Supreme Court allows attorney fee claim by ruling statute of limitations began when services were rendered, not when second instance judgment was issued.
Sintesi Legislator
Generato dall'IAThe Supreme Court of Croatia revoked lower court decisions that had dismissed an attorney's fee claim based on a statute of limitations argument. The plaintiff argued fees were time-barred because the limitation period started upon the final judgment, while the defendant contended it began immediately after each service was performed. The court ruled that since no specific law dictates otherwise, the general five-year limitation period under the Obligations Act applies, starting from the date the services were rendered, thereby allowing the claim.
Regesto Legislator
Generato dall'IAčl. 361. st. 1. i čl. 371. Zakona o obveznim odnosima; attorney fee claims for legal services are subject to the general five-year statute of limitations which commences on the date the services were rendered, not the date of the final judgment.
Parole chiave
Generato dall'IADisposizioni normative citate
Generato dall'IATesto completo
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 953/12-2
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan, predsjednice vijeća, Gordane Matasić-Špoljarić, članice vijeća, Aleksandra Peruzovića, člana vijeća Viktorije Lovrić, članice vijeća i Marine Paulić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, u pravnoj stvari tužiteljice S. A. iz Z., koju zastupa punomoćnik R. B., odvjetnik u Z., protiv tuženika M. d.d. S., kojega zastupa punomoćnik I. S., odvjetnik iz Odvjetničkog društva S. u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-3859/09-2 od 15. ožujka 2011., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena i djelomično ukinuta presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3047/06 od 17. srpnja 2008., u sjednici održanoj 26. veljače 2013.
r i j e š i o j e :
Prihvaća se revizija tuženika, te se ukida presuda Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-3859/09-2 od 15. ožujka 2011. i djelomična presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3047/06 od 17. srpnja 2008. u dijelu kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici iznos 1,904.256,00 kn sa zateznom kamatom od 27. veljače 2006. do 1. ožujka 2006. i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
O trošku revizije odlučit će sud u konačnoj odluci.
Obrazloženje
Djelomičnom presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 3047/06-62 od 17. srpnja 2008. naloženo je tuženiku tužiteljici isplatiti iznos 2,376.819,00 kn sa zateznom kamatom tekućom od 2. ožujka 2006. do isplate, sve po stopi iz čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate od dospijeća pa do 31. prosinca 2007., a od 1. siječnja 2008. po stopi određenoj, za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, za 5% poena (točka I. izreke).
Nadalje, u točki II. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice u dijelu u kojem je zatražila naknadu zatezne kamate na iznos 462.563,00 kn od 3. studenoga 1999. pa do 2. ožujka 2006. i na iznos 1,914.256,00 kn od 2. prosinca 2003. pa do 2. ožujka 2006. kao neosnovan, dok će se prema točci III. o preostalom dijelu tužbenog zahtjeva u iznosu od 3,390.645,50 kn, kao i o parničnom trošku, naknadno odlučiti.
Presudom Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-3859/09-2 od 15. ožujka 2011. odbijene su u točki I. izreke kao neosnovane žalbe stranaka i potvrđena je djelomična presuda prvostupanjskog suda i to prema tužiteljici u dijelu u kojem je odbijena sa isplatom zateznih kamata na dosuđenu glavnicu u iznosu od 462.563,00 kn od 3. studenoga 1999. do 26. veljače 2006., na dosuđenu glavnicu 1,914.256,00 kn od 2. prosinca 2003. do 26. veljače 2006. (dio st. 2. izreke), a prema tuženiku u pobijajućem, dosuđujućem dijelu kojim je odlučeno isplatiti tužiteljici 1,904.256,00 kn sa zateznom kamatom od 2. ožujka 2006. do isplate, te u dijelu pod stavkom III. izreke.
Prema stavku II. navedene presude žalba tuženika prihvaćena je kao djelomično osnovana, pa je u pobijanom, dosuđujućem dijelu (dio st. I. izreke) za iznos od 10.000,00 kn preinačena prvostupanjska djelomična presuda, tako da je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice za iznos 10.000,00 kn sa zateznom kamatom. Ujedno je u točki III. izreke rješenja žalba tužiteljice prihvaćena kao djelomično osnovana pa je u pobijanom odbijajućem dijelu (dio st. II. izreke) preinačena djelomična presuda, tako da je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici na dosuđenu glavnicu u iznosu 1,904.256,00 kn daljnje zatezne kamate po stopi iz čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate od 27. veljače 2006. do 1. ožujka 2006.
Ujedno je rješenjem drugostupanjskog suda ukinuta presuda u dijelu kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici 462.563,00 kn sa zateznom kamatom od 2. ožujka 2006. (dio st. I. izreke), te u dijelu u kojem je odbijen zahtjev tužiteljice za zatezne kamate na navedenu glavnicu od 27. veljače 2006. do 1. ožujka 2006. i u tom dijelu je predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, dok je o troškovima žalbenog postupka ostavljeno odlučiti u konačnoj odluci.
Protiv drugostupanjske presude u dijelu pod stavkom I. i III. izreke tuženik je podnio reviziju iz razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, predloživši da Vrhovni sud Republike Hrvatske ukine presudu Županijskog suda u Zagrebu u pobijanom dijelu, te u pobijanom dijelu preinači pobijanu djelomičnu presudu, odnosno u dijelu odbaci tužbu, a u dijelu odbije tužbeni zahtjev zbog zastare, podredno ukine pobijanu presudu u pobijanom dijelu i predmet vrati na ponovni postupak drugostupanjskom sudu. Potražuje trošak revizije.
U odgovoru na reviziju tužiteljica se protivi navodima revizije, te predlaže da se ista kao neosnovana odbije. Potražuje trošak odgovora na reviziju.
Revizija je osnovana.
Prema odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – odluka USRH i 84/08 - dalje: ZPP), u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP Vrhovni sud Republike Hrvatske ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP.
Postupajući u smislu prethodno citirane odredbe, Vrhovni sud Republike Hrvatske nije našao da bi u konkretnom slučaju bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP, a na koju pazi po službenoj dužnosti.
Suprotno revizijskim navodima, pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama za ovaj spor, koji razlozi su jasni i međusobno ne proturiječe, baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi u sadržajima isprava ili zapisnika o iskazima datih u postupku i samih tih isprava i zapisnika. zbog čega nema bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.
Predmet spora je zahtjev tužiteljice na isplatu 1,904.256,00 kn sa zateznom kamatom.
Sporno je, je li zastarilo potraživanje tužiteljice za obavljanje odvjetničke usluge zastupanja tuženika u parnici.
U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:
- da je tužiteljica u navedenim postupcima zastupala tuženika kao odvjetnica na temelju, za svaki postupak, izdane punomoći po tuženiku;
- da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-234/98 od 2. prosinca 2003., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-5150/04 od 11. rujna 2007. (VPS 2,500.000 DEM) naloženo u tom sporu tuženiku tvrtki P. d.o.o. u stečaju naknaditi tužitelju (ovdje tuženiku) primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP parnični trošak u iznosu 1,914.256,00 kn, a prema troškovniku o poduzetim parničnim radnjama opunomoćenog odvjetnika (ovdje tužiteljice) u presudi specificiranim po određenim procesnim radnjama primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika;
- da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2846/97 od 3. studenoga 1999., koja presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-939/00 od 13. veljače 2001. (VPS 3,500.000 kn) naloženo tuženiku u tom postupku (P. d.o.o. u stečaju) isplatiti tužitelju u tom postupku (ovdje tuženiku) trošak postupka u iznosu 462.563,00 kn, a prema troškovniku o poduzetim parničnim radnjama opunomoćenog odvjetnika (ovdje tužiteljice) s primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika;
- da je tužiteljica navela da je drugostupanjsku presudu primila 27. veljače 2001., koju činjeničnu tvrdnju tuženik nije osporavao, a iz štambilja Trgovačkog suda u Zagrebu proizlazi da je kod tog suda zaprimljena taj isti dan,
- da između stranaka nije zaključen pisani ugovor kojim bi visina naknade bila određena prema uspjehu u pružanju pravne pomoći (čl. 19. st. 3. Zakona o odvjetništvu – "Narodne novine" broj 9/94), odnosno kojim bi isplata honorara tužiteljici za izvršene odvjetničke usluge bila ugovorena u iznosu od 10% vrijednosti nekretnine u Z., …, nakon prodaje iste;
- da je tužiteljica tužbu radi naplate nagrade za zastupanje podnijela sudu 27. veljače 2006.;
- da je prije pokretanja spora tužiteljica računom broj 7/06 od 24. veljače 2006. pozvala tuženika na plaćanje između ostalog i parničnih troškova priznatih u presudama u Trgovačkom sudu u Zagrebu broj P-2846/97 i P-234/98, koji račun je tuženik primio 1. ožujka 2006., ali po njemu nije postupio osporavajući obvezu u visini zatraženog iznosa, pa je tužiteljica podneskom od 9. svibnja 2006. navela da je stornirala navedene račune, te ostala kod potraživanja koja se odnose na troškove iz postupka P-234/98 i P-2946/97.
Nižestupanjski sudovi smatraju da potraživanje tužiteljice koji se odnose na troškove za zastupanje nije zastarjelo, jer je tužiteljica kao odvjetnica izvršavala ugovorom o nalogu preuzete obveze, pa je za vođenje parnice mogla tražiti nagradu za zastupanje za svaku pojedinu izvršenu radnju, ali je to mogla učiniti i najkasnije nakon što parnica za vođenje koja dobija mandat bude pravomoćno okončana, a što u konkretnom slučaju znači danom donošenja drugostupanjske presude (čl. 762. ZOO), a rok zastare iznosi pet godina sukladno odredbi čl. 371. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 - dalje: ZOO).
Tuženik smatra da potraživanje odvjetnika zastarijeva za svaku obavljenu radnju od dana kada je radnja učinjena, te da je stoga nastupila zastara potraživanja. Tvrdi da kad rok ispunjenja nije određen kao što je ovdje slučaj, vjerovnik može odmah zahtijevati ispunjenje obveze (čl. 361. st. 1. i čl. 371. ZOO).
U pravu je revident kada tvrdi da stajalište nižestupanjskih sudova nije osnovano na zakonu.
Radi se dakle o potraživanjima koja tužiteljica potražuje na temelju obavljenih radnji po punomoći o zastupanju izdate joj od tuženika. Takva potraživanja zastarijevaju u općem zastarnom roku od pet godina, a sve u smislu odredbe čl. 371. ZOO. Prema odredbi čl. 361. st. 1. ZOO zastarijevanje počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano. Zakonom za tražbine koje odvjetnici obračunavaju na temelju Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 87/93, 16/94 i 11/96) nije propisan neki drugi početak tijeka zastare. Odredbom čl. 18. st. 1. Zakona o odvjetništvu ("Narodne novine" broj 9/94) propisano je da odvjetnici imaju pravo na nagradu za svoj rad, te na naknadu troškova u svezi s obavljenim radom sukladno Tarifi koju utvrđuje i donosi Komora. Prema citiranoj Tarifi, za pojedine radnje (kao što su sastavljanje podnesaka, zastupanje stranke na ročištima i sl.), odvjetniku pripada određena naknada. Kada nema posebnog sporazuma, između odvjetnika i klijenta kojeg zastupa o načinu plaćanja odvjetničkih usluga, odvjetnik ima pravo zahtijevati nagradu za svaku obavljenu radnju od kada je ta radnja obavljena, a kako to proizlazi iz Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Zastarijevanje pak počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze (čl. 361. st. 1. ZOO). Stoga i zastarijevanje zahtjeva odvjetnika za obavljanje radnje zastupanja počinje teći od kada su te radnje obavljene, odnosno odvjetnik ima pravo zahtijevati plaćanje naknade, jer zakonom nije za potraživanje odvjetnika za obavljene odvjetničke usluge nešto drugo propisano.
Zbog pogrešnog pravnog pristupa nižestupanjskih sudova, da zastarijevanje potraživanja odvjetnika za odvjetničke usluge počinje teći od donošenja drugostupanjske presude, nisu utvrđene odlučne činjenice radi ocjene je li nastupila zastara potraživanja i kada su obavljene pojedine radnje za koje odvjetnik zahtijeva naknadu te slijedom toga je li od poduzetih radnji protekao opći zastarni rok u kojem zastarijevaju ovakva potraživanja (čl. 371. ZOO).
Dosljedno izloženom, nižestupanjske presude su ukinute na temelju čl. 395. st. 2. ZPP.
Odluka o trošku revizije zasniva se na temelju čl. 166. st. 3. ZPP.
U Zagrebu, 26. veljače 2013.
Predsjednica vijeća:
Katarina Buljan, v.r.