Supreme Court dismisses appeal on land compensation claim due to expiration of the ten-year limitation period. The court rules that ownership was acquired upon construction, not the final judgment. The claim is time-barred as the ten-year limitation period had expired before the lawsuit was filed.
Sintesi Legislator
Generato dall'IAThe Supreme Court of Croatia dismissed the appellant's appeal against a final judgment that rejected a claim for compensation for land value. The appellant argued that the limitation period for the claim began only upon the final court judgment confirming ownership, whereas the lower courts held it began upon the completion of construction in 1966. The court agreed with the lower courts, ruling that for original acquisition of ownership through construction, the factual event of construction simultaneously serves as the legal basis and valid mode of acquisition, thereby triggering the limitation period immediately. Consequently, the ten-year limitation period had expired before the lawsuit was filed, rendering the claim inadmissible.
Regesto Legislator
Generato dall'IAčl. 14. Zakona o zastari potraživanja; At original acquisition of ownership through construction, the factual event of construction simultaneously serves as the legal basis and valid mode of acquisition, thereby triggering the limitation period immediately, and a claim for compensation is time-barred if the statutory limitation period expires before the lawsuit is filed.
Parole chiave
Generato dall'IADisposizioni normative citate
Generato dall'IATesto completo
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev-1493/1998-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Borisa Guttmanna, kao predsjednika vijeća, Stanka Hautza, Vlatke Potočnjak-Radej, Ivana Mikšića i Petra Milasa, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HŽ - Hrvatske željeznice d.o.o. Z., kojeg zastupa punomoćnik V. M., dipl. pravnik, protiv tuženika E. d.d. D., kojeg zastupaju J.
V. i V. G.-V., odvjetnici iz Z., radi naknade tržišne vrijednosti zemljišta, odlučujući o reviziji tužitelja protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Koprivnici od 26. veljače 1998. godine, broj Gž-622/97-2, kojom je djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Djurdjevcu,
broj
P-123/97-10 od 08. listopada 1997. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 18. travnja 2001 godine,
p r e s u d i o je:
Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.
Obrazloženje
Presudom suda prvog stupnja suđeno je:
I. Odbija se tužitelj HŽ- Hrvatske željeznice d..o. o. Zagreb, sa tužbenim zahtjevom koji glasi:
«Tuženik je dužan platiti tužitelju iznos od 205.765,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 04. prosinca 1996. godine do isplate, i naknaditi parnični trošak u roku od 15 dana.«
II. Tužitelj je dužan tuženiku naknaditi parnični trošak u iznosu od 7.072,95 kuna u roku od 15 dana.
Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužitelja i potvrđena presuda suda prvog stupnja kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan, (toč. I izreke) dok je po žalbi tuženika preinačena odluka o trošku (toč. II izreke), te je tužitelj obvezan tuženiku naknaditi parnični trošak u iznosu od 9.160,00 kn u roku od 15 dana.
Protiv pravomoćne presude suda drugog stupnja tužitelj je pravovremeno izjavio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava.
Predlaže da revizijski sud preinači nižestupanjske presude prihvaćanjem tužbenog zahtjeva u cijelosti iz naknadu troškova postupka.
Državni odvjetnik RH nije se izjasnio o reviziji, niti je protivna stranka odgovorila na reviziju.
Revizija nije osnovana.
Nije se ostvario revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.
Ispitujući pobijanu presudu u smislu odredbe čl. 386. ZPP ovaj sud nalazi da u postupku pred nižim sudovima nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine» br. 53/91, 91/92 i 112/99 - dalje ZPP) na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti, a niti povreda koja bi slijedila iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP, na koju sadržajno upućuje revident. Pobijane odluke, suprotno tvrdnji revidenta, sadrže valjane i jasne razloge o svim odlučnim činjenicama.
Nije se ostvario niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.
Predmet spora u ovoj pravnoj stvari predstavlja zahtjev tužitelja radi naknade tržišne vrijednosti nekretnina, koje su bile vlasništvo tužitelja, a na kojima je tuženik stekao pravo vlasništva građenjem na tuđem zemljištu, kao savjestan graditelj.
U postupku pred sudovima nižeg stupnja, a što među strankama nije niti sporno, utvrđeno je slijedeće:
- tuženik je kao savjestan (pošten) graditelj na zemljištu tužitelja izgradio zgrade oko 1966. godine, a tužitelj je za građenje znao i nije se tome usprotivio
- pravomoćnom i ovršnom presudom Općinskog suda u Đurđevcu broj P-100/96 od 04.12.1996. godine presuđeno je da je tuženik vlasnik i zgrada i zemljišta za koje tuženik ovom tužbom traži naknadu.
Prijepornim u ovom postupku postavilo se pitanje da li je tužiteljev zahtjev za naknadu tržišne vrijednosti zemljišta zastario.
Revident u bitnom smatra da je rok zastare potraživanja počeo teći ne danom završetka izgradnje zgrada na njegovom zemljištu, već danom pravomoćnosti presude Općinskog suda u Đurđevcu broj P-100/96 od 04.12.1996. godine, jer da je tek tom presudom za tuženika ostvarena i druga pretpostavka za stjecanje prava vlasništva, a to je način stjecanja (modus).
Raspravljajući i ocjenjujući pitanje zastare potraživanja naknade za zemljište koje je pripalo tuženiku, sudovi nižeg stupnja pravilnom su primjenom pravnog pravila sadržanog u paragrafu 418. bivšeg OGZ-a, a koje se kao mjerodavno primjenjuje u ovom sporu, zaključili da je tuženik stekao pravo vlasništva na originarni način - građenjem, slijedom čega je rok u kojem je tužitelj mogao od tuženika tražiti naknadu vrijednosti zemljišta počeo teći nakon završetka izgradnje, (1966. godine).
Suprotno pravnom shvaćanju revidenta, i po nalaženju ovog revizijskog suda, tuženik je pravo vlasništva na nekretninama tužitelja stekao danom izgradnje zgrada na tom zemljištu, uz ispunjenje i drugih pravnih pretpostavki, za koje su sudovi utvrdili da su ispunjene, a ne donošenjem presude od kada za tužitelja počinju teći i rokovi u kojima može tražiti naknadu za to zemljište.
Kod originarnog stjecanja prava vlasništva, kao što je u konkretnom predmetu slučaj, faktični nastup određenih pravnih činjenica na koje zakon neposredno vezuje stjecanje prava vlasništva, ima istovremeno značenje postojanja i pravne osnove (titulusa) i valjanog načina stjecanja prava vlasništva (modusa).
S obzirom da pravna pravila bivšeg OGZ-a nisu sadržavala odredbe o zastari tog potraživanja, primjenjuju se odredbe čl. 14. Zakona o zastari potraživanja o općem zastarnom roku, koji je u vrijeme završene izgradnje (1966 godine) bio na snazi, a koji rok iznosi deset godina.
Kako je taj rok nesumnjivo protekao, prije podnošenja tužbe u ovoj parnici (04.06.1997. godine) to su sudovi nižeg stupnja, i po pravnom shvaćanju ovog revizijskog suda pravilnom primjenom materijalnog prava odbili tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan. Iz navedenih razloga, temeljem odredbe čl. 393. ZPP odlučeno je kao u izreci.
U Zagrebu, 18. travnja 2001. godine
Predsjednik vijeća:
Borisa Guttmanna, v.r.