Supreme Court dismisses appeal on statute of limitations for property expropriation compensation claims. The court ruled the five-year limitation period expired before the lawsuit was filed. The court held that the limitation period began when the house was demolished, not when the administrative claim was rejected. The court found the evidence preservation procedure did not interrupt the limitation period. The court determined the claim was time-barred under the Obligations Act. The court rejected the argument that the administrative rejection created a new right to claim damages. The court affirmed the lower courts' correct application of the statute of limitations. The court dismissed the appeal based on the expiration of the limitation period. The court ruled that the claim was barred by the five-year limitation period. The court held that the limitation period started at demolition, not administrative rejection.
Sintesi Legislator
Generato dall'IAThe Supreme Court of Croatia dismissed the appellant's appeal against a final judgment confirming a lower court's decision to reject a claim for compensation. The appellant argued that the statute of limitations had not expired, contending that the administrative procedure for determining fair compensation interrupted the limitation period and that a new right to claim damages arose only after the rejection. The court held that the limitation period began when the house was demolished in 1989, not when the administrative claim was rejected in 1995, and that the evidence preservation procedure did not interrupt the running of the five-year period. Consequently, the court ruled the claim was time-barred and the appeal was inadmissible.
Regesto Legislator
Generato dall'IAZakon o obveznim odnosima (Obligations Act); Zakon o parničnom postupku (Civil Procedure Act): The limitation period for claiming compensation for expropriated property begins when the property is destroyed or the right to claim arises, and administrative procedures for determining compensation do not interrupt the limitation period if they end in rejection.
Parole chiave
Generato dall'IADisposizioni normative citate
Generato dall'IATesto completo
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev-3813/1999-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Borisa Guttmanna, kao predsjednika vijeća, te Vlatke Potočnjak-Radej, Marijana Ramušćaka, Petra Milasa i Gordane Gasparini, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. Đ. iz D. kojeg zastupaju F. R. i D. P., odvjetnici iz D., protiv tuženika Županije dubrovačko-neretvanske, Grada Dubrovnika, Općine Konavle, Ston, Mljet, Orebić, Župe Dubrovačke i Dubrovačko primorje, koje zastupa Državno pravobraniteljstvo Županije dubrovačko-neretvanske, radi naknade štete, rješavajući reviziju tužitelja izjavljenu protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Dubrovniku od 22. rujna 1999. br. Gž-1036/97, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Dubrovniku od 25. rujna 1997. godine br. P-1006/95, u sjednici održanoj dana 09. travnja 2003. godine,
p r e s u d i o je:
Revizija tužitelja protiv presude Županijskog suda u Dubrovniku broj Gž-1036/97 od 22. rujna 1999. godine odbija se.
Obrazloženje
Pravomoćnom drugostupanjskom presudom Županijskog suda u Dubrovniku broj Gž-1036/97 od 22. rujna 1999. godine odbijena je žalba tužitelja i potvrđena je prvostupanjska presuda Općinskog suda u Dubrovniku broj P-1006/95 od 25. rujna 1997. godine, kojom je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 194.573,53 kn spp iz naslova stjecanja bez osnove.
Protiv te pravomoćne drugostupanjske presude reviziju je izjavio tužitelj zbog pogrešne primjene materijalnog prava, te predlaže da se ista preinači i tužbeni zahtjev usvojili da se prvostupanjska i drugostupanjska presuda ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
Tuženici nisu odgovorili na reviziju, niti se o reviziji izjasnio državni odvjetnik Republike Hrvatske.
Revizija nije osnovana.
Osporena presuda ispitana je u granicama iz čl. 386. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92 i 112/99; u daljnjem tekstu: ZPP) i utvrđeno da je ista donesena u postupku u kojem nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP i uz pravilnu primjenu materijalnog prava.
U ovom sporu radi naknade vrijednosti nekretnina (čest. zgr. 2181 k.o. Gruž i okolnog zemljišta) koje su tužitelju protupropisno oduzete i zgrada srušena, a na tim nekretnina izgrađena cesta, sporno je, je li potraživanje tužitelja zastarjelo.
Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva, odnosno o osnovanosti prigovora zastare, sudovi su utvrdili da je tužiteljeva kuća srušena najkasnije do kraja 1989. godine i na tom mjestu da je izgrađena javna prometnica; da je u 1989. godini, na prijedlog korisnika eksproprijacije Općine Dubrovnik, proveden postupak osiguranja dokaza radi utvrđenja građevinske vrijednosti tužiteljeve kuće; da se po tužiteljevom zahtjevu vodio upravni postupak radi određivanja pravične novčane naknade za oduzete nekretnine i da je taj zahtjev pravomoćno odbijen, uz obrazloženje, da nije proveden postupak eksproprijacije, pa da nema zakonske osnove za određivanje pravične novčane naknade na temelju Zakona o izvlaštenju, te da je tužba podnesena 14. rujna 1995. godine, nakon isteka zastarnog roka.
Iz tako utvrđenih činjenica sudovi su pravilno zaključili da je utuženo potraživanje zastarjelo i to, u smislu odredbe iz čl. 371. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 – dalje: ZOO), kako je to obrazloženo u osporenoj presudi, budući da je od dana kad je tužitelj mogao tražiti isplatu naknade vrijednosti srušene kuće (od 1989. godine, kad je kuća srušena) pa do dana podnošenja tužbe (1995. godine) protekao zastarni rok od pet godina.
Pravilna je pravna ocjena sudova da zastarijevanje nije prekinuto pokretanjem upravnog postupka radi određivanja pravične novčane naknade, jer je taj postupak završio odbijanjem zahtjeva (arg. iz čl. 389. st. 1. ZOO).
Neosnovano se u reviziji ističe da je zastarni rok počeo teći tek nakon okončanja upravnog postupka, tj. 27. svibnja 1997. godine kad tužitelj nije ostvario pravo na naknadu za ekspropriranu zgradu i kad je mogao pokrenuti postupak za "naknadu štete ili izmaklu dobit".
Upravo suprotno od onog što se tvrdi u reviziji, za početak tijeka zastarnog roka mjerodavno je vrijeme rušenja tužiteljeve kuće, a ne činjenica saznanja za pravni put zaštite.
U revizije se, također, neosnovano ističe da provođenje postupka osiguranja dokaza, na prijedlog korisnika eksproprijacije (Općine Dubrovnik), znači priznanje duga i da je zastarijevanje prekinuto, u smislu odredbe čl. 387. ZOO. Međutim, sve da je zastarijevanje prekinuto provođenjem postupka osiguranja dokaza, ono bi, u smislu odredbe iz čl. 392. st. 2. ZOO, iznova počelo teći od završetka tog postupka, tj. 30. kolovoza 1989. godine i rok zastare od pet godine istekao bi 30. kolovoza 1994. godine, tj. prije podnošenja tužbe.
Ocjenjujući iz ovih razloga da revizija nije osnovana, istu je na temelju odredbe iz čl. 393. ZPP, valjalo odbiti.
U Zagrebu, 09. travnja 2003. godine
Predsjednik vijeća:
Boris Guttmann, v. r.