Legislator Giurisprudenza & Legislazione
Rev-2006/1993-2 Generato dall'IA

Croatian Supreme Court partially allows appeal awarding interest on litigation costs due to procedural law change.

Numero d'incarto Rev-2006/1993-2
Autorità giudiziaria
Giurisdizione Croazia (HR)
Data della decisione
Esito del giudizio Parzialmente accolto (Partially Allowed)

Sintesi Legislator

Generato dall'IA

The Supreme Court of Croatia partially accepted the appeals against a lower court judgment confirming damages for a property dispute. The plaintiff argued for full compensation and interest on litigation costs, while the defendant contested the amount of damages and the applicability of interest. The court ruled that while the lower courts correctly denied interest on damages, they erred in denying interest on litigation costs because a specific law change allowed such claims during the trial. Consequently, the judgment was modified to award the plaintiff interest on litigation costs and a proportional share of case expenses based on their 35% success rate.

Regesto Legislator

Generato dall'IA

čl. 20a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o izvršnom postupku; čl. 395. st. 1. i 393. ZPP: The court must modify lower court judgments when a statutory change grants a right to claim interest on litigation costs that was previously unavailable, ensuring the claimant receives compensation for the delay in payment.

Parole chiave

Generato dall'IA
interest on litigation costs procedural law change partial appeal success damages calculation litigation expenses ZPP provisions property dispute

Disposizioni normative citate

Generato dall'IA

Ti chiedi come si applica questa sentenza alla tua fattispecie?

Analizza questa decisione insieme alla legislazione federale e cantonale, ai commentari e alla giurisprudenza successiva in Legislator AI.

Apri in Legislator →

Testo completo

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2006/1993-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te Veseljka Šeparovića, Ilije Čuljata, Vladimira Drakulića i Vlatke Potočnjak-Radej kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja V.B. iz I.G., J. ž. …, kojeg zastupa punomoćnik A.V., odvjetnik iz Z., protiv tuženika INA - N. - R.Z., Š.

…, radi naknade štete, rješavajući revizije obiju stranaka protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Zagrebu od 2. ožujka 1993. br. Gž 10511/92, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 13. svibnja 1992. br. Pn-835/91, u sjednici održanoj dana 15. studenog 1995.,

p r e s u d i o j e:

Revizije se kao djelomično osnovane prihvaćaju, te preinačuju presuda Okružnog suda u Zagrebu od 2. ožujka 1993. br. Gž 10511/92 i presuda Općinskog suda u Zagrebu od 13. svibnja 1992. br. Pn-835/91 u dosuđujućem dijelu te u odluci o troškovima spora i o kamatama na parnični trošak i u tom dijelu sudi:

Tuženik je u roku od 15 dana dužan platiti tužitelju 1.750,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom počam od 13. svibnja 1992. do isplate i naknaditi mu razmjerni dio troška spora u iznosu od 58,00 kn s zateznom kamatom od 13. svibnja 1992. do isplate.

U ostalom dijelu revizije se odbijaju kao neosnovane.

O b r a z l o ž e n j e

Drugostupanjskom presudom odbijene su žalbe stranaka i potvrđena je prvostupanjska presuda kojom je naloženo tuženiku da plati tužitelju 2,500.000 HRD (2.500,00 kn) sa zateznom kamatom tekućom od 13. svibnjom 1992., tj. od dana donošenja presude, pa do isplate i da tužitelju naknadi razmjerni dio parničnog troška u iznosu od 89.075 HRD (89,00 kn), te kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za daljnji iznos od 2,500.000 HRD (2.500,00 kn), za zatezne kamate na navedeni dosuđeni iznos za razdbolje od 28. 7. 1989. do 13. 5. 1992. i za kamate na dosuđeni iznos parničnog troška.

Protiv drugostupanjske presude obje stranke su izjavile dopuštene i pravovremene revizije. Tužitelj u odbijajućem dijelu glavnog zahtjeva, te za nedosuđene kamate na dosuđeni iznos glavnice do prvostupanjske presude i za nedosuđene kamate na dosuđeni iznos parničnog troška zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, predloživši da ovaj Vrhovni sud preinači drugostupanjsku presudu u pobijanom dijelu na način da mu se dosudi utužena šteta u zahtjevanom iznosu, tj. i za preostalih 2,500.000 HRD (2.500,00 kn), te zateznu kamatu na cjelokupni utuženi iznos štete od 28. 7. 1989. te zatezne kamate na dosuđeni parnični trošak. Tuženik u dosuđujućem dijelu zbog pogrešne primjene materijalnog prava, predloživši preinačenje drugostupanjske presude u navedenom pobijanom dijelu na način da se odbije tužbeni zahtjev za neprimjerno tužitelju dosuđenu naknadu štete (za preko 200.000 do 300.000 HRD) (200,00 do 300,00 kn) uz nalaganje tužitelju da mu nadoknadi razmjerni dio parničnog troška.

Odgovori na reviziju nisu podneseni niti se je Državni odvjetnik Republike Hrvatske izjasnio o revizijama.

Revizije su djelomično osnovane.

Tužitelj neosnovano ukazuje na postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 375. st. 1. i iz čl. 354. st. 2. toč. 13. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91 i 91/92 - dalje ZPP) kada navodi da drugostupanjski sud nije odgovorio na njegove žalbene navode i da u pobijanoj presudi nisu navedeni valjani razlozi zbog kojih je odbijena njegova žalba.

To zato, jer je, po nalazu ovoga suda, drugostupanjski sud u obrazloženju presude ocijenio one žalbene navode koji su od odlučnog značenja, a što je sukladno odredbi čl. 375. st. 1. ZPP, i naveo razloge zbog kojih je žalbu odbio.

Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja da mu tuženik nadoknadi nematerijalnu štetu zbog daljnjeg pogoršanja zdravlja koje je uslijedilo nakon što mu je pravomoćnom presudom bivšeg suda udruženog rada odlučeno o njegovom zahtjevu za naknadu štete prouzrokovane povredama zadobivenim nezgodom na radu 2. 4. 1983.

Tužitelj je tražio naknadu štete u ukupnom iznosu od 5,000.000 HRD (5.000,00 kn) sa zateznom kamatom od 28. 7. 1989. tj. od dana otpuštanja iz bolnice i to: za pretrpljene duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti 3,000.000 HRD (3.000,00 kn), za pretrpljene fizičke bolove 1,000.000 HRD (1.000,00 kn) i za pretrpljene duševne bolove zbog naruženosti 1,000.000 HRD (1.000,00 kn).

Nižestupanjski sudovi su tužitelju dosudili na ime zahtijevane nematerijalne štete i to: za pretrpljene duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti 1,000.000 HRD (1.000,00 kn), za pretrpljene fizičke bolove 700.000 HRD (700,00 kn) i za pretrpljene duševne bolove zbog naruženosti 800.000 HRD (800,00 kn).

Tuženik s pravom ukazuje da su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo iz odredbe čl. 200. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 53/91, 73/91 i 3/94 - dalje ZOO) kada su tužitelju za zahtijevane oblike štete dosudili navedene iznose. Naime, tuženik s pravom ističe da su ti iznosi neprimjereni odnosno previsoki u odnosu na pretrpljene bolove.

U postupku je utvrđeno da je kod tužitelja zaista u međuvremenu došlo do smanjenja životne aktivnosti za daljnjih 10%, koje se očituju u tome da je tužitelj nakon zadobivenih povreda na radu ipak nešto vidio na lijevo oko i imao kontaktan vid dok sada zbog odstranjenja toga oka takove vidljivosti više ne postoji, te da je zbog daljnjih operativnih zahvata trpio i daljnje fizičke bolove različitog intenziteta i trajanja sve do 12. 7. 1989. kada mu je odstranjeno lijevo oko i da je odstranjenjem navedenog oka kod tužitelja došlo do daljnjeg naruženja visokog stupnja zbog nastale prazne očne šupljine i izvrnuća obijuh vijeđa lijevog oka.

Na osnovu takovih utvrđenja, a imajući u vidu kriterije i mjerila za utvrđenje visine navedenih oblika nematerijalne štete mjerodavnih u vrijeme donošenja prvostupanjske presude i uz primjenu kriterija navedenih u odredbama čl. 200. ZOO, ovaj sud je našao da bi nastaloj predmetnoj šteti u ovoj slučaju bili primjereni iznosi i to za pretrpljene duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti 720,00 kn, te za pretrpljene fizičke bolove i za pretrpljene duševne bolove zbog naruženosti po 515,00 kn za svaki od navedenih oblika štete.

Zbog navedenog valjalo je djelomičnim prihvaćanjem revizije tuženika pobijane presude u navedenom dijelu preinačiti i tužitelju dosuditi pravičnu novčanu naknadu za utuženu nematerijalnu štetu u iznosu navedenim u izreci ove presude.

Iz navedenih razloga neosnovani su revizijski navodi tužitelja da su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo iz odredbe čl. 200. ZOO kada nisu njegov navedeni zahtjev za naknadu štete prihvatili u cijelosti.

Neosnovani su i navodi tužitelja da su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo iz odredbe čl. 186. ZOO kada su ga odbili sa zahtjevom za zatezne kamate na dosuđeni iznos naknade štete i za razdoblje od 28. 7. 1989. do 13. 5. 1992.

Nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su tužitelju priznali pravo na zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos nematerijalne štete od dana donošenja prvostupanjske presude, a ne i za navedeno ranije razdoblje. To zato, jer je na dan donošenja prvostupanjske presude utvrđena visina te štete pa od tada i teče zatezna kamata na tako dosuđeni iznos.

Stoga je u navedenom dijelu valjalo reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu.

Međutim, tužitelj je u pravu kada smatra da su sudovi neosnovano odbili njegov zahtjev za zatezne kamate na dosuđeni mu iznos parničnih troškova. Naime, tužitelj s pravom navodi da je pogrešno shvaćanje drugostupanjskog suda da mu ne pripada pravo na navedene zatezne kamate jer da to pravo može ostvariti u izvršnom postupku.

To zato, jer je odredbom čl. 20a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o izvršnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91 i 91/92), koja je stupila na snagu 1. 7. 1990., tj. prije donošenja pobijanih odluka, data mogućnost dosuđenja zateznih kamata na parnični trošak i u parničnom postupku, s tim da te kamate teku od dana dosuđenja parničnog troška.

Zbog navedenog valjalo je djelomičnim prihvaćanjem revizije tužitelja u navedenom dijelu preinačiti nižestupanjske presude i tužitelju dosuditi zatezne kamate na parnični trošak kako je to navedeno u izreci ove presude.

S obzirom da je tužitelj, prema navedenom rezultatu revizijskog postupka, u ovoj parnici uspio sa 35%, a ne sa 50% kako je to pogrešno bilo utvrđeno u postupku nižestupanjskih sudova, pa je stoga valjalo pobijane odluke u navedenom dijelu preinačiti i tužitelju dosuditi razmjerni dio troškova spora prema uspjehu tužitelja u ovoj parnici (35%), te mu dosuditi iznos naveden u izreci ove presude.

Odluka o troškovima spora se temelji na odredbi čl. 166. st. 2. u svezi s čl. 154. st. 2. i čl. 155. ZPP. Tužitelju je priznat samo razmjerni dio parničnih troškova nastali do donošenja prvostupanjske presude zato, jer nije uspio ni žalbom ni revizijom, odnosno jer u navedenom neznatnom dijelu sa kojim je tužitelj uspio u revizijskom postupku (samo za zatezne kamate na parnični trošak), pa stoga nema opravdanja da mu se zato dosudi posebni troškovi. Stoga je tužitelju priznato pravo na navedeni dosuđeni iznos parničnog troška od dana donošenja prvostupanjske odluke.

Zbog navedenog i jer ne postoji bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP, na koju povredu revizijski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 386. ZPP), odlučeno je kao u izreci temeljem odredbe čl. 395. st. 1. i 393. ZPP.

U Zagrebu, 15. studenog 1995.

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.