Legislator Giurisprudenza & Legislazione
Rev-190/2014-2 Generato dall'IA

Croatian Supreme Court allows partial appeal regarding interest on interest, dismissing other appeal questions as inadmissible.

Numero d'incarto Rev-190/2014-2
Autorità giudiziaria
Giurisdizione Croazia (HR)
Data della decisione
Esito del giudizio Parzialmente accolto (Partially Allowed)

Sintesi Legislator

Generato dall'IA

The Supreme Court of Croatia partially allowed the defendant's appeal against a lower court judgment awarding interest on interest. While the appeal regarding the calculation of interest on interest was found admissible and the lower court's ruling was overturned, the appeal concerning the start date of interest on the principal debt was dismissed as inadmissible. The court ruled that the question of whether interest on interest should run from the date of the debt or the date of the claim does not affect the outcome of the main case and thus fails the admissibility threshold under the Civil Procedure Act.

Regesto Legislator

Generato dall'IA

čl. 382. st. 2. i 3. ZPP; čl. 392.b st. 3. ZPP; čl. 395. st. 1. ZPP; čl. 154. st. 3. ZPP; čl. 166. st. 2. ZPP: An appeal question that does not affect the outcome of the main case is inadmissible, but an appeal challenging the application of substantive law regarding interest on interest is admissible if it contradicts established case law.

Parole chiave

Generato dall'IA
interest on interest admissibility of appeal Civil Procedure Act substantive law application overturning judgment legal costs allocation ZOO provisions

Disposizioni normative citate

Generato dall'IA

Giurisprudenza citata

Generato dall'IA
Rev-1486/87 od 4. veljače 1988.

Ti chiedi come si applica questa sentenza alla tua fattispecie?

Analizza questa decisione insieme alla legislazione federale e cantonale, ai commentari e alla giurisprudenza successiva in Legislator AI.

Apri in Legislator →

Testo completo

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 190/14-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud predsjednice vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Željka Pajalića člana vijeća, Renate Šantek članice vijeća i Dragana Katića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice S. L. iz P., koju zastupa punomoćnik N. S., odvjetnik u P., protiv tuženika E. O. d.d. P. P., koga zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva G. i partneri, odvjetnici u Z., P. P., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Puli - Pola, poslovni broj Gž-3043/12-2 od 7. listopada 2013., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Puli - Pola, poslovni broj P-1970/10-47 od 29. lipnja 2012., u sjednici održanoj 29. studenoga 2017.,

p r e s u d i o j e:

Preinačavaju se presuda Županijskog suda u Puli - Pola, poslovni broj Gž-3043/12-2 od 7. listopada 2013., te presuda Općinskog suda u Puli - Pola, poslovni broj P-1970/10-47 od 29. lipnja 2012., u dijelu kojim je tužiteljici dosuđena zakonska zatezna kamata na iznos od 1.170,00 kn u razdoblju od 8. srpnja 2010. do 28. veljače 2012., i sudi:

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:

Nalaže se tuženiku E. O. d.d. Z. da tužiteljici S. L. iz P. isplati zakonske zatezne kamate na iznos od 1.170,00 kn za razdoblje od 8. srpnja 2010. do 28. veljače 2012.

r i j e š i o j e:

1. Odbacuje se revizija tuženika u odnosu na prvo i treće pitanje, kao nedopuštena.

2. Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu troškova revizije.

Obrazloženje

Presudom Općinskog suda u Puli - Pola, poslovni broj P-1970/10-47 od 29. lipnja 2012., naloženo je tuženiku da tužiteljici na ime naknade štete isplati iznos od 14.667,50 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 8. srpnja 2010. do isplate kao i da joj naknadi parnične troškove u iznosu od 11.890,00 kn. Drugostupanjskom presudom Županijskog suda u Puli - Pola, poslovni broj Gž- 3043/12-2 od 7. listopada 2013., odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda.

Protiv ove drugostupanjske presude reviziju je podnio tuženik pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku navodeći kao razloge bitnu povredu odredaba parničnog postupka i pogrešnu primjenu materijalnog prava, ali navodi i pravna pitanja za koje smatra da su važna za jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni. Također navodi da je riječ o pitanjima o kojima je revizijski sud već zauzeo pravno shvaćanje ali koje nije podudarno sa shvaćanjem drugostupanjskog suda u pobijanoj odluci. Predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske da reviziju prihvati i nižestupanjske presude preinači ili ukine „na način kako se to predlaže ovom revizijom“ te preinači odluka o parničnim troškovima.

Tužiteljica nije odgovorila na reviziju tuženika.

Revizija djelomično nije dopuštena, a djelomično je dopuštena i osnovana.

Prema odredbi čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08 i 57/11 - dalje: ZPP), stranke koje ne mogu protiv pravomoćne drugostupanjske presude podnijeti redovnu reviziju (čl. 382. st. 1. ZPP), mogu podnijeti tzv. izvanrednu reviziju ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, primjerice: 1) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova, 2) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskoga suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem i 3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskoga suda temelji na tom shvaćanju, ali bi – osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnoga prvostupanjskoga i žalbenoga postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Europskog suda – trebalo preispitati sudsku praksu.

U takvoj reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (čl. 382. st. 3. ZPP). Ocjena važnosti postavljenog pitanja uvjetovana je time je li riječ o pitanju o čijem rješenju ovisi odluka u konkretnom sporu. Dakle, da bi ovaj sud mogao pristupiti ocjeni je li riječ o pravnom pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni potrebno je da revizija ispunjava tri pretpostavke dopustivosti: određeno pravno pitanje i određeno navedene razloge zbog kojih revident smatra da je to pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana te da je riječ o pitanju o čijem rješenju ovisi odluka u konkretnom sporu.

Revizija tuženika sadrži pitanja koja glase:

„1. Treba li tužitelj dokazati činjenice koje predstavljaju stvarnu osnovu tužbe, te da li tužitelj treba dokazati visinu i obim svojega potraživanja? Da li ukoliko tužitelj ne dokaže visinu i obim svojega potraživanja primjena pravila o teretu dokazivanja nalaže sudu ocjenu da ta činjenica nije dokazana? Odnosno je li pravilan stav nižestupanjskih sudova da tužitelj nije u obvezi dokazivati visinu obveze tuženika u parničnom postupku?

2. Da li se zahtjev za isplatu neisplaćene zatezne kamate neovisno o tome što su obračunate za određeno razdoblje i pribrojene glavnoj tražbini može zahtijevati prije prestanka glavne tražbine, i da li zakonska zatezna kamata na uglavničenu, neisplaćenu zateznu kamatu teče od dana postavljanja sudu zahtjeva za njezinom isplatom, odnosno od utuženja? Odnosno je li pravilan stav nižestupanjskih sudova da zakonska zatezna kamata na uglavničenu kamatu teče od dana isplate nespornog dijela štete, neovisno o tome kada je zahtjev za isplatu uglavničene kamate postavljen?

3. Od kada teku zakonske zatezne kamate na nenovčanu imovinsku štetu, odnosno je li pravilan stav nižestupanjskih sudova da zakonska zatezna kamata na nenovčanu imovinsku štetu teče od dana kada je tuženik tužiteljici isplatio po njemu nesporan dio štete?“

Predmetni spor vođen je povodom zahtjeva tužiteljice za naknadom nenovčane imovinske štete (totalne štete na vozilu) koju je pretrpjela kada je 25. svibnja 2009. u P., došlo do prometne nezgode krivnjom osiguranika tuženika Z. M. Tužiteljica u ovoj parnici potražuje iznos od 13.497,50 kn koji predstavlja preostalih 50 % materijalne štete na njenom vozilu koju je utvrdio sam tuženik (koji joj je po izvansudskoj nagodbi isplatio preostalih 50 % ili iznos od 13.497,50 kn) te iznos od 1.170,00 kn koji predstavlja obračunate zatezne kamate na isplaćeni iznos za razdoblje od podnošenja zahtjeva tuženiku (osiguratelju štetnika) do isplate nespornih 50 % materijalne štete. Također, tužiteljica na oba ova iznosa potražuje zatezne kamate od 8. srpnja 2010., kao dana kada je izvršena isplatu nespornog dijela naknade.

Nižestupanjski sudovi prihvatili su kao osnovan zahtjev tužiteljice s obrazloženjem iz kojeg, u bitnom, proizlazi da u konkretnom slučaju nema podijeljene odgovornosti za nastanak predmetne štete jer je – s obzirom na način nastanka prometne nezgode – do nezgode došlo isključivo krivnjom osiguranika tuženika. Nakon toga su sudovi otklonili prigovore tuženika da tužiteljica nije dokazala visinu štete s obzirom na to da je sam tuženik u odgovoru na tužbu priložio vlastiti izvid štete na okolnost utvrđivanja njene visine te Sporazum o izvansudskoj nagodbi gdje (opet sam) tuženik utvrđuje da 50% štete iznosi 13.497,50 kn. Iz spisa nadalje proizlazi da je tužiteljica prihvatila sporazum i primila nesporan dobrovoljno isplaćen iznos, dok predmetnom tužbom traži drugu polovinu navedenog iznosa, te zakonske zatezne kamate na nepravovremenu isplatu polovice iznosa visine štete. U obrazloženju pobijane drugostupanjske presude o tome je navedeno „(…) osim što je sam tuženik priložio navedeno kao dokaz o visini štete, a koji je tužiteljica prihvatila, u odgovoru na tužbu tuženik ničim nije osporio tako zahtijevanu visinu naknade štete, već je osporio tužbeni zahtjev isključivo iz razloga podijeljene odgovornosti za predmetni štetni događaj te je osporio početak tijeka kamata. Iz navedenog razloga, kako je visina štete procijenjena po samom tuženiku kao osiguravatelju, te kako tuženik tijekom postupka navedeno nije osporio (što ne bi bilo niti logično s obzirom da bi osporio ono što je sam utvrdio) to je pravilno prvostupanjski sud prihvatio da je visina štete ona procijenjena po tuženiku sa kojom se i tužiteljica suglasila, jer je sukladno takvoj procjeni i zatražila naknadu štete u svom tužbenom zahtjevu.“

Polazeći od navedenog, prema ocjeni ovog suda, prvo i treće postavljeno pitanje ne ispunjava pretpostavke dopuštenosti propisane odredbama čl. 382. st. 2. i 3. ZPP, dok je drugo pitanje postavljeno u reviziji dopušteno i osnovano.

U odnosu na prvo pitanje:

U očitovanju na prvo postavljeno pitanje potrebno je poći od jasnih zakonskih odredbi koje se odnose na dokaze i dokazivanje. Tako je u odredbi čl. 219. ZPP propisano da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika. Pravo na izbor (između onih koje su stranke predložile) kao i na ocjenu provedenih dokaza (u pravilu) pridržano za prvostupanjski sud koji odlučuje o tome koje će dokaze provesti u cilju utvrđivanja relevantnih činjenica za odluku o predmetu spora (čl. 220. st. 2. ZPP) te prema svojem uvjerenju, na osnovu savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, odlučuje koje će činjenice uzeti kao dokazane (čl. 8. ZPP). Prema odredbi čl. 221. ZPP ne treba dokazivati činjenice koje je stranka priznala pred sudom u toku parnice, a po prirodi stvari, protivna strana neće imati potrebu posebno dokazivati činjenicu koju druga strana na čini spornom (osim kad sud posumnja da je riječ o nedopuštenim raspolaganjima stranaka, čl. 3. st. 3. ZPP).

Dakle, pri postojanju jasnih procesnih pravila o dokazima i dokazivanju, odgovor na prvo pitanje (treba li tužitelj dokazati činjenice koje predstavljaju stvarnu osnovu tužbe, te da li tužitelj treba dokazati visinu i obim svojega potraživanja) ovise o svim okolnostima konkretnog slučaja (što uvjerljivo dokumentira i obrazloženje pobijane odluke).

Pitanje kod kojeg odgovor ovisi o okolnostima konkretnog slučaja ne može biti važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni u smislu odredbe čl. 382. st. 2. i 3. ZPP, pa je reviziju tuženika u odnosu na prvo pitanje valjalo odbaciti kao nedopuštenu (čl. 392.b st. 3. ZPP), kao što je to u točki 1. izreke ovoga rješenja.

U odnosu na treće pitanje:

U očitovanju na treće pitanje (od kada teku zakonske zatezne kamate na nenovčanu imovinsku štetu) treba poći od toga da je pravo na naplatu zateznih kamata (njihov početak i tijek) u slučaju odštetih zahtjeva prema osigurateljima uređen Zakonom o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“, broj 151/05, 36/09, 75/09 i 76/13 - dalje: ZOOP) predstavlja lex specialis u odnosu na Zakon o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05 i 41/08 - dalje: ZOO) u dijelu koji se odnosi na uređenje prava oštećene osobe na podnošenje odštetnog zahtjeva neposredno odgovornom osiguratelju (čl. 11.) te u dijelu koji se odnosi na postupak i rokove za rješavanje odštetnih zahtjeva (čl. 12.) kao i u dijelu koji se odnosi na i pravo oštećene osobe na podnošenje tužbe.

Odredbom čl. 12. st. 1. Zakonom o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“, broj 151/05), koji se primjenjivao u vrijeme nastanka predmetne prometne nezgode, određeno je da je odgovorni osiguratelj dužan u roku od 14 dana od dana primitka odštetnog zahtjeva utvrditi osnovanost i visinu toga zahtjeva te dostaviti podnositelju zahtjeva obrazloženu ponudu za naknadu štete, ako su odgovornost za naknadu štete te visina štete nesporne, ili utemeljen odgovor na sve točke iz odštetnog zahtjeva u slučaju ako su odgovornost za naknadu štete ili visina štete sporne, dok je stavkom 4. istog članka određeno da u slučaju neizvršenja obveze isplate naknade štete u roku iz stavka 1. ovoga članka, oštećena osoba uz dužni iznos naknade štete, ima pravo i na isplatu iznosa kamate i to od dana podnošenja odštetnog zahtjeva.

Dakle, odgovor na pitanje o početku tijeka zateznih kamata (u slučaju odštetih zahtjeva prema osigurateljima) jasno proizlazi iz citirane odredba čl. 12. st. 4. ZOOP, pa već zbog toga postavljeno pitanje ne može biti važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Podredno, treba naglasiti kako - s obzirom na to da je tužiteljici dosuđena zatezna kamata (čl. 29. ZOO) od dana nesporne isplate štete koju je utvrdio sam tuženik (dakle, unutar roka propisanog zakonom - prema njenom zahtjevu) - odgovor na postavljeno pitanje ne može utjecati na odluku u predmetnoj parničnoj stvari, pa ni ovo pitanje ne ispunjava pretpostavke dopuštenosti u smislu odredbe čl. 382. st. 2. i 3. ZPP te je reviziju tuženika i u odnosu na treće pitanje valjalo odbaciti kao nedopuštenu (čl. 392.b st. 3. ZPP), kao što je to u točki 1. izreke ovoga rješenja.

U odnosu na drugo pitanje:

Tuženik u reviziji navodi da je pobijana odluka posljedica pogrešnog stava drugostupanjskog suda u primjeni odredbe čl. 31. st. 2. ZOO s obzirom na to da je na uglavničenu kamatu određen početak tijeka zakonske (procesne) kamate i prije nego li je zahtjev za isplatom kamate na kamatu postavljen.

Odredbom čl. 31. st. 2. ZOO propisano je da se na iznos neisplaćenih kamata mogu zahtijevati zatezne kamate samo od dana kad je sudu podnesen zahtjev za njihovu isplatu.

Pravno shvaćanje ovoga suda prema kojem dužnik koji je svoju obvezu ispunio sa zakašnjenjem, duguje i zatezne kamate (čl. 29. ZOO) s kamatama od dana postavljanja takvog zahtjeva sudu (čl. 31. ZOO) izraženo je u brojnim odlukama. Primjerice, u odluci na koju se poziva i sam tuženik (Rev-1486/87 od 4. veljače 1988.) u obrazloženju važnosti postavljenog pitanja navedeno je „(...) na iznos neisplaćene kamate, neovisno o tome što su obračunane za određeno razdoblje i pribrojene glavnoj tražbini, zatezne se kamate mogu zahtijevati tek (…) od dana kad je sudu podnesen zahtjev za njihovu isplatu (...)“.

Kako je drugostupanjski sud, doista, dosuđujući procesne kamate na iznos od 1.170,00 kn na ime obračunate zatezne kamate (na plaćeni dio glavnice) dosudio daljnju zateznu kamatu od 8. srpnja 2010., iako je tužiteljica taj zahtjev postavila tek od 28. veljače 2012., to je pobijana presuda u izravnoj suprotnosti s odredbom čl. 31. st. 2. ZOO kao i pravnim shvaćanjima ovoga suda u odnosu na primjenu ove materijalno pravne odredbe izraženima u brojnim odlukama ovoga suda.

S obzirom na sve naprijed navedeno, po ocjeni ovoga suda, a s obzirom na to da je drugostupanjska utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s već zauzetim shvaćanjem revizijskog suda (čl. 382. st. 2. toč. 2. ZPP), ovaj sud nalazi da je predmetna revizija u odnosu na drugo postavljeno pitanje dopuštena i osnovana.

Stoga je valjalo (čl. 395. st. 1. ZPP) reviziju tuženika uvažiti i preinačiti obje nižestupanjske presude na način kako je to učinjeno u izreci ove presude.

Kad se povodom pravnog lijeka preinačuju nižestupanjske odluke, potrebno je odlučiti o ukupnim troškovima spora (čl. 166. st. 2. ZPP).

Međutim, preinačeni dio nižestupanjskih odluka (a time i osnovanost ili uspješnost revizije) odnosi se na neznatan dio sporednog zahtjeva, pa prihvat predmetne revizije nema utjecaja na odluke o troškovima parnice iz nižestupanjskih odluka (čl. 154. st. 3. ZPP), niti je

- s obzirom na konačan uspjeh revizije - tuženiku trebalo priznati troškove pravnih lijekova.

Stoga je tuženik odbijen sa zahtjevom za naknadom troškova ove revizije (točka 2. izreke rješenja).

Zagreb, 29. studenoga 2017.

Predsjednica vijeća:

Mirjana Magud, v. r.