Legislator Giurisprudenza & Legislazione
I Kž-249/1996-3 Generato dall'IA

Criminal appeal dismissed; first instance court correctly acquitted defendant of embezzlement due to insufficient evidence.

Numero d'incarto I Kž-249/1996-3
Autorità giudiziaria
Giurisdizione Croazia (HR)
Data della decisione
Esito del giudizio Respinto (Dismissed)

Sintesi Legislator

Generato dall'IA

The Supreme Court of Croatia dismissed the prosecutor's appeal against the first-instance acquittal of the defendant for embezzlement. The prosecutor argued that the financial expert's findings proved a missing sum and that the defendant misappropriated funds, while the defense maintained the evidence was insufficient. The court upheld the lower court's decision because the prosecution failed to prove the specific elements of embezzlement, noting that the financial loss could have resulted from other causes unrelated to the defendant's actions.

Regesto Legislator

Generato dall'IA

čl. 223. st. 3. i 1. KZRH; The court of appeal must uphold a first-instance acquittal when the prosecution fails to prove the specific elements of the crime, such as the amount of loss and the act of misappropriation, based on the available evidence.

Parole chiave

Generato dall'IA
embezzlement criminal appeal insufficient evidence acquittal financial expert prosecutor's appeal elements of crime

Disposizioni normative citate

Generato dall'IA
čl. 223. st. 3. i 1. KZRH
B., zbog kaznenog djela iz čl. 223. st. 3. i 1. KZRH, odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru br.
čl. 360. st. 2. ZKP/93
Državni odvjetnik Republike Hrvatske na temelju čl. 360. st. 2. ZKP/93, podržao je podnesenu žalbu.
čl. 366. st. 1. ZKP/93
čl. 387. ZKP/97
ZKP/93 nisu nađene povrede zakona na čije postupanje pazi drugostupanjski sud po službenoj dužnosti, trebalo je presuditi kao u izreci na temelju čl. 387. ZKP/97.

Ti chiedi come si applica questa sentenza alla tua fattispecie?

Analizza questa decisione insieme alla legislazione federale e cantonale, ai commentari e alla giurisprudenza successiva in Legislator AI.

Apri in Legislator →

Testo completo

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 249/1996-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Katice Jelić, kao predsjednika vijeća, te Milana Petranovića, mr. Branka Zmajevića, Neve Šibl i Marijana Hranjskog, kao članova vijeća, te više savjetnice Zlate Lipnjak-Bosanac, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. J. B., zbog kaznenog djela iz čl. 223. st. 3. i 1. KZRH, odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru br. K 95/95 od 29. siječnja 1996.g., u sjednici održanoj 24. lipnja 1999.g., saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Vladimira Turka,

p r e s u d i o j e :

Odbija se kao neosnovana žalba državnog odvjetnika i potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Presudom Županijskog suda u Bjelovaru br. K 95/95 oslobođen je od optužbe opt. J.B. da bi počinio kazneno djelo pronevjere iz čl. 223. st. 3. i 1. KZRH, činjenično opisanog u izreci prvostupanjske presude. Protiv te presude podnio je žalbu državni odvjetnik zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i predložio da se presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske na temelju čl. 360. st. 2. ZKP/93, podržao je podnesenu žalbu.

Žalba nije osnovana.

Državni odvjetnik podnoseći žalbu iz žalbenog osnova pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, ističe izvodeći zaključak iz knjigovodstveno-financijskog vještačenja da je suprotno zaključku suda, utvrđena visina ostvarenog manjka koji se stavlja na teret optuženiku. Žalitelj to obrazlaže da je vještak pravilno utvrdio visinu manjka oslanjajući se na vjerodostojnu poslovnu dokumentaciju, prvenstveno trgovačku knjigu i podatke o uplatama na žiro-račun. Pri tom prema stavu žalitelja, vještak je suštinske podatke za davanje svog mišljenja crpio iz trgovačke knjige koja je uredno vođena, a u koju su unesene sve kalkulacije kronološkim redom, tako da je bilo moguće utvrditi potpuno zaduženje kantine za navedeni period. Također žalitelj nalazi utvrđenim i iznos utrška koji je polagan u korist žiro-računa, a – 2 –

I Kž 249/1996-3

kako je svoja zaduženja i razduženja prema uplatama vršio optuženik, da je prvostupanjski sud pogrešno izveo zaključak utvrdivši upitnim vjerodostojnu dokumentaciju, a time i nalaz i mišljenje vještaka, jer iako trgovačka knjiga nema značaj poslovne isprave, da je ona isprava sa podacima koji se ne mogu u postupku zanemariti.

Žalitelj također pobija prvostupanjsku presudu u dijelu zaključivanja o zadržavanju utrška za sebe od strane optuženika, ali samo iznosi tvrdnju da je prvostupanjski sud propustio cijeniti utvrđene činjenice, koje se odnose na način poslovanja optuženika, a iz kojih nedvojbeno proizlazi da je optuženik novac od utrška zadržavao za sebe. Žalitelj još ističe da činjenica koju interpretira prvostupanjski sud u obrazloženju presude, o izvršenoj provali u kantini i upitnoj količini robe koja je tada odnijeta, zanemariva je jer da je prema utvrđenim podacima vrijednost otuđene robe iznosila oko 1.700,00 kn. Prema tome žalitelj nalazi da su utvrđeni svi elementi bića kaznenog djela, pa je sud trebao utvrditi ne samo postojanje manjka u poslovanju optuženika, nego i činjenicu da je on utržak u iznosu manjka zadržao za sebe.

Naprotiv, prvostupanjski sud, iz rezultata provedenog dokaznog postupka, zaključuje oslanjajući se na nalaz i mišljenje financijskog vještačenja da je do manjka došlo, ali da sud nije sa sigurnošću utvrdio u kojem iznosu. To iz razloga što niti po mišljenju vještaka nije bilo moguće uskladiti stanje utvrđeno u trgovačkoj knjizi sa knjigovodstvenim stanjem u Upravi u Z. Vještaku je stavljeno na raspolaganje ispis knjigovodstvenog stanja iz kompjutora, na osnovu kojeg je ovaj utvrdio da niti knjiženja nisu vršena uredno, a uz to vještak ističe da je kantina organizacijski bilo loše postavljena, jer je za takvo poslovanje trebalo biti organizirano i blagajničko poslovanje, a da zbog neažurnog vođenog knjigovodstva u Upravi u Z. ne može se sa sigurnošću govoriti o uzrocima nastalog manjka.

Ono što je bitno, a odnosi se na utvrđene činjenice o elementu kaznenog djela prisvajanja novca od strane optuženika, prvostupanjski sud ne nalazi dokazanim takovo prisvajanje. Analizom provedenih dokaza, saslušanja svjedoka, ocjenom obrane optuženika te nalaza i mišljenja financijskog vještaka, sud zaključuje da uz postojanje propusta u poslovanju od strane optuženika kao i propusta u Upravi u Z., proizlaze iz utvrđenih dokaza nesporne činjenice da se u kantini radilo u dvije smjene, da je prva smjena predavala utržak drugoj smjeni, koja ga je prosljeđivala optuženiku, a u njegovu odsustvu da je utržak ostavljan na određenom mjestu. Pri tom se to radilo na povjerenje, tako da se upisivanje utržaka u bilježnicu vršilo od svih zaposlenika. Prvostupanjski sud nalazi značajnim i utvrđenu činjenicu da su ključeve od kantine imali prodavači iz obje smjene, tako da kraj takvog neurednog poslovanja, kojeg utvrđuje prvostupanjski sud i moguće odgovornosti za neko drugo kazneno djelo, optuženiku nije dokazano prisvajanje novaca za sebe.

I po ocjeni ovog Vrhovnog suda kao drugostupanjskog, prvostupanjski sud je proveo sve dokaze o činjenicama koje su odlučne za utvrđivanje bića kaznenog djela koje se stavlja na teret optuženiku. Prvostupanjski sud je pravilno izveo zaključke analitičkom ocjenom dokaza kao i dovođenjem u vezu dokaza saslušanja svjedoka sa ocjenom nalaza i mišljenja vještaka tako da je izveo pravilan zaključak, da kod tako utvrđenog činjeničnog stanja nisu dokazana optuženiku dva bitna elementa bića kaznenog djela a koja se odnose na visinu utvrđenog manjka kao i prisvajanja novca za sebe. Stoga ni žalitelj u podnesenoj žalbi ne ističe koji bi dokazi upućivali da je optuženik novac zadržao za sebe, već iznosi sumarnu ocjenu, da je prvostupanjski sud propustio cijeniti druge u postupku utvrđene činjenice koje se odnose na način poslovanja optuženika, a iz kojih nedvojbeno proizlazi da je optuženik novac od utržka zadržavao za sebe. Nije upitno, što je i prvostupanjski sud konstatira, da postoje propusti optuženika koji bi se eventualno mogli podvesti pod elemente nekog drugog kaznenog djela, ali da iz rezultata dokaznog postupka se ne može izvesti zaključak o prisvajanju novaca od strane optuženika, zbog utvrđenih i drugih činjenica, koje upućuju da je do utvrđenog manjka moglo doći i na drugi način.

Dakle, sud prvog stupnja je pravilno i zakonito postupio, kada je zaključio da optuženiku nije dokazano kazneno djelo koje mu se stavljalo na teret, pa kako ispitivanjem pobijane presude, na temelju čl.

– 3 –

I Kž 249/1996-3

366. st. 1. ZKP/93 nisu nađene povrede zakona na čije postupanje pazi drugostupanjski sud po službenoj dužnosti, trebalo je presuditi kao u izreci na temelju čl. 387. ZKP/97.

U Zagrebu, 24. lipnja 1999.g.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Zlata Lipnjak-Bosanac, v.r.

Katica Jelić, v.r.