Legislator Giurisprudenza & Legislazione
Revr-77/2015-2 Generato dall'IA

Croatian Supreme Court dismisses appeal as inadmissible due to lack of grounds for extraordinary review under Civil Procedure Act.

Numero d'incarto Revr-77/2015-2
Autorità giudiziaria
Giurisdizione Croazia (HR)
Data della decisione
Esito del giudizio Respinto (Dismissed)

Sintesi Legislator

Generato dall'IA

The Supreme Court of Croatia dismissed the defendant's appeal against a second-instance judgment ordering payment of a severance pay difference. The defendant argued the lower court misapplied material law, but the court found the appeal lacked the specific grounds required for extraordinary review under Article 382 of the Civil Procedure Act. Consequently, the appeal was rejected because it did not demonstrate a deviation from established judicial practice or a significant legal question necessitating uniform application of the law.

Regesto Legislator

Generato dall'IA

Article 382 of the Civil Procedure Act; extraordinary review is inadmissible when the appeal does not demonstrate a deviation from established judicial practice or raise a significant legal question requiring uniform application of the law.

Parole chiave

Generato dall'IA
extraordinary review Civil Procedure Act deviation from practice uniform application of law inadmissible appeal severance pay dispute second instance judgment

Disposizioni normative citate

Generato dall'IA
Article 382, paragraph 2 of the Civil Procedure Act
Article 392.b, paragraph 2 of the Civil Procedure Act
Article 53, paragraph 4 of the Civil Procedure Act
Article 36 of the Act on Amendments and Supplements to the Civil Procedure Act
Article 102, paragraph 1 of the Act on Amendments and Supplements to the Civil Procedure Act

Giurisprudenza citata

Generato dall'IA
Supreme Court of Croatia, Civil Division, Judgment of 28 May 2007

Ti chiedi come si applica questa sentenza alla tua fattispecie?

Analizza questa decisione insieme alla legislazione federale e cantonale, ai commentari e alla giurisprudenza successiva in Legislator AI.

Apri in Legislator →

Testo completo

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 77/15-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice N. D. iz Š., zastupane po punomoćnici D. Č., odvjetnici u Z. odvjetničkom uredu Ž. Č. i D. Č. iz Š., protiv tuženika „T.-T.“ d.o.o. za …,

Š., (OIB: …), zastupanog po

punomoćniku I. R., odvjetniku u Zajedničkom odvjetničkom uredu I. R., V. G. K. i B. I. iz S., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Šibeniku posl. br. Gž-876/14-2 od 19. svibnja 2014., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Šibeniku posl. br. P-856/13 od 7. veljače 2014., u sjednici održanoj 8. ožujka 2016.,

r i j e š i o j e :

Revizija se odbacuje kao nedopuštena.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom potvrđena je prvostupanjska presuda kojom je:

- u stavku I. izreke, prihvaćen tužbeni zahtjev na obvezivanje tuženika isplatiti tužiteljici "preostali dio pripadajuće otpremnine" od 46.500,00 kn s pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama računatim od 1. svibnja 2010. do isplate,

- u stavku II. izreke, tuženik obvezan naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka od 8.750,00 kn.

Protiv drugostupanjske presude tuženik je izjavio reviziju „pozivom na odredbe čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku“, a zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Prijedlog tuženika je da se pobijana presuda preinači tako da se tužbeni zahtjev odbije, a podredno da se ta presuda ukine i „predmet vrati na ponovno suđenje sudu prvog stupnja“.

Na reviziju nije odgovoreno.

Revizija nije dopuštena.

Revizijski sud ispitao je pobijanu presudu sukladno odredbi čl. 392.a st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP-a), a koja se primjenjuje na ovaj spor na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u svezi s odredbom čl. 36. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 57/11) i odredbom čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 25/13) „samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana zbog kojeg je podnesena“.

Predmet spora u revizijskom stupnju zahtjev je tužiteljice na obvezivanje tuženika isplatiti joj 46.500,00 kn na ime "preostalog dijela pripadajuće otpremnine": razlike isplaćene otpremnine i one za koju drži da joj pripada na temelju Kolektivnog ugovora.

Drugostupanjski sud je (potvrđivanjem prvostupanjske presude) tužbeni zahtjev ocijenio osnovanim i prihvatio uz shvaćanje da tužiteljici pripada pravo na isplatu razlike preostalog dijela otpremnine jer iz sadržaja Sporazuma kojeg je sklopila s tuženikom "ne proizlazi da se izrijekom odrekla isplate preostalog dijela otpremnine, već da je o visini otpremnine s tuženikom postigla sporazum“ nakon prestanka radnog odnosa, a „pravo na otpremninu utvrđeno Kolektivnim ugovorom … povoljnije je za tužiteljicu, u odnosu na Sporazum kojeg je s tuženikom zaključila“.

Revident je u reviziji postavio pitanja:

1. „Je li kolektivni ugovor bezuvjetno jači od naknadnog sporazuma poslodavca i radnika?“

2. „Pitanje slobode ugovaranja u radnom pravu?“

3. „Vrijedi li u ugovornim odnosima radnika i poslodavca načelo savjesnosti i poštenja?“

4. „Postoji li pravo ili pak zabrana otpusta budućeg duga - tražbine?“

i pritom je istaknuo da je glede isplate otpremnine potrebno „preispitati pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela“ Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 28. svibnja 2007.

Sadržajno revident u reviziji ukazuje na razlog važnosti postavljenih pitanja iz čl. 382. st. 2. t. 3. ZPP-a.

Prema odredbama čl. 382. st. 2. ZPP-a, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude (dalje: izvanrednu reviziju) ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, primjerice:

1) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova,

2) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskoga suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem, 3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskoga suda temelji na tom shvaćanju, ali bi - osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnoga prvostupanjskoga i žalbenoga postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Europskog suda - trebalo preispitati sudsku praksu.

U reviziji iz toga st. 2. stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Prema prethodno navedenom, odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a predviđaju postojanje u reviziji određeno naznačenog pravnog pitanja zbog kojeg se revizija podnosi uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose - s izloženim razlozima zbog kojih revident smatra da je to (pravno) pitanje važno za odluku o konkretnom sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, odnosno postojanje u osporenoj odluci pravnog shvaćanja koje nije podudarno s pravnim shvaćanjem drugog suda (iz donesenih i u reviziji konkretiziranih sudskih odluka) - ili koje bi (ovdje odlučno) iz određenih razloga trebalo promijeniti, a sve obzirom da bi tek tada (dakle: ako je „zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Europskog suda - trebalo preispitati sudsku praksu“) revizijski sud mogao ujednačavati primjenu zakona i preispitati sudsku praksu („osigurati jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni“).

U ovome slučaju samo time što je konstatirao da reviziju podnosi prema odredbama čl. 382. st. 2. ZPP-a i zbog navedenih pitanja, revident nije i postupio prema tom odredbama.

Naime, sve i da se po revidentu postavljenim pitanjima i može dati značaj pravnih pitanja - ona su (onako kako su formulirana) postavljena samo za ovdje (konkretan) prijeporni odnos i sa zahtjevom da se takav preispita (u suštini: da se odgovori je li u ovome predmetu pravilno ocijenjeno da nije valjano odricanje tužiteljice od prava na isplatu pripadajuće otpremnine), a (pored toga: ovdje odlučno) revizija u svezi tih pitanja ne sadrži razloge u izloženom sadržaju, odnosno ne sadrži (u smislu odredaba čl. 382. st. 2. toč. 3. i st. 3. ZPP-a) i naznaku shvaćanja iz već donesenih i konkretiziranih sudskih odluka revizijskog suda ili drugostupanjskih sudova (iz sadržaja kojih bi proizlazilo da je „došlo do odstupanja od ustaljene sudske prakse“) - u odnosu na koje bi valjalo zaključiti da postoje pretpostavke "za preispitati pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela“ Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 28. svibnja 2007.

U situaciji nepostojanja tih (prihvatljivih) razloga - prema kojima bi nešto u pravnoj praksi na kojoj je temeljena osporena presuda trebalo mijenjati, revizija tuženika ne može se prihvatiti dopuštenom.

Revizijski sud pritom ukazuje:

- da osporenu presudu može preispitivati samo u granicama postavljenih pitanja i razloga kojima ih revident obrazlaže, pa sukladno tome u konkretnom slučaju ne može u svezi tih pitanja preispitivati je li u postupku koji je prethodio ovome i inače pravilno primijenjeno materijalno pravo (odnosno: je li pravno shvaćanje iz osporene presude pravilno u odnosu na drugu već postojeću sudsku praksu),

- da revizijski sud nije ovlašten sam nalaziti ili kreirati materijalnopravno ili postupovnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni kao niti razloge zbog kojih revident smatra da bi ono što ističe u reviziji imalo biti važno u već istaknutom smislu - postojanje kojeg pitanja ili kojih razloga izvanrednu reviziju iz odredaba čl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a upravo i razlikuje od redovite revizije iz odredbe čl. 382. st. 1. ZPP-a, kao što nije ovlašten ni ispitivati (tražiti) kriju li se određena pitanja ili takvi razlozi moguće u podacima u spisu ili u praksi sudova - budući da bi se takvim ekstenzivnim pristupom tumačenju obveze postupanja po izvanrednoj reviziji izgubila svaka granica između nje i redovne revizije podnesene samo zbog pogrešne primjene procesnog ili materijalnog prava, dok bi se sam doveo u situaciju da određuje pitanje i razloge koji moguće i ne bi odgovarali shvaćanju ili težnji revidenta - i da time pogoduje jednoj stranki.

Stoga, a obzirom da ne udovoljava pretpostavkama propisanim odredbama čl. 382. st.

2. i 3. ZPP-a za dopuštenost izvanredne revizije, reviziju revidenta valjalo je odbaciti odlukom iz izreke ovoga rješenja (primjenom odredbe čl. 392.b st. 2. ZPP-a).

Zagreb, 8. ožujka 2016.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.