poslovni broj P- 1865/09-10 od 20. travnja 2010., u sjednici održanoj 29. lipnja 2016.,
r i j e š i o j e:
Revizija tužitelja odbacuje se kao nedopuštena.
Obrazloženje
Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev za isplatu naknade troškova mjesnog prijevoza u iznosu 800,00 kn sa zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose pobliže određenim u izreci presude (toč. I. izreke) te je naloženo tužitelju naknaditi tuženici troškove parničnog postupka u iznosu 1.000,00 kn (toč. II. izreke).
Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda.
Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku, navodeći da odluka u sporu ovisi o rješenju materijalnopravnog pitanja važnog za jedinstvenu primjenu zakona i ravnopravnosti građana. Predlaže preinačiti pobijanu presudu, podredno, ukinuti pobijanu i prvostupanjsku presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
Odgovor na reviziju nije podnesen.
Revizija nije dopuštena.
Prema odredbi čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 2/07, 84/08 i 123/08 - dalje ZPP), koja se u ovom predmetu primjenjuje na temelju odredbe čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 57/11), u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana.
U povodu revizije iz čl. 382. st. 2. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana (čl. 392.a st. 2. ZPP).
Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu 800,00 kn sa zateznim kamatama na ime naknade troškova mjesnog prijevoza u mjestu stanovanja i u mjestu rada tužitelja u razdoblju od travnja 2008. do srpnja 2008.
U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:
- da je tužitelj kao državni službenik zaposlen u Policijskoj upravi Ličko - senjskoj, Policijska postaja G. na poslovima policajca te da je u spornom razdoblju iz mjesta prebivališta u K. u mjesto rada u G. putovao osobnim automobilom,
- da tuženica nije isplaćivala tužitelju naknadu za mjesni prijevoz,
- da je tuženica u spornom razdoblju tužitelju isplaćivala naknadu troškova međumjesnog prijevoza za odlazak na posao i dolazak s posla na relaciji K. - G.,
- da je udaljenost od kuće tužitelja do najbliže autobusne stanice oko 20 m, a udaljenost autobusne stanice u G. do mjesta rada tužitelja oko 1 km,
- da je isplatom troškova međumjesnog prijevoza tužitelju pokriven stvarni trošak mjesnog i međumjesnog prijevoza.
Utvrdivši da tužitelj nije imao većih troškova putovanja od onih troškova koje mu je tuženica naknadila na ime troškova međumjesnog prijevoza, nižestupanjski sudovi su primjenom odredaba čl. 201. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 137/04), čl. 49. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“, broj 3/02) te pozivanjem na Tumačenje Zajedničke komisije za praćenje primjene tog ugovora od 18. rujna 2003. kao i primjenom odredbe čl. 52. st. 9. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“, broj 92/04), odbili tužbeni zahtjev.
Tužitelj u reviziji postavlja materijalnopravno pitanje koje glasi:
Imaju li državni službenici pravo na isplatu troškova mjesnog prijevoza ukoliko moraju sa stanice međumjesnog prijevoza koristiti i mjesni prijevoz kako u mjestu rada tako i u mjestu stanovanja?
Nasuprot utvrđenju nižestupanjskih sudova da su troškovi međumjesnog prijevoza tužitelju obračunati na način da je istima pokrivena udaljenost od kuće tužitelja u K. do autobusne stanice u G. kao i udaljenost od autobusnog kolodvora do zgrade Policijske postaje G., postavljajući navedeno pitanje tužitelj ustraje u tvrdnji da tužitelj ima pravo i na troškove mjesnog javnog prijevoza u skladu s odredbom čl. 49. Kolektivnog ugovora („Narodne novine“, broj 3/02) i čl. 52. st. 2 Kolektivnog ugovora („Narodne novine“, broj 92/04).
Budući da se navedeno pitanje ne odnosi na činjenična utvrđenja koja proizlaze iz nižestupanjskih presuda, to pitanje nije važno za odluku u sporu.
Stoga je na temelju odredbe čl. 392. st. 2. ZPP valjalo reviziju odbaciti kao nedopuštenu i riješiti kao u izreci.
Zagreb, 29. lipnja 2016.
Predsjednik vijeća:
Željko Glušić, v. r.