Legislator Giurisprudenza & Legislazione
Rev-1982/1994-2 Generato dall'IA

Croatian Supreme Court dismisses appeal on property rights, ruling lower courts correctly applied invalid contract law.

Numero d'incarto Rev-1982/1994-2
Autorità giudiziaria
Giurisdizione Croazia (HR)
Data della decisione
Esito del giudizio Respinto (Dismissed)

Sintesi Legislator

Generato dall'IA

The Supreme Court of Croatia dismissed the defendant's appeal against a final judgment confirming co-ownership rights in real estate. The lower courts found a 1970 sales contract void due to lack of legal capacity, establishing the plaintiff's 3/8 ownership share based on financial contributions. The appellate court rejected the appeal because the lower courts correctly applied the law valid at the time of the contract, noting that the Obligations Act did not retroactively apply to pre-1978 transactions.

Regesto Legislator

Generato dall'IA

Zakon o parničnom postupku; Zakon o obveznim odnosima; The court must apply the substantive law valid at the time the legal act was performed, rejecting appeals based on later statutory changes unless explicitly provided.

Parole chiave

Generato dall'IA
co-ownership rights invalid contract retroactive application property dispute appeal dismissal legal capacity financial contribution

Disposizioni normative citate

Generato dall'IA
čl. 390. st. 1. Zakona o parničnom postupku
Pravovremenu, potpunu i dopuštenu reviziju tuženika sud prvog stupnja dostavio je primijenom čl. 390. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br.
čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP
Ispitujući pobijanu presudu, kao i pravilnost postupka koji je prethodio njenom donošenju, ovaj je sud ocijenio da ne postoji bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP na koju bitnu povredu revizijski sud pazi, primijenom čl.
čl. 66. st. 1. Zakona o obveznim odnosima
Međutim, sud drugog stupnja se kod ocjene pravne valjanosti ovog ugovora pogrešno poziva na odredbu čl. 66. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br.
čl. 1106. Zakona o obveznim odnosima
čl. 1109. Zakona o obveznim odnosima
čl. 393. ZPP
Zbog navedenih se razloga po ocijeni ovoga suda nije ostvario niti jedan od revizijskih razloga na koje sud pazi po službenoj dužnosti kao ni revizijski razlozi koje je revident naveo u reviziji te revizija tuženika primijenom čl. 393. ZPP odbijena kao neosnovana.
paragraf 916 III novele OGZ

Ti chiedi come si applica questa sentenza alla tua fattispecie?

Analizza questa decisione insieme alla legislazione federale e cantonale, ai commentari e alla giurisprudenza successiva in Legislator AI.

Apri in Legislator →

Testo completo

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1982/1994-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Veseljka Šeparovića kao predsjednika vijeća, te Ilije Čuljata, Jakoba Miletića, mr. Jasne Brežanski i

. iz B., koju zastupa

Vjere Delić, kao članova vijeća u pravnoj stvari tužiteljice M.N

punomoćnik M.M. odvjetnica u B., protiv tuženika M.N . iz B., kojega zastupa punomoćnik B.K. odvjetnik iz B., radi utvrđenja prava vlasništva, rješavajući reviziju tuženika protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Bjelovaru od 16. prosinca 1993. godine, posl. br. Gž- 2023/93., kojom je odbijena žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena presuda Općinskog suda u Bjelovaru od 10. svibnja 1993. godine, posl. br. P-1245/91., u sjednici održanoj dana 19. travnja 1995. godine,

p r e s u d i o j e:

Revizija tuženika M.N. odbija se kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom Općinskog suda u Bjelovaru od 10. svibnja 1993. godine, posl. br. P- 1245/91. suđeno je:

. iz O., kao nasljednik N.M . dužan je priznati da je tužiteljica N.M. "I. Tuženik N.M 2

iz B., suvlasnica u 3/8 dijela na nekretninama koje dolaze upisane u zk.ul. br. …k.o. B.H. - N.P., a koje se sastoje iz čk. br. 1414/1 oranica ograda sa 64 ara i 13 m5 zajedno sa kućom koja se nalazi na ovim nekretninama, pa je slijedom toga dužan dozvoliti uknjižbu prava vlasništva navedenih nekretnina u zemljišnim knjigama od strane tužiteljice, a što će u protivnom zamijeniti ova presuda, te je dužan dozvoliti da se ova suvlasnička zajednica nekretnina razvrgne po načelima izvršnog postupka a sve to u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja.

II. Razlika tužbenog zahtjeva do zatraženog omjera od 1/2 dijela se odbija.

III. Svaka stranka snosi svoje troškove."

Presudom Okružnog suda u Bjelovaru od 16. prosinca 1993. godine, posl. br. Gž- 2023/93. odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i u navedenom dijelu presuda suda prvog stupnja potvrđena.

Protiv ove pravomoćne presude suda drugog stupnja reviziju je izjavio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava te predložio da sud reviziju prihvati, ukine pobijane presude nižih sudova i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

Pravovremenu, potpunu i dopuštenu reviziju tuženika sud prvog stupnja dostavio je primijenom čl. 390. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91 i 91/92 - dalje ZPP), na odgovor tužiteljici i na izjašnjenje nadležnom državnom odvjetništvu.

Tužiteljica je u odgovoru na reviziju tuženika pobija osnovanost navoda revizije i predlaže da sud reviziju odbije kao neosnovanu.

Državno odvjetništvo Republike Hrvatske nije se izjasnilo o izjavljenoj reviziji.

Revizija nije osnovana.

Ispitujući pobijanu presudu, kao i pravilnost postupka koji je prethodio njenom donošenju, ovaj je sud ocijenio da ne postoji bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP na koju bitnu povredu revizijski sud pazi, primijenom čl. 386. ZPP, po službenoj dužnosti.

Neosnovana je tvrdnja revidenta da je ostvarena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP jer da postji proturiječnost glede odlučnih činjenica između onoga što piše u obrazloženju pobijanih presuda i onoga što sadrži predmetni spis a naručito iskazi saslušanih svjedoka i drugi dokumenti koji se nalaze deponirani u spisu.

Revident osim paušalnih navoda u reviziji o postojanju navedene proturiječnosti ne obrazlaže posebno u čemu bi se ta proturiječnost između razloga pobijanih presuda te iskaza svjedoka i isprava koje se nalaze u spisu sastojala.

Ovaj sud međutim, pregledom spisa ne nalazi da bi postojala proturiječnost između razloga pobijanih presuda i sadržaja u postupku provedenih dokaza.

Revident navodima revizije vrši sam ocjenu u predmetu provedenih dokaza i kroz tu ocjenu nastoji dovesti u sumnju pravilnost činjeničnih utvrđenja nižih sudova, a da pri tom gubi iz vida da se revizijom ne može s uspjehom pobijati pravilnost činjeničnih utvrđenja nižih sudova (čl. 385. st. 3. ZPP).

Neosnovana je tvrdnja revidenta da se pobijana presuda zasniva na pogrešnoj primjeni materijalnog prava te da se zbog toga ostvaruje revizijski razlog propisan čl. 385. st. 1. toč. 3. ZPP.

Sud prvog stupnja je utvrdio, a sud drugog stupnja ocijenio pravilnima utvrđenja suda prvog stupnja iz kojih proizlazi:

živjeli u

- da su tužiteljica njen sada pok. suprug i njegova sada pok. majka M.N. 3 zajedničkom domaćinstvu u I. time da je imanje u I. prodano i novcem od prodaje tog imanja kupljena je nekretnina u B. u L. ulici (koja se sastojala od gospodarskih zgrada),

- da su kupljene gospodarske zgrade u L. ulici u B. osposobljene za stanovanje i nakon nekoliko godina stranke su navedene nekretnine prodale i nakon nekoliko godina kupile nekretnine u B.

- da je imanje u Ivanjskoj bilo u vlasništvu I.N. (oca tuženika) a da je imanje u L. ulici

. time da su štagalj i štalu na toj adresi tužiteljica i njen otac u B. bilo u vlasništvu M.N

osposobili kao objekte za stanovanje,

. - tuženik podizali

- da su za dovršenje nekretnina u B. I.N. (suprug tužiteljice) i M.N

kredite u iznosu od 20.000 tadašnjih dinara koje je otplatio tuženik time da nije dokazano da bi tuženik osim navedenog novčanog iznosa za dovršenje spornih objekata dao dopirnos u bilo kojem drugom vidu,

nije mogla doprinosti za dovršenje objekta …, jer je bila slijepa tako da se

- da M.N. 1

nije mogla brinuti o sebi i o svojim osobnim angažmanom doprinosti dogradnju spornih objekata a novac stečen od mirovine ostavljala je u domaćinstvu I.N. (sina) s kojim je živjela u domaćinstvu,

- da su nekretnine u L. ulici kupljene za iznos od tadašnjih 30.000 dinara (nekretnine u I. prodane su za 20.000 tadašnjih dinara), s tim da je razlika između ponuđene cijene nekretnina u I. i cijene nekretnina u L. ulici (tadašnjih 10.000 dinara) plaćena iz sredstava ostvarenih prodajom poljopirvrednih proizvoda sa gospodarstva u I. na kojem su tužiteljica i njen suprug I.N. zajedno radili,

- da su nekretnine u L. ulici prodane 1969. godine za iznos od 42.000 HRD te da je s tim sredstvima kupljeno imanje u K. cesti za iznos od 30.000 tadašnjih dinara (nekretnina u K. ulici bila je nedovršena kuća stavljena pod krov),

- da su tužiteljica i njen sada pokojni suprug svojim sredstvima i svojim radom učestvovao u dovršenju stambenog objekta i u izgradnji gospodarstvenih objekata,

- da je suprug tužiteljice bio u radnom odnosu a da je tužiteljica obavljala svoje poslove u kući, radila u vrtu i na polju, uzgajala perad i svinje, vodila brigu o cijelokupnom domaćinstvu, a osim toga i radila na dovršenju objekata te vodila brigu o majci tuženika,

- da su sredstva ostvarena kreditom tuženika i njegovog brata utrošena u dovršenje sporne kuće no da je tuženik ta srdstva uložio u sporne nekretnine ne radi stjecanja suvlasničkog dijela nego u korist majke, kako tuženik u žalbi (list 170-171 navodi) "Sve ono što sam ja ulagao to ide u korist moje majke. Prema tome doprinos moj i učešće moje majke,

- majka

kada se stavi u omjer sa onim što je doprinjela tužiteljica i njen muž ...", dok M.N. 3 tuženika već u odgovoru na tužbu (list 10) navodi:

"Doduše jedan dio kredita podigao je i moj sin I., suprug tužiteljice, međutim, taj kredit on nije nikada isplatio niti isplaćivao, već je taj kredit isplaćivao moj sin M.. Moj sin M. činio je to meni u korist, jer su nekretnine i bile upisane na moje ime, a kako sam ja potpuno nesposobna za privređivanje, i teški sam invalid on je na taj način želio da meni pomogne."

- da je vrijednost stambenog objekata prema stanju u vrijeme kupnje iznosila 206.644 tadašnjih dinara, a nakon izvršenih radova na dovršenju objekta koje su radove u pretežitoj mjeri financirali i izveli tužiteljica i njen suprug da je vrijednost objekta iznosila 396.159 tadašnjih dinara.

- da je kupoprodajni ugovor od 6. 10. 1970. godine između prodavatelja I.N. i kupca prema kojem kupac kupuje 1/2 suvlasničkog udjela na nekretnini upisanoj u zk. ul. br. M.N. 2

703 k.o. B. - H.N.P. fiktivni pravni posao jer se u zk. na spornoj nekretnini kao isključivi vlasnik vodi majka tuženika M.N. a tuženik da je prema navodima u postupku ulagao u spornu nekretninu upravo zato da bi zbrinuo svoju majku pa je nelogično da bi od brata I.N. kupovao dio nekretnine koje je već u zemljišnim knjigama upisan kao vlasništvo njegove majke, da se u ugovoru navodi da se kupac već nalazi u posjedu i uživanju spornih nekretnina iako su 1970. godine u vrijeme sklapanja ugovora u posjedu spornih nekretnina bile upravo tužiteljica, njen suprug i majka tuženika, te da je nelogično da bi u slučaju prodaje svog suvlasničkog dijela tužiteljičin suprug i tužiteljica ulagali u dovršenje sporne nekretnine zanatna sredstva.

Na takvo utvrđeno činjenično stanje niži su sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kad su ocijenili da je ugovor o prodaji zaključen između I.N. kao prodavatelja i tuženika kao kupca 6. 10. 1970. godine koji za predmet prodaje ima nekretnine upisane u zk. ul. br. 703 k.o. B. -H. .N.P. prividan ugovor i da nema učinka među ugovornim strankama.

Međutim, sud drugog stupnja se kod ocjene pravne valjanosti ovog ugovora pogrešno poziva na odredbu čl. 66. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 53/91 - dalje ZOO).

Ovo iz razloga što se odredbe ZOO ne primijenjuju na obveze odnose koji su nastali prije stupanja na snagu ZOO kako to proizlazi iz jasne odredbe čl. 1106. spomenutog zakona.

Kako je ZOO stupio na pravnu snagu u smislu čl. 1109. na dan 1. listopada 1978. godine a sporni ugovor je sklopljen 1970. godine, to je primjenom Zakona o nevažnosti pravnih propisa valjalo to primijeniti to pravno pravilo iz paragrafa 916 III novele OGZ. Kako je prema tom pravnom pravilu prividan pravni posao ništav to su niži sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kad su ocijenili da sklopljeni ugovor ne proizvodi pravne učineke između stranaka.

Revident neosnovano smatra da mu pripada pravo suvlasništva na osnovu ulaganja novčanih sredstava u sporne nekretnine. Ovo iz razloga što su niži studovi utvrdili da su ulaganja tuženika vršena u korist njegove majke a tuženik se nije ni pozivao te ničim nije ni dokazivao da bi postojao makar i prešutini sporazum o stjecanju prava suvlasništva na spornoj nekretnini od strane tuženika.

Veličinu suvlasničkog omjera tužiteljice na stečenoj nekretnini niži su sudovi utvrdili pravilnom primjenom materijalnog prava jer su u nedostatku drugačijeg sporazuma i veličinu tog udjela utvrđivali prema visini doprinosa tužiteljice u stjecaju sporne nekretnine imajući pri tom u vidu i veličinu doprinosa njenog supruga u stjecanju sporne nekretnine kao i činjenicu da tužiteljici pripada 1/2 suvlasničkog udjela njenog supruga kao zakonskoj nasljednici dok preostala 1/2 suvlasničkog udjela njenog supruga pripada kao zakonskoj nasljednici njegovoj majci.

Imajući u vidu da je majka tužiteljice učestvovala u kupnji sporne nekretnine svojom

. iznos

posebnom imovinom (sredstvima od prodaje imanja u L. ulici, te uračunavajući N.M sredstava koje je uložio u sporne nekretnine tuženika u korist majke kao i visinu i oblike svih doprinosa tužiteljice i njenog supruga s druge strane niži su sudovi pravilno ocijenili da bi tužiteljičin suvlasniči dio iznosio 1/4 a njenog supruga također 1/4 dijela odnosno da nakon nasljeđivanja svog supruga tužiteljičin suvlasnički dio iznosi 3/8 dijela.

Pri tom na navode revidenta valja odgovoriti da suprotne tvrdnje revidenta kojima nastoji umanjiti veličinu doprinosa tužiteljice i njenog supruga u stjecanju prava suvlasništva na spornoj nekretnini nemaju podlogu u sadržaju izvedenih dokaza.

Zbog navedenih se razloga po ocijeni ovoga suda nije ostvario niti jedan od revizijskih razloga na koje sud pazi po službenoj dužnosti kao ni revizijski razlozi koje je revident naveo u reviziji te revizija tuženika primijenom čl. 393. ZPP odbijena kao neosnovana.

U Zagrebu, 19. travnja 1995.

Predsjednik vijeća:

Veseljko Šeparović, v.r.