Croatian Supreme Court dismisses appeal for wrongful termination due to unjustified absence and failure to request sick leave.
Sintesi Legislator
Generato dall'IAThe Croatian Supreme Court dismissed the plaintiff's appeal against a final judgment confirming her wrongful termination from employment. The court found that the plaintiff's absence from work between August and September 1990 was unjustified, as she failed to obtain sick leave or annual leave approval despite warnings. Consequently, the termination was lawful under the Labor Law, and the appeal raised procedural issues regarding factual findings were inadmissible under the Civil Procedure Act.
Regesto Legislator
Generato dall'IAZakon o parničnom postupku; Revizija zbog pogrešnog utvrđenja činjeničnog stanja nije dopuštena; Radni odnos prestaje protiv volje radnika ako neopravdano izostane s posla 5 dana uzastopno.
Parole chiave
Generato dall'IADisposizioni normative citate
Generato dall'IATesto completo
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 1459/1993-2
P R E S U D A
U IME REPUBLIKE HRVATSKE!
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Augusta Husinca kao predsjednika vijeća, te Ilije Čuljata, Stanka Jesenkovića, Gordane Gasparini i Stanka Hautza kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Đ.M. zastupano po punomoćnici P.S., dipl. pravnici iz R. protiv tužene HRVATSKE ELEKTROPRIVREDE, Distribucija Pula, Pogon Rovinj, zastupane po punomoćniku F.A., dipl. pravniku iz K., radi poništenja odluke tužene rješavajući reviziju tužene protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Puli od 14. prosinca 1992. godine, broj Gž-1012/92 kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rovinju od 13. studenog 1991. godine broj P-106/91-17 u sjednici održanoj dana 28. kolovoza 1993. godine,
p r e s u d i o j e:
Revizija tužiteljice odbija se kao neosnovana.
O b r a z l o ž e n j e
Presudom suda prvog stupnja koju je sud drugog stupnja potvrdio odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice kojim je tražila da se poništi odluka tuženog od 6. rujna 1990. godine broj 2098/90 o njezinom prestanku radnog odnosa, te da ju je tužena dužna vratiti na rad na poslove blagajnice i naknaditi joj štetu u visini osobnog dohotka koju bi tužiteljica ostvarila na tom radnom mjestu, kao i naknaditi joj parnične troškove.
Protiv pravomoćne presude suda drugog stupnja tužiteljica je izjavila reviziju zbog bitne povrede Zakona o parničnom postupku (ZPP) i zbog pogrešne primjene materijalnog prava i predložila da se presude sudova nižeg stupnja ukinu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.
Odgovorom na reviziju tužena osporava osnovanost revizijskih navoda i predlaže da se revizija odbije.
Državni odvjetnik Republike Hrvatske nije se izjasnio o reviziji.
Revizija nije osnovana.
Iako se u reviziji navodi da je revizija izjavljena zbog bitne povrede ZPP ne obrazlaže se u čemu se te povrede konkretno sastoje.
Odlučujući o reviziji ovaj revizijski sud nije našao da bi u postupku kod sudova nižeg stupnja bila učinjena bitna povreda iz toč. 10. st. 2. čl. 354. ZPP na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti, pa se prema tome revizijski razlog bitne povrede ZPP-a nije ostvario.
Većim dijelom sadržaja revizije tužiteljica osporava utvrđeno činjenično stanje a to u revizji nije dopušteno jer se prema odredbi st. 3. čl. 385. ZPP revizija zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ne može izjaviti.
U postupku je dokazano da je tužiteljica neopravdano izostala s posla u razdoblju od 1. kolovoza do 6. rujna 1990. i zato je pobijano rješenje tužene od 6. rujna 1990. broj 2098/90 u prestanku radnog odnosa tužiteljice zakonito.
Tužiteljica tijekom cijelog postupka a što ponavlja i u reviziji tvrdi da na posao čistačice nije mogla nastupiti zbog teškog depresivnog stanja u koje da je dovedena privremenim rasporedom na to radno mjesto a smatrajući taj raspored nezakonitim.
Međutim, nesposobnost za rad od 1. kolovoza do 6. rujna 1990. kroz koje vrijeme tužiteljica nije dolazila na posao tužiteljica ničim nije opravdala a što je nastojala time da je tražila odobrenje bolovanja koje joj nje odobreno.
Isto tako tužiteljici nije odobreno ni korištenje godišnjeg odmora u tom vremenu a tužiteljica je s posla izostala i unatoč upozorenju da joj godišnji odmor ne može i neće biti odobren te upozorenja da će uslijediti rješenje o prestanku radnog odnosa ako izostane s posla neopravdano.
Prema odredbi st. 2. toč. 3. čl. 75. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa radni odnos prestaje protiv volje radnika ako radnik neopravdano izostane s posla 5 radnih dana uzastopce.
Kako je navedeno taj uvjet u odnosu na tužiteljicu je ispunjen i zato je rješenje tuženog o prestanku radnog odnosa tužiteljici koje ona pobija u ovom sporu zakonito.
Na kraju treba istaći da je tužiteljica bila dužna nastupiti na rad na raspoređeno radno mjesto bez obzira što je smatrala da je to rješenje nezakonito i što je protiv toga rješenja podnijela prigovor a kasnije pokrenula i postupak kod suda za zaštitu prava.
To zbog toga jer podnošenje zahtjeva za zaštitu prava radnika protiv rješenja o privremenom rasporedu radnika na drugo radno mjesto prema izričitoj odredbi čl. 80. Zakona o radnim odnosima ne zadržava izvršenje rješenja.
Zbog izloženog okolnost da je rješenje o rasporedu tužiteljice na drugo radno mjesto u ovom postupku utvrđeno ništavnim nema utjecaj na ishod spora u odnosu na rješenje o prestanku radnog odnosa.
Iz izloženog slijedi da se nije ostvario ni jedan revizijski razlog i zato je revizija temeljem čl. 393. ZPP odbijena kao neosnovana.
U Zagrebu, 28. kolovoza 1993. godine
Predsjednik vijeća:
August Husinec, v.r.