Criminal appeal partially allowed; sentence reduced from 3.5 to 2.5 years due to mitigating circumstances.
Sintesi Legislator
Generato dall'IAThe Supreme Court of Croatia partially accepted the defendant's appeal against a first-instance conviction for abuse of trust. While the court rejected claims regarding procedural errors and factual inaccuracies concerning the victim's testimony, it found significant mitigating circumstances including the defendant's prior non-conviction and family status. Consequently, the sentence was reduced from three and a half years to two and a half years, while the conviction itself remained valid.
Regesto Legislator
Generato dall'IAZakon o kaznenom postupku (ZKP); Zakon o kaznenom pravu (KZ): The second instance court must independently weigh mitigating circumstances against aggravating factors when reviewing a sentence; if the first instance judgment lacks factual defects and legal errors, the court may reduce the penalty to achieve the purposes of punishment.
Parole chiave
Generato dall'IADisposizioni normative citate
Generato dall'IATesto completo
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Kžm 62/08-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ileane Vinja, kao predsjednice vijeća, te Zlate Lipnjak-Bosanac i Melite Božičević-Grbić, kao članova vijeća i višeg sudskog savjetnika Vojimira Katića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. Z. M., zbog kaznenog djela iz čl. 192. st. 1. KZ- a, odlučujući o žalbi optuženika podnijetoj protiv presude Županijskog suda u Karlovcu od 22. listopada 2008. broj Km-5/07, u sjednici održanoj 30. travnja 2009., u nazočnosti zamjenice Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Marinke Orlić,
p r e s u d i o j e:
I. Djelomično se prihvaća žalba opt. Z. M., preinačuje se u odluci o kazni presuda suda prvog stupnja, te se optuženik za kazneno djelo za koje je tom presudom proglašen
krivim iz čl. 192. st. 1. KZ-a o s u đ u j e na kaznu zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine i 6 (šest) mjeseci, u koju mu se kaznu na temelju čl. 63. st. 1. KZ-a uračunava i vrijeme provedeno u pritvoru od 06. studenog 2004. do 17. studenog 2004.
II. U ostalom dijelu odbija se kao neosnovana žalba optuženika, te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.
Obrazloženje
Presudom Županijskog suda u Karlovcu proglašen je krivim opt. Z. M. zbog kaznenog djela iz čl. 192. st. 1. KZ, te osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci, u koju mu je, temeljem čl. 63. st. 1. KZ, uračunato vrijeme lišenja slobode od 6. studenog 2004. do 17. studenog 2004.
Protiv te presude žalbu je podnio optuženik po braniteljima Zajedničkog odvjetničkog društva R. & O. iz K., a iz žalbenih osnova bitne povrede odredaba kaznenog postupka, te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje ili podredno preinači i optuženika oslobodi optužbe ili podredno da mu se izrekne blaža kazna zatvora. Odgovor na žalbu nije podnijet.
Zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske u svom pismenom mišljenju u koje je stavljeno na temelju čl. 373. st. 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02 i 115/06, u nastavku ZKP), predložio je da se žalba optuženika odbije kao neosnovana i potvrdi prvostupanjska presuda.
Žalba optuženika samo je djelomično osnovana i to u pogledu žalbene osnove odluke o kazni, dok je u preostalom dijelu neosnovana.
Žaleći se iz žalbene osnove bitne povrede odredaba kaznenog postupka koju žalitelj pravno ne označava a radilo bi se o povredi čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP-a, a prema sadržaju žalbe ta bi se postupovna povreda odnosila na proturječje u odlučnoj činjenici vezanoj za ocjenu vjerodostojnosti svjedočkog iskaza oštećenice.
Pritom žalba smatra da je sud prvog stupnja u razlozima svoje presude dijelom povjerovao svjedočkom iskazu oštećenice kada nalazi da je optuženik ostvario zakonska obilježja odnosnog kaznenog djela ali joj ne vjeruje u odnosu na promijenjeni iskaz glede identiteta osobe počinitelja kaznenog djela.
Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda nema izložene proturječnosti, a posebno ne znatnije između onog što se navodi u razlozima presude kod ocjene vjerodostojnosti svjedočkog iskaza oštećenice glede odlučne činjenice da je upravo optuženik počinitelj odnosnog kaznenog djela.
Pritom sud prvog stupnja čini jasnu distinkciju između iskaza oštećenice u istrazi kada je ona precizno naznačila ime i prezime osobe počinitelja, kao i način njegovog postupanja prethodno kada ju je nazivao mobitelom, njihov sastanak, opis radnje počinjenja djela, kao i okolnosti pod kojima se djelo dogodilo.
Pritom oštećenica na nedvojbeni način iskazuje da dečko po imenu Mario sa događajem nema ništa, a prvi puta je tog dečka spomenula njena mama, želivši na taj način zaštititi optuženika s kojim je do tada bila u intimnoj vezi.
Oštećenica je o događaju govorila majci, kao i svojoj strini, kojoj je kao počinitelja djela naznačila upravo optuženika.
Njezin izmijenjeni iskaz na glavnoj raspravi sud prvog stupnja ne ocjenjuje vjerodostojnim, iz razloga što ona nikad nije opisala izgled tog nepoznatog dečka M., a osim toga tvrdila je u tom izmijenjenom iskazu da je to njen školski kolega, da bi na glavnoj raspravi u ponovljenom postupku ustvrdila da se radi o osobi koja je došla na školske praznike u T., a inače da živi u S..
Iz izloženog proizlazi da je sud prvog stupnja ispravno postupio sukladno čl. 359. st. 7. ZKP-a i pritom dao ocjenu vjerodostojnosti proturječnog iskaza oštećenice glede osobe počinitelja djela.
Stoga, u naprijed izloženom smislu nema, dakle, formalnih nedostataka kako su oni opisani u žalbi optuženika, ali niti bilo koje druge bitne povrede odredaba kaznenog postupka na čije postojanje u smislu čl. 379. st. 1. toč. 1. ZKP-a ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.
Nije stoga u tom dijelu osnovana žalba optuženika.
Nisu osnovani ni žalbeni prigovori pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja u prvostupanjskoj presudi. Pritom žalba ponovno naglašava da je sud prvog stupnja dao pogrešnu ocjenu vjerodostojnosti svjedočkog iskaza oštećenice, posebno s obzirom na dva njena kasnija iskaza na glavnim raspravama u prethodnom i ponovljenom postupku, kada je ona bila bitno starija i bitno zrelija, pa je mogla zaključiti što joj se stvarno dogodilo. Osim toga, nalaz i žalba, oštećenica je i naznačila razlog zbog kojeg je u istrazi teretila optuženika navodeći da je tako htjela napakostiti svojoj majci, kao i optuženiku, jer je znala da održavaju intimnu vezu, a to joj je smetalo već i zbog oca, kao i ostalih članova obitelji.
Stoga smatra žalba da se ipak nešto u svijesti oštećenice dogodilo kada je ona konačno postala svjesna težine svog iskaza i lažnog terećenja, zbog čega je odlučila na glavnim raspravama govoriti istinu. Osim toga oštećenica je dala, bar u bitnim naznakama, opis osobe stvarnog počinitelja odnosnog kaznenog djela.
Suprotno tome po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, sud prvog stupnja dao je potpunu i pravilnu ocjenu vjerodostojnosti svjedočkog iskaza oštećenice u istrazi u odnosu na njene iskaze na glavnim raspravama u prethodnom i ponovljenom postupku, nalazeći da su ovi posljednji iskazi neistiniti, za razliku od iskaza kojeg je dala u istrazi gdje je sa puno detalja i stvarno doživljenog opisala ono što se dogodilo između nje i optuženika.
Uz navedeno sud prvog stupnja dao je potpune i prihvatljive razloge u kojima je jasno i precizno naznačio zašto vjeruje iskazu oštećenice u istrazi, i to ne samo zbog opširnosti tog iskaza, te naznake bitnih detalja događaja, već i zbog okolnosti da je svakoj izloženoj činjenici oštećenica detaljno opisala kako od prethodnog razgovora mobitelom, do dolaska oštećenice te onoga što joj je optuženik činio u vozilu, posebno u pogledu ostvarivanja konstitutivnih elemenata kaznenog djela spolnog odnošaja s djetetom iz čl. 192. st. 1. KZ-a.
Pritom je po ocjeni ovog drugostupanjskog suda oštećenica dala realni opis slijeda događanja koji su bili podudarni u svakom detalju, a zbog čega se ne može zaključiti da se radi o izmišljenim tvrdnjama oštećenice glede osobe počinitelja djela kada je taj događaj kasnije reproducirala svojoj strini, svjedokinji V. J. koja ga je tako i reproducirala, a upravo iskaz svjedokinje V. J. zajedno sa mišljenjem psihologijske vještakinje mr. J. Z. kliničke psihologinje bio bitan za pravilnu ocjenu vjerodostojnosti svjedočkog iskaza oštećenice. Ovo posebno stoga što je navedena klinička psihologinja u dopuni nalaza i mišljenja na glavnoj raspravi naznačila da oštećenica razlikuje istinito iskazivanje od onoga koje to nije, razumije i pritiske zbog čega kod nje nisu nađeni elementi koji bi upućivali na nedostatnu procjenu realiteta ali je pritom prema ocjeni navedene psihologinje oštećenica spremna podesiti svoje ponašanje prema zahtjevima okoline.
U dopuni nalaza i mišljenja navedene kliničke psihologinje na glavnoj raspravi proizlazi da nema elemenata koji bi upućivali da je vršen pritisak na djevojčicu da nekoga lažno početno prijavi, ali se nalaze kasniji elementi pritisaka da se počinitelj zamijeni drugom osobom zbog postojanja emocionalnih odnosa optuženika sa majkom djeteta, kao i njegovo prijateljstvo sa ocem djeteta.
Stoga ni za ovaj drugostupanjski sud nema dvojbe da je utvrđena emocionalna i socijalna nezrelost djeteta oštećenice učinila nju pogodnom žrtvom djela što je optuženik i iskoristio svojim manipulativnim ponašanjem, a istoj socijalnoj nezrelosti oštećenice može se pripisati i utjecaj majke oštećenice zbog kojeg je ona kasnije promijenila svoj svjedočki iskaz na glavnoj raspravi, kako u prethodnom tako i u ponovljenom postupku kojima nije više teretila optuženika.
S obzirom na izloženo sud prvog stupnja je protivno žalbenim navodima optuženika pri učinu kaznenog djela iz čl. 192. st. 1. KZ-a, kao i kod ocjene kaznenopravne odgovornosti optuženika ispravno našao vjerodostojnim iskaz oštećenice u istrazi, a ne na glavnim raspravama u prethodnom i ponovljenom postupku time da su izmijenjeni iskazi posljedica u stvari psiholoških pritisaka koji su nakon učina djela vršeni na oštećenicu, te pritom je sud prvog stupnja dao ispravne razloge naznačujući zbog čega je oštećenica popustila tim pritiscima.
S obzirom na sve naprijed izloženo nije osnovana žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno, a u stvari samo pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, i što je još bitnije izložene žalbene tvrdnje žalitelja u cjelini ne dovode u sumnju utvrđenja prvostupanjskog suda da je opisanim ponašanjem optuženika kako je to činjenično opisano u izreci presude, optuženik ostvario sva zakonska obilježja kaznenog djela iz čl. 192. st. 1. KZ-a. Pritom je u vrijeme počinjenja djela kod optuženika postojala svijest o zabranjenosti i kažnjivosti takvog ponašanja koje u sebi uključuju svijest o postojanju konstitutivnih elemenata djela, kao i svijest o dječjoj dobi oštećenice, pa nije stoga u cjelini osnovana žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.
Iako optuženik uvodno naznačuje sve žalbene osnove iz čl. 366. ZKP-a žalbena osnova odluke o kazni se ne obrazlaže, pa je u odnosu na tu žalbenu osnovu postupljeno sukladno čl. 382. ZKP-a.
Ispitujući, dakle, osnovanost i zakonitost odluke o kazni ovaj drugostupanjski sud na strani optuženika sada postoji veći broj olakotnih okolnosti statusne prirode, nastalih zaključenjem braka i rođenjem djeteta, a posebno vrlo značajna olakotna okolnost vezana za optuženikovu raniju neosuđivanost, pa je tim olakotnim okolnostima trebalo dati veći značaj neovisno o postojanju svih po sudu prvog stupnja pravilno utvrđenih otegotnih okolnosti. Pritom je ovaj drugostupanjski sud imao u vidu da je u vrijeme počinjenja djela za odnosno kazneno djelo iz st. 1. čl. 192. KZ-a bila propisana kazna zatvora u trajanju od jedne do osam godina zbog čega je u tom dijelu trebalo prihvatiti žalbu optuženika zbog odluke o kazni (čl. 382. ZKP-a) i temeljem naprijed izloženih i utvrđenih okolnosti, kao i okolnosti konkretnog slučaja optuženiku izreći kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci, jer će se po ocjeni ovog drugostupanjskog suda i tako izrečenom kaznom zatvora moći ostvariti svi vidovi i svrhe kažnjavanja iz čl. 50. u svezi s čl. 6. KZ-a.
S obzirom na sve naprijed izloženo, a kako u prvostupanjskoj presudi nema činjeničnih nedostataka izloženih u žalbi optuženika, kao ni povrede zakona na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 379. ZKP-a), presuđeno je na temelju čl. 390. st. 1. te čl. 387. ZKP-a kao u izreci ove drugostupanjske presude.
U Zagrebu, 30. travnja 2009.
Zapisničar:
Predsjednica vijeća:
Vojimir Katić, v. r.
Ileana Vinja, v. r.